Pripada li islam u Njemačku? Pitanje je potaknuto valom imigracije iz 2015., ali se prelilo i na rođene u Njemačkoj

Njemačka je definitivno postala doseljenička zemlja: 18,6 milijuna od ukupno 82,8 milijuna građana su stranog porijekla. Naivna je bila predodžba da će gastarbajteri sagraditi kuću i vratiti se. Najvažnije je, međutim, zapažanje da je problem integracije veći kod druge i treće generacije

Za dva dana od imenovanja ministrom do prvog skandala: ako možda i nije rekord, rezultat novog njemačkog  ministra unutrašnjih poslova Horsta Seehofera iz bavarskih kršćanskih demokrata svakako je izuzetan. U srijedu (14.3.2018.) predstavljen kao član vlade, a već je u petak tabloid Bild osvanuo s izjavom ministra: “Islam ne pripada u Njemačku”.

Zbrka i zgražanje je bilo veliko. To nije tek izravna negacija poznate izjave prijašnjeg predsjednika Njemačke Christiana Wulffa koji je 2010. pred parlamentom Turske izjavio kako islam pripada (gehört) u Njemačku (doduše uz dodatak “baš kao što i kršćanstvo pripada u Tursku”), nego je to izrijekom protivno stavu i njemačke kancelarke Merkel i njenog koalicijskog partnera, njemačkih socijaldemokrata.

Horst Seehofer, bavarski CSU: Iako “islam ne pripada u Njemačku”, ipak ne osporava pravo muslimana koji već jesu u Njemačkoj da tu i ostanu

To je kancelarka ponovila u prvoj izjavi nove vlade pred Bundestagom, jedva tjedan dana kasnije: islam je postao dio Njemačke, iako ona zna da to “mnogim ljudima predstavlja problem, što je njihovo pravo da tako misle.” Kancelarka se prije svega osvrnula na muslimane koje već žive u Njemačkoj i zaključila da je “utoliko veća odgovornost Vlade da suživot postane bolji, a ne lošiji”.

Istini za volju, i Seehofer, ako se iz intervjua za Bild ne čita samo naslov, ne osporava pravo muslimana koji već jesu u Njemačkoj da tu i ostanu. Ali, ne “jedni uz druge, nego jedni sa drugima”. Jer tu već ima oko 4,5 milijuna građana muslimanske vjere – više nego u npr. Sultanatu Omana.

Njemačka je jedna od rijetkih značajnijih država Europe koja je u svojoj povijesti s islamom jedva imala ikakve veze. Kolonijalne sile poput Velike Britanije ili Francuske su upravljale i golemim muslimanskim zemljama čiji su pojedini žitelji – i bez svoje volje – dospijevali u matičnu zemlju njihovih gazda, u pravilu tek kao posluga. Mnoge europske zemlje su pamtile ratove koje su vodile protiv armija pod polumjesecom, bilo na kopnu ili na moru. Ali Njemačka?

Naravno da je bilo vitezova i plemića koji su se iz svojih vojvodstava, kneževina ili kraljevstva (mnogo kasnije udruženih u Njemačku) također odazvali pozivu Crkve i krenuli u Križarski pohod osloboditi Svetu Zemlju. Tada zapravo neprijatelju nije bio ni dodijeljen poseban vjerski entitet: u spisima se gotovo uvijek tek govori o “nevjernicima”.

Doduše, neke vojvode iz Svetog Rimskog carstva (njemačkih nacija) pohitali su u pomoć Beču i u prvom (1529.) i u drugom (1683.) proboju Turaka. Ali, tek s izuzetkom pomoraca sa sjevera Njemačke koji su možda nešto znali početi sa pripadnicima islamske vjere, za golemu većinu Nijemaca su muslimani bili potpuna nepoznanica.

Turkinje, Ferdinand Max Bredt, 1893

To, dakako, nije bila prepreka da se i ovdje u tijeku devetnaestog stoljeća raspredaju romantične i erotizirane predodžbe o islamskim zemljama, kako iz pera Karla Maya, tako i na slikama Ferdinanda Maxa Bredta ili Karla Wilhelma Gentza koje su prikazivale obnažene dame iz izmišljenog harema. Osim takvog kiča, sa školovanja iz Pariza dolazili su i prvi njemački ozbiljni stručnjaci za područja islamskih zemalja, poput Heinricha Leberechta Fleischera. Romantične pošasti nije bio pošteđen niti jedan Goethe, impresioniran prijevodom pjesnika Hafisa. No, opća predodžba o islamu je bila, blago rečeno, naivna.

