Primo Levi: U Lageru nema ni kriminalaca ni luđaka

Nedavno je Fraktura ponovo objavila knjigu Prima Levija Zar je to čovjek, a pod naslovom Utopljenici i spašeni i četiri desetljeća poslije napisan komplement čuvenoj prvoj knjizi. Uz mnoštvo uvjerljivih citata vrijednost je prikaza Srđana Dvornika u opisu koliko svijet izvan Lagera nije u stanju pojmiti što se događalo unutra. I nije spreman ni slušati

Zar nije već dosta tih priča o holokaustu – mogao je glasiti najblaži sažetak komentara po raznim web-sajtovima kada su prije nekoliko dana i najviši predstavnici hrvatskih vlasti obilježili Dan sjećanja na žrtve holokausta. Bilo je tu neznanja (uključujući i obrazovno-programiranoga), etnocentrizma (time se samo želi okriviti Hrvate; a što je s hrvatskim žrtvama), i mnogo gole zlobe s kojom se negira jedno golemo stradanje, a krivnju prebacuje na same žrtve ili narod kojem su najvećim dijelom pripadale. Stav sužene svijesti po kojem se svaku značajnu društvenu pojavu mjeri prvenstveno u odnosu na vlastitu naciju, i sudi po tome koliko je dobra/loša za nacionalni imidž i moralni lik, ima duboke korijene i teško ga je izmijeniti samo boljim informiranjem. Još je teže utjecati na stav koji aktivno odobrava sudjelovanje vlastite ‘zajednice’ u zlu a druge unižava do bića bez dostojanstva, nevrijednih i samog života. No tako, na sreću (i bar zasad), ipak misli samo ekstremna manjina. Ali što je s onom masom ‘pristojnih’ i ‘dobronamjernih’, koji samo misle da je sve to što se govori o holokaustu ipak stara, odavno ispričana priča koja nam zapravo više nema što reći? Što oni zapravo znaju o tome?

Ono što znaju djelomice je uvjetovano obrazovanjem (ne samo školskim, jer svi smo mi u nekoj mjeri loši đaci, nego i svim onim koje stječemo komuniciranjem s drugima, kroz medije i kulturne produkte), a djelomice i optikom svakodnevnog života, u kojoj je neke stvari teško shvatiti ili ih se ne želi vidjeti. Ili ih se zaodijeva u kolektivne predodžbe o ‘našima’ i ‘njihovima’. Ovdje će, pored svih tih tegoba učenja i shvaćanja, biti riječi o jednom iznimnom nastojanju da se ljudima kaže kakvu su patnju prošli ljudi uhvaćeni u žrvanj holokausta i što se sve činilo iza ograda koncentracijskih logora.

Primo Levi bio je jedan od preživjelih iz kompleksa koncentracijskih logora u Auschwitzu koji je kroz to iskustvo na rubu propasti uspio opstati dovoljno otvorenih očiju i svijesti da mnogo toga upamti i ispriča. Tome je posvetio svoju prvu knjigu, koju je počeo pisati vrlo brzo nakon oslobođenja iz logora i (dugog) putovanja do svojeg doma, čim se fizički dovoljno oporavio. To je znamenita knjiga Se questo è un uomo, objavljena već 1947. Kod nas je, pod naslovom Zar je to čovjek, objavljena u prevodu Tvrtka Klarića još 1993., a sada ju je ponovo objavila izdavačka kuća Fraktura. Već na prvi pogled, pažljivom oku vjerojatno neće promaknuti da je naslov sročen kao pitanje, ali na njegovom kraju nema upitnika. U originalu, može ga se tumačiti dvojako: zar je to čovjek (što bi tražilo i upitnik) i ako je to čovjek. Tako je ovo rješenje u prevodu, s pitanjem koje to baš nije, dobro iskazalo Levijev pristup. Sjećajući se i pokušavajući interpretirati to što je iskusio, vidio i čuo, on otkriva što sve čovjek može činiti, i do kojih granica može biti unižen, ipak se neprestano pitajući kako je to moguće i je li to uopće zbiljsko.

