Populizam je postmoderna verzija totalitarizma

Demokracija „kao takva“ naprosto nije rješenje – iako je uvjet rješenja. Trebat će, naime, uz vladavinu većine, i jasna razrada prakse samosustezanja te većine u obnašanju vlasti

Poput mnogih učestalo spominjanih termina, i populizam češće djeluje kao obuhvatna etiketa nego kao pojam koji doista označuje jednoznačno pojmljeni sadržaj. Radi se, očito, o jednoj od oznaka koje, već same sobom, izazivaju kontroverzije, premda je u novijoj stručnoj literaturi (a, uglavnom, i u političkoj praksi) populizam pretežito korišten u negativnome vrijednosnom spektru. Indirektno to pokazuje već i navod iz mjerodavnoga izvora: „populizam je politički pokret koji naglašava interese, kulturne značajke i spontane osjećaje običnih ljudi, u suprotnosti spram onih koji karakteriziraju privilegiranu elitu. Za svoju legitimaciju, populistički se pokreti često pozivaju neposredno na većinsku volju – iskazanu masovnim okupljanjima, referendumima i ostalim oblicima neposredne demokracije – bez velikoga interesa za diobu vlasti ili prava manjina“ (Seymour Martin Lipset, Ed., The Encyclopedia of Democracy, Washington, D.C.: Congressional Quarterly Books, 1995, p. 985)

Drukčije rečeno, davno znana istina da nema demokracije bez demagogije, proširena je na formulu: jedva je moguća demagogija bez populizma. „Jedino“ što se je dogodilo jest to da su tradicionalno kolateralne pojave demokratskoga funkcioniranja postale nekom vrsti matice. Razlog jest u načelu sustavski posve jednostavan: neostvarena pretpostavka (liberalne) demokracije da su njezini subjekti brojne samostalne i samosvjesne individue-građani; njih je u zbilji već dugo nadomjestila (medijski i drukčije) unaprijed formirana masa. U novije vrijeme često se rabi i karakterizacija političkih pokreta koji posebice profitiraju od ovakva stanja kao catch all politika, tj., takvo politiziranje koje se više (ni svjetonazorski, niti socijalno) ne obraća specifičnim dijelovima zajednice, nego nastoji „okupiti sve“.

Populistička stranka

Izvorno, termin se je odnosio na pokret u SAD, a kasnije i na stranku koja je zastupala interese siromašnoga seoskog stanovništva ogorčenoga aktivnostima „elita“ (krupnoga kapitala, gradskoga stanovništva, banaka, željezničkih kompanija), te protivnoga zlatnome standardu –  a za jeftine kredite, referendumsko odlučivanje i svojevrsne zemljoradničke zadruge (te srebrni standard). Populistička je stranka imala dosta velik uspjeh krajem XIX. stoljeća, ali se , dobrim dijelom, stopila s Demokratskom strankom. Ma koliko se prilike kasnije mijenjale, neovisno o različitim ideologijskim, geografskim i političkim korištenjima populističkoga obrasca, neke su njegove bitne konture očito očuvane. On, neovisno o interpretacijskim shemama, svagda živi od pretpostavljene nepremostive napetosti neprivilegiranih, puka, i onih za koje se pretpostavlja da su oduzeli, otuđili, dapače: ukrali vlast  – koja načelno pripada upravo puku. U često navođenoj shemi Paul Taggart (Populism, Open University Press, Buckingham a. Philadelphia, 2000) spominje, uz klasične odrednice, i „kameleonsku“ sposobnost ovakvih pokreta da se prilagođavaju promijenjenim okolnostima.

Odatle jasno slijedi da je populizam intimno vezan uz demokraciju – premda razne inačice autoritarnih režima obilato koriste populističke obrasce. Međutim, u ne-demokratskome kontekstu oni gube svoj ključni, izvedbeni aspekt, jer u autoritarnome postavu prva pretpostavka nije u „povratu“ prava obespravljenih – počevši s pravom na „odlučivanje o sebi“ – nego u tomu da neizabran netko najbolje „zna“ što puku treba (paradigmatičku formulaciju takva postava pokazuje proglas kralja Aleksandra Karađorđevića od 6. siječnja 1929., kojim se uspostavlja diktatura – te, nominalno, i Jugoslavija kao država –  a počinje sljedećim riječima: „Mome dragom narodu…Nastupio je čas, kad između Naroda i Kralja ne može i ne sme više biti posrednika“).

