Posjetom Bosni i Hercegovini predsjednik Milanović proširio krug prijatelja. Uz Čovića podršku mu izrazio i Dodik

Ovdje više nema opasnosti od rata, kaže on u Hercegovini. Ali, nakon njegova se pohoda opasnost da tamo ne bude ni mira vjerojatno povećava, piše Jelena Lovrić u članku u kojem je pobrojala sedam političkih grešaka predsjednika Milanovića u posjetu susjednoj Bosni i Hercegovini

• Naslovna ilustracija: Grafika Starog mosta u Mostaru, u austrijskim novinama “Neue Illustrierte Zeitung” od 27. listopada 1879

• Jelena Lovrić, politička je novinarka koja je surađivala u svim najvažnijim hrvatskim pisanim medijima. Posljednjih godina kolumnistica je Nacionala

Na kraju recentne turneje Zorana Milanovića po Hercegovini tamošnje su prometnice osvanule okićene jumbo plakatima s njegovim likom i porukom „Hvala, predsjedniče!“. Šef hrvatske države osvojio je srca svojih domaćina. Posvuda su ga dočekivali s pljeskom, zahvaljivali za “sve što čini za bosanskohercegovačke Hrvate“. Slično se nekad u zvijezde kovalo Franju Tuđmana ili još ranije glancalo kult Josipa Broza Tita. Čemu hrvatski predsjednik može zahvaliti toliku popularnost u južnoj pokrajini susjedne države? Što je tako važno i veliko napravio?

Malo je šetao po hercegovačkim gradovima, susretao se s nekim u tim krajevima važnim Hrvatima i njihovim organizacijama, obišao fratre. I govorio.  Govorio je o tome kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini diskriminirani, kako im je ukradeno – „iz očiju ukradeno“ – pravo na legitimnu nacionalnu predstavljenost u institucijama vlasti. Za krađu je optužio pripadnike bošnjačkog naroda, ne samo implicitno: „Nije pošteno da pripadnici druge etničke skupine samo zato što su brojniji Hrvatima biraju predstavnika u Predsjedništvu BiH“. Stalno će kao najveći problem isticati preglasavanje Hrvata, odnosno glasovima Bošnjaka odrađeno nametanje Željka Komšića za hrvatskog člana tročlanog državnog prezidija, preko čega se, reći će, ne može preći jer se „preglasavanje pretvorilo u zlostavljanje“. Komšićev izbor proglasio je suprotnim mirovnom sporazumu iz Daytona, oštro najavljujući da će „tom potkradanju doći kraj“. Oko toga, šiljio je, „više nema popuštanja“. Kao, Hrvatska više neće dopustiti da se u zaštiti prava hrvatskog naroda ide ispod standarda Daytona. Zaprijetio je i vetom u međunarodnim institucijama. Podsjećajući kako je nedavno njegovom intervencijom i ultimatumom u jednom NATO dokumentu spomenut Dayton – ne doduše i konstitutivni narodi, što je također tražio – isprsio se tvrdeći da će i ubuduće u sličnim prilikama na tome inzistirati, sve do uskrate svog potpisa. Jer , njegovo je „pravo i obaveza kao hrvatskog predsjednika zastupati hrvatske interese“.

Nije baš jasno što je u konkretnom slučaju mislio spominjući hrvatske interese. Kao šef hrvatske države morao bi zastupati interese Hrvatske. Ili se, poput pokojnog Tuđmana, smatra poglavarom svih Hrvata. Unatoč oduševljenju koje ga je posvuda pratilo, predsjednik Milanović za svoga je boravka u Bosni i Hercegovini počinio više teško shvatljivih, u nekim aspektima i nedopustivih pogrešaka.

‘Razmjena znanja’. Milanović na Sveučilištu u Mostaru (gore) i Čović pri dodjeli počasnog doktorata na Zagrebačkom sveučilištu u društvu Borasa, te Plenkovića i Rainera.