Levi je nakon ove objavio još mnogo knjiga, neke i o sličnim temama, a četiri decenija nakon prvog izlaska Zar je to čovjek vratio se pokušaju da kroz desetak poglavlja-eseja još jednom, zaokruženo, promisli i protumači svoje spoznaje i spoznaje drugih. Tako su nastali Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), izvorno objavljeni 1986., godinu dana prije njegove smrti. Fraktura je sada objavila i taj komplement onoj prvoj knjizi, također u prevodu Tvrtka Klarića. Taj je naslov Leviju neko vrijeme bio zapravo radni naslov prve knjige, a izlaganju o ‘utopljenicima’ i ‘spašenima’ – metaforama za različite ishode življenja u Lageru – posvećeno je jedno poglavlje Zar je to čovjek.

Na kapijama pakla, kako ga opisuje Dante, piše Lasciate ogni speranza, voi ch’ entrate (ostavite svaku nadu, vi koji ulazite); ljudima koje dovoze u Lager nitko ne kaže ništa, mnoge bitne stvari u funkciji logora (osobito plinske komore i krematoriji) prikrivene su i prešućene, kao da se svjesno nastoji ostaviti neku nadu. Tek malo po malo, kroz jedno šokantno iskustvo za drugim, čovjek vidi da postaje prezreno biće, stvar, nitko.

Cijela ta pripovijest o putu kroz pakao, a u toj metafori nema pretjerivanja, mnogima je znak povezanosti s Danteovim Paklom. O tome je, primjerice, Risa B. Sodi objavila studiju A Dante Of Our Time. Primo Levi and Auschwitz (Peter Lang, New York 1990.) Ovdje nažalost nema prostora (a u mojem slučaju ni dovoljnog znanja) da se podrobnije pozabavimo tom paralelom, ali vrijedi odmah na početku zabilježiti malenu, ali značajnu razliku. Na kapijama pakla, kako ga opisuje Dante, piše Lasciate ogni speranza, voi ch’ entrate (ostavite svaku nadu, vi koji ulazite); ljudima koje dovoze u Lager nitko ne kaže ništa, mnoge bitne stvari u funkciji logora (osobito plinske komore i krematoriji) prikrivene su i prešućene, kao da se svjesno nastoji ostaviti neku nadu odnosno izbjeći izbijanje nekog zgusnutog nezadovoljstva. Tek malo po malo, kroz jedno šokantno iskustvo za drugim, čovjek vidi da postaje prezreno biće, stvar, nitko. Lažnoj je nadi namijenjen i zloglasni natpis na kapiji Auschwitza, Arbeit macht frei (rad oslobađa), koji – kako uz mračnu ironiju zapaža Levi u knjizi Smiraj (La tregua) – stoji upravo na kapiji ropstva.

Tu ‘poruku’, da više ne važe norme u kojima čovjek zavređuje ikakvo poštovanje, dalo se naslutiti već pri ukrcavanju u transportni vlak koji je iz tranzitnog logora na sjeveru Italije vozio u okupiranu Poljsku. “Tu primismo i prve udarce: to je bilo tako novo i besmisleno da ne oćutjesmo bol, ni tijelom ni dušom. Samo duboko čuđenje: kako se čovjeka može udariti bez srdžbe?” (Zar je to čovjek, str. 13) Sve što slijedi pokazuje da to još nije ništa, produbljuje ‘poruku’, a da je nitko još dugo ne izgovori: i pretrpani teretni vagoni, hladni, bez mjesta da se sjedne, bez zahoda; i prijem u Lageru, odvajanje od bliskih osoba (s kojima će se tobože ponovo naći “kasnije”), ostavljanje prtljage (koju će također dobiti “kasnije”), svlačenje u hladnoj prostoriji i odlazak na tuširanje dok njihove cipele neki ‘stari’ logoraši izbacuju u kaotičnu hrpu u kojoj više nema parova… Sve to novim logorašima tek daje naslutiti da su ušli u sasvim drukčiji svijet, u kojem su bez zaštite, izloženi svakom maltretiranju. Levi tako još te prve večeri pomišlja na ono što će se kasnije pokazati i te kako istinitim, premda i po vlastitom priznanju neće još dugo doista shvatiti puno značenje: “No, već mislim da je sve ovo golema mašinerija čija svrha je da nas ismijava i izluđuje, osim toga jasno je da će nas poubijati, tko vjeruje da će preživjeti taj je luđak, znači da je nasjeo, ja ne, ja sam shvatio da će uskoro biti kraj, možda još u ovoj istoj prostoriji, kad im dosadi gledati nas gole, kako skakućemo s noge na nogu i svako malo pokušavamo sjesti na pod, ali tu su tri prsta hladne vode pa ne možemo sjesti.” (21)

