Pripada li jezik državi ili njegovim govornicima? Problemi Zakona o hrvatskom jeziku

Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku ne donosi mnogo novina izvan okvira postojećih zakona, a veliko je pitanje je li samo zbog njih bilo potrebno njegovo predlaganje, piše Milorad Pupovac u svojoj analizi ovog pravnog teksta, ali i konteksta u kojem je nastao. Uspoređuje ga sa tekstovima zakona onih evropskih država koje su odlučile regulirati upotrebu svojeg jezika posebnim zakonom, i pronalazi sličnosti sa zakonima donesenim u svrhu "zaštite kulturnog nasljeđa" i "nacionalnog identiteta".

• Naslovna fotografija: Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika u izdanju Školske knjige (Žarko Bašić / PIXSELL)

• Prof. dr. Milorad Pupovac je izvanredni profesor Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i Samostalne demokratske srpske stranke, te njezin zastupnik u Hrvatskom saboru. Autor je nekoliko knjiga i više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja lingvistike.

Krajem 2022. radna grupa Matice hrvatske završila je rad na nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku. Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tom je radu dao podršku neposredno po njegovu završetku. Početkom ove, 2023. godine, predsjednik radne grupe prof. dr. Mario Grčević i njezin član akademik Stjepan Damjanović javnost su obavijestili o ciljevima koji se Zakonom žele postići. U aprilu su se predstavnici Matice hrvatske sastali s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem i resornim ministrima, kojom prilikom je premijer Plenković izrazio Vladinu podršku donošenju ovog zakona. Premda o tome nemamo dovoljno saznanja, nakon ovog sastanka, a prije njegova konačnog predstavljanja na Vladi i upućivanja u javno savjetovanje po svoj su prilici predstavnici Vlade i njihovi pravni savjetnici dodatno radili na nacrtu koji je izradila Matičina radna grupa. Nakon što je predstavljen na Vladi nacrt Zakona od 1. do 31. augusta nalazio se u javnom savjetovanju.

Koliko znamo, ovo je šesti prijedlog zakona o hrvatskom jeziku od hrvatske državne samostalnosti. Prvi je bio prijedlog iz 1995. tadašnjeg zastupnika Hrvatske demokratske zajednice i kasnijeg suca Ustavnog suda Vice Vukojevića. On je bio sasvim na tragu Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu iz 1941. Drugi  (2010.) i treći (2012.) prijedlog u Hrvatskom saboru su zagovarali Hrvatski laburisti na čelu s Dragutinom Lesarom. Ova dva prijedloga pojavljuju se nakon poljskog (1999.) i slovenskog jezičnog zakon (usvojen 2004. kad je Slovenija postala članicom EU). Lesarov se zakon zvao Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika. Četvrti je predložila i zagovarala Matica hrvatska 2013. godine. Iste godine kad je Hrvatska postala članica EU. Peti prijedlog najavljivala je Sanda Ham, profesorica Sveučilišta u Osijeku i urednica časopisa Jezik. Ni jedan od ovih pet prijedloga zakona koji su do njih dospjeli nije dobio podršku ni Vlade i ni Sabora. Ovaj šesti ima podršku Vlade i na putu je za Sabor.

• Jezični režimi u Europi

Deset godina nakon što je hrvatski jezik postao službeni jezik EU, a cjelokupno hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s njezinom pravnom stečevinom Hrvatska je na putu da donese još jedan zakonodavni akt o hrvatskom jeziku. Kad kažemo još jedan imamo na umu da ih je u protekle nepune tri i po decenije doneseno mnogo. I ne samo to, od usvajanja Ustava Republike Hrvatske 1990. godine kao samostalne i suverene države, kad je hrvatski jezik proglašen njezinim službenim jezikom, uspostavljen je složen i razvijen poredak ili režim (termin režim i regimentacija potekao je iz čikaške antropološko-lingvističke teorije) koji se sastoji od najmanje triju potporedaka ili subrežima: ustavno-pravnog, institucijskog i diskurzivnog.

Ustavno-pravni poredak čine odredbe Ustava, međunarodnih (znači i međudržavnih) ugovora, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, i čitav niz zakona (Zakon o stjecanju hrvatskog državljanstva, Zakon osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o audiovizualnim djelatnostima, Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, Zakon o parničnom postupku, Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o zaštiti potrošača samo su među najvažnijim) u kojim se definira službena i javna upotreba hrvatskog i drugih jezika u Hrvatskoj. Institucijski poredak čine nadležna ministarstva i druga državna tijela odgovorna za provođenja zakona, školske i visokoškolske ustanove sa svojim kurikulima, nastavnim programima i nastavnim sadržajima, Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, kanoniziranom literaturom, kanoniziranim gramatikama, pravopisima i rječnicima hrvatskog jezika, jezičnim savjetnicima i lektorskim službama. Diskurzivni ili legitimacijski poredak čine radijske i televizijske emisije poput Govorimo hrvatski (emitira se svaki radi dan), Bilješke o jeziku, emisija 3. programa Hrvatske televizije, Bolje je hrvatski! (mrežna stranica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na kojoj se „nalaze prijedlozi zamjena za riječi stranog podrijetla i tuđice koje su neprilagođene ušle u uporabu u književni hrvatski jezik“), prigodni novinski tekstovi, znanstvene i popularno-znanstvene rasprave, političke rasprave i politički iskazi o hrvatskom jeziku, Dani hrvatskog jezika, Mjeseci hrvatskog jezika, (i Dane i Mjesece organizira Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), ljetne škole hrvatskog jezika (organiziraju pojedina sveučilišta), godišnjice važne za povijest i sadašnjost hrvatskog jezika i godišnje nagrade za „najbolju novu hrvatsku riječ“. Na osnovi samo ovdje pobrojanih – a to nisu sve – sastavnica hrvatskog jezičnog poretka, teško bi se moglo reći da je pitanje statusa, pitanje planiranja i promoviranja hrvatskog jezika slabo ili nedovoljno regulirano. Predlagatelji posebnog jezičnog zakona očito ne misle da je tako.