Teško je drugačije opisati i politiku Njemačkog carstva uoči Prvog svjetskog rata prema tada još uvijek jedinoj značajnijoj muslimanskoj sili, Osmanskom carstvu. Nekome doista mora jedina lektira biti Karl May da vjeruje kako vojna pomoć, par bojnih brodova, Kruppovih topova i Mauserovih pušaka može oživjeti tu konstrukciju. U to doba nije samo već kuhalo na Balkanu, nego su tu bile i osvajačke ambicije Velike Britanije, Francuske i Italije. Povrh toga se i Rusija željela proširiti prema jugu.

Slično je bilo i s njemačkom gospodarskom pomoći. Tu je i glasovita Bagdadska željeznica (koju je kasnije Lawrence od Arabije tako rado dizao u zrak).  Georg von Siemens, izdanak poznate obitelji industrijalaca – koji se uspeo do položaja direktora Deutsche Bank, novčarske kuće koja je trebala organizirati financiranje Bagdadske željeznice – bio je jedan od najglasnijih kritičara te financijske avanture. Ali, što car Wilhelm II. hoće, to će car i dobiti: željeznica se počela koturati, a direktor banke je dobio plemićku titulu za svoje zasluge.

Georg von Siemens bio je protiv Bagdadske željeznice, ali Caru je ispunjena želja. Na kraju joj je presudio Lawrence od Arabije

Naravno, to ne znači da se u arhivi berlinskog Ministarstva vanjskih poslova neće naći ozbiljnih i cjelovitih analiza savjesnih njemačkih diplomata o stanju u muslimanskim zemljama. Ali opet vrijedi: tko će sve to čitati? Sigurno ne nacisti kojima je drag bio jedino bolesni antisemitizam “muftije Jeruzalema” Mohameda Amina al-Huseinia. Ni njemačka “Pustinjska lisica” Rommel nije znao što da pametnog počne sa lokalnim stanovništvom dok je sa svojim tenkovima bio na sjeveru Afrike.

Ipak, kada se danas pita je li islam dio Njemačke prije svega se misli na nedavne izbjeglice iz Afganistana, Sirije i Iraka, iako je dolazak islama u Njemačku je počeo mnogo ranije, iz drugih zemalja. Pitanje “islamizacije Njemačke” nitko nije postavio kad je s Turskom, kao četvrtom zemljom (nakon Italije 1955. i Grčke i Španjolske 1960.) potpisan  “sporazum o zapošljavanju radnika” već 1961. godine. S Jugoslavijom je sporazum potpisan 1968. Doduše, tadašnji ministar rada u Adenauerovoj vladi, Theodor Blank jest izrazio bojazan od kulturološkog sukoba tih “gastarbajtera” s domaćim stanovništvom, ali su ga i njegove stranačke kolege iz CDU-a brzo ušutkale.

U sporazumima je redovito stajala i naivna predodžba o “gostujućim radnicima” koji će u Njemačkoj raditi najviše dvije godine, a nakon toga će “rotacijom” doći drugi. Na to su poslodavci kuckali prstom o čelo: radnik tek nauči posao i donekle jezik, a onda ga šalješ kući?

Sporazum o zapošljavanju Njemačka je potpisala i sa nekim drugim muslimanskim zemljama (s Marokom 1963. i Tunisom 1965.), ali najviše je došlo Turaka. Njemačka je tada panično trebala radnu snagu: spuštena je bila dob za odlazak u mirovinu, a razmjerno malen “ratni naraštaj” bio je na redu da počne svoj radni život. Turska je bila i važan trgovinski partner i članica NATO-a: u čemu je onda problem?

U sporazumima je redovito stajala i naivna predodžba o “gostujućim radnicima” koji će u Njemačkoj raditi najviše dvije godine, a nakon toga će “rotacijom” doći drugi. Na to su poslodavci kuckali prstom o čelo: radnik tek nauči posao i donekle jezik, a onda ga šalješ kući? Umjesto da “gostujući radnici” ostanu tek dok ne da sagrade kuću u domovini, došla su djeca pa su ostajali dok ona ne završe školu. Djeca su stasala i za vjenčanje, njihov je partner znao dolaziti i iz stare domovine, a boravak se produživao do mirovine.