Tri formule

Odlučujući odnos populizma spram demokracije moguće je razmatrati pod tri interpretacijske formule:

1. a) populizam znači naprosto pretjerivanje s demokracijom;
2. b) populizam je kič varijanta demokracije;
3. c) populizam je zloporaba demokratskoga poretka, neka vrst raka na demokratski ustrojenome body politic.

Ad a) Pretjerivanje s demokracijom

„Bez populizma demokracija ne bi uopće funkcionirala. Vodili bismo beskrvne rasprave, tehnokrati bi davali ton, a građani bi ostali neosviješteni o velikim političkim pitanjima – i time isključeni iz svake debate“ (Henrik Müller, „Spiegel Online“, 26. 2. 2017.) Drukčije rečeno, populizam koristi demokraciji – dakako, uzima li ga se u odgovarajućim dozama. Točnije, razumije li ga se u funkciji održavanja demokratskoga modela, u kontekstu kakav je poznat još od rimskih pučkih tribuna i njihova prava veta (doduše, Tiberije Grakho nije pritom dobro završio).

Pokuša li se populizam pojmiti kao samostalnu političku formu, njezini su (konstitucijski i izvedbeni) problemi enormni. Ponajprije se oni iskazuju u neupitnoj pretpostavci o primordijalnoj poziciji puka, kao unaprijed dane, autohtone moralne i političke činjenice u zajednici. To pak da je puk i sam pripravljen (ponajprije medijskim intervencijama, ali prethodnim obrazovnim, vjerskim i drugim danostima) uopće se pritom i ne dotiče. Prastara formula vox populi vox dei (vjerojatno još od Hesioda, „Poslovi i dani“ – u latinski populariziranoj verziji od Alkuina, u devetome od savjeta upućenih Karlu Velikome) polazi od mistifikacije puka (čak, njegove metafizičke impostacije) i zato je toliko dvojbena u neposrednoj praktičkoj primjeni. To više, što je – nasuprot starodnevnome moraliziranju pučke temeljne pozicije – suvremena politička realizacija ovisna i o dodatnoj izvedbenoj poteškoći. Jer, izvorna je, moralna (u političkome postavu prije svega: legitimacijska) smislenost iskaza upitna zbog jednostavnog logičkog problema; ako je moguće da sam u krivu, da su on i ona u krivu, da su oni i one u krivu, kako to da smo zajedno (kao puk koji se od svih nas sastoji) uvijek u pravu?

U političkoj izvedbi populističke provenijencije pojavljuje se, dodatno, još jedan krupni problem. Ako je zajednica, sukladno temeljnoj pretpostavci populističkoga svjetonazora, nužno podijeljena na puk i elite, kamo pripadaju oni koji govore u ime puka (dakle, puku su nekako izvana), a protiv elita (Trump: „Ja sam glasnik  zaboravljenih ljudi…koji ne smiju biti zaboravljeni“). Ili, u lokalnoj verziji: „Ako populizam shvatimo kao osluškivanje bila naroda i njegovu artikulaciju, onda politika bez populizma jest autoreferencijalni ples raznih oligarhija, daleko od naroda i njegovih problema, želja i stremljenja“ („Glas Slavonije“, 11. 2. 2017.) Specifično trojedni autor ove mudrosti („Prof. dr. sc. Ivica Šola, politolog, filozof i komunikolog“) još je jedan od mnogih koji vjeruju da je puk naprosto dan, da je „tu negdje,“ samo ga treba pronaći i „oslušnuti“ mu bilo. Kako bi se to činilo i kako bi se trebalo odnositi s onima čije bilo ne tuče u ritmu većine (jer imaju, primjerice, neku vrst političke tahikardije, ili dilatirane kardiomiopatije), te bi ostali u manjini kod tog ispitivanja, nikome nije jasno. Naravno, prave populističke ideologijske aktivist(ic)e to i ne zanima. Šolina nesklapnost pritom i nije važna (on se je u svojim kolumnama već ionako proslavio opetovano neuspjelim pokušajima da korektno napiše barem prezime Roberta Nozicka, ili pripisivanjem Habermasu „djela“ koje nije napisao, pa su ovakvi problemi za njega svakako misaono preteški), ali (i) populistički fantazam se najbolje iskazuje baš kod poluobrazovanih pobornika.

