Povijest kritike kapitalizma. Od Marxa i Engelsa do Keynesa i Stiglitza

U knjizi "Kapitalizam i njegovi kritičari", John Cassidy vješto prepleće povijest ideja, biografske podatke i gospodarsku povijest, piše Darko Oračić u svojem osvrtu. Cassidy potiče na razmišljanje o modernom dobu te otvara brojna ekonomska i etička pitanja, a posebno je važno ono jesu li kritičari kapitalizma (bili) u pravu.

• Naslovna fotografija: Jurišajući bik Artura Di Modice. (Sam Valadi / CC BY 2.0)

• Autor je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Dugogodišnji New Yorkerov financijski kolumnist John Cassidy napisao je opsežan pregled golemog dijela antikapitalističke literature pod naslovom Capitalism and Its Critics.[1] Riječ je o izvanrednom intelektualnom pothvatu. Povjesničari ideja, svaki u svom području, ocijenit će je li autorov prikaz korektan. U ovome je osvrtu Cassidyjeva knjiga iskorištena kao povod i polazna točka za opovrgavanje tvrdnji nekih od prikazanih intelektualaca.[2] Pokazat će se da neki kritičari kapitalizma nisu (bili) u pravu. Na kraju su ukratko prokomentirana Cassidyjeva razmatranja o prošlosti i budućnosti kapitalizma.

­­

Marxu i Engelsu Cassidy je posvetio dva poglavlja, te zaključuje kako je povijest opovrgnula njihovu ideju o neizbježnosti masovnog siromaštva u kapitalizmu.

Među najistaknutije klasične kritičare kapitalizma nesumnjivo spadaju Friedrich Engels i Karl Marx, kojima su u knjizi posvećena dva poglavlja. Cassidy uočava da je Engels začetnik velikog broja ideja koje je Marx kasnije razradio i dopunio. Mnoge se Engelsove tvrdnje iznesene u njegovu mladenačkom djelu Položaj radničke klase u Engleskoj iz 1845. godine mogu naći u Marxovu Kapitalu koji je objavljen 1867. godine. U polušali se može reći da je prvi marksist bio zapravo Friedrich Engels.[3]

Jedna od ključnih ideja Engelsa i Marxa bila je teorija o trajnom siromaštvu stanovništva u kapitalizmu. Tako u trećem tomu Marxova Kapitala, koji je uredio i objavio Engels, stoji: „Ne proizvodi se odviše životnih sredstava u odnosu prema postojećem stanovništvu. Naprotiv. Proizvodi ih se premalo da bi pristojno i ljudski zadovoljila masu stanovništva.“[4] Navedena je teorija isključivala mogućnost značajnog porasta realnih dohodaka velike većine stanovnika bez duboke promjene društveno-gospodarskog uređenja.

Do značajnog je porasta realnih dohodaka radnika ipak došlo u Engleskoj tijekom druge polovice 19. stoljeća zahvaljujući sporijem rastu stanovništva te daljnjoj akumulaciji fizičkog kapitala i tehnološkom napretku. Cassidy navodi podatke engleske središnje banke koji pokazuju da se prosječna realna plaća u spomenutom razdoblju povećala oko 50 posto.[5] Povijest je, dakle, opovrgnula Engelsovu i Marxovu teoriju o neizbježnosti masovnog siromaštva u kapitalizmu.

­
Cassidy ističe da je Keynes imao načelno pozitivan stav prema ekonomskoj slobodi, ali istodobno je smatrao da je potreban državni intervencionizam.

Cassidy opsežno prikazuje ideje Johna Maynarda Keynesa, engleskog ekonomista i jednog od najutjecajnijih intelektualaca 20. stoljeća. Posebno je relevantan njegov članak „The End of Laissez-Faire“ iz 1926. godine u kojemu francuski izraz „laissez-faire“ označava doktrinu ekonomskog liberalizma i gospodarsko stanje koje iz nje proizlazi. Cassidy ističe da je Keynes imao načelno pozitivan stav prema ekonomskoj slobodi odnosno privatnoj inicijativi, ali istodobno je smatrao da je potreban državni intervencionizam kako bi se uklonile njezine u pojedinim slučajevima negativne gospodarske posljedice.