Nije isključeno da je upravo život sa spremnim kovčegom jedan od razloga što se i danas, preko pola stoljeća od dolaska, još govori o “integraciji”. Naravno da su muslimani i u Njemačkoj pokušali organizirati život kako im vjera nalaže. Već u sedamdesetima su, ne bez birokratskih i, na koncu, ipak i ksenofobnih problema, izdavane prve građevinske dozvole da si sagrade džamije – u pravilu u doista najjadnijim predgrađima. Nicale su i trgovine sa halal namirnicama, a tek su rijetki gradovi razmišljali o problemu nastajanja nekakvih islamskih geta. To je polako uslijedilo već po tržišnim zakonima: gdje su stanovi još bili jeftini, naseljavali su se gastarbajteri. A i oni su se trudili “držati se zajedno”.

No, što je taj islam pretvorilo u radikalni islamizam? Turci – i naravno brojni Kurdi iz Turske nipošto nisu jedini muslimani koji su s vremenom našli put u Njemačku. Tu su se zatekli i Palestinci već ionako raspršeni diljem Europe: sjetimo se da je i PLO upravo na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. izveo teroristički napad na sportaše Izraela. Mreža palestinskih boraca je u sedamdesetima i početkom osamdesetih pružala podršku i lijevim teroristima Rote Armee Fraktion, makar je u toj pomoći uvelike svoje prste imala i Moskva. Ali i golema većina Palestinaca je tu došla tek da bi pokušala naći nešto mira i blagostanja, daleko od politike.

Još su dvije nešto veće migracije muslimana u Njemačku. Iranci su došli među prvima, prije nego i Turci. Mnogi su bili lijevo orijentirani intelektualci i studenti iz boljih obitelji koji su podržavali iranskog premijera Mossadegha koji se podigao protiv internacionalnih naftnih kompanija. Nakon puča 1953. su bili optuženi da su “komunisti” i postali ciljevi šahove zloglasne tajne službe SAVAK. Mnogi su pobjegli u Europu. Nema malo njihovih potomaka koji, bez obzira na škole, tu rade tek jednostavne poslove. I autora je malo zateklo pitanje jednog kelnskog taksista iranskog porijekla koji je, slušajući obrazovni radio, spontano htio znati je li njemački Seljački rat isto što i Tridesetogodišnji rat? (Nije: prvi je bio 1524. na jugu Njemačke, drugi je međunarodni sukob izbio 1618. Priznajem na moju sramotu da odgovor u tom trenutku nisam znao.)

Druga nešto veća skupina muslimana je došla mnogo kasnije, samo da bi našla nešto mira: bjegunci iz Bosne i Hercegovine i s Kosova. Navikli na život u Europi, na njima se tek trebala primijeniti balkanska metoda “prebrojavanja krvnih zrnaca” da bi ih se uopće razlikovalo od “običnih” građana ove zemlje.

Usprkos slučajevima potpune integracije u Njemačkoj je ipak desetljećima nastajao paralelan svijet islama na kojeg su se i Nijemci počeli navikavati. Tek kad bi se nešto dogodilo, većina bi se građana iznenadila što se u tom drugom svijetu zbiva. Tako je tek nakon nine-eleven 2001. u javnost dospjelo da je, zajedno sa novcem iz Saudijske Arabije za gradnju vjerskih ustanova, u ovu zemlju došlo i ekstremno vahabitsko tumačenje islama. Tako se u akademiji Kralja Fahida u Bad Godesbergu pokraj Bonna (svečano otvorenoj 1995.) do tada nesmetano propovijedala mržnja i borba protiv “nevjernika” i “trulog zapada”.

Tek nakon zahlađenja odnosa sa Turskom i predsjednikom Erdoganom su postali jasni i razmjeri upliva turskog državnog “Prezidija za vjerska pitanja” (Diyanet İşleri Başkanlığı) u njemačko-tursku organizaciju “Tursko-islamska unija vjerskih institucija” (Diyanet İşleri Türk İslam Birliği, DITIB). Ona ovdje ne samo da gradi džamije, nego u gotovo tisuću muslimanskih vjerskih zajednica u Njemačkoj organizira i postavljanje hodža i potiče islamski vjeronauk. Kakav to vjeronauk može biti, 2016. je magazin Stern otkrio i stripom za mališane turskog Diyanet-a gdje se veliča “mučenička smrt” u borbi kao najbolji put u raj.

Ovdašnja javnost je tek tada postala svjesna i da čitav niz drugih turskih organizacija Njemačku smatra “domaćim terenom” gdje će nadzirati poslušnost ovdašnjih Turaka i progoniti neprijatelje ovog turskog režima, od turske tajne službe MIT (Millî İstihbarat Teşkilâtı) do turske ekstremističke organizacije Sivi vukovi. Tome onda treba dodati i organizirani kriminal (iako se u bogatoj Njemačkoj trude proširiti i egzotične udruge kao što su japanske Jakuze ili kineske Trijade).

