Povijest, specificnosti kapitalizma i nova rodna podjela rada

Knjiga 'Napuknuće prirode' Frana Radonića Mayra istražuje povijesne i društvene razloge razdvajanja prirode i društva u modernom dobu, piše Filip Drača. Radonić Mayr zaključuje kako je upravo kapitalizam stvorio koncept prirode kao nečega eksternaliziranog, neovisnog o ljudskom društvu i bez vlastite inteligencije. U tim okolnostima reproduktivni rad žena ima, u usporedbi s prethodnim epohama patrijarhata, dodatne svrhe, uz ostale i pojeftinjenje radne snage

• Naslovna fotografija: Kontrast netaknute prirode i industrije koja zagađuje. (Midjourney v6.1)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Zapitamo li se danas što je priroda, vjerojatno će jedan od prvih odgovora koji nam pada na pamet biti onaj hobbesovski: priroda je ne-društvo, ono što je ljudskom društvu prethodilo i što nastavlja postojati izvan njega. Ali osvijestimo li da ne postoji niti jedna misao u čovjekovoj glavi koja nije povijesno posredovana, neće čuditi da takav pojam prirode ima specifično mjesto, vrijeme i socijalne okolnosti u kojima je nastao. U jednoj svježoj knjizi (Durieux, ljeto 2024.) filozof i novinar Fran Radonić Mayr nastoji dati eko-marksističku povijest prirode kao pojma i kao medija kroz koji se kapitalistički društveni odnosi izražavaju. Napuknuće prirode: Dijalektika kapitala i biosfere djelo je koje nastoji rasvijetliti teorijski i praktički utjecaj robnog oblika kao danas dominantnog modusa socijalne medijacije, istražujući pritom kako je društvo koje razmjenjuje robe pocijepalo totalitet egzistencije u prirodu i duh, te kako je time uspostavilo razne oblike socijalne dominacije koji su s tim jazom između prirode i duha implicitno povezani.

Intencija knjige je proniknuti u materijalne razloge zašto se u modernim vremenima ‘priroda’ shvaća kao nešto što je suštinski drugačije od nas. U kulturalnom imaginariju modernih euro-američkih društava postoje izvjesni zdravorazumski binarizmi – između prirode i duha, materije i inteligencije, nužnosti i slobode, divljaštva i civilizacije i tako dalje. To se u značajnoj mjeri razlikuje od toga kako je predmoderan čovjek shvaćao prirodu: dok mi shvaćamo prirodu nekog bića kao ono što to biće jest ili je oduvijek bilo, za antičke Grke (uzmimo ih kao reprezentativan kontraprimjer) narav je tog bića ono u što se biće eventualno razvije u najboljim okolnostima; za nas je priroda nešto primordijalno i primitivno, dok su Grci pravu prirodu (ljudsku ili bilo koju drugu) smještali tek na kraj razvoja. Dobro je „ono čemu sve teži“, i priroda je tako dinamična, inteligentna i vođena sprijeda nekom svrhom. Ovdje nema prostora za distinkcije između subjekta i objekta koje su postavljene danas – u suštinskoj razlici spram pojma prirode koji se počeo razvijati, otprilike, u 17. stoljeću.

­­

Naslov s osvrće na radikalni jaz između subjekta i objekta koji se razvio u samosvijesti modernog čovjeka.

Napuknuće o kojemu se govori u naslovu je upravo ovaj radikalan jaz između subjekta i objekta koji se razvio u samosvijesti modernog čovjeka, kojemu odgovaraju pobrojani binarizmi koji smještaju svaki od člana u sferu subjektiviteta ili objektiviteta. Cilj je knjige istražiti čime je razvoj tih binarizama bio posredovan u sferi proizvodnje i distribucije dobara; metoda kojom se knjiga služi je historijski materijalizam, shvaćen kao jedan oblik analize koji uviđa i stavlja naglasak na korespondencije između načina na koji neko društvo proizvodi i distribuira dobra te ideja uopće (filozofskih, religijskih, političko-pravnih, prirodoznanstvenih, društvenoznanstvenih, itd.) koje to isto društvo generira.