Ta mješavina naizgled sitnih, praktičnih neudobnosti i zloslutnog sveobuhvatnog okvira Lagera pratit će Levija i ostale logoraše sve vrijeme njihovog boravka ondje. Svaka opipljiva gnjavaža ujedno pokazuje da je čovjek tu samo da opstane u golom biologijskom smislu, da bi mogao raditi dok ne iznemogne pa ga jedna od selekcija (koje se ne vrši redovno ili periodično, ali ih se bilo kada može očekivati) pošalje u plinsku komoru i “izlaz kroz Dimnjak”. Hrana je praktički samo omanji komad kruha i litra vodnjikave juhe (sretnici dobiju onu bliže dnu kazana, ali kapo pazi da se ne miješa kako bi ono najgušće ostalo njemu i njegovim protežeima). Odjeća je poderana i prljava; ne čuva toplinu iscrpljenog tijela kada se zimi stoji vani u beskrajnim prozivkama ili se radi na otvorenom, bez obzira na hladnoću i oborine. Ležajevi – prične od dasaka na tri kata, na kojima se leži po dvojica, u suprotnom smjeru glava-noge – sadrže stanjene slamarice koje jedva umekšavaju podlogu, a jedan pokrivač ne donosi toplinu zimi.

Čovjek se ubrzo usredsređuje na traženje bilo čega čime će malo ublažiti patnju, pri čemu ne pravi razliku između skupljanja predmeta koje nađe na tlu, sitnih prevara kojima će se domoći dodatne porcije ili komada rublja, i krađa od vlastitih drugova. Zapravo, sve je zabranjeno, ne smije se imati ništa osim ‘formacijskih’ predmeta, pa se treba ‘snaći’ i za običnu žlicu, iglu i konac. Osim pronalaženja ili ‘organiziranja’ (pronalaženjem rupa u sistemu ili krađom), jedino što je logorašima na raspolaganju je razmjena, u kojoj se odriču dijela svojih jadnih obroka za kakav koristan i neophodan predmet. Premda s vremenom razumijevaju sve više o svojoj okolini, postaju vještiji i spremnije dočekuju rijetke prilike da malo olakšaju svoj položaj, sve ih neprestano muči konstantna glad, umor, zimi hladnoća a ljeti vrućina i žeđ.

Levi na nekoliko mjesta, u raznim knjigama, priča svoje snove, koji se najčešće sastoje u slikama ranijeg života, života u udobnom domu, u krugu bliskih osoba, kojima pokušava ispričati što mu se događalo u Lageru, ali oni ga ne razumiju, čak ni ne slušaju. Od drugih logoraša čuo je da ih muče slični snovi, slični doživljaji nerazumijevanja.

Sveden na borbu za goli opstanak, čovjek prestaje biti čovjek; gubi dimenziju vremena u kojoj se razlikuju prošlost, sadašnjost i budućnost, vrijeme se proteže kao beskrajna mučna jednoličnost u kojoj nema mjesta ni za nadu ni za očekivanje promjene. Samo nastoji izbjeći još težu neugodu i domoći se kakva malog dobitka. Pauze u tom gmizanju za golim životom donose i imaginarni bijeg i još težu patnju. Levi na nekoliko mjesta, u raznim knjigama, priča svoje snove, koji se najčešće sastoje u slikama ranijeg života, života u udobnom domu, u krugu bliskih osoba, kojima pokušava ispričati što mu se događalo u Lageru, ali oni ga ne razumiju, čak ni ne slušaju. Od drugih logoraša čuo je da ih muče slični snovi, slični doživljaji nerazumijevanja. Noću, dok se san prekida uslijed neudobnog ležaja ili kretnji čovjeka s kojim dijeli ležaj, čuje zvuke mljackanja koje prave logoraši što sanjaju da jedu. No sve to u praskozorje surovo prekida komanda “ustaj”, izrečena na njemačkom ili na poljskom. Dresirani logorskom svakodnevicom, zatočenici je već anticipiraju, san im je nemiran i prije prisilnog buđenja, pa komandu i ne treba glasno viknuti. Ionako moraju žuriti da se umiju, obave nuždu, obuku i stignu na podjelu kruha. Dnevno sanjarenje je daleko rjeđe, jer nema mnogo trenutaka u kojem se može u duhu odlutati od stvarnosti u kojoj treba izdržati teške, često i bolne poslove, izbjeći udarce ili se naprosto prepustiti tuposti. “Teško tebi ako sanjaš: trenutak svijesti koji prati buđenje najsnažnija je bol. Ali ne događa nam se to često i snovi nisu dugi: mi nismo drugo do umorna živina.” (45)