Ad b) Kič varijanta demokracije

U ozbiljnijim, teorijski obvezatnim terminima riječ je, zapravo, o tomu  da za demokraciju načelno važi shema: bit=forma. Pokušaji da se demokraciju ideologizira do razine sustava koji, sam sobom, proizvodi (moralno) dobro završavaju upravo u paradoksima karakterističnima za populističke pripovijesti (a počinju znakovitim „radikalizmom“ tipa: „odluka je, doduše, većinski podržana, ali po svojem sadržaju nije bitno demokratska“). Ozbiljna teorija demokracije nužno, naime, polazi od povijesne proizvedenosti i demokratskih institucija, ali, prije svega, i samoga puka. U tom horizontu očekivanja, stvari izgledaju nužno drukčije; počevši s metodičkim razlikovanjem moralnoga i političkog vrednovanja, pa dalje…

Kič interpretacija demokracije polazi (kao i svaki kič) od nekritičkoga uljepšavanja demokratski ustrojene stvarnosti, od toga da je svaku demokratsku odluku moguće smatrati protivnom interesu puka u ime neke njegove pretpostavljene (a, naravno, nekako skrivene) biti. Uostalom, puni je razmah kiča omogućen tek procvatom masovne kulture, za koju i važi baš onaj obrazac koji prokazuje osnovni problem populizma. Ono što „svi“ traže mora biti dobro, sve drugo je, po definiciji, otuđeno, izvitopereno, odnarođeno (i opet – pitanje o tomu kako je masovni ukus razvijan, dapače: kultiviran ostavlja se pogodno po strani). A kao što bi kič reproducirao ljepotu neometanu bilo čime neharmoničnim, tj. začudnim, populizam hoće neometanu demokraciju, bez posredovnih (uglavnom proceduralnih) problema i „kompliciranja“.

Podobni su za politički kič i odgovarajuće preparirani nalazi posve ozbiljnih istraživanja, npr. onih Belle dePaulo koja započinju obiteljskim temama, a kasnije ih na razini zajednice dovode do sada poznatog koncepta poslijeistinosne komunikacije (Usp., Ralph Keyes, The Post-Truth Era: Dishonesty and Deception in Contemporary Life), jer se u opsežnoj analizi uvjeta u kojima laž socijalno funkcionira, nalazi i rečenica da je ljudima „to lakše lagati što su bolje obrazovani“.

Životopis prve hrvatske predsjednice dobar je primjer suvremenoga političkog kiča i čisti primjer populizma. Na početku je djevojka sa sela …

U domaćim prilikama, kič se (ne samo u političkome smislu) najčešće pokazuje kao pripravnost da se činjenicu prihvaća neovisno o procesu činjenja, proizvod, neovisno o proizvodnji – u konačnici „lijepu sliku“ (ili knjigu, pjesmu, itd.) neovisno o tomu je li originalna ili ne. Ma koliko bilo slučajno to što se, u nekim interpretacijama, prvo spominjanje riječi kič vezuje uz šaljive stihove napisane kao reakcija na odgovarajuće neukusno neoriginalnu sliku „Bosnische berittene Insurgenten“ („Bosanski pobunjenici na konjima“) Franza Adama, lokalna je ljubav spram kiča posve neupitna i seže u sve pore ne samo političkih, nego i „visoko kulturnih“ fenomena (od designa hrvatskoga grba i, madžariziranih, uniformi počasne garde, do, primjerice, riječkih „kulturalnih studija“ ili „2Cellos“).

Djevojka sa sela

Dobar primjer suvremenoga političkog (tj. populistički motiviranog) kiča predstavlja opetovano ispričani životopis prve hrvatske predsjednice. Ta biografija, koja je izazvala dosta pozornosti, čisti je primjer populizma. Ima sve bitne sastojke priče koje ga promiču; na početku je djevojka sa sela, navikla na grub život, koja se svojom nezaustavljivom ambicijom izvlači odatle (mada joj rodni kraj ostaje u srcu). Zahvaljujući primarno usađenim vrijednostima – tradicionalnima, dakako – ona spoznaje da se može snaći i u svijetu. Premda konzervativna, i dalje ističe i njeguje svoju ženstvenost, a unatoč uspjehu ostaje odana svojoj obitelji. Opća shema je i u ovoj prigodi potvrđena; nasuprot sumornoj stvarnosti, potreba je barem neka lijepa priča, dobar primjer (na HRT to egzemplarnom, genuino populističkom  zapjenjenošću svakotjedno demonstrira Branimir Bilić).

