Povijesni događaj za hrvatsku kulturu: prvo francusko izdanje Krležine drame Golgota

Upravo je nevjerojatan entuzijazam i prevodilački opus Nicolasa Raljevića. Uz svoja 42 prijevoda na francuski, u nas slabo poznati virtuoz uz recentnu Krležinu Golgotu upravo okončava i prijevod Dunda Maroja, što je prvi francuski prijevod originalne verzije Držićeve komedije. Povod je to Snježani Banović, koja je napisala predgovor pariškom izdanju Golgote, da načini pregled francusko-hrvatskih kulturnih veza (a da u sljedećem članku prikaže "golgotu" Krležine Golgote)

Naslovna fotografija: izvedba Golgote u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gavella) 1954. u režiji Branka Gavelle

Nakon posljednjih izdanja hrvatske drame na francuskome u prijevodu Nicolasa Raljevića (Dubrovačka trilogija Ive Vojnovića i Gospoda Glembajevi M. Krleže), naklada Prozor uskoro će objaviti i Krležinu Golgotu, i nju u Raljevićevom prijevodu. Tako je agilni Nicolas Raljević (sa sedam novih prijevoda u posljednjih šest meseci) postao najplodniji prevoditelj hrvatske drame, ujedno i drame s cijeloga jugoslavenskog kulturnog prostora. Taj fenomenalni rezultat zaokružen je na  ukupno četrdeset i dva (42!) prijevoda. Da spomenem samo one najnovije: Venus victrix i Božji čovjek Milana Begovića, Klara Dombrovska Josipa Kulundžića, Igra u dvoje Tita Strozzija, Tigar Marijana Matkovića i Brdo Antuna Šoljana.

Istovremeno, ovaj u nas slabo poznati prevodilački virtuoz, upravo okončava i prijevod Dunda Maroja, što je prvi francuski prijevod originalne verzije Držićeve  komedije jer se dva do sada poznata prijevoda zasnivaju na adaptaciji Marka Foteza (s izuzetkom prijevoda Charlesa Bénéa prologa Dugog nosa). Raljević je u proljeće 2017. pokrenuo i izdavanje knjiga, a kao treću u biblioteci klasika hrvatske dramske književnosti XX vijeka objavio je u jednoj knjizi Begovićeve Amerikansku jahtu u splitskoj luci i  Venus victrix.

Predstavljanje francuskog izdanja Fantoma slobode u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, 26. IV. 2017. S lijeva: Yves-Alexandre Tripković, autorica članka Snježana Banović i Nicolas Raljević

Miloš Lazin, redatelj i dramaturg s francuskom adresom, već godinama vrijedno sakuplja podatke o prevedenim  suvremenim dramama iz zemalja bivše Jugoslavije,  i njegov je doprinos u sastavljanju te bibliografije  upravo – neizmjeran. Taj popis sve više postaje hrestomatijom suvremene hrvatske, srpske, bosanskohercegovačke, slovenske, makedonske i albanske drame, a može se naći na mrežnim stranicama platforme «Troisième bureau».

Veliki broj naših prevedenih drama može se pronaći i na platformi EURODRAM u okviru kreativne udruge La Maison d’Europe et d’Orient koju podržava francusko Ministarstvo kulture i regija Île-de-France, a koju je osnovao istaknuti redatelj i glazbenik Dominique Dolmieu. U sklopu te platforme iznimno je aktivan izdavač «L’espace d’un instant» fokusiran izričito na novu dramu jugoistočne Europe. U razdoblju 2002. – 2016., ritmom tiskanja od šest do devet knjiga, izišlo je iz tiska 216 tekstova od čak 168 autora objavljenih u 78 knjiga – među njima i one Asje Srnec i Slobodana Šnajdera.

Uz to što je najplodniji prevoditelj na francuski u povijesti našega kazališta, samozatajni Raljević postao je i najuporniji promotor naše dramske književnosti u povijesti francusko-hrvatskih kulturnih veza. A one nisu započele jučer, naime, od davnih dana, sve onamo od Marka Marulića bilježe se vrijedne aktivnosti i veze te vrste.

Mnogo toga hrvatskoga u Francuskoj ušlo je odavno i u narodni mit: prije svega, tu je široko opjevana kravata iz doba Luja XIV. i nešto manje opjevana muštarda, no malo je poznato da početak veza između dvaju naroda datira iz još ranijeg doba: od križara koji u XIII. stoljeću donose francuske vijesti na područje današnje Hrvatske. Istodobno, nisu bili rijetkost ni studenti iz naših krajeva na francuskim sveučilištima (Herman Dalmatinac), na Sveučilištu Sorbonne studira i budući zagrebački biskup Stjepan II., s njim i Juraj iz Slavonije, koji 1385. postaje maître en arts, te Augustin Kažotić iz Trogira (dominikanac i zagrebački biskup 1303. – 1322.) – svi su oni u Parizu završili teologiju. Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, prevodili su na francuski pjesnici Paul du Mont, Charles Didier i Anne D’Urfé.