Slovenski zakon predstavlja izuzetak od srednjo-jugoistočno-evropske fokusiranosti na zaštitu jezika kao „kulturnog naslijeđa“ i „nacionalnog identiteta“

Jedan od argumenata koji navode u prilog svojem zagovaranju posebnog jezičnog zakona nerijetko je i taj da ga imaju „evropske zemlje“. Neki kažu „sve“, neki „gotovo sve“, neki „većina“, a upućeniji kažu „neke“. Neki navodeći zemlje koje ga imaju navode zemlje koje ga nemaju, poput Italije i Njemačke. Dobar dio evropskih zemalja koje imaju jezične zakone nalazi se u području dviju evropskih regija: nordijsko-baltičkoj i srednjo-jugoistočno-evropskoj. Od nordijsko-baltičkih država imaju ih Švedska, Estonija, Litva i Latvija. Finska, slično Španjolskoj, Švicarskoj, Malti i Belgiji, ima jezični zakon kojim se prvenstveno regulira službena unutrašnja dvojezičnost ili jezična raznolikost, odnosno regulira ravnopravna i tolerantna upotreba dvaju „nacionalnih jezika“ – švedskog i finskog, te manjinskih jezika (u prvom redu jezika sami ili laponskog). Srbija je najprije donijela zakon kojim regulira statuse i uloge u službenoj i javnoj upotrebi jezika koji se govore na njezinu području, a prije nepune dvije godine donijela je i poseban zakon samo o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Od srednje-jugoistočno-evropskih zemalja imaju ih Poljska, Slovačka, Slovenija, Hrvatska, Republika Srpska u Bosni i Hercegovini i, kao što rekoh, Srbija. Navedene nordijsko-baltičke zemlje u svojim zakonima težište stavljaju na obavezan nivo sposobnosti govorenja i pisanja ili razinu jezičnog znanja i jezičnih vještina. Navedene srednjo-jugoistočno-evropske zemlje težište stavljaju na jezik kao „konstitutivni element naroda“, „kulturno naslijeđe“ i „nacionalni identitet“. Švedski je zakon u tom pogledu ogledan primjer usmjerenosti na linguistic proficiency kao prava svakog švedskog građanina, te na švedski znakovni jezik i jezike nacionalnih manjina. Švedska zakonska usmjerenost na poznavanje švedskog nema ni radikalan nomotehnički izričaj ni radikalne mjere. Slovenski zakon predstavlja izuzetak od srednjo-jugoistočno-evropske fokusiranosti na zaštitu jezika kao „kulturnog naslijeđa“ i „nacionalnog identiteta“. U samom slovu zakona usmjeren je na status slovenskog u odnosu prema komunikacijski moćnijim jezicima i na njegovo znanje i vještine.

Kao što u švedskom jezičnom zakonu znanje i vještina govorenja švedskog nije iskazano po principu –  švedski prvi i jedini, tako ni u slovenskom jezičnom zakonu nije naglašena, a pogotovo ne prenaglašena nacionalno-identitetska funkcija jezika. To što nije naglašeno i prenaglašeno u zakonu ne znači da nije mišljeno u svrsi, a rečeno u nezakonskim javnim raspravama ili zagovorima. Unatoč tome uočene razlike u jeziku zakona između ove dvije grupe zemalja valja zadržati kao relevantne za ovu i buduće prilike.

Estonija ima jezični inspektorat, čiji inspektori imaju ovlasti sankcioniranja. (Sveučilište u Tartu)

Estonija, Latvija i Litva sa svojim zakonima predstavljaju primjere veoma razrađenih zakona o područjima upotrebe, potrebnim nivoima znanja i za to neophodnih oblika edukacije, sistemom kontrole u provođenju zakona i administrativnim i financijskim sankcijama za pojedince, ekonomske i državne subjekte koji krše odredbe zakona o službenoj (i javnoj) upotrebi estonskog, latvijskog i litavskog. U ove tri zemlje, naročito u Estoniji i Latviji, jezično znanje i vještina pretvoreni su u radikalan i oštar režim koji djeluje po principu ili integracije ili isključenja onih koji ne prihvaćaju ili nisu u stanju prihvatiti pravilo po kojem su ovi jezici prvi i jedini službeni i javni. Estonski i latvijski jezični zakoni druge jezike koji se govore (najbrojniji je ruski s oko 30% do gotovo 40% govornika) proglašava „stranim jezicima“. Obje države imaju striktne i efektivne mehanizme provjere znanja svojih službenih jezika. Estonija ima jezični inspektorat s neposrednim sankcionirajućim ovlastima inspektora. Latvija ima državni jezični centar koji nadzire provođenje zakona te komisiju koja radi na prevođenju i lingvističkom unapređenju terminologije. I centar i komisiju imenuje vlada, a njezina predložena rješenja odobrava nadležni ministar.

U latvijskom jezičnom zakonu kao autohton, manjinski priznat je jedino livski (livonski) čiji je posljednji izvorni govornik umro 2013., a onih koji ga govore do određenog stupnja znanja, kao svoj drugi jezik, ima nešto više od 200. Premda, kao što smo rekli, u zakonima ovih zemalja izrijekom nema nacionalističkog i tradicionalističkog jezičnog diskursa, on je izraženo prisutan u porukama znanstvenih, političkih i javnih krugova. Tako se mogu čuti ili čitati iskazi tipični za tu vrstu diskursa: „mi smo nacionalna država … zasnovana na jeziku, tradiciji i kulturi“ ili „latvijski predstavlja kulturno naslijeđe“.