Prvo, nepodnošljivo je pogriješio što je svoj posjet Hercegovini netaktično započeo na dan komemoracije u Srebrenici. Na obljetnicu najveće bosanskohercegovačke tragedije. Dok je dobar dio zemlje okupljen oko grobova, oko sjećanja na užasnu likvidaciju više od osam tisuća ljudi, svih muškaraca i dječaka cijelog jednog istočnobosanskog gradića. Predsjedniku Hrvatske tog je dana mjesto bilo uz žrtve zločina, u Potočarima. Ako je već krenuo u Bosnu i Hercegovinu. Zaobilaženje Srebrenice mnogi će sasvim opravdano shvatiti kao uvredljivi izraz nepoštovanja prema stradalima i prema cijelom bošnjačkom narodu. Premda je možda samo riječ o zapanjujućem manjku socijalne inteligencije.

Jednako je pogrešno da predsjednik Hrvatske za svog prvog posjeta susjednoj državi nije otišao u Sarajevo, nije se sastao s oficijelnim predstavnicima države. Skandalozno je kad on iz Hercegovine poručuje kako neće u Sarajevo „dok neke stvari ne razriješimo“. Razlog bojkota? Zoran Milanović, baš kao i premijer Andrej Plenković, ne priznaju izbor Željka Komšića za člana BiH Predsjedništva i odbijaju s njim bilo kakav susret ili razgovor. Komšić, tvrde, nije legitimno izabrani predstavnik hrvatskog naroda. S njegovim izbornim legitimitetom problem nemaju ni u Bruxellesu, ni u Washingtonu, ni drugdje u svijetu. Hrvatska je u tom pogledu izuzetak u međunarodnim relacijama. Nepriznavanjem rezultata bosanskohercegovačkih izbora službeni Zagreb demonstrira prezriv odnos prema cijeloj državi.

Drugo, Zoran Milanović počinio je težak grijeh šećući se po tuđoj zemlji kao da je njegova vlastita, čak šaljući narogušene i uvredljive, gotovo pa neprijateljske poruke centralnoj BiH vlasti. Odlučio je obigrati – vjerojatno ne slučajno – prostor nekadašnje Herceg-Bosne, dobrim dijelom etnički očišćene paradržave od koje je Tuđman pod međunarodnim pritiskom morao odustati. Izgleda da ga Hrvati u drugim krajevima Bosne i Hercegovine ne zanimaju. Ili ih ne priznaje. U svakom slučaju, u međunarodnim relacijama prilično neuobičajen postupak. Otprilike kao da presjednik Srbije Vučić krene po Hrvatskoj obilaziti krajeve s većinskim srpskim stanovništvom, ne javljajući se Zagrebu. Odnosno šaljući državnoj vlasti Hrvatske poruku da ih ne priznaje. Što bi se u svakoj zemlji sasvim razumljivo smatralo teškom i nedopustivom provokacijom.

Treće, predsjednik Milanović jako griješi kad tumačeći odnos između Hrvatske i Bosne i Hercegovine implicira pravo Zagreba na nekakvo patroniziranje susjedne države. Da, Hrvatska je uz Srbiju supotpisala Dayton, ali to joj ne daje pravo da ureduje po BiH niti joj se petlja u unutarnje odnose. Hrvatski predsjednik Tuđman, baš kao i Slobodan Milošević,  taj su mirovni sporazum potpisali kao šefovi u rat umiješanih država. Njegovim prihvaćanjem Beograd i Zagreb nisu dobili pravo da vladaju tamošnjim Srbima, odnosno Hrvatima, nego su prihvatili obavezu da Bosni i Hercegovini priznaju suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. Neslavna je umiješanost Hrvatske u rat s Bošnjacima potvrđena i presudama Haškog suda. Zbog takvog je povijesnog nasljeđa odnos hrvatske države prema susjednoj BiH vrlo osjetljivo pitanje.

