Porez na uloške: Analogije koje ne drže vodu i mogućnosti suzbijanja menstrualnog siromaštva

Duje Kovačević stavak po stavak analizira saborsku raspravu o smanjivanju poreza na uloške, opovrgava pogrešne argumente, uočava one jake, koji su izmakli pažnji i - napokon - uočava 'idealno rješenje' za problem oporezivanja menstrualnih potrepština koje opterećuje - žene.

• Naslovna fotografija: Prosvjed protiv menstrualnog siromaštva (Foto: Zelena akcija)

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Do konca prošlog tjedna, mogao bih se dosta uspješno okladiti, većina građana Lijepe naše nije imala blagog pojma što je to menstrualno siromaštvo[1], a što porez na uloške[2]. Nisam na čisto tko bi trebao snositi krivnju, no o samoj menstruaciji, krvarenju koje svakog mjeseca kao dio biološke stvarnosti proživljavaju (gotovo) sve žene na svijetu i konkretno oko 2 milijuna hrvatskih građanki, muškarci ne znaju – ništa. Niti se, koliko sam primijetio, trude naučiti.

Nije tomu tako, eto, bez veze. Desetljećima se kreirao i s koljena na koljeno prenosio taj neki stav, sada već tvrdo uvriježen, da menstruacija jest i pod svaku cijenu treba biti dio osobne intime. Toliko duboke i mračne intime da je svaki spomen, van pouzdanog uskog kruga prijateljica ili žena unutar obitelji, popraćen nezavidnom dozom zgražanja i gađenja. I ne, ne pričam samo o komentarima ispod članaka s naslovnom fotkom tampona. Stid od i izbjegavanje svake priče o menstruaciji postoji i u drugim porama našega društva, a očituje se znatno suptilnije i benevolentnije negoli možete pomislili. Imam i ja svoju crticu o tome. Jednom sam, kao srednjoškolac, u namjeri da izvučem što bolju ocjenu na usmenom, profesoricu pokušao uvjeriti da preskočimo pitanje o menstruaciji, jer ‘ja sam ipak muško i šta će meni to’. I znate što? Uspjelo mi je, kao i drugim muškim kolegama koji su se poslužili istim trikom. Danas, zahvaljujući tome što sam znatiželjan, a – volim vjerovati – i socijalno osviješten, o menstruaciji znam puno više od tih svojih kolega. Ali shvaćate poantu – nisam morao znati jer sam muško. A ono što muškarci ne znaju i što ih ne zanima, uči nas povijest, teško je i rijetko bilo zakonski uređeno.

• Žena je ženi, ponekad, vuk

Zašto je ovo bitno za priču? Tri su razloga. Prvo, pojašnjava nam zašto donedavno nije na državnoj razini uopće ni bilo ozbiljne rasprave o (ne)pristupačnosti menstrualnih potrepština i oporezivanju žena zato što su žene. Shodno tome, drugo, pojašnjava zašto uopće dolazi do menstrualnog siromaštva, seksističkih poreza i zašto generalna javnost nema pojma što je posrijedi. I treće, pojašnjava nam zašto Hrvatski sabor, tijelo u kojem, zamislite, sjede 103 muškarca i 48 žena, ne samo da nije izglasalo smanjenje poreza na menstrualne potrepštine, već je izostala i ozbiljna, svrsishodna rasprava o alternativama u svrhu borbe protiv menstrualnog siromaštva (ako već smanjenje poreza nije prihvatljivo).

Znam što ćete prvo reći. Uperit ćete prst u Anitu Pocrnić-Radošević i Nadicu Dreven Budinski, HDZ-ovke koje su briljirale svojim (granično) seksističkim izjavama u sabornici. Ili ćete pak uperiti prst u 18 zastupnica koje su glasale protiv smanjenja poreza na menstrualne potrepštine. I reći ćete da nisu samo muškarci problem. Žena ženi zaista zna biti vuk. Stoga ću se danas prvo analitički osvrnuti na već svima poznate argumente saborskih zastupnica, koje su prenijeli gotovo svi mediji, te pokazati zašto su loši. No, ono što je rijetko tko napravio, pokušat ću se osvrnuti i na neka zanimljiva alternativna rješenja kojih su se dotaknuli, ali ne i ozbiljno raspravili. Pa krenimo.