Poslije, u prosvjetiteljstvu, kulturne se veze intenziviraju: Molière se prevodi (prvi Fran Krsto Frankopan), obrađuje i postavlja na scenama Zagreba i Dubrovnika, a u istome je gradu među mlađarijom (na užas Senatora) u velikoj modi i Voltaire. To je vrijeme kada se u Zagorju grade dvorci po uzoru na one francuske, a u Francusku se polako probijaju i hrvatski znanstvenici (Ruđer Bošković). Oduševljenje u akademskim krugovima izazivaju Hasanaginica i Đorđićeve Krijesnice koju prevodi jedan od začetnika romantizma, književnik i akademik Charles Nodier.

Početkom XX. stoljeća veze su najintenzivnije: u Parizu borave Matoš, Kamov i Ujević. Ivo Vojnović živi u Nici (1918. – 1922.), u isto vrijeme stipendist u Parizu Vlaho Bukovac dobiva Grand Prix na Pariškome salonu, a 1925, Grand Prix na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti za svoje scenografije dobiva Ljubo Babić, pariški đak 1913-14. Dok oni upijaju pariški spleen, u Zagreb dolazi Sarah Bernhardt, no Zagrepčani ne pokazuju oduševljenje: Marija Ružička Strozzi – za klasu je bolja!

U nas je pak u XIX. st. najveći promotor francuske književnosti – kako prozne, tako i dramske (zahvaljujući mjestu dramaturga u gornjogradskome kazalištu) – August Šenoa, a s druge strane, njegova djela prevode na francuski i objavljuju časopisi Revue du Nord i Revue de Paris, koji često na svoje stranice uvrštavaju i druge hrvatske pisce. U dvorcu Januševcu živi prijatelj i savjetnik bana Jelačića, gorljivi ilirac Edgar Bourree de Corberon, blizak s obitelji Drašković, koji se zauzima za osnivanje sveučilišta u Zagrebu i koji je volio Hrvatsku «kao svoju rođenu» (M. Bogović).

Početkom XX. stoljeća veze su najintenzivnije: u Parizu borave Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamov i Tin Ujević. Ivo Vojnović živi u Nici (1918. – 1922.), u isto vrijeme stipendist u Parizu Vlaho Bukovac dobiva Grand Prix na Pariškome salonu, a 1925, Grand Prix na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti za svoje scenografije dobiva Ljubo Babić, pariški đak 1913-14.  Svi skupa često sjede u pariškoj Café de Dôme, dramu s tim naslovom objavljuje Josip Kosor. Dok oni tako upijaju pariški spleen, u Zagreb dolazi Sarah Bernhardt, no Zagrepčani ne pokazuju preveliko oduševljenje: Marija Ružička Strozzi – objavljuju zagrebački listovi – za klasu je bolja!

Uoči Drugoga svjetskog rata Nantes i Pariz dom su Vladi Habuneku, a nagradu Francuske akademije dobiva povjesničar, političar i diplomat Lujo Vojnović, za djelo Histoire de Dalmatie. Nakon rata, Pariz je izbor mnogim stipendistima francuske vlade iz Hrvatske, među kojima su i Radovan Ivšić, Ivo Malec, plesači Veselko Sulić, Milko Šparemblek, kipar Kosta Angeli Radovani, književnik i prevoditelj Dinko Štambuk – mogli bismo nabrajati i dalje ali nikako ne previdjeti  gostovanje pariškog TNP-a (Theatre National Populaire), u to doba nacionalnog kazališta izražene društvene misije i jednog od najprogresivnijeg u Europi pod umjetničkim vodstvom Jeana Vilara, zatim nezaobilazni Francuski institut, osobito njihovu programski raskošnu «Mediateku», kao i dugogodišnji časopis Les Annales de l’Institut francais pokrenut 1937. godine te izuzetno važnu kazališnu trupu La Compagnie des Jeunes (1939 – 1946) pod umjetničkim vodstvom Vladimira Habuneka i Radovana Ivšića.