Modelski se populistički kič naglašeno iskazuje upornim nijekanjem ideologija, insistiranjem na tomu da je podjela na ljevicu i desnicu već odavno passé. S jedne strane, tvrdnja o nestanku ideologija stalno se – već i posve empirijski – pokazuje ideologijskom. S druge strane, međutim, najuspješnijim populistički pokretima doista uspijeva neka vrst postmodernističke kompilacije vrijednosti (Laclau zato i nije bio u krivu, kako su mu zamjerali, okretanjem „progresivnome ljevičarskom populizmu“ – On populist Reason).

Dobar je prilog populističkome sindromu dala nova ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak, svojom, već naveliko prihvaćenom frazom da je „tehnologija važnija od različitih ideologija“

Trumpov je trijumf, recimo, omogućen pažljivim eksploatiranjem tri kanonska obrasca ljevičarske politike. Već spomenuta (dobrim dijelom uspjela) mobilizacija „zaboravljenih“ ponavlja znani poziv iz „Internacionale“ („Ustajte prezreni na svijetu“), ključni su napadi u kampanji bili, i u formulacijama, ponovljeni šezdesetosmaški pokliči protiv „establishmenta“, a izborni je rezultat konačno opravdao repetiranje poznatoga Maova izrijeka: „Selo će pobijediti grad!“.

Pripisivanje populizma desnici višestruko je promašeno (ponajprije na primjerima iz Latinske Amerike to je posve očito), ali istina je da kičasta tvorba populizma nadilazi ideologijsko utemeljenje (no ne čini ga i neprimjetnim). Utoliko je, vjerojatno nesvjesno, dobar prilog populističkome sindromu dala nova ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak, svojom, već naveliko prihvaćenom frazom da je „tehnologija važnija od različitih ideologija“. Time se, zapravo, izvršavanje različitih zadaća stavlja u prvi, a njihovo utemeljenje, opravdanje ili projektiranje u drugi plan. To, jasno je, odlično odgovara teorijama urote s kojima populizmi svagda operiraju, a, s druge se, s obzirom na to da je o znanosti i obrazovanju riječ, opravdava pomodna „depolitizacija“. Ljevica, nasuprot tomu, već stoljeće i pol s pravom upozorava na „depolitizaciju“ (i „dezideologizaciju“) koja gotovo uvijek funkcionira na način zakrivanja tradicionalnih, „neupitnih“ vrijednosti kao nepoljuljiva temelja aktualnoga djelovanja (u izvedbi konzervativno tumačenoga). Suvremeni populizam to samo ponavlja i zato mu se insistiranje na tehnologiji čini posve razumljivim (samo da se ideologija ostavi po strani – i tako nesmetano repetira na „gornjim katovima“ centara moći).

Ad c) Zloporaba demokratskog poretka

Populistička zloporaba demokracije počiva na tomu što ugrožava opstanak (barem) dijela puka, u najmanju ruku nebrigom za manjinski orijentirani (ili kondicionirani) dio zajednice, a katkada i otvorenim protumanjinskim postavljanjem (naročito se je to dobro vidjelo u poslijejugoslavenskome nacionalpopulizmu, premda primjera ima posvuda). Sve je to pak omogućeno redukcijom javnosti na polje odjeka medijski koncentriranoga masovnog formiranja svijesti o sebi i svijetu.

Nekada popularni anagram – svijet je vijest tek je s recentnom informacijskom globalizacijom dobio puno značenje. Masovna produkcija vijesti (i „vijesti“) očito sve jasnije producira paralelne svjetove. No, pomodna fraza koja opisuje „posliječinjenični svijet“ pretpostavlja da je, valjda, prije ovoga postojao nekakav u činjenicama utemeljeni svijet. Bilo bi svakako interesantno doznati kada je to (i gdje) bio slučaj. Kao ideal, svijet utemeljen u činjenicama potkrepljenoj samosvijesti postulira još Prosvjetiteljstvo (ne slučajno, jedna je od prvih suvremenih raščlambi populizma, ona Helmuta Dubiela iz 1986., objavljena pod naslovom „Populizam i prosvjetiteljstvo“ ukazujući na nosivu iracionalnost populističkoga projekta).

