Prikaz prosječnog života u Jugoslaviji. Sreća izvan dohvata većine

Goran Ferčec odvažno se prihvatio zadatka stvaranja književnog djela koje eksplicitno tematizira zadnja dva desetljeća Jugoslavije kroz prizmu života potpuno prosječne osobe, piše Hana Samaržija u svojem osvrtu na knjigu 'O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća'. Ljudski život u Ferčecovom je prikazu niz propusta i razočaranja, a njegova neimenovana radnica sretnija ne bi bila ni u kojem drugom sustavu.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (Fraktura, 2021)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

Kako slobodnim stilom, literarno i narativno prikazati razdoblje o kojem se uobičajeno govori isključivo iz gledišta politologije i apstraktne političke teorije, period od 1973. godine do Titove smrti i posljedičnog raspada Jugoslavije u ratovima? Klasična priča o velikim narativima o radničkom samoupravljanju koji su se izjalovili i radnicima koji su, razočarani, vjerovali da doprinose boljem svijetu ostavlja mnogo neodgovorenih pitanja. U sijasetu eruditskih teorijskih djela koja to vremensko razdoblje iz različitih hipotetskih polazišta trgaju na sitne konceptualne komadiće, ne pronalazimo osobito obiman opus književnih djela koja nisu samo smještena u Jugoslaviju – iako je i to danas vrlo rijedak spisateljski poduhvat – nego ju i eksplicitno tematiziraju. Goran Ferčec odvažno je prihvatio taj zadatak u svojem romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća, objavljenom u izvrsno opremljenom izdanju nakladničke kuće Fraktura.

Put koji Ferčec odabire međutim nipošto nije automatska i banalizirajuća linearna naracija realističkog stila književnih divova devetnaestog stoljeća, dupkom puna dijaloga koji sugestivno otkrivaju nastavak priče i razlažu višeslojne odnose među likovima te rastegnutih, socijalno pertinentnih opisa koji impliciraju klasu i društveni status protagonista. Baš naprotiv, Ferčec pomno gradi eliptičan, jedinstven i reduciran stil prepun ironije, sarkazma i depersonalizacije, svojom disocijacijom od radnje gotovo nalik neugodnom književnom iskustvu čitanja sociokulturno prognane nobelovke Elfriede Jelinek. Ferčecova su poglavlja podijeljena po godinama radničinog sazrijevanja, starenja i prelaženja kulturnih životnih prekretnica, počevši od 1973. i završavajući s 1992. godinom. Njegovu radnicu upoznajemo kao devetnaestogodišnjakinju koju ujak iz beznačajnog panonskog sela, kojem nikad ne saznajemo ni ime ni lokaciju, odvozi u neimenovani gradić onkraj mađarske granice, gdje se nastanjuje u njegovoj kući i prihvaća radno mjesto trgovkinje u trgovini mješovite robe.

Ferčecovo pisanje obiluje anonimnim ili gotovo anonimnim likovima. (Fraktura, Petar Glebov / PIXSELL)

Ferčec svoju protagonisticu nikad ne naziva imenom, ne naziva ju ni naslovnom radnicom i ne referira se na njezino staleški promjenjivo radno mjesto u prodavaonici miješane robe. Ona je jednostavno i samo ona, besprijekorno anoniman kliše žene čija su iščekivanja od života još uvelike neoblikovana, budući da uopće ni ne zna što život može donijeti, no vrlo se izričito nada nečemu boljem od onoga što sad posjeduje. Iako je u prodavaonici mješovite robe zaposlena u vrijeme deklarativnog radničkog samoupravljanja, svejedno radi u strogo hijerarhijskom sustavu gdje ima diktatorskog šefa koji radnice promatra dok se preodijevaju i zahtijeva da mu nakon svake cigarete prazne pepeljaru.