Keynes je držao, na primjer, kako je nužna državna kontrola nad novcem i kreditom. Međutim, u članku „The Economic Consequences of Mr. Churchill“ iz 1925. godine Keynes pokazuje da pogrešna monetarna politika može izazvati velike gospodarske probleme.[6] Na mjesto ministra financija tada je došao Winston Churchill koji je odlučio vratiti relativnu vrijednost britanske valute prema zlatu na višu predratnu razinu. Središnja banka podigla je kamatne stope, posebno u usporedbi s američkima, kako bi poticala držanje depozita i obveznica denominiranih u britanskoj valuti, a time i priljev zlata. Keynes je očekivao da će podizanje kamatnih stopa izazvati kreditnu kontrakciju te da će jačanje sterlinga prema drugim valutama pogoršati položaj izvoznika, s gospodarskom stagnacijom kao konačnim rezultatom, što se naposljetku i dogodilo.

Keynes je, već i prije opisane epizode, kao rješenje za gospodarske probleme i masovnu nezaposlenost predlagao državnu intervenciju u vidu povećane kupnje roba i usluga, posebno javnih radova, financirane zaduživanjem. Teorijske osnove takvog rješenja razrađene su kasnije u djelu The General Theory of Employment, Interest and Money iz 1936. godine. Možda je takvo rješenje u načelu valjano, ali postavlja se pitanje ne bi li država trebala izbjegavati stvaranje početnih problema.

Osim navedenoga britanskog primjera, može se spomenuti i američki.[7] Monetarni su povjesničari utvrdili da je čelnik američke središnje banke, takozvanog Feda, htio pomoći britanskom kolegi snižavanjem kamatnih stopa. Fedov čelnik Benjamin Strong učinio je to 1927. godine, a kreditna je ekspanzija donijela značajan porast cijena dionica. Strong se, međutim, ubrzo ozbiljno razbolio i potom umro, a Fedovo je vodstvo, nezadovoljno opsegom burzovnih špekulacija, oštro podiglo kamatne stope u 1928. i 1929. godini. Uslijedio je burzovni krah, pad proizvodnje i panično povlačenje depozita iz banaka te naposljetku duboka i dugotrajna gospodarska kriza, takozvana Velika depresija. Fed je snizio kamatne stope, ali ih je ponovno podigao 1931. godine, nakon što je Velika Britanija suspendirala zlatni standard, te 1933. godine, neposredno prije odluke novoizabranoga predsjednika Roosevelta da učini to isto.

Predsjednik Roosevelt provodio je politiku organiziranja javnih radova financiranih državnim zaduživanjem kako bi smanjio nezaposlenost, ali, kao što primjećuje Cassidy, to vjerojatno nije bio odraz Keynesovih savjeta. Gotovo je sigurno, međutim, da Velike depresije i masovne nezaposlenosti ne bi bilo da je središnja banka vodila drukčiju monetarnu politiku. U američkom je slučaju, dakle, država također bila uzrok gospodarskih problema.

­
Stiglitz u knjizi Globalization and Its Discontents posebno ističe štetnost monetarne politike koju su istočnoazijske zemlje vodile pod patronatom MMF-a.

Cassidy prikazuje ključne teze nobelovca Josepha Stiglitza, koji predaje na Sveučilištu Columbia, i Danija Rodrika, profesora ekonomije na Sveučilištu Harvard. Riječ je o vodećim suvremenim kritičarima ekonomskog liberalizma i zagovornicima državnog intervencionizma. Posebnu su pozornost u svojim djelima posvetili Azijskoj krizi 1997. godine te Velikoj recesiji do koje je došlo 2008. i 2009. godine.

Stiglitz i Rodrik tvrde da je sloboda kretanja financijskog kapitala tijekom 1990-ih godina dovela do pretjeranog inozemnog zaduživanja istočnoazijskih zemalja te da je potom nastala financijska i gospodarska kriza.[8] Na početku je strani kapital, privučen velikim gospodarskim rastom te liberalizacijom inozemnog zaduživanja, nahrupio u spomenute zemlje. Kada su se, međutim, pojavile informacije da je kapital pogrešno uložen, posebno u nepotrebne poslovne nekretnine, te da zadužene banke i tvrtke neće moći vratiti dugove, nastala je panika i došlo je do bijega kapitala, najprije iz Tajlanda, a potom i iz drugih istočnoazijskih zemalja.

Stiglitz u knjizi Globalization and Its Discontents posebno ističe štetnost monetarne politike koju su spomenute zemlje u opisanoj situaciji vodile pod patronatom Međunarodnoga monetarnog fonda. MMF je, naime, pomagao državama odnosno središnjim bankama da oštro podignu kamatne stope kako bi spriječile bijeg kapitala i promjenu tečaja odnosno devalvaciju domaće valute. Stiglitz smatra da je takva monetarna politika izazvala kreditnu kontrakciju koja je pridonijela padu ukupne potražnje te pojavi duboke gospodarske krize i masovne nezaposlenosti.

