Šutjeli ste k’o zadnje izdajice!

• Naslovna fotografija: Plakat s prosvjeda “Hodaj za Liku”. (Društvene mreže)
• Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

Legitiman izraz zabrinutosti i straha naših građana – tako je Andrej Plenković nakon dvodnevnog razmišljanja reagirao na veliki prosvjedni skup „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“, pokrenut zbog ekocida u Gospiću i održan prošle subote u Zagrebu. Premijer, kaže, razumije zabrinutost građana i već vrijedno radi na ispunjenju zahtjeva koje su mu ispostavili – uskoro će predstaviti program sanacije odlagališta, a moguće je i da se u roku od tri mjeseca brda opasnog otpada iz Gospića, skoro četrdeset tisuća tona, premjeste na neku drugu lokaciju, na državnu imovinu.

Zahtjeve za političku odgovornost šef Vlade preskače. Neki je lokalni službenik dobio otkaz (ili dao, ali ovako bolje zvuči), ali sve su druge institucije vlasti uredno funkcionirale. Premda je sprega između Državnog inspektorata i otpadne mafije već predmet istrage. I, premda su nadležna ministarstva i državna tijela godinama odbijala reagirati na alarme s terena, čak i kad se raspolagalo stručnim izvješćima o ekološkoj bombi u Gospiću. Najdramatičnija se promjena, izgleda, dogodila u premijerovoj retorici. Umjesto bijesnih optužbi da nepotrebno histeriziraju i sudjeluju u proizvođenju kaosa, Plenković sada smećem targetiranim građanima izražava razumijevanje. Uvjeren, valjda, da će snižavanjem tona apsolvirati prosvjede koji su mu došli pod prozore. Problem otpada u Gospiću svodi na tehničku razinu, koja se dinamiziranjem sanacije može zatvoriti: sad će on to malo pospremiti i nikom ništa, idemo dalje. Namjerno reducira političku dimenziju velikog izlaska ljudi na ulice. „Hod za Liku i za Hrvatsku“ nadrastao je problem opasnog otpada u jednom gradu i postao prvorazredan politički događaj. Ekološka ugroza bila je povod za organiziranje skupa, ali marš desetaka tisuća građana na koncu je prerastao u nešto mnogo dalekometnije. Prosvjed protiv smeća pretvorio se u prosvjede protiv vlasti, i to ne samo zbog opasnosti s deponija.

Čudo u Lici

Gospić je napravio čudo. Zbog ekocida u tom gradu na noge se digla cijela zemlja. Prosvjedni skup takve masovnosti Hrvatska još od kraja devedesetih nije vidjela. S impresivne masovke građani su poslali poruke vlasti o svome nezadovoljstvu, ali i o svojoj odlučnosti i snazi. Dobro je kad se vlast plaši naroda, ako mu poštovanje već zaboravlja pokazati. Gospić predstavlja čudo jer je jedna mala grupa tamošnjih ljudi, udruga građana „Gospić je naš dom“, uspjela postići ono što godinama ne mogu mnogo moćnije organizacije. Signalizirajući da Hrvatska baš i nije politički posve apatična i umrtvljena, nego je možda nema tko pozvati i povesti. Do jučer široj javnosti nepoznati ljudi, šesnaestak njih, uspjeli su gorući problem svoje lokalne zajednice dići na razinu urgentne, nacionalno važne teme.

Nije riječ samo o solidariziranju s Gospićem. U muci tog grada Hrvatska danas prepoznaje vlastitu sudbinu. Razumije njihovu borbu za čistu zemlju i zdravu vodu. Ali jako dobro razumije i osjećaj nemoći zbog nehumanog odnosa vlasti prema njihovim problemima. Ljude revoltiraju i mobiliziraju indicije o spregama lokalnih i državnih vrhuški s otpadnom mafijom, ali možda još više cinična ogluha nadležnih institucija. Tri četvrtine građana Hrvatske, otkriva RTL-ovo istraživanje provedeno u prva tri dana rujna, pokazuje visok stupanj zabrinutosti zbog ilegalnih odlagališta otpada. Za što odgovornost u najvećoj mjeri adresiraju institucijama vlasti: Državnom inspektoratu čak 85 posto, samo nešto malo manje, blizu 75 posto, i Vladi. Opozicija se sama nad sobom mora zamisliti kad iz takvog rezervoara nezadovoljstva ne uspijeva profitirati.

Šutjeli ste k’o zadnje izdajice

Gospić je napravio čudo jer se u državi nenaviknutoj na javne prosvjede usudio pozvati ljude na ulicu. Sazivanje skupa u Zagrebu odmah je dobilo masovnu potporu. Od predsjednika Republike, najvećih sindikata, čak i sindikata policije, raznih udruga, važnih javnih ličnosti, umjetnika, sve do javnosti nepoznatih građana. Odaziv je nadmašio sva očekivanja vjerojatno i zbog činjenice da najsnažnije političke poruke danas ne dolaze iz politike, političari su se jako ofucali, nego ih s čela „Hoda za Liku i za Hrvatsku“ izgovaraju nepolitičke ličnosti. „Šutjeli ste k’o zadnje izdajice dvije i pol godine, otkad ste saznali što je zakopano u našem tlu! Sram vas bilo!“, grmio je s govornice odvjetnik Vjekoslav Bušić, svojevrsni lider udruge „Gospić je naš dom“, gnjevno prozivajući političke institucije. Žena koja živi neposredno kraj odlagališta opasnog otpada u Gospiću na potresan je način svjedočila o tome kako „umire od straha“ za sigurnost i živote svoje djece. Njihova je uvjerljivost ogromna snaga.