Poljska, Slovačka, Hrvatska, i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini kao srednjo-jugoistočno-evropske države (ili unutardržavni entiteti), s izuzetkom Slovenije i  Srbije (treba reći da se u njezinu zakonu ističe „zaštita ćiriličnog pisma“), u svojim jezičnim zakonima naglašavaju „očuvanje“,  „zaštitu“, „razvoj“ jezika  i „brigu“ o njemu kao nacionalnom „kulturnom naslijeđu“ ili njega kao glavno obilježje „nacionalnog identiteta“. Tako je „slovački jezik … najvažniji atribut  slovačke nacionalne posebnosti i najdragocjenije blago njezina kulturnog naslijeđa“, te „izraz suverenosti Republike Slovačke “. Zapažamo da zakoni ovih zemalja koriste nomotehničku dikciju svojstvenu statusu ugroženih jezika ili manjinskih jezika koji ili uopće nemaju svoje ili imaju slabe državno-jezične režime. Pri tome u samim tekstovima zakona i njihovim javnim zagovaranjima  koriste  elemente političkog diskursa neoliberalnog, globalističkog  multikulturalizma, kulturne i jezične raznolikosti, ali tako da ga prevode u politički diskurs nacionalnog, tradicionalnog jezičnog suverenizma.

Poljska i Slovačka imaju ekstenzivan jezični zakonodavan okvir, za razliku od Hrvatske i Srbije čiji je okvir reduciraniji (Hrvatska) ili reduciran (Srbija) i u kojem se u općenitim formulacijama pretežno ponavlja ono što se nalazi u posebnim zakonskim odredbama drugih zakona (npr. o obrazovanju, medijima, sudovima ili potrošačima). Poljska i Slovačka imaju zakonom predviđeni nadzor (ovlaštene osobe zadužene za provođenje nadzora) i financijske sankcije. U preambuli poljskog jezičnog zakona stoje dvije doista netipične odredbe – spominju se „strani vladari i okupatori“ i izričito se navodi da je „ zaštita poljskog jezika…  odgovornost…  i svih poljskih građana“.  Među osam principa na kojima se „zasniva zaštita poljskog jezika“ na drugom se mjestu nalazi „borba protiv vulgarizacije jezika“. U kasnijoj, izmijenjenoj verziji zakona nalaze se nešto drugačije formulacije: „izbjegavati upotrebu vulgarizama“ i „izbjegavati vulgarizaciju jezika“. I po tome se poljski zakon o jeziku izdvaja od ostalih. Slovačka i u nazivu zakona i u zakonskim odredbama iznimno naglašeno ističe slovački kao državni jezik. (U latvijskom slučaju to je nešto manje naglašeno u zakonskoj dikciji, ali je zato više naglašeno u nazivima i ulogama državnih institucija za jezik). Dakle, ne ni nacionalni ni službeni (što je najrašireniji naziv), već državni jezik, stvarajući na taj način između države i jezika znak jednakosti, odnosno podržavljujući ili etatitzirajući jezik. S obzirom na to da je slovačko društvo višenacionalno (Mađari i Romi najbrojniji su manjinski narodi) i višejezično, to u sebi sadrži jasnu poruku pripadnicima tih etnički i jezično-manjinskih naroda o državljanskoj lojalnosti kao lojalnosti prema slovačkom jeziku.

• Regulacija jezične upotrebe u regionalnom kontekstu

Očekivano hrvatski i srpski jezični zakon slični su po isticanju standardnog oblika jezika u službenoj i javnoj komunikaciji. Različiti su po tome što hrvatski zakon propisuje što je sve ili što sve obuhvaća hrvatski jezik[1], dok srpski zakon to ne čini na isti način[2]. Između hrvatskog i srpskog jezika i njihovih standardnih oblika u njihovim zakonima stavljen je znak jednakosti, pa bi hrvatski standardni jezik i hrvatski jezik ili srpski standardni jezik i srpski jezik trebali biti isto. Inače, dosadašnja iskustva s pokušajima ozakonjenja ili udžbeničkog kanoniziranja granica opsega i sadržaja jezika znala su izazivati sporenja i sukobljavanja oko toga što je čije.[3] Naročito između hrvatskih i srpskih lingvista i neofilologa. Treba reći da je jedno kad se ta vrsta sporenja vode unutar ili između zajednica istraživača ili naučnika, a druga je kad se to pretvori u spor između država, njihovih zakona i školskih kanona. Nije realno očekivanje da će se o ovoj granici između znanstvene i političke rasprave voditi računa na način na koji se vodi o granicama između jezika koji su predmet rasprava. Tako ni u hrvatskom prijedlogu zakona ni u srpskom zakonu nemamo ono što se nalazi u slovačkom, a to je da „svako lice (person) čiji materinji jezik udovoljava kriteriju osnovne razumljivosti u odnosu prema državnom jeziku može koristiti svoj materinji jezik u službenoj komunikaciji s tijelima vlasti i pravnim licima“ u Slovačkoj. Ista je stvar i s dokumentima pisanim na češkom kao jeziku koji ispunjava kriterij osnovne razumljivosti govorniku državnog, slovačkog jezika. Dokumenti pisani jezikom bazične razumljivosti samo trebaju biti „izdani ili ovjereni od strane ovlaštenog tijela vlasti Češke Republike“. Takav meki odnos prema češkom predviđa inače tvrdi (naročito prema mađarskom) slovački jezični zakon. Isključuje „prevođenje“ sa češkog na slovački. To prema hrvatskim propisima, bolje reći razumijevanju razlika između hrvatskog i srpskog, nije tako niti može biti s dokumentima pisanim na srpskom, iako su jezične razlike manje, a razumljivost veća.