Naglasak se stavlja na dvije osnovne teme: prvo, priroda je danas shvaćena na način koji ju eksternalizira. Priroda je nešto što postoji „tamo vani“; ona je izvan kartezijanski shvaćenog ljudskog subjekta, izvan ljudskog društva, te je također posve desubjektivizirana, shvaćena kao lišena vlastite inicijative ili inteligencije; neživ i nesvjestan skup materijalnih bića. Drugo, eksternalizacija prirode je povijesno korespondirala sa socijalnom marginalizacijom i opresijom raznih klasa ili drugih grupacija koje su asocirane s prirodom, ovako shvaćenom: žene, životinje, pripadnici određenih „rasa“, radnici, i tako dalje. Poznati kliše Horkheimera i Adorna prema kojemu dominacija nad prirodom mora supostojati s infra-socijalnom dominacijom nad čovjekom, gdje osvajač i sam biva jedno od pokorenih bića, ovdje je preciznije izložen i argumentiran.

Kako autor nastoji dokazati, ovo je napuknuće u bitnom smislu determinirano specifičnim načinom socijalne medijacije kroz proizvodnju i distribuciju dobara; problemi o kojima govorimo su oblici mišljenja prirode te razni socijalni aranžmani koji s time koreliraju, a materijalistička metoda nastoji povezati to s načinom proizvodnje datog društva. Naravno, dolazimo do točke u kojoj je nezaobilazno spomenuti slona u prostoriji: način proizvodnje u modernoj zapadnoj Europi i sjevernoj Americi je kapitalizam, i oblici subjektiviteta i objektiviteta o kojima govorimo moraju biti na neki način povezani s proizvodnjom roba.

Knjiga je dijelom povijest ideja, dijelom povijest određenih modernih društvenih aranžmana, te konačno jednim dijelom rasprava o tome što je kapitalizam. Nastoji pokazati kako je društvo koje proizvodi i razmjenjuje robe oblikovalo modernu filozofiju, moderne političko-pravne sustave, moderan odnos između čovjeka i prirode, te razne oblike moderne socijalne marginalizacije, poput rasizma ili dominacije nad ženama i seksualnim/rodnim manjinama. Primijetimo ovdje nezaobilazan termin moderniteta: knjiga nastoji postaviti robnu formu kao ključ razumijevanja raznolikih oblika subjektiviteta i objektiviteta koji se razvijaju u posljednjih nekoliko stoljeća.

U ovom prikazu fokusiramo se na dvije teme: diskusija o naravi kapitalizma te način na koji je društvo razmjenjivanja apstraktnog radnog vremena oblikovalo suvremene odnose između muškaraca i žena, jer se radi o najopsežnijim dijelovima knjige. No njen raspon tema je mnogo širi od toga.

Radonić Mayr služi se diskusijama o genezi kapitalizma iz engleskih marksističkih krugova 70-ih godina prošlog stoljeća. (Radio Kali Sara / YouTube)

Povijest ideja i socijalnih praksi kojima se Radonić Mayr bavi ima kao podlogu specifično razumijevanje kapitalističkog načina proizvodnje. Marxov ključan prigovor klasičnoj političkoj ekonomiji bio je da je politička ekonomija povijesno neosviještena i ne razumije historijsku unikatnost izvjesnih kapitalističkih društvenih odnosa, trivijalizirajući kapitalizam kao slobodnu trgovinu ili neku drugu apstrakciju. Radonić Mayr nastavlja tim putem i jedan od prvih zadataka je odrediti specifičnu razliku kojom se kapitalizam odlikuje spram ranijih načina proizvodnje, i ovdje se služi a) diskusijama o genezi kapitalizma u engleskim marksističkim krugovima 70-ih godina prošlog stoljeća, b) novijim smjerom proučavanja Marxovih tekstova koji naglasak stavljaju na Wertkritik odnosno kritiku vrijednosti, kao odnosa razmjenjivanja ekvivalenata apstraktnog rada.