Slično djeluju i sretna razdoblja u kojima se logoraš uspije domoći bolesničkog bloka (Krankenbau): “Ka-Be je Lager, ali bez tjelesne tegobe. Stoga, tko još uvijek posjeduje trunak savjesti, tu mu se savjest budi; … pa nam se dogodi da razmišljamo o tome na što su nas prisilili da postanemo, koliko nam je oduzeto, što ovaj život jest. U ovom Ka-Beu, zgradi razmjerna mira, naučili smo da je naša osobnost krhka, da je u znatno većoj opasnosti od našeg života…” (56) Po mišljenju nekih logoraša koje je Levi upoznao, upravo da bi se zadržalo ljudskost, da se ne “postane živina”, treba se držati redovnih funkcija kao što je jutarnje umivanje i ostale obaveze. Leviju to međutim nije dovoljno, jer i to je način prepuštanja.

Mnogi logoraši, zapaža Levi, naprosto pokleknu pred svime time, prepuštaju se i klize prema sigurnoj smrti. Redovni sistem uopće ne vodi računa o minimalnim ljudskim potrebama, pa onaj tko samo funkcionira po zadanom redoslijedu vrlo brzo slabi, muti mu se svijest i postaje ono što se u logorskom žargonu naziva “Musliman”. Ima više tumačenja tog naziva, a meni se najuvjerljivijim čini ono koje je spomenuto u Liftonovoj knjizi Liječnici nacisti (koju sam prije par godina zajedno s Hanom Dvornik preveo za zagrebački TIM Press): logoraši koji su toliko iscrpljeni da više ne mogu ni hodati ni stajati, nego kleče na tlu i njišu se kao da se klanjaju. To je krajnji stupanj “utopljeništva”. Ako želi opstati i ako ikako može, logoraš se ne smije prepustiti rutini logorskog sistema, nego se neprestano mora boriti i ‘snalaziti’. Oni koji nisu “utopljenici” nego “spašeni” nisu to zato što ih je netko spasio, pružio im ruku, nego zahvaljujući neprestanim vlastitim naporima i uočavanju i najmanje prilike da ublaže svoju kob.

Levi izdvaja tipove “Organizatora”, “Kombinatora” i “Prominentnih”. Vještinom da se poveže prilike iz raznih dijelova Lagera, da se kombinira sitne krađe i crno tržište, ili da se dokopa neke posebne funkcije, logoraš može znatno poboljšati svoj položaj. No, svaki iole veći uspjeh ujedno je i zakidanje drugih.

Levi i kroz vlastito iskustvo i analizirajući tipične obrasce ponašanja drugih koji su u tome koliko-toliko uspješni nastoji shvatiti kako su neki ipak ispali toliki sretnici da ne umru već za par mjeseci, pa čak i da dočekaju kraj lagerskog zatočeništva. Izdvaja tipove “Organizatora”, “Kombinatora” i “Prominentnih”. Vještinom da se poveže prilike iz raznih dijelova Lagera, da se kombinira sitne krađe i crno tržište, ili da se dokopa neke posebne funkcije, logoraš može znatno poboljšati svoj položaj. No, dakako, Levi ne piše priručnik za samopomoć ‘Kako preživjeti u Lageru’ nego istražuje načine kako ljudi i u naoko savršenom sistemu kontrole odozgo i posvemašnjeg lišavanja onih dolje pronalaze malene, uske puteve do neke skromne dobrobiti. No, svaki iole veći uspjeh ujedno je i zakidanje drugih. Uspjeti se – ukoliko je produženje života za nekoliko mjeseci uspjeh – može samo na račun drugih, ili tako da se izvor svoje prednosti pomno skriva od mogućih takmaca.

A takmaci su svi svima. Levi nije vidio u logoru mnogo SSovaca. Najveći dio kontrole, upozorenja, pa i kažnjavanja obavljaju sami logoraši. Između logorske uprave i stražara SSovaca s jedne, i mase posve nemoćnih logoraša s druge strane postoji široka “siva zona”  logoraša koji imaju neke posebne funkcije. Mnoge od tih funkcija sastoje se samo u obavljanju posebnih poslova (raznih zanata, čišćenja, zatezanja ležajeva – Lager je tu podjednako glup i opsjednut kao i redovna vojska, od pruske do JNA, a možda i dalje), a dio  njih uključuje i komandiranje određenim grupama logoraša. Ovi potonji su starješine baraka (“blokova”), kapoi radnih jedinica i slični. Na te su funkcije gotovo automatski ‘pretplaćeni’ etnički Nijemci, pa i drugi nežidovi, dok ih se logoraši Židovi mogu domoći samo velikom borbom i vještim spletkarenjem.