Zakon o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličkog pisma usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srpske po nizu je formulacija sličan hrvatskom zakonu. Tako se u njemu koriste sljedeći izrazi: „nematerijalno kulturno nasljeđe“, „temelj kulturnog i nacionalnog identiteta“ i „sredstvo i opće dobro nacionalne kulture“. Sličnost je i u tome što se ističe narodnosna pripadnost jezika, s tim što u zakonu Republike Srpske nema odredbe o službenom, pravno-političkom statusu kakav postoji u zakonima Hrvatske i Srbije. Vjerujemo zato što bi se to kosilo s ustavnopravnim okvirom Bosne i Hercegovine prema kojem su sva tri oblika jezika, bošnjački/bosanski, hrvatski i srpski, ravnopravni na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Zakoni Srbije i Republike Srpske u BiH imaju dva seta zajedničkih odredbi: stimulativne i punitivne/sankcionirajuće. Stimulativna mjera za ekonomske subjekte koji se u službenoj i javnoj upotrebi koriste ćiriličnim pismom sastoji se u tome da mogu računati na poreske olakšice, a punitivne mjere su iskazane u novčanim kaznama. Hrvatski zakon je jedini o kojem smo raspravljali koji nema sankcionih mjera. Ima, međutim, neke druge mjere kojih nema kod većine drugih, a sankcione su mjere sadržane u nizu već postojećih zakona. Bez obzira na neliberalan, nekomunikativan i potencijalno konfliktan međusobni odnos, treba reći da su unatoč njihovoj nacionalno-identitetskoj dikciji liberalniji od ostalih raspravljanih zakona.

• Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku

Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku osim već spomenute definicije njegova nejezičnog značaja, opsega i sadržaja naziva hrvatskog jezika, opsega službene (dominantno područje koje regulira zakon) i javne upotrebe, sadrži još četiri važne odredbe koje čine efektivnu okosnicu zakona. Prva je o obavezi jezične, lektorske obrade službenih dokumenata i drugih pisanih materijala koja pripremaju, objavljuju i upućuju tijela državne vlasti, jedinice lokalne i regionalne samouprave i uprave, javna poduzeća, javne ustanove i svi drugi subjekti nosioci javnopravnih ovlasti. Dakle, obaveza lektorske obrade dokumenata u cjelokupnom području  službene upotrebe hrvatskog jezika. Ova obaveza sadrži i obavezu zapošljavanja lektora ili njihova angažiranja posredstvom agencija ili autsorsanja (outsourcing). Lektorske službe i lektori dužni su izvještavati Institut za hrvatski jezik i zajedno s njim raditi na ujednačavanju lektorskih rješenja, a naročito terminologije unutar Hrvatske i one koja dolazi iz institucija Evropske unije ili one koja iz Hrvatske odlazi prema njoj. Druga je okosnica obavezivanje osnovnih i srednjih škola da se u podučavanju nastavnog sadržaja Hrvatski jezik najmanje pola predviđenog vremena posveti jezičnim temama i sadržajima. Treća je donošenje Nacionalnog plana hrvatske jezične politike. Četvrta okosnica je Vijeće za hrvatski jezik kao savjetovano tijelo u provođenju ovog zakona i Nacionalnog plana hrvatske jezične politike. Ove četiri odredbe ističem zbog toga što je najveći dio odredbi koje se u Zakonu odnose na službenu i javnu upotrebu hrvatskog jezika već sadržano u nizu važećih zakona, propisa i programa. One čine stvarnu novinu u ovom prijedlogu Zakona. Veliko je pitanje da li je zbog postizanja ciljeva propisanih ovim odredbama zakona bilo i potrebno i njegovo predlaganje.

Obavezno zapošljavanje lektora i lektorske službe nakon nekoliko decenija slabljenja njihove uloge u službenoj i javnoj medijskoj komunikaciji može se činiti potencijalno najdjelotvornijim dijelom ovog prijedloga zakona. Kažem može se činiti zbog realne mogućnosti da zbog smanjenja troškova zapošljavanja lektora obveznici zapošljavanja posegnu za angažiranjem lektora preko agencija za obavljanje te vrste posla. Koliko bi ta vrsta angažiranja mogla jamčiti kvalitetan korektorski, lektorski i redaktorski posao ozbiljno je pitanje. Koliko će tako angažirani lektori biti motivirani za bilježenja „nedoumica“ u vezi s izborom ili pronalaženjem pojedinih riječi i obavještavati Institut za hrvatski jezik o tim nedoumicama još je ozbiljnije pitanje. Inače, što se samog zapošljavanja lektora i obavljanja lektorskih poslova tiče, to bi temeljem odluke Vlade moglo i trebalo biti u nadležnosti Ministarstva pravosuđa i uprave. Stvarnu potrebu da se to ozakoni ne vidimo.

Za propisivanje obaveze da se u izvođenju nastavnog sadržaja Hrvatski jezik bar u pola raspoloživog vremena izvodi jezične sadržaje sasvim sigurno nije trebalo donositi ovaj zakon. To se moglo i trebalo postići tako što bi Ministarstvo obrazovanja ili Agencija o obrazovanju u tom smislu i s tim ciljem predložili izmjene nastavnog programa i njegova nastavnog sadržaja. Ne vidimo da je to materija zakonskoga ranga.