Krajem 1946., književnik i političar Jean-Richard Bloch boravi u Zagrebu i Beogradu te na sastanku s predstavnicima Društva književnika među kojima su Andrić i Krleža kaže Titu: «Francuski narod ne poznaje dovoljno vašu literaturu i bilo bi potrebno da se izvjesna vaša djela prevedu na francuski jezik.» Neke važne veze između dviju zemalja podržali su i akademski krugovi, tu se mora spomenuti jedno doista istaknuto ime u slavističkim znanostima – ono Paul-Louisa Thomasa, upravo umirovljena profesora na slavističkom odjelu Sveučilišta Paris-Sorbonne.

Sedam knjiga na francuskom ima Dubravka Ugrešić, Miljenko Jergović pet, a Daša Drndić s dvama romanima također je među favoritima kod jednog od najvećih francuskih nakladnika, Gallimarda. Ipak, u recepciji je ovdje ispred svih Predrag Matvejević sa svojim Mediteranskim brevijarom

Što se pak tiče tiskanja hrvatske književnosti u Francuskoj, poznato je da se najviše objavljuje hrvatska poezija: tu je nezaobilazna izdavačka kuća «Edition Caractère» s trima knjigama hrvatskih suvremenih pjesnika (Maroević, Bagić, Maković) te «Domain Croate» u kojoj je izišlo čak deset knjiga poezije – od A. B. Šimića, D. Cesarića, A. Šoljana i S. Mihalića preko Z. Mrkonjića i B. Čegeca do M. Mićanovića i S. Petlevski, najviše zahvaljujući prevodilačkom trudu Vande Mikšić, Jeana De Brayna i Martine Kramer. Jedan od najutjecajnijih naših intelektualaca u Francuskoj je pjesnik, filozof i prevoditelj Dražen Katunarić (također francuski student), čije su pjesme objavljene u nizu antologija, samostalnih izdanja i časopisa..I dok je poezija tradicionalno rado prevođena, tiskana i promovirana, romani su prevođeni tek sporadično – sedam knjiga na francuskom ima Dubravka Ugrešić, Miljenko Jergović pet, a Daša Drndić s dvama romanima također je među favoritima kod jednog od najvećih francuskih nakladnika, Gallimarda.

Romani barda naše književnosti Ranka Marinkovića u Francuskoj uopće nisu prisutni. Ipak, u recepciji je ovdje ispred svih Predrag Matvejević sa svojim Mediteranskim brevijarom, a kad smo kod Matvejevića, valja podsjetiti da je on svojevremeno, kao stanovnik Pariza i predavač na Sveučilištu Sorbonne poduzimao brojne značajne inicijative glede hrvatsko-francuskih kulturalnih poslova, a osobito oko Krleže, koji je zapravo u Francuskoj tek recentno «otkriven», iako je još šezdesetih godina prošloga stoljeća Jean-Paul Sartre glasno poručivao: «Čitajte Krležu!»

Omot francuskog izdanja Krležine Golgothe: Još šezdesetih godina prošloga stoljeća Jean-Paul Sartre je glasno preporučivao: «Čitajte Krležu!»

Prošle je godine učinjen još jedan napor u tiskanju hrvatske književnosti – nakladnička kuća Durieux predstavila je, na čak 912 stranica, dvobroj časopisa «Le fantôme de la liberté» (prošle je godine i promoviran u Parizu, na Odjelu Slavistike Sveučilišta Sorbonne i u hrvatskom veleposlanstvu) podnaslovljen kao «Revue littéraire pour la survie en ces temps schizophrènes» («Književna revija za preživljavanje u ovim šizofrenim vremenima»). Velik je to izbor djela suvremenih hrvatskih pisaca, umjetnika, fotografa, ujedno i najveća panorama hrvatskih autora ikad objavljena na francuskom.

Što se drama tiče, tu su objavljene sljedeće: peta drama Slobodana Šnajdera Kamov – smrtopis (1978.), zatim Tragedija mozgova Janka Polića Kamova, Kroz sobe Ivana Vidića, Judith French Vlatke Vorkapić, dvije drame Nikole Tuteka (Treća priča o strašno tužnom čovjeku i vodokotliću, Nova ekologija) te glazbena drama Alfija Kabilja i Mate Marasa Madame Hamlet. Ideja priređivača (književni urednik, prevoditelj i publicist Nenad Popović, pisac, redatelj i prevoditelj s pariškom adresom Yves-Alexandre Tripković te pisac i urednik Dalibor Šimpraga) bila je vrlo ambiciozna: predstaviti trenutno stanje hrvatske literarne intelektualno-umjetničke prezentabilnosti, napose one književne.