Zapravo je tek nakon Merkeličinog “uspjet ćemo” i otvaranja njemačkih granica rijeci izbjeglica, i većini ekstremnih desničara – koji su još, u svom tupavom antisemitizmu, fiksirani na već žalosno mali broj židova u Njemačkoj (2016.: 98.584) – sinulo da i muslimani mogu biti “problem”.

Mapa pokazuje rasprostranjenost Turaka u Njemačkoj (Quora)

Istodobno, na području bivšeg DDR-a jedva da ima trgovina “kod Turčina” u kojima će rado  kupovati i Nijemci, a i oni sami i njihovi mališani jedva da su u svom razredu imali Mustafu ili Hasana. Ipak, upravo u Dresdenu je 2014. osnovana PEGIDA, “Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada”. Iako su zločini neonacističke terorističke organizacije NSU od 2000. do 2007. bili počinjeni uglavnom na zapadu Njemačke, utočište njenih članova je naravno bila istočna Njemačka.

Zašto je to tako u području gdje muslimana praktično – nema? Je li tamošnje stanovništvo u netrpeljivosti prema muslimanima pronašlo nešto zajedničko sa Sovjetima koji su desetljećima tamo bile gazde? I u Rusiji je također dobro poznata netrpeljivost tamošnjeg pravoslavlja prema “crnima”, kako obično zovu muslimansko stanovništvo sa juga nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Takva teza može ostati tek kao spekulacija.

Ishod jest da se čak i u područjima gdje se stvorila međusobna tolerancija sa muslimanima, ona počela rapidno topiti. Znakovita je nedavno predstavljena (ožujak 2018.) ozbiljna studija “Iskustva integracije u Rurskom području”: tvornice i rudnici oko Essena, Dortmunda, Bochuma ili Duisburga su još od industrijske revolucije bili mjesto gdje se dolazilo “trbuhom za kruhom” pa i mnogi Nijemci tu nose “čudna” prezimena.

To je područje i njemački rekorder po prihvaćanju muslimana. Prema ispitivanjima agencije Forsa korištenoj u toj studiji, prije izbjegličke krize 2015. tamo je njih 60% bilo mišljenja da islam pripada u Njemačku, prošle godine je to mislilo još 47% upitanih, u najnovijem ispitivanju to još misli – 37%.

Štoviše: u Rurskom je području 2015. godine 63% ispitanih potvrdilo kako “osobno poznaje muslimane u vlastitom okružju i smatra ih prijateljima ili kolegama”, ove je godine to potvrdilo 57% upitanih. Prije tri godine ih je 21% smatralo da im islam izaziva nelagodu i strah (unbehagen), u novom istraživanju ih je 29%. A to su podaci iz područja gdje je prihvaćanje muslimanske populacije najveće: u ispitivanju magazina Cicero kojeg je provela agencija Insa u lipnju prošle godine među građanima čitave Njemačke, samo 17,9% upitanih smatra kako je islamu mjesto u Njemačkoj, njih 64,2% ne misli da je tako. To ispitivanje pokazuje da najlakše muslimane u svojoj okolini prihvaćaju mlađi od 25 godina (37,2%) i birači zelene stranke (39,4%).

“Nike teroristi” (po reklamnom sloganu Just Do It) su rođeni na Zapadu, nemaju osobitih veza sa nekom terorističkom organizacijom tako da je gotovo nemoguće spriječiti zlodjelo ako se na njega odluče. Uopće, sklonost ekstremizmu je prije osobina drugog ili trećeg naraštaja “gostujućih radnika” iz muslimanskih zemalja

Studija u Rurskom području potvrđuje i nešto što je isprva bilo golemo iznenađenje za snage sigurnosti Zapada. Kako ih Britanci zovu, “Nike teroristi” (po reklamnom sloganu Just Do It) su rođeni na Zapadu, nemaju osobitih veza sa nekom terorističkom organizacijom tako da je gotovo nemoguće spriječiti zlodjelo ako se na njega odluče. Uopće, sklonost ekstremizmu je prije osobina drugog ili trećeg naraštaja “gostujućih radnika” iz muslimanskih zemalja.