Za Nacionalni plan jezične politike trebalo bi biti nadležno Ministarstvo obrazovanja i znanosti. Ni niz drugih nacionalnih planova nije propisan zakonom. (Hrvoje Jelavić / PIXSELL)

Nacionalni plan hrvatske jezične politike, ukoliko se prethodno za njegovo donošenje postigne suglasnost u stručnim krugovima, ona je vrsta dokumenta za koji bi također trebalo biti nadležno Ministarstvo obrazovanja i znanosti, odnosno ministar. Ta bi nadležnost, zasnovana na suradnji sa sveučilišnim studijima hrvatskog jezika i znanosti o jeziku, institutima za jezik, HAZU, nadležnim ministarstvima i drugim državnim dijelima trebala biti dovoljna za donošenje odluke o osiguravanju svih pretpostavki za njegovu izradu, donošenje, realizaciju i evaluaciju. Zbog toga ni to, kao što je slučaj s nizom drugih nacionalnih planova, ne mora biti propisano zakonom.

Vijeće za hrvatski jezik također je tijelo za koje bi nadležnost Ministarstva obrazovanja i znanosti trebala biti dovoljna za njegovo osnivanje. Nadležnost Ministarstva mogla bi se i u ovom kao i u prethodnom slučaju pojačati time da odluku o izradi Nacionalnog plana i formiranju Vijeća donese Vlada i zaduži Ministarstvo za njezino provođenje.

Dakle, predložena efektivna rješenja mogla su biti predložena i stupiti na snagu i bez predlaganja posebnog zakona. Važeće zakonske norme, na primjer o pravima potrošača da sve potrebne informacije o robi koju im se nudi ili je kupuju dobivaju na hrvatskom jeziku, teško će se ostvarivati i s predloženim zakonom bez striktne primjene Zakona o pravima potrošača. I to ne samo u tome da je informacija napisana na hrvatskom nego da je potpuna i valjana te da je stvarna kvaliteta proizvoda u skladu s njegovom deklariranom kvalitetom. Očito je, međutim, da postoji vjerovanje da će donošenje posebnog jezičnog zakona unaprijediti dosadašnju slabu primjenu drugih zakona koje u sebi već sadrže većinu jezičnih odredbi o službenoj i javnoj upotrebi hrvatskog jezika. Moguće da je to vjerovanje zasnovano na očekivanjima od performativne snage nacionalno-identitetskih odredbi i obrazloženja Prijedloga Zakona, a moguće da je zasnovano na očekivanju učinaka pojačane uloge lektora i filologa. Moguće da je zasnovano na vjerovanju i u jedno i u drugo. Moguće je da će važenje nacionalno-identitetskih odredbi o hrvatskom jeziku kao i odredbe o pojačanoj ulozi lektora i filologa dodatno osnažiti institucionalni i diskurzivni režim hrvatskog jezika. Moguće, samo je pitanje da li će osnažiti i sam jezik i njegove govornike ili će od njih otuđiti ono što im pripada i bez čega teško mogu i jezik i njegova govornica – njihovu metajezičnost i na njoj zasnovano njihovo upravljanje jezikom i kao praksu njihova uma i kao praksu njihova komuniciranja.

Nacionalno-identitetske odredbe u Prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, kao uostalom i u drugim zakonima koji su na snazi u ranije spominjanim zemljama srednjo-jugoistočno-evropskih država, imaju dvostruku metajezičnu funkciju. Prva je da sudjeluju u pretvaranju jezika u dodatno sredstvo za „jačanje svijesti“ o naciji i državi, nacionalnom i državnom identitetu. Premda to jačanje traje dugo i u pojedinim je razdobljima bilo izrazito snažno, predlagatelji zakona očito smatraju da nije dovoljno snažno.

Fragmenti rasprava o tome treba li i zašto bi trebalo donijeti poseban zakon o jeziku pokazuju u kojem smjeru idu neka razmišljanja o nacionalno-državnoj identifikaciji jezika. Tako i u izjavama inicijatora za donošenje ovog zakona nailazimo na sljedeće fragmente: „oni koji vole hrvatski jezik“ i „i dio iz one skupine koja uvijek čeka priliku da iskaže svoje protuhrvatske stavove“. Kad se forum otvori za širu raspravu tad možemo čitati i prevođenja ove inicijative u fragmente iskaza poput ovih: „hrvatski jezik kao oružni list našeg cjelovitog prava na samobitnost i dostojanstvo“  ili „… znam da nam hrvatski jezik mora biti domovina, a Hrvatska religija. Zakon o hrvatskom jeziku nužan je kao odvajanje od onih Hrvata koji imaju druge domovine, druge glavne gradove i druge religije[4]“

Druga metajezična funkcija je  u tome da nacionalno-identitetske odredbe sudjeluju u potčinjavanju, kontroli metajezične sposobnosti samih govornika hrvatskog jezika i to tako što služe ili mogu služiti kao legitimacijska osnova za njezino preuzimanje od strane institucija jezičnog režima. Krupno je pitanje tko određuje mjeru potčinjavanja ili kontrole metajezične sposobnosti govornika? Bolje reći, tko ograničava razmjere preuzimanja metajezične sposobnosti govornice hrvatskog jezika i upravljanje praksom njezina uma od strane institucija jezičnog poretka? Iste te institucije ili ona i one učeći iz prakse javnog jezičnog uma? Ova pitanja su važna zbog toga što nekontrolirano raspolaganje metajezičnim umom govornika od strane institucija jezičnog režima koje se mogu voditi duhom nacionalno-identitetskih odredbi može prekinuti izvore jezične vitalnosti, sputati moći jezične kreativnosti i smanjiti, a ne pojačati jezičnu refleksivnost. Da, može od jezika stvarati nacionalno-identitetski metajezik. Ne kažem da je ovakav ishod na osnovi ovakva zakona neizbježan. Kažem da je moguć. Sve ovisi o tome, kako kaže Humpty Dumpty, which is to be master.