Nadica Dreven Budinski, zastupnica HDZ-a u Saboru (Patrik Macek/Pixsell)

• “I muškarci moraju kupovati britvice”

Otkako je rasprava, postoji i korištenje analogija. Zastupnica HDZ-a tako je pokušala pojasniti da nema neravnopravnosti u poreznom sustavu, koji debelo oporezuje menstrualne proizvode bez kojih žene de facto ne mogu, jer postoje i proizvodi bez kojih muškarci ne mogu, a isto se oporezuju. Konkretno, ako se tom i tom stopom oporezuju britvice za muškarce, neka se istom stopom oporezuju i ulošci za žene. Ova analogija ima dva očita problema. Prvi je problem to što britvice ne koriste samo muškarci, već i žene; osim toga, tko ih više koristi, s obzirom na standarde ljepote koje namećemo ženama, zaista je teško reći. Drugi je problem što muškarcima britvice zaista ne trebaju na način na koji ženama trebaju ulošci; bez britvice muškarci će možda imati dulju bradu i biti neobrijani, a žene bez uložaka ne mogu otići na posao, u školu, na fakultet, ili pak riskiraju infekcije i ozbiljne zdravstvene probleme.

Analogije, da se razumijemo, nisu zabranjene, no valjalo bi znati povući dobru analogiju. Jedna dobra analogija mogla se povući između menstrualnih uložaka i pomagala za inkontinenciju[3] (pelene, anatomski ulošci). Na takva pomagala, besplatno, preko HZZO-a, pravo imaju uglavnom svi koji pate od inkontinencije. Ova analogija bila bi argument u prilog potpuno besplatnih menstrualnih potrepština. Druga analogija mogla bi se povući s pelenama za djecu. To bi i dalje, u hrvatskom kontekstu, bio argument za smanjenje poreza, no tek na 13 posto[4]. (Obje bi analogije bile primjerene jer na sličan način kako ljudima s inkontinencijom i djeci trebaju pelene, i ženama trebaju menstrualni ulošci).

• “Nije menstruacija nastala kad je Andrej Plenković došao na vlast”

Ova trivijalna tvrdnja nije tu bez veze. Ona ispunjava određenu retoričku funkciju. Citiranom se tvrdnjom implicira da se aktualna vlast, budući da nije odgovorna za pojavu menstruacije (tko bi, uostalom, i pomislio da jest?!), ne bi trebala ni baviti porezom na menstrualne potrepštine. No ta implikatura nije argumentacijski slavodobitna iz nekoliko razloga. Prvo, to što aktualne vlasti ili premijer nisu odgovorni za pojavu xy problema ili pitanja, ne znači da na njima nije odgovornost da se tim problemima i pitanjima pozabave. Da tako uistinu funkcionira odgovornost u političkom smislu, u nekom trenutku bi na vlast došla garnitura koja praktično ni za što ne bi bila odgovorna pa sukladno tomu ništa ne bi ni morala raditi. No, da ne banaliziramo, dovoljno bi bilo zamisliti formalno isti, a sadržajno različiti argument gore citiranom. Recimo, da se netko iz Vlade drzne kazati da ’nije rat nastao kad je Andrej Plenković došao na vlast’ kako bi izbjegao odgovornost da se uhvati u koštac s problemima koje su iznijeli branitelji. Bilo bi tada zanimljivo promotriti reakciju javnosti.