Ovdje, u Lageru, nema ni kriminalaca ni luđaka: kriminalaca nema jer nema moralnog zakona o koji bi se mogli ogriješiti; nema luđaka, jer smo uvjetovani pa je svaka naša akcija, u vremenu i prostoru, bjelodano jedina moguća

U nežidovskoj manjini u Lageru, većinu čine Nijemci kriminalci i, nešto manje, politički zatvorenici, no među ovim potonjima malo je pravih protivnika nacizma. Kriminalci su glavni nosioci nasilja koje jedni logoraši čine drugima. Među političkima se ipak nađe i drukčijih, de facto prikrivenih pobunjenika (Utopljenici i spašeni, str. 38), koji posebne funkcije koje su im povjerene koriste da pomognu ili ublaže muke nekim logorašima. U jednom slučaju, jedan od njih je postigao da osobito surov kapo nestane i po svoj prilici završi u plinskoj komori. Sve što je bilo potrebno bilo je da logoraš u kancelariji logorske uprave izmijeni jedan logoraški broj, ono što su svi odmah dobili i cijelog logorskog života nosili umjesto imena.

Je li to bio kriminal ili pošteno djelo? Na drugom mjestu, Levi kaže: “… ovdje, u Lageru, nema ni kriminalaca ni luđaka: kriminalaca nema jer nema moralnog zakona o koji bi se mogli ogriješiti; nema luđaka, jer smo uvjetovani pa je svaka naša akcija, u vremenu i prostoru, bjelodano jedina moguća.” (Zar je to čovjek, 106) Ono što je već uočeno kao uzrok krhke osobnosti, zbog čega se čovjeku iz temelja poljuljaju svi oslonci objektivne stvarnosti i vlastitog identiteta (jedinog koji, za razliku od kojekakvih kolektivnih, doista ima ljudskog smisla), istovremeno dokida i kriterije dobra i zla, poštenja i nepoštenja. Sam je lagerski sistem sveo ljude na golo preživljavanje i oslobodio ih svake druge odgovornosti. Pa ipak, ono dobro, koje se sastoji u ‘višku’, u dobroj riječi drugu u Lageru, u pruženoj ruci i nekoj sitnoj pomoći, svaki akt solidarnosti, čini ogromnu razliku. I po tome da se olakša borbu za opstanak u dvoje ili u grupi, i po tome da se ostane čovjek.

Kada sam prvi put čuo za knjigu Zar je to čovjek, automatski sam razumio da se naslov odnosi na one koji vode logore i pripadnike komandnog lanca ispod njih. Levi, međutim, pokazuje da je u pitanju ljudskost sviju, od nevidljivog glavnog zapovjednika Lagera do najjadnijeg logoraša. “Likovi u ovoj knjizi nisu ljudi. Njihova je ljudskost pokopana, ili su je oni sami zakopali, ispod uvrede, otrpljene ili nanijete drugima. Pakosni i glupi esesovci, kapoi, politički uznici, zločinci, veliki i mali ‘Prominenti’, sve do neraspoznatljivih Häftlinga i robova, svi ti stupnjevi nezdrave hijerarhije kakvu su zamislili Nijemci, paradoksalno su sjedinjeni u jedinstvenom unutrašnjem očajanju.” Ipak, kada se postavlja pitanje moralne i pravne odgovornosti, ne smije se suditi na prečac (Utopljenici i spašeni, str. 38). Ima različitih načina kolaboracije s logorskim vlastima. Odgovornost, ali ne jednolika, pada samo na one koji su imali zapovjedne funkcije. Kada se donosi sud o postupanju takvih ljudi, ne valja zaboraviti ni samilost ni strogost.