No to će se vjerovatno brzo vidjeti kad se odredbe zakona suoče sa jezičnim krajolikom,  na primjer, zagrebačkih ulica i trgova, koji je iznimno komercijaliziran i zančajno angliciziran. Da li će se u njegovim turističkim dijelovima morati uklanjati natpisi poput open, closed, opening hours ili će samo registrirane domaće tvrtke trebati imati naziv na hrvatskom jeziku ili onaj koji je internacionalizam i već je adaptiran unutar hrvatskog jezika? Da li će se pritom nazivi poput Cooksić ili Snogoo zadržati ili će se morati mijenjati u Kolačić i S nogu? Bit će zanimljivo vidjeti kako će komunicirati komercijalni interes vlasnika trgovine ili restorana (koji ni sam nerijetko ne zna engleski) u hiperturističkom Dubrovniku s duhom nacionalno-identitetskih odredbi Zakona i njegova pretvaranja u upute nadležnim službenicama lokalnog ureda za gospodarstvo. Ono što bi zacijelo pomoglo i vlasniku i službenicima, a naročito privredi, zapravo je povećanje broja dvojezičnih ili višejezičnih govornika u Hrvatskoj. O tome u prijedlogu Zakona nema ni riječi. Možda zato što on ne brine toliko o jezičnoj i komunikacijskoj kompetenciji građana kao nacionalnoj dobrobiti koliko o „nacionalnom identitetu“ i „kulturnom naslijeđu“.

Kad se u većini zakona srednjo-jugoistočno-evropskih zemalja, pa onda i u Prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, piše o jeziku u javnoj upotrebi zapravo se piše o njegovu standardnom obliku. Time se pretpostavlja da je standardni jezik isto što i javni jezik. To, međutim, nije tako. Prvo standardnost javnog jezika, u mjeri u kojoj je to usporedivo,  može u najboljem slučaju biti nalik onom što je bila gramatičnost javnog govora u drevnoj Ateni i Rimu. Dakle, njegova nužna početna komponenta. Drugo, i takva standardnost ni u optimalnim uvjetima nije i ne može biti istovetna s propisanim standardnim idiomom jer je javna sfera polifonična i u njoj se susreću standardni, supstandardni i nestandardni idiomi. Treće, javni jezik ima svoje različite „domene“ i „diskurse“  u kojima one adaptiraju standardnost prema pravilima njihove jezične i komunikacijske prakse. Četvrto, te se prakse ne mogu ni izraziti ni obuhvatiti terminima poput „funkcionalnih stilova“ koji se navode u prijedlogu Zakona. Jezična i komunikacijska praksa imaju svoje semantičke, pragmatičke i etičke sastavnice i tek s njima se može govoriti o javnom jeziku. Na kraju, tradicija književnih jezika koja je evoluirala u ideologiju standardnih jezika razvijena je na osnovama sasvim druge vrste pismenosti i drugačije vrste njezina medijskog posredovanja nego što je imamo danas. Današnja vrsta pismenosti – polisemiotična, polifonična, dijalogična, interaktivna i participativna –  režim standardnog jezika, kakav smo doskora poznavali, transformira u javni jezik javne društvene sfere.

• Manjinski jezici u javnom prostoru

Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, kao uostalom i zakoni drugih zemalja na koje smo se osvrtali, spominje jezična prava nacionalnih manjina, a neki od predlagatelja i zagovornika hrvatskog zakona ističu njegovu „komplementarnost“ sa zakonima koji reguliraju prava jezičnih manjina. Ovdje treba biti rečeno da ni u kojem od tih zakona, koji imaju dugu i tešku povijest donošenja i još težu povijest primjene, ne postoji ni takva protektivna i karitativna dikcija kakva postoji u Prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, a ni tako dosad razvijen jezični poredak kao što je to slučaj s režimom hrvatskog jezika. Ne kažem da bi pripadnici manjinskih jezičnih zajednica trebali tražiti za sebe takvu vrstu dikcije, ali mislim da bi trebalo reći kako se manjinski jezici u Hrvatskoj susreću s ozbiljnim preprekama za svoj razvoj i za svoje očuvanje. Za to postoje različiti razlozi. Za ovu priliku izdvojit ćemo odsustvo razvoja jezične tolerancije i priznavanja naslijeđa nacionalnih manjina u Hrvatskoj i navesti tri primjera. Prvi se primjer tiče imenovanja dijela općina i gradova gdje je talijanska jezična zajednica historijska, autohtona poput Pula-Pola, Vodnjan-Dignano, Rovinj-Rovigno, Poreč-Parenzo ili Vrsar-Orsera. Predsjednik Matičine radne grupe za izradu Prijedloga Zakona smatra da bi službeni nazivi ovih i drugih mjesta trebali biti jednočlani hrvatski nazivi. U Prijedlogu Zakona u čl. 15 st. 1. posebno se ističe zaštita i očuvanje hrvatskih toponima.[5] Ukoliko se taj član treba tumačiti u skladu sa stavom predsjednika radne skupine, onda bi to tumačenje bilo u oštrom sukobom sa važećim Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, koji ima snagu organskog zakona. Takvo bi tumačenje bilo i u grubom sukobu s priznavanjem talijanske zajednice kao autohtone u pojedinim dijelovima Republike Hrvatske.