Gospić je napravio čudo jer je u jako polariziranoj, do atmosfere verbalnog građanskog rata dovedenoj javnosti, u zajedničkom prosvjedu uspio okupiti vrlo različite ljude, od ljevice do desnice, od tvrdih tradicionalista do alternativaca svih boja. Rijetka demonstracija zajedništva ne samo kao rezultat činjenice da su čista zemlja i voda zajednički interes svih ljudi, nego i kao konsekvenca pametne odluke organizatora prosvjeda da se stranački ne daju upregnuti i podijeliti. Premda su vladajući poveli žestoku kampanju, tvrdeći da iza skupa stoje stranke ljevice. Tim tragom notorni su ga desničari u javnosti pokušavali ogaditi ideološkim etiketiranjem, nazivajući mirni građanski prosvjed jugokomunjarskim i protuhrvatskim, a građane mrziteljima svega što je hrvatsko. Možda je takvo agresivno blaćenje rezultiralo kontrom i odaziv na skup u Zagrebu učinilo još masovnijim.

Gdje si bio 5. rujna

Ali, iz tog zajedništva „Hoda za Liku“ neki su ipak – nije se moglo ne vidjeti – izostali. Mnogi će kritički primijetiti kako se pjevač, navodna ikona domoljublja, nije pojavio. Možda za nekoliko godina ili desetljeća objavi da je bio spriječen, kao što je nedavno objašnjavao kako je prije 35 godina bio spriječen sudjelovati u obrani Vukovara. Indikativna je i razočaravajuća šutnja Crkve o ekocidu u Gospiću. Na trovanje Hrvatske opasnim otpadom crkvene institucije generalno nisu reagirale. Mjesni, gospićko-senjski biskup Marko Medo, nešto malo oglasio. Obraz im prije svega spašava riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji se u svojoj homiliji na blagdan Velike Gospe referirao i na „nezakonito odloženi otpad u Gospiću, kao i druge slične rane našeg okoliša“, upozoravajući da se ljubav prema domovini ne pokazuje zastavama, nego se dokazuje tako da „čuvamo zemlju, vodu i more svoje domovine“. U prosvjedima se nisu mogle vidjeti ni sportske veličine, junaci čije uspjehe Hrvatska velikim masovkama zna proslavljati.

Može li Plenković „mirno spavati“

Pitanje je što nakon Zagreba i „Hodanja za Liku i za Hrvatsku“. Neki se nadaju, a neki se boje da će se nezadovoljstvo i ogorčenost naroda na vlast brzo ispuhati. Pogotovo jer na skupu koji je imao jasan protuvladin naboj pozivanja na ostavke, rušenje Vlade i smjenu vlasti nije bilo. Možda samo između redova. Ni premijer Plenković, ni njegovi ministri, ni drugi državni dužnosnici nisu se poimence spominjali. Premda je odgovornost nositelja vlasti na različite načine, u više navrata, apostrofirana. Ali nije se čulo da bi konsekventno svojoj odgovornosti morali i otići. Prosvjedi su vođeni i zaključeni transparentom „Izdaju vam Lika nikad zaboraviti neće“, no tek treba vidjeti što će biti s tom porukom. Premijer je dobio priliku – fantastičnu priliku, kaže Jadranka Kosor, koja ga je u HDZ uvela – da ispuni zahtjeve prosvjednika i zatvori priču.

Ali, daleko od toga da je Andrej Plenković izašao iz zone rizika. Rane koje je dobio vrlo su ozbiljne. Teško će se od udara prosvjeda i narodnog gnjeva oporaviti. Premda većinu u Saboru još drži na okupu, u velikoj je mjeri izgubio povjerenje javnosti. Gubitci su na tom planu dramatični i teško nadoknadivi. Ozbiljan gubitak rejtinga premijer objašnjava navodnom nesklonošću medija. Naziva to „medijskom trešnjom“ i „pumpanjem“ protiv njegove vlasti i njega osobno, ne shvaćajući da ga brojni građani zbog takvih usporedbi počinju uspoređivati s Vučićem. Naziva to pritiskom medija premda većinu medija u Hrvatskoj drži na kratkom lancu ili u svojoj orbiti, vezane nekim misterioznim magnetizmima. Ali već spomenuto istraživanje RTL-a otkriva da mu većina ljudi više ne vjeruje. Većina, čak 57 posto građana, ne vjeruje tvrdnjama da je voda u Gospiću čista i zdrava i da se slobodno može konzumirati. Treba li to čuditi, ako se, na primjer, posljednje alarmantno istraživanje, sastavljeno još 7. kolovoza, objavi tek dva dana nakon prosvjeda?

Izostanak povjerenja u egzistencijalnim stvarima jako podlokava njegovo funkcioniranje u premijerskoj poziciji. Opozicija sada, na krilima prosvjeda, pokreće u Saboru proceduru za izglasavanje nepovjerenja njegovoj Vladi. Bitka se s trgova prenosi u parlament. Međutim, HDZ-ova je većina još čvrsta, a opozicija nedovoljno jaka. Veliko je pitanje koliko su oporbenjaci profitirali od prosvjeda. Andrej je Plenković mnogo izgubio, ali tek treba vidjeti je li mu konkurencija što dobila.