Kod građana turskog porijekla, golema većina prvog naraštaja, koji je sam odlučio doći u Njemačku da bi nešto stekao, smatra Angelu Merkel svojom kancelarkom i Njemačku svojom domovinom. Njihova djeca i unuci, pogotovo ako nisu uspjeli postići neko zvanje, svojeg vođu većinski vide u – predsjedniku Turske, Erdoganu. Statistike Rurskog područja o prihvaćanju muslimana je teško razdvojiti od zatvaranja mnoštva tvornica tamošnje teške industrije. Drugi ili treći naraštaj nema više perspektivu tek pukim manualnim radom zaraditi za život. Tu onda i mnogo lakše prihvaćaju islamističku propagandu da je to zato jer žive u zemlji “nevjernika”.

To je i naraštaj koji zapravo teško može reći koja je njegova domovina. Kako se izrazio jedan komičar turskog porijekla: “U Njemačkoj sam terorist, u Turskoj sam turist.” Slično kao i djeca gastarbajtera drugih zemalja, tek iznimno su vični i jeziku “svoje stare domovine” koju su posjećivali samo za praznika.

No bez obzira što snivali neonacisti, Njemačka je definitivno postala doseljenička zemlja: prema objavljenim rezultatima Statističkog ureda ovog siječnja, 18,6 milijuna od ukupno 82,8 milijuna građana su stranog porijekla. Nešto preko polovice tih “stranaca” prvog ili drugog naraštaja ima i njemačko državljanstvo tako da može ispasti čak i iznenađenje što je “samo” oko 4,5 milijuna muslimana.

Berlin, “druga turska prijestolnica”

Ali oni su tu i u pravilu nemaju kamo drugdje otići. Istovremeno, predodžba o muslimanima u Njemačkoj je još uvijek, ako više ne naivna, onda svakako necjelovita. I u Hrvatskoj i osobito u gradovima kao što je Zagreb, odavno žive i potomci muslimana koje su još njihove ugledne obitelji iz Osmanskog carstva slali u Austro-Ugarsku na “velike škole” Beča, Budimpešte ili Praga.

Takav islam je, osobito za starije Nijemce, gotovo potpuna nepoznanica. Jer, takav naraštaj obrazovanih, urbanih muslimana u Njemačkoj se tek stvara i to objašnjava što se mlađi od 25 godina daleko pozitivnije izražavaju o islamu u Njemačkoj. To nije tek mladalačka naivnost, nego su oni svjedoci tom stvaranju urbanih, „normalnih“ muslimana u Njemačkoj. Naraštaji kao što je i ministar unutrašnjih poslova Seehofer (rođen 1949.) kod muslimana pred očima prije svega imaju neuke radnike iz zabitih krajeva Turske.

Zapravo, čitava statistika o strancima u Njemačkoj pokazuje paradoks: među njima ima nadproporcionalno mnogo osoba bez ikakve kvalifikacije i školovanja – i istovremeno, mnogo više osoba sa završenom maturom i fakultetom nego što je to prosjek među “pravim” Nijemcima. Ni “gastarbajteri” nisu više ono što su nekad bili.

Izvori:

Seehofer u Bildu (naplaćuje se): https://www.bild.de/politik/inland/horst-seehofer/was-will-er-mit-seinem-interview-erreichen-55120448.bild.html

Merkeličina prva izjava nove Vlade, ARD: https://www.tagesschau.de/inland/regierungserklaerung-merkel-debatte-101.html

Statistika o muslimanima u Njemačkoj, Statista: https://de.statista.com/statistik/daten/studie/76744/umfrage/anzahl-der-muslime-in-deutschland-nach-glaubensrichtung/

Ekstremizam na akademiji Kralja Fahida, FAZ 2005. http://www.faz.net/aktuell/politik/inland/islamismus-koenig-fahd-akademie-verherrlicht-kampf-gegen-unglaeubige-1162549.html

DITIB potiče djecu na mučeničku smrt, Stern: https://www.stern.de/politik/ausland/tuerkei–religionshueter-animieren-kinder-per-comic-zum-maertyrertod-6772240.html

Bonska Akademija za istraživanje praktične politike: Integracija u Rurskom području http://www.bapp-bonn.de/medien/downloads/publikation_forschungsergebnisse/Abschlusspublikation_Integration_Doppelseiten.pdf

Pripada li islam u Njemačku, ispitivanje magazina Cicero: https://www.cicero.de/innenpolitik/ciceroumfrage-fuer-zwei-drittel-gehoert-der-islam-nicht-zu-deutschland

Statistika o strancima u Njemačkoj, Die Welt: https://www.welt.de/politik/deutschland/article167245133/18-6-Millionen-Einwohner-mit-auslaendischen-Wurzeln-in-Deutschland.html

Zanimljiva je i knjiga Andrewa Mangoa: Ataturk, izd. John Murray 1999.