Uobičajeno je i rašireno – čak i među mnogim marksistima – identificirati kapitalizam sa sveopćom marketizacijom. Tržišta su u nekom obliku postojala u mnogim društvima od Antike i Srednjovjekovlja do danas, no bila su marginalnim oblikom ekonomskog odnošenja i ključna razlika kapitalizma spram ranijih oblika sastoji se u generalizaciji tržišta. Time ukratko, u jednoj crti, određujemo takozvani komercijalizacijski model nastanka kapitalizma koji je u drugoj polovici 20. stoljeća napala Ellen Meiksins Woodod, na čiji se rad autor poziva u svojem određenju toga što kapitalizam jest i kako je nastao. Prema komercijalizacijskom modelu, kapitalizam je naprosto sveopće širenje nečega što je u slabije razvijenom obliku postojalo i u pred-kapitalističkim društvima. Prvi povijesni šampion komercijalizacijskog modela bio je dakako Adam Smith, koji je razmjenjivanje roba na slobodnom tržištu smatrao prirodnim oblikom distribucije dobara koji je od pamtivijeka postojao ali je kroz veći dio ljudske povijesti bio ograničen raznim faktorima, od kontrole centralnih vlasti do opće nerazvijenosti. E. M. Wood smatra da značajan dio povijesnog marksizma naprosto nasljeđuje komercijalizacijski model od Smitha, blagodareći jednim dijelom i time što Marxove vlastite teorije o suštini i nastanku kapitalizma nisu bile dovoljno jasne četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća.

Problemi s implikacijama komercijalizacijskog modela su višestruki. Razvoj kapitalizma u novovjekovnoj Europi shvaća se mehanički kao puka ekstenzija nečeg već postojećeg, trgovina predmodernih društava se shvaća kao suštinski istovjetna onoj koja postoji danas, te je razlika između kapitalizma i ranijih oblika proizvodnje shvaćena kao razlika u socijalnoj dominaciji jedne specifične aktivnosti. Osim strogo pojmovnih, komercijalizacijski model boluje od određenih empirijskih problema, eurocentričnih i konkretnije anglocentričnih, na koje ukazuju E. M. Wood i Radonić Mayr: mnoga su antička i srednjovjekovna društva Azije, Afrike, centralne/južne Amerike i mediteranske Europe imala relativno raširenu i razvijenu trgovinu, visoku razinu urbanizacije i relativno razvijene proizvodne snage – što su redom kvalitete koje se često shvaćaju kao preduvjeti kapitalizma koji po nekakvoj mehaničkoj nužnosti moraju eventualno i odvesti u kapitalizam. Ipak, kapitalistički način proizvodnje nije procvjetao u njima nego upravo u jednoj Engleskoj, koja na svojem pragu moderniteta nije bila značajno razvijenija od mnogih predmodernih društava, po pobrojanim metrikama.

­­

E. M. Wood ističe prvobitnu akumulaciju kapitala kao moment presudne važnosti u razvoju kapitalizma.

Tržište je samo oblik kojim se neka već postojeća dobra distribuiraju, a prije distribucije se mora proizvoditi. Ako nije bio jasan oko nekih drugih stvari, Marx je barem bio jasan (nasuprot recimo Johnu Stuartu Millu) da se povijesno ne mijenjaju samo načini distribucije već i načini proizvodnje – a komercijalizacijski model ne uspijeva zahvatiti povijesno specifičan oblik rada kojim je kapitalizam karakteriziran. E. M. Wood ističe prvobitnu akumulaciju kapitala kao moment presudne važnosti u razvoju kapitalizma zato što tek ovdje nalazimo ono što je ranu modernu Englesku uistinu razlikovalo od bilo kojeg drugog društva s razvijenom trgovinom i proizvodnom tehnikom: rašireno, masovno razdvajanje srednjovjekovnih proizvođača od njihovih vlastitih sredstava subzistencije i guranje u stanje ovisnosti o tržištu rada. Radna snaga i sama postaje jednom od mnogih roba i ono što bitno razlikuje kapitalizam od ranijih oblika proizvodnje nije samo kvantitativno širenje robnog oblika već i to što u kapitalizmu robe bivaju proizvođene od drugih roba. Nije dovoljno govoriti o sveopćoj komercijalizaciji ako radna snaga koja stoji iza robe nije u svakom društvu i sama bila nešto što se razmjenjuje na slobodnom tržištu.

U kapitalizmu, dakle, robni oblik počinje takoreći stajati na vlastitim nogama. Ili, da se izrazimo više filozofski, robni oblik postaje apsolutnim – ne postoji ništa osim njega i uvjetovan je samim sobom. Roba je u velikoj većini slučajeva proizvod nekakvog ranijeg ljudskog rada, ali unutar kapitalističkog načina proizvodnje, ljudska sposobnost za rad i sama biva pretvorena u još jednu robu u nizu. Robe rađaju robe. A onda Marxov robni fetišizam nije samo zabluda u glavama buržoaskih ekonomista, kako je često interpretiran, nego se naprosto mora razviti unutar danih socijalnih uvjeta: fetišizam robnog oblika je nužan i ‘normalan’ modus svijesti unutar načina proizvodnje gdje jedna roba ima drugu robu kao uvjet svojeg postojanja. Kapitalizam je, kad odemo do kraja, komodifikacija radne snage sa svrhom proizvodnje daljnjih roba.