Drugi problem gore citirane tvrdnje je u tome što bi se mogla usmjeriti protiv nekih poteza aktualne vlasti. Netko bi mogao reći da je aktualna vlast već donijela niz odluka kojima utječe na pojave za čije postojanje nije bila odgovorna. Primjerice, nije ni osvetnička pornografija ni seksualno uznemiravanje nastalo kad je Andrej Plenković došao na vlast, no svejedno su pod njegovim vodstvom donesene zakonske izmjene koje reguliraju ta kaznena djela i propisuju sankcije za njihovo počinjenje. Dakle, ne samo da odgovornost ne funkcionira na način na koji HDZ-ovka implicira da je slučaj, već i njena stranka na vlasti ne prati koncept odgovornosti koji je implicitno iznijela.

• “Vidim da imaju i higijenski ulošci za muškarce pa mislim da bi se i o tome trebalo porazgovarati”

Druga spomenuta zastupnica iz redova HDZ-a je o porezu na menstrualne uloške poželjela raspravljati kada je shvatila da postoje i neki ulošci za muškarce. Tu imamo dva problema. U prvom redu, samo zato što se nešto zove uložak, ne znači da je upravo onaj uložak o kojem pričamo kada govorimo o menstruaciji. Shodno tome, ne znači ni da je u poreznom smislu svrstan u istu kategoriju. Ulošci za muškarce, kako ih naziva HDZ-ovka, nisu muški, već unisex, a zovu se anatomski ulošci. Radi se o tipu pomagala za liječenje inkontinencije kod odraslih, a uglavnom ih svi građani sa zdravstvenim osiguranjem, kao i pelene za inkontinenciju, mogu dobiti besplatno preko HZZO-a. Ovdje, ipak, preciznosti radi, valja istaknuti da prema podacima Međunarodnog društva za inkontinenciju (eng. International Incontinence Society) inkontinenciju za života doživi svaka četvrta žena, a tek svaki osmi muškarac. U drugom redu, što je možda više moralna, negoli formalna primjedba podebljanoj tvrdnji, odaje se dojam da je pitanje izdvajanja za uloške postalo bitno tek kada i ako ih koriste i muškarci, što je paradoksalno s obzirom na to da su rasprava i prijedlog krenuo upravo iz kuta spolne neravnopravnosti u poreznom sustavu.

Dosad u tekstu spomenute tvrdnje zna sada već svaki prosječno upućeni građanin. Da budem pravedan prema HDZ-ovoj Pocrnić-Radošević, osim ovih izjava kojima se neslavno proslavila, osvrnut ću se i na natruhe nekih daleko pametnijih stvari kojima, nažalost, uz mirise lavande i konstantne podsmijehe, nije dala dovoljno pozornosti.

Bi li neka alternativna mjera imala bolje učinke od smanjenja poreza. Anita Pocrnić Radošević

• “Ona osoba koja nije imala 30 kuna mjesečno, teško da će imati i 25 kuna za higijenske potrepštine”

Spomenuta je zastupnica ovime željela reći da mjera smanjenja poreza s 25 na 5 posto neće biti učinkovita, u smislu efektivnog odgovora na menstrualno siromaštvo. Konkretno, napomenula je da niža stopa poreza ne znači niže cijene uložaka i tampona, pa shodno tome neće nužno pomoći ženama koje su najviše pogođene menstrualnim siromaštvom. Iako su je oporbene zastupnice u više navrata podsjetile da je menstrualno siromaštvo tek jedan od povoda za njihov prijedlog smanjenja poreza; iako su je opomenule da u svojem prijedlogu polaze od seksizma i nepravednog oporezivanja žena zato što su žene; ono što je u ovom kontekstu rekla Pocrnić-Radošević nije pametno odbaciti.