Odjeci imenovanja ćirilice kao „agresorskog pisma“ nisu ostali bez svojih ušiju ni nakon gotovo deset godina (Goran Ferbezar / PIXSELL)

Drugi se primjer tiče službene upotrebe ćiriličnog pisma u Republici Hrvatskoj. Unatoč visoko određenom kriteriju o udjelu pripadnika srpske zajednice (33%) za status ćirilice kao službenog pisma u općinama i gradovima, u njih 22 ona ispunjava taj uvjet. Većina njih pravo ispunjeno tim uvjetom ostvaruje u veoma ograničenom opsegu. To znači deklariranjem njezinog službenog statusa u općinskim ili gradskim statutima i postavljanjem dvopismenih, latinično ćiriličnih natpisa naziva općinskog sjedišta. Na nazive sjedišta drugih općinskih, gradskih ili državnih institucija to se rijetko primjenjuje. Jednako je rijetka primjena latinično-ćirilične dvopismenosti u nazivima ulica, trgova ili nazivima naselja na državnim, županijskim ili lokalnim cestama. Tako općina Erdut ima dvopismene nazive ulica i trgova, općina Donji Lapac ima jedina nazive općine na državnim cestama, a općina Biskupija nazive naselja na području općine. Ostale općine i gradovi to nemaju. Treba se sjetiti nasilnog otpora provođenju tog prava u Vukovaru nakon popisa stanovništva 2011. godine, vandalizacije postavljenih dvopismenih tabli, stigmatizacije ćiriličnog pisma kao „agresorskog pisma“, popuštanja Ustavnog suda pred takvim nezakonitim radnjama i oglušenja velikog dijela akademske zajednice i eminentnih nacionalnih institucija. Sve to je dodatno umanjilo ionako malenu toleranciju prema jezičnim pravima pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj. Odjeci imenovanja ćirilice kao „agresorskog pisma“ nisu ostali bez svojih ušiju ni nakon gotovo deset godina, pa je „jezični um“ tih ušiju  govorio (pisao) o „djeci agresorskog naroda“.  A da se ne zna do kad će odjekivati pokazuje i primjer zahtjeva komunalnog poduzeća općine Vrsi (Zadarska županija) da se sa mjesnog groblja u selu Poljica ukloni ćirilicom ispisano ime i prezime pokojnika jer je protivno zakonu (a zapravo nije protivno ni Ustavu ni zakonu) i jer je riječ o „neprijateljskom pismu“ protiv kojeg su se „branitelji borili“. Ova dva primjera dovoljno jasno pokazuje kako se referencijski obuhvat ove vrste imenovanja može širiti i koga i što sve može obuhvati.  Sličnih primjera je previše na ukupnom novoštokavskom arealu, a onih koji će reći da za takvo imenovanje nijedan jezik ne bi smio posjedovati „oružni list“  je premalo.

Kao što smo već rekli, Prijedlog Zakona u definiranju sadržaja i opsega hrvatskog jezika navodi i bosančicu kao jedno od tri njegova pisma. Bosančica, koja je inačica ili redakcija ćiriličnog pisma, inače osim ovog ima niz drugih historijskih naziva, kao što su bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, begovica, poljičica i zapadna ćirilica. Svojom je smatraju Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Koliko je legitimna briga Hrvatske, bolje rečeno hrvatskih akademskih i kulturnih ustanova, za ovu verziju historijskog ćiriličnog pisma kao jednog od hrvatskih pisama toliko je zabrinjavajuća netolerancija prema aktualnoj upotrebi ćirilice, čiju službenu upotrebu propisuje Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakon o obrazovanju na jezicima nacionalnih manjina.

Roman M’med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića otpao je s liste naslova za projekt “Nagrada mlade kritike” jer nije pisan na hrvatskom. (Srećko Niketić / PIXSELL)

Treći se primjer tiče književnika Semezdina Mehmedinovića i njegovog romana  M’med, crvena bandana i pahuljica kojeg je žiri Instituta za promicanje čitanja 2021. godine odabrao među pet književnih naslova za projekt „Nagrada mlade kritike“.  Projekt je pokrenut i djeluje uz financijsku podršku Ministarstva za kulturu i medije Republike Hrvatske s ciljem promoviranja književne kulture i kulture čitanja među učenicima hrvatskih škola. Ova Mehmedinovićeva knjiga, kao i neke od njegovih ranijih knjiga, objavljene su u Hrvatskoj a pisane su na bošnjačkom ili bosanskom jeziku, koji je žiriju i učenicima koji su je mogli dobiti na čitanje razumljiv jednako koliko i hrvatski. Nakon što je uz prethodne konzultacije o tome da li Mehmedinović kao bosansko-hercegovački pisac može biti uvršten među odabrane donesena odluka o tome, stigao je svojevrsni nejavni i nepisani ferman da Semezdin Mehmedinović nije hrvatski pisac i da njegova djela nisu pisana hrvatskim jezikom. Dakle, dobar dio njegovih knjiga objavljuju hrvatski izdavači, poneku sufinancira i Ministarstvo kulture, čitaju čitaoci koji govore i pišu hrvatski jezik, uključivo i one koji se upravo u školama i na univerzitetima obrazuju na hrvatskom jeziku i o hrvatskom jeziku i na čije je čitanje i vrednovanje M’med, bandana i pahuljica trebala biti upućena. I svima njima dovoljno je znanje hrvatskog koje posjeduju da bi nesmetano čitali i kvalificirano vrednovali ovo djelo pisano na Mehmedinovićevom bošnjačkom/bosanskom jeziku. Odlukom drugog žirija, osnovanog nakon što je prvi podnio ostavku ne slažući se s nejavnim i nepisanim fermanom, umjesto Semezdina Mehmedinovića među odabrane uvršeten je sljedeći ispod crte od pet, šesti Ante Zlatko Stolica, odnosno njegov roman Blizina svega. Stolica se nije složio s tim te jasno i razgovjetno rekao s čim se i zašto ne slaže tako da je razumljivo i onima koji govore hrvatski, koji govore bošnjački/bosanski i ostalima koji govore novoštokavskim dijasistemom ili novoštokavskom koiné. I eto belaja! I to za sve – i za one koji čitaju i pišu preko granica imenovanja jezika, i za one koji odlučuju o granicama jezika i njihovom nadzoru, ali i za one koji su pripadnici bošnjačkog naroda u Hrvatskoj koji su sve ovo mogli s pravom doživjeti kao akt jezične netolerancije.