Bili pogrešni ili ispravni u opisanim okolnostima, MMF-ovi stavovi o monetarnoj odnosno tečajnoj politici proizlazili su iz njegove temeljne funkcije. MMF je, naime, nastao kao institucija međudržavnog sustava fiksnih tečajeva koji je, na temelju ideja Johna Maynarda Keynesa, uspostavljen 1944. godine u američkom mjestu Bretton Woodsu. Valute država članica bile su vrijednosno vezane za američki dolar koji je pak bio vezan za zlato. MMF-ova je funkcija bila, kao što napominje Cassidy, „pomoći zemljama koje su došle u teškoće da održe fiksni tečaj“.[9] Sustav se raspao kada je američki predsjednik Nixon 1971. godine suspendirao konvertibilnost dolara u zlato, ali MMF je kao institucija preživio.

­­

Stiglitz u Globalization and its Discontents optužuje MMF da promiče „tržišni fundamentalizam“ i „neoliberalnu politiku“.

Stiglitz u spomenutoj knjizi o globalizaciji optužuje MMF da promiče „ideologiju slobodnog tržišta“ odnosno „tržišni fundamentalizam“ i „neoliberalnu politiku“.[10] Ideju uspostave i održavanja fiksnog tečaja, međutim, nemoguće je logički uklopiti u doktrinu ekonomskog liberalizma koja zahtijeva fleksibilnost cijena, a time i međuvalutnih tečajeva. Milton Friedman, jedan od vodećih zagovornika ekonomskog liberalizma u 20. stoljeću, objavio je još 1953. godine članak pod naslovom „The Case for Flexible Exchange Rates“.[11] Stiglitz i sâm uviđa da MMF ozbiljno odstupa od doktrine ekonomskog liberalizma u pogledu preporučene tečajne politike te mu postavlja pitanje: „Zašto ne dopustiti tržišnim mehanizmima da određuju tečajeve, upravo [onako] kao što određuju druge cijene?“[12]

Rodrik u knjizi The Globalization Paradox tvrdi da sloboda kretanja kapitala izaziva realne gospodarske probleme bez obzira na to je li tečaj fiksan ili fleksibilan, ali konkretni primjeri koje navodi odnose se na države koje su vodile politiku fiksnog tečaja. Rodrik konstatira kako su u većini tečajnih i financijskih kriza kamatne stope „sunule uvis“ (engl. shoot up) te kako je sve završilo velikim padom realnog BDP-a.[13] Ako je riječ o kamatnim stopama na financijsku imovinu denominiranu u ovoj ili onoj domaćoj valuti, one očigledno nisu „sunule uvis“ same od sebe, već su ih podigle središnje banke kako bi pokušale održati tečaj.

Rodrik kao glavne uzroke financijske krize koja je 2008. godine započela u SAD-u navodi prethodno nastali „mjehur“ cijena nekretnina izazvan velikim priljevom stranog kapitala, posebno iz Azije, te neadekvatnu reakciju rejting agencija, središnje banke i državnih tijela.[14] Rodrik smatra da su izrazito niske kamatne stope bile posljedica spomenutoga financijskog priljeva.

Nasuprot tome, Stiglitz u knjizi Freefall oštro kritizira tvrdnju da središnja banka nije bila odgovorna za vrlo niske kamatne stope koje su potaknule velika ulaganja u nekretnine.[15] Stiglitz ukazuje na njezinu apsurdnost: „To bi značilo da središnja banka više ne može kontrolirati kamatne stope.“[16] Za Stiglitza je odgovornost središnje banke u tom pogledu nedvojbena: „Greenspan je snizio kamatne stope, preplavljujući tržište likvidnošću.“[17]

Stiglitz ne može prihvatiti tvrdnju da je središnja banka u cijelosti odgovorna za pojavu Velike recesije jer bi time potvrdio teze svojih ideoloških neprijatelja

Stiglitz opisuje kako je središnja banka zatim podigla ključnu kamatnu stopu s 1 posto u 2003. godini na 5,25 posto u 2006. godini te kako su se dužnici koji su imali promjenjivu kamatnu stopu na hipotekarni kredit našli u situaciji da više ne mogu otplaćivati dug. Kada su mnogi dužnici pokušali prodati kuće, njihove su cijene počele padati, što je onemogućilo refinanciranje dugova. „Za milijune je nevraćanje hipotekarnog kredita postala jedina opcija“, konstatira Stiglitz.[18]