Hoće li smanjenje poreza pomoći ženama u praksi te im financijski olakšati? Ili će to biti tek simbolična poruka države da ne puni proračun novcem na činjenici da žene jednom mjesečno krvare kao dio njihove biološke stvarnosti? Hoće li neka alternativna mjera imati bolje učinke od mjere smanjenja poreza? To su pitanja koja itekako ima smisla postaviti, a HDZ-ovka ih je krenula postavljati. Istini za volju, ne ovako direktno, i ne ovako detaljno. I prije svega, neoriginalno. Predstavka zastupnice tek je kratka verzija onoga što strani stručnjaci već odavno ističu u raspravi o porezu na uloške. Eleanor Robertson za Guardian[5] još prije šest godina piše kako je, statistički i ekonomski, možda bolji potez zadržati porez na menstrualne potrepštine, ali onda taj novac usmjeriti na socio-ekonomske skupine žena koje nemaju novca za uloške i tampone te im ih osigurati besplatno. Ovdje valja istaknuti da su se u Australiji tamponi i ulošci oporezivali s 10 posto, a Robertson je odgovarala na težnje da se menstrualne potrepštine izuzmu iz sustava PDV-a. Robertson argumentira da iz tvrdnje da žene ne smiju biti financijski kažnjene zbog menstruacije (koju zastupa i naša oporba) ne slijedi zaključak da trebamo smanjiti samo zaradu države kroz porez, već i zaradu industrije od žena; drugim riječima, da je sukladno tome logičnije lobirati prema vladi da osigura besplatne menstrualne potrepštine za žene, negoli samo da se na te proizvode smanji porez.

• Ostale su propale analogije

Jasno, u slučaju da se porez zadrži ne rješava se pitanje tog – zaista – nepravednog položaja u koji su žene dovedene samo zato što su žene. Koliko je bolje imati i ne toliko učinkovitu mjeru, no simbolički osnažujuću, to uvelike ovisi o vrijednostima i svjetonazorima koje netko zastupa. Ali ipak mislim da se svi (to jest, svi koji u ovu raspravu ulaze s dobrom vjerom) mogu složiti: idealna bi situacija bila kada bi država mogla uopće ne oporezivati menstrualne potrepštine, a istovremeno osigurati besplatne uloške svim ženama i djevojkama kojima su potrebni.

Na koncu dana ovu raspravu sada vodimo mi ovdje. Vlada je predložila odbijanje, a Sabor većinom glasova i odbio smanjenje poreza na uloške. Nekog prijedloga vladajućih za alternativne mjere suzbijanja menstrualnog siromaštva na stolu još nema, iako su zastupnice iz njihovih redova više puta ponovile da HDZ brine o poreznom rasterećenju i ravnopravnosti spolova. Stoga se čini da se oporba, ali i žene uopće, posebice one koje nemaju novca za osnovne menstrualne potrepštine, nemaju za što uhvatiti. Meritum problema (kako to vole reći naši intelektualci) u ovoj raspravi izgubio se između mirisa lavande i ruže. Ostale su samo propale analogije i dosta čvrst dojam da naša vlast nema previše sluha ni vremena za probleme, osim ako se oni direktno ne dotiču muškaraca.

• Reference:

[1] Menstrualno siromaštvo možemo definirati kao financijsku nemogućnost žena i djevojaka da si priušte osnovne menstrualne potrepštine – uloške i/ili tampone – u onoj mjeri u kojoj bi ih trebale moći priuštiti kako im ne bi omelo normalno funkcioniranje i/ili zdravlje dovelo u pitanje. U Hrvatskoj, prema opsežnom istraživanju, trećina ispitanica nema za menstrualne uloške. Više o tom istraživanju pronađite ovdje.

[2] Porez na uloške odnosi se na stopu kojom država oporezuje menstrualne potrepštine. U većini država do sada takvi proizvodi nisu bili lišeni oporezivanja, a u mnogima su, poput Hrvatske, oporezivani najvišom stopom, što je dovelo do rasprave o tome koliko je takva regulacija puzajući seksizam u poreznom sustavu.

[3] Više detalja o pomagalima za liječenje inkontinencije možete pronaći ovdje.

[4] Porezna stopa na dječje pelene i hranu iznosi 13 posto. Više o tome vidite ovdje.

[5] Eleanor Robertson još je 2015. detaljno razložila ideje i ciljeve smanjenja poreza na menstrualne potrepštne te iznijela tezu da postoje bolji načini na koje se može pomoći ženama. Više pročitajte u članku Guardiana.