Na kraju, ukoliko se postojeće odredbe Zakona o hrvatskom kao službenom jeziku ne primjenjuju pa je engleski službeni ili jezik javne komunikacije tamo gdje bi trebao biti hrvatski, ukoliko se odredbe Ustava i Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina ne primjenjuju na način i u obimu u kojem bi trebali i ukoliko među pripadnicima znanstvenih zajednica, hrvatske i srpske u prvom redu, postoji sporenje o tome što je čije u jeziku i književnosti, pitanje je u kojoj se mjeri to može promijeniti ovim zakonom? Prvo do određene mjere i može, drugo teško, a treće još teže. Ukoliko se zakonom, naročito posredstvom Nacionalnog plana jezične politike bude povećavalo ovlasti otuđivanja metajezične, upravljačke sposobnosti od samih govornika hrvatskog jezika na uzak krug stručnjaka, tad ćemo svjedočiti tome da hrvatski umjesto da jača kao javni jezik, on će slabiti i još više postajati diskurs nacije i vernakular države, a ne jezik svojeg naroda kao sveukupne zajednice govornika.

• Završna i doista kratka napomena o izboru i jednakosti u jeziku

Čitateljica će, a vjerujem i dobar dio čitalaca, primijetiti da u tekstu koristim oblike koje bi mi (meni ili bilo kome drugome) lektorska služba mogla ili mijenjati  (na primjer, nivo u razinu, materinji u materinski, upotreba u uporaba, potporedak u podporedak, ferman u odluku ili zapovijed, a belaj u nevolju) ili ujednačavati (na primjer, radna grupa s radna skupina, pravno lice s pravna osoba ili historijski s povijesni i obrnuto). Zbog toga napominjem – pri punoj i jezičnoj i metajezičnoj svijesti – da je to korištenje navedenih oblika stvar izbora iz jezika koji znam i koji mi je najbliži od svih znanih mi jezika. Bez tog izbora ovaj tekst ne bi bio ono što bi trebao biti. Ne bi bio pisan svojim jezikom. A sam izbor ili pravo izbora u vlastitom jeziku smatram univerzalnim i neotuđivim pravom svake jedinke na slobodu u jeziku. To pravo na slobodu izbora u vlastitom jeziku trebalo bi biti neotuđivo i neprenosivo.

I još nešto. Ukoliko je mišljeno da se zakonom o jeziku govornike hrvatskog ujednači ili učini jednakim u vlastitom jeziku, a da u svim drugim aspektima svojeg društvenog života, naročito onog ekonomskog, ostanu nejednaki onda bi prema svemu što znamo iz sociolingvističkih istraživanja  tako građena jezična jednakost mogla biti samo privilegija jednakijih u održavanju privida društvene i jezične jednakosti. Kao što se u nekim ranijim vremenima svijet nije mogao promijeniti samo njegovim preimenovanjem tako se u današnjem vremenu naglašenog zahtjeva za ujednačavanjem u jeziku ne može zaustaviti sve izraženiji rast nejednakosti u izvanjezičnom svijetu i u međujezičnim svjetovima. Štoviše, takav bi zahtjev izvanjezičnu nejednakost mogao povećati, a ukupnu jezičnu moć komunikacijske zajednice kao što je hrvatska smanjiti. Primjer sudbine Brodarskog instituta samo je posljednji u nizu primjera štetnosti nominalističkog idenitetskog razumijevanja stvari čak i u slučajevima kad se nešto proglasi „kulturnim dobrom“.

• Bilješke

[1] (1) Hrvatski jezik obuhvaća suvremeni nadregionalni hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku (na glagoljici, bosančici i latinici).

(2) Posebnost hrvatskoga jezika njegova je trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao obrazac za standard.

(3) Uz narječja navedena u stavku 2. ovoga članka, sintetizirana formulom ča-kaj-što , hrvatski jezik obuhvaća i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika.

[2] Srpskim jezikom smatra se standardizovani tip srpskog jezika, kao sredstvo i opšte dobro nacionalne kulture.

[3] Jedan od izraženijih primjera je sadržan u gramatičkom udžbeniku S reči na dela (Beograd: BIGZ 2021) za učenike osmih razreda u kojem se pri nabrajanju južnoslavenskih jezika broje srpski, slovenski, makedonski i bugarski, a da „Hrvatski, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjakčki i crnogorski“. Odlukom pravobranitelja građana i Ministarstva prosvjete Republike Srbije takva je klasifikacija južnoslavenskih jezika povučena iz školske upotrebe.

[4] Nadam se da ovdje ne misli i na pripadnike historijskih hrvatskih manjina izvan Hrvatske, u njihovim drugim domovinama, a koje su nabrojane i uvrštene u korpus hrvatskog jezika u ovom Prijedlogu Zakona.

[5] (1) Hrvatski toponimi (imena mjesta i zemljopisnih lokaliteta) dio su hrvatske jezične baštine i u svojoj se pojavnosti zaštićuju na svim razinama službene i javne uporabe.