Ne tvrdi se, vrijedi istaknuti, da prije kapitalizma nije uopće postojala klasa koja nije imala nikakvih od tržišta neovisnih sredstava subzistencije i koja je time bila prisiljena prodavati svoje vrijeme za plaću. Najamni rad postoji u raznim oblicima i prije kapitalizma, no ovdje se ističu a) njegova sveopća raširenost (u trenutku pisanja ovog teksta, više od 60% čovječanstva nalazi se u djelomičnoj ili potpunoj ovisnosti o tržištu rada, što je u dosadašnjoj povijesti neviđena stopa), te b) činjenica da najamni rad u predmodernim društvima nema uvijek proizvodnju roba kao svoju svrhu; velika je razlika između plaćenog osobnog sluge u antičkom Rimu i današnjeg najamnog radnika koji proizvodi vrijednost i višak vrijednosti.

Jedan od mnogih „besplatnih darova prirode“ koje kapitalizam sustavno iscrpljuje u svojem gonjenju sve većeg viška vrijednosti je reproduktivni rad, koji povijesno uobičajeno obavljaju žene

Nakon što ustanovimo ovu centralnost najamnog rada, potrebno je pobliže pogledati kakva je točno narav tog rada, jer se ponovo radi o nečemu što je kapitalizmu specifično. Pozivajući se na autore kao što su Moishe Postone i Michael Heinrich, Mayr ističe da suština Marxove kritike kapitalizma nije u višku vrijednosti, eksploataciji i klasnoj dominaciji kapitalista nad proleterom, već u vrijednosti kao takvoj – shvaćenoj kao društveni odnos u kojem se razmjenjuju ekvivalenti apstraktnog rada. Prvi svezak Kapitala otvara se raspravom o robama, tržištima i novcu – dakle o društvenim odnosima koji su kapitalizmu povijesno prethodili za više tisuća godina, što je dovelo do nemalog broja rasprava o tome kako točno treba shvatiti teoriju vrijednosti koja se iznosi u prvim poglavljima. Govori li Marx o robama i radu u bilo kojem društvu u kojem postoji trgovina ili specifično o kapitalizmu?

Na površini vidimo razmjenu roba za novac. Kada zagrebemo dublje u narav te razmjene uviđamo a) da je novac još jedna roba od mnogih, koja funkcionira kao opća mjera vrijednosti i sredstvo razmjene b) da iza svih roba stoji neka predvidiva, standardizirana količina apstraktnog radnog vremena, što u konačnici dovodi do zaključka da je ono što se odvija unutar kapitalizma ustvari razmjena jedne količine apstraktnog radnog vremena za drugu, idealno ekvivalentnu. Ili obrnuto, narav rada unutar kapitalizma je kvantitativna i vremenski određena; rad se pretvara u apstraktno vrijeme i teleološki je predodređen da proizvede kvantifikabilnu vrijednost, razmjenjivu za drugu vrijednost. A to onda znači da iza robne proizvodnje ne stoji nekakav transhistorijski rad koji je mogao postojati u bilo kakvoj povijesnoj situaciji. Riječ je o radu koji ima specifično buržoaski oblik: rad koji je razmjenjiv za bilo koji drugi rad, ekvivalentan isključivo po praznoj kvantiteti vremena, lišen kvalitativnih razlika. Govorimo o obliku rada koji implicitno pretpostavlja individualne osobe koje razmjenjuju proizvode na tržištu, s tim da se sama radna snaga razmjenjuje po istim zakonitostima po kojima se razmjenjuje bilo koja druga roba.

To je, ukratko, shvaćanje kapitalizma koje se brani u ovoj knjizi. Gradeći na teorijama E. M. Wood, M. Postonea i M. Heinricha, autor nastoji shvatiti kapitalizam kao način proizvodnje koji nije naprosto marketizacija koja se proširila do neviđenih razina, već primarno kao oblik rada. Kapitalizam je ona forma socijalne medijacije u kojoj rad postoji kao apstraktno i vremenski određen entitet koji je razmjenjiv za druge, isto tako određene radove. Čim govorimo o radu ‘kao takvom’, umjesto o uzgajanju, građenju ili šivanju, impliciramo kapitalističke oblike društvene međuovisnosti koji postavljaju apstraktnu ekvivalenciju između različitih ljudskih aktivnosti.