Raljević radi kao nastavnik francuskoga jezika u jednoj tehničkoj školi na periferiji Pariza, a od 2011. strastveno i uspješno prevodi, jednu za drugom, hrvatske drame na francuski jezik. Njegov doprinos zasigurno dolazi u rang onoga srednjovjekovnih pjesnika prevoditelja pa možemo govoriti o «Fenomenu Raljević», iako je poznat samo uskom krugu frankofonih umjetnika i kulturnih djelatnika iz Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije

Među čak sedamdeset i jednim autorom, od čega je i trideset prevoditelja, ističe se i ime Yvesa Alexandrea Tripkovića koji slijedi Raljevića s 15 prevedenih hrvatskih drama, među njima nekoliko drama Ivana Vidića i tri legende Miroslava Krleže – Adam i Eva, Saloma i Maskerata. U zborniku je, jasno, zastupljen i Nicolas Raljević, i to dvama značajnim prijevodima – Kamovljeve Tragedije mozgova i Šnajderove drame o tome riječkom piscu – Kamov, smrtopis.

Doprinos ovoga prevoditelja tako zasigurno dolazi u rang onoga srednjovjekovnih pjesnika prevoditelja pa možemo govoriti o «Fenomenu Raljević», iako je on poznat samo uskom krugu frankofonih umjetnika i kulturnih djelatnika iz Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Nažalost, stoga je i slabo zapažen u Hrvatskoj, premda je kroz svoju platformu NRJ («Nicolas Raljevic Juxtaposition») Francuskoj već predstavio brojne hrvatske dramatičare i njihova djela – od Vojnovića, Kamova i Krleže do Šnajdera.

Raljević radi kao nastavnik francuskoga jezika u jednoj tehničkoj školi na periferiji Pariza, a od 2011. strastveno i uspješno prevodi, jednu za drugom, hrvatske drame na francuski jezik. Nezaobilazan je njegov prijevod Krležine drame Gospoda Glembajevi koji je bio (djelomično) javno čitan u listopadu 2012. godine na prestižnoj pariškoj adresi Carrousel du Louvre u vrijeme hrvatskog festivala u Francuskoj “Croatie, la voici!”​, a čitali su ga članovi ansambla Comédie-Française u režiji Laurenta Muhleisena.

Uz Glembajeve, Raljević, koji je uz ostalo završio i staž iz dramaturgije u kazalištu Amandiers u kazališno živom Nanterreu, preveo je do Golgote i druge Krležine drame: Ledu, Galiciju, Golgotu i Vučjaka. Nadalje jepreveo još trideset i dva naslova naše klasične i suvremene dramske književnosti od čega treba istaknuti sjajan prijevod Držićeva Skupa, Kamovljevu Tragediju mozgova​  i Mamino srce. U njegovu prevodilačkom opusu još je Galović (Pred smrt), Tucić (Povratak), Donadini (Gogoljeva smrt), Marinković (Albatros), Božić (Pravednik), Budak (Mećava), Šoljan (Dioklecijanova palača), Matković (Heraklo), Bajsić (Gle, kako dan lijepo počinje) i sasvim recentno – gotovo zaboravljena drama zanemarenog dramatičara i našega najistaknutijeg «l’homme de théâtre» Tita Strozzija, Ecce homo.

Od suvremenika, Raljevićevu nisku prijevoda nastavljaju spomenuti Kamov, smrtopis Slobodana Šnajdera, Matišićev Ničiji sin, Gavranova Nora danas, pa Bijelo i Prolazi sve Dubravka Mihanovića, Klempajevi (parodija Glembajevih) Pave Marinkovića, kao i dvije drame Tene Štivičić, Nemreš pobjeć od nedjelje i Nevidljivi.

Nažalost, kako u nas nema sustavnoga poticaja knjizi, sve će i dalje u francusko-hrvatskim vezama ostati na individualnim naporima Raljevića i ostalih entuzijasta našega podrijetla u Francuskoj. Naime, bez pomoći države, projekt promocije književnosti u inozemstvu nemoguć je i kod mnogo većih država od Hrvatske i ostalih iz regije. I dok hrvatsko Ministarstvo kulture s tek minimalnim sredstvima pomaže prijevode hrvatskih knjiga na strane jezike, jasno je da država, ali ni izdavačko-književnički ceh nemaju baš nikakvu strategiju u plasiranju hrvatskih pisaca, poglavito dramatičara u inozemstvo. Mnogobrojna francuska kazališta, koja velik dio svoga programa duguju upravo stranim umjetnicima, trupama, autorima i producentima, samo čekaju da im se pokuca na vrata, što samo po sebi i nije jednostavan zadatak, k tomu ga je potrebno dobro organizirati – uz ljude poput Raljevića, Lazina i Dolmieua na «terenu», to ne bi trebalo ostati nemogućom misijom. Možda je upravo povijesni prijevod Krležine Golgote, i to gotovo 100 godina nakon njezina dolaska na svijet, pravi povod za takav iskorak.