Premda je posve očito da je pad cijena kuća i financijsku krizu izazvala središnja banka pretjeranim podizanjem kamatnih stopa nakon što ih je prethodno pretjerano snizila,[19] Stiglitz ne donosi takav zaključak. Stiglitz ne može prihvatiti tvrdnju da je središnja banka u cijelosti odgovorna za pojavu Velike recesije jer bi time potvrdio teze svojih ideoloških neprijatelja – „konzervativnih ekonomista“ koji vjeruju da je svakom problemu u gospodarstvu „istinski uzrok država“.[20]

Opći zaključak o gospodarskim krizama u kapitalizmu, potpuno suprotan očiglednom značenju svih prethodno navedenih činjenica, Stiglitz donosi u knjizi The Road to Freedom: „Izvor najvažnijih i najoštrijih fluktuacija je sâmo tržište. To je lekcija koju smo trebali naučiti iz Velike depresije, Velike recesije i desetaka drugih kriza u svijetu uzrokovanih tržišnim pretjerivanjima.“[21]

Cassidy u zadnjem poglavlju navodi ekonomske, ekološke, socijalne i političke probleme današnjice te proročanstva o propasti kapitalizma. (YouTube)

U prvom se poglavlju svoje knjige Cassidy osvrće na dosadašnja postignuća kapitalizma te spominje velik porast svjetske proizvodnje tijekom zadnjih 200 godina. Prikaz, međutim nije korektan. U tekstu se govori o porastu realnog BDP-a, ali se ne navodi njegov brojčani iznos, već se (pogrešno) upućuje čitatelja na sliku koja prikazuje porast realnog BDP-a po stanovniku.[22] Trebalo je jasno navesti sljedeće podatke: realni svjetski BDP povećao se od 1820. do 2023. godine 102,2 puta, dok se realni BDP po stanovniku istodobno povećao 13,8 puta.[23]

Cassidy u zadnjem poglavlju navodi ekonomske, ekološke, socijalne i političke probleme današnjice te proročanstva o propasti kapitalizma i prijedloge njegova ograničavanja ili napuštanja. S druge strane, autor spominje tehnološke optimiste koji velike nade polažu u razvoj umjetne inteligencije koja će navodno znatno povećati produktivnost rada stručnjaka te osigurati daljnji tehnološki napredak i gospodarski rast premda će vjerojatno donijeti nestanak nekih radnih mjesta. Cassidy se slaže s njima da su se najave o „kraju rada“ u prošlosti pokazale pogrešnima, ali ne isključuje mogućnost dolaska „kapitalističke tehnološke distopije“.[24]

Što se tiče ekoloških problema, Cassidy navodi i zagovornike „zelenog rasta“ i protivnike svakog gospodarskog rasta (engl. de-growth) koji zahtijevaju napuštanje kapitalizma. Autor, međutim, ne spominje mogućnost pojave novih „zelenih“ tehnologija.

Cassidy ističe da je Dani Rodrik predvidio današnje političko jačanje protekcionizma u SAD-u kao reakciju na globalizaciju koja je ugrozila radna mjesta i plaće tradicionalne radničke klase te navodi anketni podatak kako je samo 26 posto ispitanika koji su se identificirali kao pripadnici radničke klase izjavilo da je imalo koristi od globalizacije.[25] Poznavanje činjenica o zaposlenosti i plaćama, međutim, omogućuje ocrtavanje cjelovitije i složenije slike. Statistički podaci, naime, pokazuju da je u zadnjih 45 godina nastalo znatno više radnih mjesta u građevinarstvu te prijevozu i skladištenju nego što ih je nestalo u prerađivačkoj industriji. Osim toga, plaće u građevinarstvu znatno su veće nego u prerađivačkoj industriji.[26] Rodrik je preuveličao važnost priljeva stranoga financijskog kapitala kao čimbenika potražnje za nekretninama u godinama prije Velike recesije, ali taj priljev dugoročno je odigrao važnu ulogu u jačanju američkoga građevinskog sektora.

Cassidy na koncu nabraja razne državne intervencije koje predlažu Rodrik i suradnici u članku „Economics after Neoliberalism“ te Stiglitz u knjizi The Road to Freedom. Cassidy i sâm predlaže jednu takvu intervenciju – uvođenje univerzalnoga dječjeg doplatka kako bi se smanjio broj siromašne djece u SAD-u. Pri tome ne razmatra mogućnost rješavanja problema siromaštva putem daljnjeg povećanja realnog BDP-a po stanovniku.