Odgovornost ima još dva aspekta koje su Leviju nametnuli razgovori s raznim ljudima nakon objavljivanja drugog izdanja Zar je to čovjek. To su pitanja “zašto niste ni pokušali pobjeći” i “zašto se niste pobunili”. Po Levijevom sudu, u osnovi tih pitanja su stereotipi. Zatočenik, žrtva, mora biti dobar čovjek i junak, od njega se očekuje da ima i motivaciju i snagu da se odupre. Njegovi pokušaji odgovora na ta pitanja odličan su povod da se objasni koliko je duboko i obuhvatno uništavanje ljudske ličnosti u gotovo totalnoj potlačenosti kakvu provodi Lager. Jer nužan je neki ostatak ljudske čvrstine da bi se djelovalo odgovorno makar za sama sebe. Ipak, Levi ostaje nesiguran da ta objašnjenja, premda potpuno umjesna, mogu razbiti stereotipe.

Levijev opis sna koji se ponavlja na više mjesta, u kojem sanja da je u mirnom kućnom okruženju, daleko od logora, ali u njemu raste tjeskoba, sve se oko njega rastvara, ostaje u nekoj tmurnoj praznini, a onda začuje komandu “ustaj!”, i shvaća da je i dalje u logoru.

U Utopljenicima i spašenima Levi detaljno elaborira pitanje vrijednosti svjedočenja preživjelih. Ne samo da većinu među njima čine oni koji su bili povlašteni, pa će često biti motivirani iskrivljavati sjećanja; i malobrojne preživjele žrtve iskrivljuju, kako zbog ograničena uvida te potrebe da naknadno unesu više smisla u iskustvo besmisla, nego i zbog – srama. Taj paradoksalni sram nekoga tko nije ništa skrivio (osim one neizbježne surovosti samog života na dnu) Levi, pored ostaloga, tumači samom patnjom. “[S]urovost zatočeništva doživljena je kao kazna, a osjećaj krivnje (ako postoji kazna, sigurno je postojala i krivnja) gurnut je u drugi plan kako bi se iznova pojavio nakon oslobođenja…” (65).

Levi se s tim osjećajem suočavao u mnogim svojim knjigama i javnim nastupima, i zbog toga je ostalo neshvatljivo to što je i vlastiti život, 11. 4. 1987., okončao samoubojstvom. To je, barem, vrlo prošireno tumačenje, premda ima i razloga za sumnju. Levijev sin Renzo smatrao je da samoubojstvo ne bi trebalo biti nevjerojatno, upozoravajući na Levijev opis vlastitog sna koji se ponavlja na više mjesta, pa i na kraju knjige Smiraj: to je san suprotan onim logorskima; i u njemu čovjek sanja da je u mirnom kućnom okruženju, daleko od logora, ali u njemu raste tjeskoba, sve se oko njega rastvara, ostaje u nekoj tmurnoj praznini, a onda začuje komandu “ustaj!”, i shvaća da je i dalje u logoru. Međutim, Diego Gambetta je u Boston Review 1999. iznio niz uvjerljivih argumenata protiv postavke da je Levi počinio unaprijed smišljeno i pripremljeno samoubojstvo. Skok u relativno tijesan prostor između lifta i stepeništa njegove kuće nije baš izgledan izbor, dok s druge strane visina ograde na tom stepeništu daje razloga sumnji da je izgubio ravnotežu i pao. Moguće je jedino nepripremljeno, ne unaprijed smišljeno samoubojstvo, o čemu je pisao William Styron u ispovjednoj analizi Darkness Visible: A Memoir Of Madness. Ostaje otvoreno pitanje koliko je trajan i postojan bio Levijev oporavak od ranije epizode melankolije (kako Styron preferira nazivati ono što se tehnički naziva depresijom).

Čak i ako to jest samoubojstvo, ono ne dovodi u pitanje uvjerljivost Levijevih analiza. Upravo je on pokazao kako logorsko iskustvo duboko razara ono što čovjeka čini subjektom sposobnim za odgovorno djelovanje. Očekivanje da čovjek koji je proniknuo u istinu tog iskustva bude istodobno i iznad nje, i samo je vjerojatno motivirano onakvim stereotipom kakav je Levi vidio u očekivanjima da se logoraši pobune i sami oslobode.

Levi je progovorio o onome o čemu je gotovo nemoguće govoriti jer predstavlja samu granicu ljudskog smisla. Nije ni sebi ni drugima dopuštao prečace ili isprike. Njegovo je svjedočenje jedno od rijetkih koje pokazuju što je sve čovjek kadar učiniti čovjeku i u što se može pretvoriti. Premda je i sam naveo niz razloga zbog kojih ponavljanje takve strahote ne treba očekivati bar u dogledno vrijeme, jasno je pokazao da i ta mogućnost leži u ljudima i njihovim odnosima.