Svekolika priroda, kao jedan golemi i samoobnavljajući rezervoar uporabne vrijednosti, biva povučenom u ovakav sustav proizvodnje i distribucije razmjenske vrijednosti. Jedan od mnogih „besplatnih darova prirode“ koje kapitalizam sustavno iscrpljuje u svojem gonjenju sve većeg viška vrijednosti je reproduktivni rad, koji povijesno uobičajeno obavljaju žene. Iako je u gotovo svakom nama poznatom društvu – čak i u nekom relativno egalitarnom – postojala izvjesna rodna podjela rada, unutar kapitalizma razvija se povijesno nova socijalna funkcija rađanja, skrbi o djeci i starima, rada u kući i rada za muškog radnika koji proizvodi vrijednost. Postoji logičan kontinuitet između kapitalističkog pripitomljavanja ne-ljudske prirode te s ciljem optimiziranja što veće produktivnosti te iskorištavanja svega što je u modernom društvu u tu sferu „prirodnog“ pogurnuto, a tu spada i socijalna dominacija na temelju roda. Prikažimo kako, po autorovom mišljenju, tako shvaćen kapitalizam razvija nove oblike dominacije nad ženama koji se ne daju reducirati na apstraktne i transhistorijske termine poput patrijarhata.

Značajan, vjerojatno i većinski dio feminističke teorije govori o povijesno neodređenoj tisućugodišnjoj muškoj dominaciji. (Preuzeto s ReviseSociology)

Ako feminizam možemo podijeliti na liberalni, radikalni i marksistički, onda dva od tri usmjerenja nemaju adekvatno razumijevanje toga kako su sadašnji oblici rodne podjele rada posredovani aktualnim načinom proizvodnje. Značajan, vjerojatno i većinski dio feminističke teorije govori o povijesno neodređenoj tisućugodišnjoj muškoj dominaciji u bazično nepromijenjenom obliku od razvoja poljoprivrede do današnjih dana. Kapitalizam je po tom shvaćanju patrijarhat naprosto naslijedio od ranijih društvenih formi.

Radonić Mayr se nasuprot tome svrstava u smjerove unutar feminističke misli koji razlikuju sadašnji sistem rodne podjele rada od prethodnih i koji nastoje pokazati kako kapitalistički način proizvodnje nije samo naslijedio neke orođene društvene odnose od ranijih vremena, već je dapače dogradio i inovirao, ponegdje čak i uništavao stare patrijarhalne odnose i zamjenjivao ih svojim vlastitim. Oblici opresije nad ženama koji danas postoje ustvari nisu stariji od kapitalizma i ovdje nemamo posla s nekim drevnim problemom koji zahtjeva moderna rješenja; problem je itekako moderan i zahtijevat će rješenja koja mogu otići dalje od moderniteta. Odnos između kapitalizma i muške dominacije koji se ovdje postavlja sadrži brojne teorijske i strateške implikacije za feminističke borbe time što stavlja način proizvodnje u primaran fokus. Imajmo pritom cijelo vrijeme na umu da se kapitalizam ovdje shvaća kao jedan povijesno specifičan oblik rada – a rad ne postoji kao neki historijsko statičan entitet. Društvena organizacija rada koja danas postoji, te sam rad koji se tu organizira nisu stariji od nekoliko stoljeća, te sadašnju rodnu podjelu rada trebamo shvatiti kroz tu prizmu.

Radonić Mayr donosi na domaću filozofsku scenu uvide jednog smjera feminističke misli o kojemu se kod nas još slabo čita i još slabije piše, a to je teorija socijalne reprodukcije. Slijedom teoretičarki kao što su Lise Vogel i Tithi Bhattacharya, autor nastoji istražiti funkciju rodne podjele rada unutar kapitalizma i razgraničiti sadašnje oblike dominacije muškaraca nad ženama od raznih oblika koji su postojali u Antici ili Srednjovjekovlju.