Prosvjetiteljstvo se, poznato je, uspostavlja u radikalnoj protimbi kršćanskoj praksi, koja je stoljećima maltretirala zapadni svijet praznovjerjem suprotstavljenim znanstvenim uvidima, pa i masovno likvidirala one koji to praznovjerje nisu prihvaćali. Nema dvojbe da je čovječanstvo prošlo (i prolazi) kroz razne faze prije-činjeničnoga legitimiranja političkih zajednica, ali poslije-činjeničnoga (još) nema, jer je već i činjenično utemeljenje javnih poslova tek utopijski (ili znanstveno-fantastični) obrazac. Ako su milijune (kršćanskih) ljudi stoljećima tjerali da vjeruju kako je žena nastala iz rebra Adamova, ako je milijarda (kineskih) ljudi živjela dvadeset godina nesvjesna činjenice da su se (amerikanski) ljudi spustili na Mjesec, onda ni suvremene učestale laži ne treba shvaćati kao zbiljsku prekretnicu. Uostalom, svaka ozbiljna politička raščlamba jasno pokazuje da politička istina nije ono što je (filozofijski ili znanstveno) dokazano, nego ono što vjeruju politički relevantni akteri. Moderna je tehnologija omogućila veću brzinu proliferiranja laži, no na sadržaju nije mnogo promijenila.

Ova praksa zloporabe demokratskih danosti ima sljedeće komunikacijski relevantne značajke:

1) radikalno pojednostavljenje raspravljanih problema i njihovih rješenja; sve što jest mora se, po toj pretpostavci, moći svesti na jednostavne iskaze. Tisuće ljudi demonstrira u „znak podrške kurikularnoj reformi“, premda je očito da je tek zanemariva manjina bila u stanju pročitati makar i dio popratne dokumentacije. No, to i nije bitno za formiranje stava, jer radi se o nečemu posve jednostavnom, o obrani naših, točnije: „Ekspertne skupine na čelu s Borisom Jokićem“ (vjerojatno se još od vremena klicanja „Politbirou CKSKJ na čelu s drugom Titom“ ovakve formulacije nije moglo čuti). Svim razlikama unatoč, ovo samo još jednom demonstrira koliko politička forma utječe na pronošeni sadržaj; masovnim se mitingom ovakve vrsti stoga u najboljem slučaju dospijeva do pobune polupismenih protiv nepismenih (dobro to pokazuje na skupu višekratno ponavljana parola da bi „kurikularna reforma spriječila masovni odlazak mladih u inozemstvo“, a veoma je vjerojatno da upravo zastarjelost školskoga sustava, to, naime, što nije „orijentiran na ishode“, otežava zapošljavanje dijela mladih u razvijenim zemljama, pa i njihov odlazak);

2) identificiranje velikih društvenih skupina jednih s drugima u masovnu verziju „puka“ određenoga zajedničkom sudbinom; zato je upravo nacionalizam (odnosno, u nekim verzijama patriotizam) odlikovano oruđe ovakva masovnoga amalgamiranja. Ono se može primijeniti na gotovo svako političko pitanje – u jeziku suvremene hrvatske politike čuje se to u dosadno učestaloj frazi: „Ovo je problem koji ne dopušta stranačke i druge podjele, nego zahtjeva nacionalno jedinstvo“. Sve češće ponavljanje ovoga stava pokazuje i odmak od pluralizma (ka jedinstvenoj fronti) i nostalgiju za (mitskim) pra-jedinstvom (koje se, u većini sredina, najčešće pronalazi u vremenima rata i drugih katastrofa), a koje je, navodno, očuvao samo (politički) neiskvareni puk;