Međutim, današnji čelnici Hrvatske, i predsjednik i premijer, pokazuju delikatnost slonova u staklani. Milanović voli pametovati i docirati drugima, pa i kad je riječ o drugim državama. Njegova svojedobna, prema Sarajevu odapeta  poruka o sapunu i parfemu neugodan je primjer omalovažavanja. Za posjeta Hercegovini stalno ponavlja kako je Hrvatska spasila Bihać od sudbine Srebrenice. Istina, ali to je samo dio istine o hrvatskoj involviranosti u rat s one strane granice. Druga je strana medalje nesretni, krvavi sukob s Bošnjacima, etničko čišćenje i drugi zločini, zbog čega je Hrvatska u jednom trenutku faktički bila pod međunarodnim sakcijama. Predsjednik Milanović kao da za to nikad nije čuo. Držeći govore po Hercegovini ni jednom rječju ne spominje da je možda nekih grijeha bilo i s hrvatske strane. Niti je smatrao potrebnim položiti cvijeće na nekom spomeniku bošnjačkog stradanja. A mnoga su mu takva mjesta bila pri ruci.

Hrvatima može smetati što su u Komšićevu izboru sudjelovali i bošnjački glasovi, ali to nije suprotno Daytonu. Nelogično je i nepravedno, no mnogo je većih besmislica i nepravdi u taj mirovni paket upisano

Četvrto, jako je loše kad se predsjednik Milanović predstavlja kao čuvar Daytona, a sadržaj tog dokumenta pogrešno interpretira. U tom sporazumu, naime, nigdje ne stoji da se hrvatski član Predsjedništva BiH bira glasovima građana hrvatske nacionalnosti. Stoji samo to da se Bošnjak i Hrvat u tročlanom šefu države izravno biraju na području Federacije, dok se Srbin bira u Republici Srpskoj. Hrvatima može smetati što su u njegovom izboru sudjelovali i bošnjački glasovi, ali to nije suprotno Daytonu. Nelogično je i nepravedno, no mnogo je većih besmislica i nepravdi u taj mirovni paket upisano. Primjerice, politička nezastupljenost građana koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda ili se takvima ne osjećaju. Ili činjenica da Srbi u Federaciji ne mogu glasati za srpskog člana Predsjedništva, kao što ni Bošnjaci i Hrvati iz RS ne mogu sudjelovati u biranju Bošnjaka i Hrvata u instituciji kolektivnog šefa države.

Neozbiljno je da hrvatski predsjednik pokazuje tako slabo poznavanje činjenica o kojima govori. Ali je katastrofalno kad na osnovu krivih informacija i netočnog tumačenja neodgovorno diže međunacionalne tenzije i to u državi u koju je tek nakratko svratio. Zoran Milanović nije se potrudio da čuje i drugu stranu. Da o problemima u Bosni i Hercegovini razgovara ne samo s Hrvatima, nego i s Bošnjacima. Upravo suprotno, on raspiruje antibošnjačko raspoloženje. Njegove su poruke nabrušene, nacionalistički zaoštrene, huškačke, ponekad i prijeteće, u svakom slučaju konfliktne. To vjerojatno odgovara njegovom karakteru, ali sigurno ne odgovara interesima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koji – kad se on vrati u Zagreb – ostaju živjeti sa svojim komšijama druge, bošnjačke nacionalnosti. Ovdje više nema opasnosti od rata, kaže on u Hercegovini. Ali, nakon njegova se pohoda opasnost da tamo ne bude ni mira vjerojatno povećava.

Peto, Zoran Milanović teško je pogriješio kada je odlučio stati uz politiku bosanskohercegovačkog HDZ-a. Baš kao i Andrej Plenković koji je Hrvatsku stavio u funkciju interesa svojih stranačkih jarana u susjednoj državi, zapravo jedne etnokratske klike. Politika prema Bosni i Hercegovini koju  vode hrvatski predsjednik i premijer ne koristi nego šteti Hrvatskoj, neće pomoći nego će odmoći i bosanskohercegovačkim Hrvatima, koristi samo tamošnjem HDZ-u, odnosno njegovom šefu, skandaloznom Draganu Čoviću, uz kojega se Milanović dao slikati, s čvrstim obećanjem kako će u svemu što radi imati njegovu potporu.