Idemo redom. Nakon što je u prvom svesku Kapitala ustanovio da višak vrijednosti može proizaći jedino iz tome korespondirajućeg viška apstraktnog rada, odnosno iz jaza između vrijednosti radne snage i vrijednosti koju ona proizvodi, Marx proučava dva različita načina na koji se višak vrijednosti može optimizirati. Jedan je proizvodnja apsolutnog viška vrijednosti koji se postiže produljenjem radnog dana iznad vremena koje je potrebno radnoj snazi da nadomjesti svoj vlastiti dnevni trošak, a drugi je relativan višak vrijednosti u kojemu se povećava magnituda vrijednosti proizvedena unutar iste jedinice vremena, odnosno u kojemu se smanjuje proporcija između vrijednosti radne snage i vrijednosti njenih roba, što su dva načina da izrazimo jedno te isto.

Reproduktivan rad, nazivan i neplaćenim radom žena, ne pridonosi reprodukciji svakog sistema time što rađa i doji i kuha i čisti i pere – nego ima i funkciju pojeftinjenja radne snage

Marx ekstenzivno pokriva dvije strategije uvećanja relativnog viška vrijednosti; efektivniji oblici organizacije rada odnosno optimizacija zadataka, te efektivnija sredstva za proizvodnju. No postoji još jedan način stjecanja relativnog viška vrijednosti koji je morao čekati naknadni (feministički) razvoj marksističke kritike političke ekonomije da bude temeljitije razrađen, a to je smanjivanje vrijednosti radne snage kroz neku specifičnu podjelu rada između muškaraca i žena. Unutar kapitalizma radna snaga je roba poput svake druge, podložna svim tendencijama kojima su podložne druge robe. Jedna od tih tendencija je ona za pojeftinjenjem i beskrajnom reproducibilnošću i zamjenjivošću. U interesu je kapitala da svaka roba bude što jeftinija i što lakše zamjenjiva drugom robom iste vrste. Primijenimo li uvid na proizvodnju radne snage – na živo tijelo radnika koji svakodnevno prodaje vrijeme – dolazimo do zaključka da kapitalizam mora optimizirati proizvodnju radne snage s ciljem dobivanja što većeg viška vrijednosti.

A ovdje, i time, dolazimo do povijesno specifičnog oblika u kojem kapitalizam iskorištava žene. Reproduktivan rad, također nazivan i neplaćenim radom žena, ne samo da pridonosi reprodukciji bilo kakvog sistema time što rađa i doji i kuha i čisti i pere – nego i obavlja funkciju pojeftinjenja radne snage čime indirektno pridonosi proizvodnji viška vrijednosti. Ovaj rad ima bitno kapitalističku funkciju bez koje nije moguće steći njegovo adekvatno razumijevanje. Teorija socijalne reprodukcije ističe ovu distinkciju između produktivnog i reproduktivnog rada radi svojeg metodološkog pristupa pri proučavanju povijesno specifičnih rodnih uloga vezanih za kapitalistički način proizvodnje.

Podsjetimo se, u oblicima proizvodnje koje danas grupiramo pod nazivom „feudalizam“ ne postoji generalizirani rad za plaću i samim time ne postoji ni podjela na rad koji stvara vrijednost i višak vrijednosti (produktivan rad) te na rad koji je „samo“ reproduktivan. Žene (kmetovske klase) su unutar feudalizma obavljale razne zadatke povezane za subzistenciju i reprodukciju kućanstva, no isto su radili i muškarci; premda je rodna podjela rada postojala i onda, njihovi su različiti radovi imali jednu te istu funkciju unutar načina proizvodnje. Ne postoji vrijednost kao odnos između dvaju roba unutar društva u kojem trgovina i najamni rad gotovo pa i ne postoje (a najamni rad koji proizvodi robe još i manje), te se shodno tome sav rad koji neka kmetovska obitelj obavlja za vlastito preživljavanje nalazi na istoj ravni. Unutar kmetstva ne postoji podjela na onog radnika koji proizvodi višak i onog radnika koji prethodnog održava na životu; i jedni i drugi proizvode jednim dijelom za vlastito preživljavanje, te jednim dijelom za uzdržavanje neke klase poput aristokracije i svećenstva.