Članak odražava autorove osobne stavove koji se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.

• Bilješke

[1] John Cassidy, Capitalism and Its Critics: A Battle of Ideas in the Modern World, Allen Lane, London, 2025., tvrdi uvez, 609 stranica.

[2] Iz istog je razloga izbor izravnih i neizravnih navoda odabranih intelektualaca, posebno suvremenih, nešto drukčiji nego u Cassidyjevoj knjizi.

[3] Claus Thomasberger, „Friedrich Engels kao prvi marksist?“, u: Maroje Višić i Miroslav Artić (ur.), 200 godina Friedricha Engelsa, Duriux, Zagreb, 2020., str. 13-32.

[4] Karl Marx, Kapital, Kritika političke ekonomije, I-III, BIGZ, Beograd, 1979., preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, str. 1351. Ovaj citat preveden je sa srpskoga na hrvatski. Glavne teze Engelsa i Marxa opširnije su prikazane u članku: Darko Oračić, „Acemoglu i Johnson rade istu grešku kao Engels i Marx. Industrijska revolucija, plaće i broj stanovnika“, Ideje.hr, 13. prosinca 2024.

[5] Cassidy, str. 133.

[6] Spomenuti Keynesovi ogledi dostupni su na internetu.

[7] Relevantna epizoda američke gospodarske povijesti podrobno je prikazana u članku: Darko Oračić, „Fed i Velika depresija“, Arhivanalitika, 6. 3. 2018.

[8] Joseph Stiglitz, Globalization and Its Discontents, Penguin Books, London, 2002., poglavlje 4: „The East Asia Crisis: How IMF Policies Brought the World to the Verge of Global Meltdown“, str. 89-132 i Dani Rodrik, The Globalization Paradox: Why Global Markets, States, and Democracy Can’t Coexist, Oxford University Press, Oxford, 2011., poglavlje 5: „Financial Globalization Follies“, str. 89-111.

[9] Cassidy, str. 274.

[10] Stiglitz, Globalization and Its Discontents, str. 13 i 74.

[11] Milton Friedman, „The Case for Flexible Exchange Rates“, u: Milton Friedman, Essays in Positive Economics, The University of Chicago Press, Chicago, 1953., str. 157-203.

[12] Stiglitz, Globalization and Its Discontents, str. 107.

[13] Rodrik, str. 107-109.

[14] Rodrik, str. 128-129.

[15] Isto su tvrdili i čelnici američke središnje banke, što je prikazano u članku: Darko Oračić, „Greenspan i Bernanke: ‘Maestro’ i njegov sljedbenik“, Arhivanalitika, 29. 3. 2018.

[16] Joseph Stiglitz, Freefall: Free Markets and the Sinking of the Global Economy, Allen Lane, London, 2010., str. 9.

[17] Stiglitz, Freefall, str. 4. Drugi važan čimbenik koji je vodio u financijsku krizu bila je, po Stiglitzovu mišljenju, deregulacija bankarstva.

[18] Stiglitz, Freefall, str. 88.

[19] Statistička veza između kretanja ključne kamatne stope i kretanja cijena (gradnje) kuća i stanova prikazana je grafički u članku: Darko Oračić, „Što je, zapravo, izazvalo Veliku recesiju?“, Arhivanalitika, 17. 8. 2017., slika 1, 2 i 3.

[20] Stiglitz, Freefall, str. 10.

[21] Joseph Stiglitz, The Road to Freedom: Economics and the Good Society, Allen Lane, London, 2024., str. 226.

[22] Cassidy, str. 14-15.

[23] Izračun je napravljen na temelju podataka dostupnih na portalu Our World in Data, slika „Global GDP over the long run“ i slika „Global average GDP per capita over the long run“.

[24] Cassidy, str. 508.

[25] Cassidy, str. 513.

[26] Od srpnja 1979. godine, kada je broj zaposlenih u američkoj prerađivačkoj industriji bio najveći u povijesti, do siječnja 2025. godine izgubljeno je 6.770.000 radnih mjesta. Istodobno se u djelatnostima građevinarstva te prijevoza i skladištenja zaposlenost povećala za 7.352.500 radnika. Izračun je napravljen na temelju sezonski prilagođenih podataka dostupnih u bazi Fred. Podaci iz istog izvora pokazuju da je prosječna bruto plaća proizvodnog i nerukovodećeg osoblja po satu rada u lipnju 2025. godine iznosila 28,87 dolara u prerađivačkoj industriji te 37,20 dolara u građevinarstvu.