Predsjednik ne zna da je Čović opterećen brojnim aferama, prije svega onima financijske prirode? Ne zna za njegovu grabežnu narav? Ne zna za kaznene prijave i sudske procese? Nije čuo za obiteljsku rezidenciju, Čovićeve dvore, zbog kojih se i tok jedne rijeke morao skrenuti? Nisu ga informirali kako su nedavno u američkom Kongresu, u raspravi o vanjskopolitčkoj strategiji novog američkog predsjednika Bidena, šefovi HDZ-a BiH označeni kao „vođe etničke pljačke“, s najavom da će se SAD zalagati za njihovo uklanjanje iz političkog života Bosne i Hercegovine? Nije hrvatski problem u Bosni i Hercegovini Željko Komšić, nego Dragan Čović. Neugodno je i stidno gledati predsjednika Hrvatske rame uz rame s takvim toksičnim likom.

Šesto, Zoran Milanović jako je falio jer za svoju politiku prema Bosni i Hercegovini na međunarodnoj sceni nema saveznika. Baš kao što ih ni premijer Plenković nije našao za svoje fiks-ideje o promjeni bosanskohercegovačkog izbornog zakona. Jahanjem na konstitutivnosti naroda njih dvojica apsolutiziraju etnički princip. Suprotno svemu što trenutno zastupaju ili najavljuju Amerika i Europska unija. Na obje se adrese, naime, razmatra mogućnost promjene Daytonskog sporazuma, koji se sve više prepoznaje kao problem, a ne trajno rješenje. Prepoznaje se kao instrument sijanja međuetničkog straha, da bi se u njegovoj pozadini nesmetano obavilo zarobljavanje države i bezobzirna privatizacija nacionalnih resursa. Dayton je zaustavio otvoreni rat, ali ga nastavlja drugim sredstvima – održavanjem međunacionalnih napetosti, mržnje i segregacije – i pretvara u latentnu prijetnju.

Novi se model za BiH još traži, uglavnom u kombinaciji nacionalnog i građanskog principa organiziranja države, o čemu vrlo znakovito govore i istupi nekih u međunarodnoj politici važnih ljudi. Tako će američki predsjednik Biden, elaborirajući nedavno tezu o nedovršenom miru u Bosni i Hercegovini, reći kako je „nacionalizam prečesto pobjeđivao nacionalni interes, a bogaćenje nekolicine reforme koje bi koristile mnogima“. Slično i Josep Borrell, europski visoki predstavnik za vanjsku politiku. Ističući da BiH mora odbaciti uskogrudne definicije nacionalnih interesa i korištenje etničkih ili religijskih identiteta za podjele, kratko poručuje: „Identitet može biti poguban!“ Takve stavove prvaci hrvatske države smatraju nepoznavanjem bosanskohercegovačke situacije  – Milanović će reći da njemačka kancelarka Angela Merkel ništa o tome ne zna – pa će im oni valjda objasniti.

Sedmo, hrvatski predsjednik ozbiljno je pogriješio jer je svojom turnejom po Hercegovini izazvao nepotrebnu napetost u odnosima sa susjednom državom. Gdje se njegov pohod općenito smatra izrazom nedovoljnog poštovanja prema Bosni i Hercegovini i njezinim institucijama. Bošnjački mu član Predsjedništva Šefik Džaferović poručuje da više ne dolazi jer se ponaša kao nepristojan gost u tuđoj kući i postaje novi rasadnik nestabilnosti. Ali je notornog Milorada Dodika, deklariranog destruktora Bosne i Hercegovine i osvjedočenog Čovićeva prijatelja, dobio za saveznika. Samo se on našao pozvanim braniti Milanovića. Valjda uzvraćajući na ljubaznost koju je šef hrvatske države prema njemu pokazao kad ga je lani pozvao na Pantovčak. Napadi na hrvatskog predsjednika neutemeljeni su i neprimjereni, tvrdi Dodik, pa bošnjačke političare optužuje da istu vrstu netrpeljivosti pokazuju i prema Hrvatskoj i prema Srbiji. Sarajevu, kao, nije do mira ni u vlastitoj državi ni u regiji. Po njemu, BiH bi procvala, a Srbi i Hrvati živjeli bi u gotovo idiličnom političkom bratstvu, samo su Bošnjaci smetnja.

Teško je na koncu odvagnuti što je pogrešnije: sukobi Zorana Milanovića, posijani po Bosni i Hercegovini, ili njegovi paktovi i partnerstva.