Podrugljivošću svoje ironije i sveopćom depersonalizacijom ljudi u korist personalizacije osjećaja i odluka (u Ferčecovoj naraciji stoga upoznajemo “Gospođu dosadu” i “Gospođu blaziranost”), Ferčecovo pisanje obiluje anonimnim ili gotovo anonimnim likovima koji sve životne prekretnice osakaćeno proživljavaju kroz neprozirnu koprenu autorove neprekidne neozbiljnosti. Čitamo li pomno, prilikom njezinog predstavljanja muškarcu koji će postati njezin budući suprug, saznajemo da se ona zove Dragica (“Deminutiv. Ona koja je draga.”), no to je potpuno beznačajno za roman i njegovu poruku. Autorova nakana postaviti je klišeje žena i muškaraca čije nezgrapne i nesavršene intime otkrivaju uvodnu nadu da svojom predanošću i solidarnošću grade bolji svijet, no ostaju razočarani ne toliko manama političkog sustava koji ne nudi istinsko radničko samoupravljanje, nego nepromjenjivom prosječnošću svojih života.

Ferčecov ironični opis njezinog prvog seksualnog iskustva, zadovoljavanja srpskog potporučnika rukom u njegovom automobilu, duhovit je oštrom grubošću stvarnog života. Dok se ona svim srcem nastoji ne disocirati od seksualnog iskustva, jer joj se potporučnik intelektualno dopada, njezina žudnja, poput žudnje većine žena izložene prvom seksualnom dodiru bez vlastitog užitka, “sjedi na stražnjem sjedalu” nevoljna uključiti se u događanja. Usprkos apsurdu njezinog upoznavanja sa seksom, u potporučniku opaža muškarca kojeg bi mogla voljeti te, uslijed okamenjenih sociokulturnih očekivanja, posljedično zavoljeti i sebe. Međutim, ona se udaje za muškarca kojeg nasumično upoznaje na seoskoj zabavi, odjevenog u sako od petrolejski zelenog poliestera, pa dosudi da je lijep te da izgleda kao nečiji brat i nečiji sin, no još nipošto kao nečiji suprug. Dok prisilno pleše s njim kako bi ju svojim automobilom odveo doma poslije nesretnog odlaska njezinog prigradskog autobusa, Ferčec sarkastično piše da se ples odvija u budućnosti, gdje ona uočava uvijek iste frustracije, brige, teškoće, razočaranja i podbačaje koje će definirati ostatak njezinog života.

­
Ferčec je jugoslavensko gospodarstvo tematizirao životom potpuno prosječne osobe.

Ferčec nam svoju radnicu sporadično predstavlja na različitim sociokulturnim životnim prekretnicama do 1992. godine. Primjerice, 1976. ju bez ikakvog fokusa na nju, nego na ugođaj jugoslavenskog salona s vjenčanicama i malograđanskom uzbuđenju njezinih šogorica, zatječemo na dan njezinog vjenčanja, kad je već trudna sa svojim “prvim plodom.” Ferčec stoga čak i rođenje djeteta svodi na biološki proces, kao što njezin život prepušta inerciji kulturno okamenjenih društvenih procesa. Njezino je vjenčanje nezgrapno i prosječno, njezin suprug već u mladosti neukusno odjeven i proćelav, a njezin živčani ujak, pijan, zabavljen neprekidnim punjenjem i pražnjenjem šaržera svojeg pištolja.

Ferčecova literarna obrada života u Jugoslaviji pokazuje se kao projekt mnogo značajniji od puke realistične naracije obreda i sociokulturnih datosti rada i socijaliziranja u određenom razdoblju jugoslavenske povijesti. Ferčec se u svojem romanu ispostavlja kao izvrstan i na hrvatskoj književnoj pozornici jedinstven stilist koji svojem čitateljstvu nameće težak zadatak rasplitanja čvorova neproničnih metafora i ikakvog emocionalnog povezivanja, ili barem empatije, s likovima toliko prosječnim i anonimnim da ih možemo doživjeti isključivo kao klišeje naših roditelja, baka i djedova. Punina života i svaka natruha sreće izopćeni su iz Ferčecove stilistike Elfriede Jelinek, jer prosječni je ljudski život nezanimljiv biološki i društveni proces od početka određen neumoljivim silnicama sociokulturnih očekivanja i mogućnosti danog povijesnog razdoblja.

Ferčecova radnica sretnija ne bi bila ni u kakvom drugom političkom ili ekonomskom sustavu, jer istinska sreća temeljena na emocionalnoj prisutnosti uopće ni nije nešto nadohvat većine ljudi. Autor neumoljivo poentira da je ljudski život prilično jadna kolekcija floskula, propusta, razočaranja, propuštenih prilika i disocijacije od potmule zbilje svoje svakodnevnice.