3) (loša) apstrakcija kao prividni opis stanja, uz ignoriranje cijene i popratnih učinaka predlaganih mjera; jednostavno (i jednostrano) oslikavanje situacije u funkciji je otvaranja prostora za jednostavne (i, dakako, radikalne) mjere. Eksperti se tretiraju kao (jedva skriveni) ideolozi i/ili kao sluge režima, pa se, njima nasuprot „argumentira“ pozivanjem na zdrav razum i (primitivne) apstrakcije – koje izgledaju kao konkretni opisi problema. U hrvatskim okolnostima nedostižan je primjer prvoga promičbenog slogana HDZ-a za izbore 1990. – „Zna se!“ (ništa se, dakako, iz ovoga nije moglo ni zaključiti, a niti znati, ali svi su nekako razumjeli da to znači: „zna se koji su naši“). Aktualno pak zastrašujuće djeluje to što deseci tisuća ljudi potpisuju peticiju koja zahtijeva („odmah“) velik novac za skup lijek (cca. 10,000.000 kuna) koji bi trebao pomoći djeci oboljeloj od neuroblastoma. Činjenica da će taj novac, bude li isplaćen, biti iskorišten za lijek o kojemu postoje kontroverzije među stručnjacima, kao i to da će takva isplata vjerojatno oštetiti šanse stotina drugih pacijenata/ica da dobiju lijekove (pa i to da je samo dvoje od sedmero djece sada u stanju primiti lijek) nikoga ne zanima, jer cijena (ne samo novčana) gotovo nikoga ne zanima, nego isključivo: radikalnost zahtjeva;

4) ocrnjivanje (i dramatiziranje) slike realnosti bitan je element „artiljerijske priprave“ za populističku najezdu. U tom su pogledu možda najuvjerljiviji primjer brojne laži koje je Trump (ne samo u kampanji) iznosio o tzv. Obamacare projektu, ili lažna interpretacija privredne situacije u Francuskoj u kampanji Marie Le Pen, u domaćim prilikama u takvome se ocrnjivanju opće situacije (apsolutiziranjem pojedinačnih primjera) posebice isticao „Živi zid“. Bitna je funkcija ove strategije olakšavanje političkoga emocionaliziranja, od kojega populizam živi, a što ga, ujedno, čini jedva podložnim svakoj argumentaciji, jer racionalni pristup nema mnogo šansi spram masovno mobiliziranih osjećaja (od ljubavi do panike);

„Šovinizam blagostanja“ nastoji opravdati otpor skupine „hranitelja“ („običnih radnih ljudi“, „naših“) spram skupine koja, u biti, oslabljuje društvo (nezaposlenih, primatelj/ica socijalnih naknada, imigranata, birokrata, intelektualaca)

5) likovi neprijatelja, koji priječe životni boljitak puka (od „elita“ do migranata…) obilježavaju ono što se može nazvati „paranoidnim političkim stilom“ (Richard Hofstadter), bez kojega ovakvi pokreti jedva i mogu postojati. Budući da suvremeni populizam može miješati razne ideologije (s čime su, svojevremeno, već bili započeli Mussolini i Hitler, ali su postupno svjetonazorske sastavnice svojih promičbenih  akcija dovodili „u red“), likovi neprijatelja variraju, ali im se uvijek pridaju gotovo nadnaravne moći i utjecaj na svakidašnjicu (dobro to ilustrira stajalište poljskih i madžarskih vlastodržaca – ali i hrvatske desnice – spram Sorosa). U radikaliziranoj verziji paleokonzervativizma, polazeći u SAD od Russella Kirka, doista se radi na razgradnji nekih od temeljnih postignuća najrazvijenijih društava na svijetu u posljednjih stotinjak godina. Dobro to ilustrira u skandinavskim uvjetima razvijena formula o „šovinizmu blagostanja“, koja nastoji opravdati otpor skupine „hranitelja“ („običnih radnih ljudi“, „naših“) spram skupine koja, u biti, oslabljuje društvo (nezaposlenih, primatelj/ica socijalnih naknada, imigranata, birokrata, intelektualaca). Ovaj program koji opravdava neku vrst građanskoga rata (a dobrim dijelom obuhvaća i Trumpove iskaze) uvjerljivo dokumentira moguće opasnosti radikalizacije koje izrastaju iz do sada viđenih populističkih praksi.

Utoliko, možda i nije odveć radikalno tvrditi da je populizam neka vrst postmoderne verzije totalitarizma (srećom,  without a  licence to kill – još uvijek). Zadržavanje demokratskih oblika ne treba, naravno, podcjenjivati, no pouke iz nedavnih (i ranijih) zbivanja daju, zapravo posve jasne naputke za razumijevanje situacije. Demokracija („kao takva“) naprosto nije rješenje – iako je uvjet rješenja. Trebat će, naime, uz vladavinu većine, i jasna razrada prakse samosustezanja te većine u obnašanju vlasti; demokratski legitimirana vladavina prava bila bi, možda, dobra početna orijentacija.

,