Ovo stanje se mijenja razvojem najamnog rada unutar kapitalizma, gdje se osim rada koji reproducira razvija i rad koji ima funkciju proizvodnje robe i viška vrijednosti. Produktivni rad ima naglašenu javnu dimenziju: on pretpostavlja buržoaskog pravnog subjekta, čovjeka koji posjeduje nekakvo na tržištu razmjenjivo vlasništvo (barem svoje vrijeme, ako nema ništa drugo što može prodati). Žena je ostala konfinirana na rad u kući, dok je u sferu novonastalog civilnog društva izašao radnik i građanin, razmjenjivač roba i vrijednosti te dominantno odrasli muškarac koji nije još prestar. Pravna nejednakost između muškaraca i žena (koja nije tako davna prošlost – žene su u Švicarskoj dobile pravo glasa tek 1971. godine) korespondira s ovom rodnom podjelom rada, koja izravno pretpostavlja kapitalističke društvene odnose.

­­

Pozivajući se na Silviu Federici, Radonić Mayr ističe da su mnogi oblici opresije žena koje popularno asociramo sa srednjim vijekom zapravo moderni.

Kapitalističke države ne prepoznaju reproduktivan rad kao pravno validnu kategoriju; to nije rad koji je u punom smislu riječi buržoaski, odnosno nije rad nekog posjednika razmjenljivog vlasništva, već je smješten u sferu prirode. To je rad koji se naprosto odvija sam od sebe, onako kako „rijeke teku ili kako stabla izrastaju iz tla“, uspoređuje Radonić Mayr. U ovom kontekstu vrijedi istaknuti sljedeće: pozivajući se na poznato djelo Kaliban i vještica Silvie Federici, uz ograde od nekih njenih metodoloških i interpretativnih nedostataka autor ističe da su mnogi oblici opresije žena koje popularno asociramo sa Srednjim vijekom i njegovom navodnom nazadnošću i zatucanošću zapravo moderni: progoni vještica (često žena koje su abortirale i/ili pomagale drugim ženama da abortiraju), sve strože kazne za abortus i sve šire definicije toga kada je prekid trudnoće pravno smatran čedomorstvom, državne politike dizajnirane za optimizaciju demografije, progoni neudanih žena ili samohranih majki koje podižu djecu neovisno od očinskog utjecaja, zabrane ženama da imaju sredstva preživljavanja neovisna od udaje za muškarca i tako dalje.

Prema mišljenju Lise Vogel, kapitalistički oblik rodne podjele rada počiva na različitom pozicioniranju muškaraca i žena spram nužnog rada i viška rada, te generira odvojenost između kućanskog i najamnog rada koje precizno naliježe na podjelu rada između muškaraca i žena. S ovom rodnom podjelom rada koreliraju raznolike socijalne marginalizacije žena koje su povijesno nastale u isto vrijeme i na istom mjestu kad i kapitalizam, dakle zapadna Europa u posljednjih nekoliko stoljeća.

A obitelj je tada – posve doslovno – kapitalistička strategija iscjeđivanja što većeg novca iz nečijeg vremena.

Napuknuće prirode je knjiga o kapitalističkom načinu proizvodnje i kako je generirao jedan svijet oštrih razgraničenja, kako u mišljenju tako i u praksama. Odnos kapitalizma i roda je samo jedna od brojnih tema koje se ovdje obrađuju. Autor nam daje sistematsku teoriju marksističke ekologije, razvoj modernih pravnih i nacionalnih država, kapitalističke korijene rasizma, kratku povijest filozofije 17. i 18. stoljeća i način na koji je kapitalizam oblikovao filozofsko i znanstveno mišljenje Novog vijeka i tako dalje.

Autor na čitatelju vrlo intuitivan i dobro argumentiran način prolazi kroz taj niz različitih tema, a eventualna kritika knjige bila bi to što svaka ta tema zaslužuje debelu knjigu za sebe, te o njima već jesu ispisani debeli tomovi. Jedan takav enciklopedijski pothvat ne bi smio biti tako kratak. Međutim, ako je autor htio napraviti kratak pregled načina kako kapitalizam generira niz naizgled različitih političkih problema, onda je u tome uspio. Knjiga ima izvjesnu snagu u tome što uvjerljivo, ako ne i iscrpno, pokazuje totalizirajuću sveprisutnost robnog oblika i najamnog rada, te njihov otisak u brojnim sferama mišljenja i djelovanja. Također donosi na hrvatsku filozofsku scenu brojne aktualne autore i autorice koji su ovdje relativno neprisutni i svojom pristupačnošću bi mogla potaknuti čak i obrazovaniju publiku da počne otkrivati neke recentne teoretičare kapitalizma.