Pristranosti nevidljive ruke na tržištu ideja. Cenzura u privatnim i javnim medijima. Trebaju li mediji demokratsku kontrolu?

Struktura medijskih sustava nije u svim državama jednaka. Knjiga Petera Beattiea, koja odnos medija i demokracije analizira pomoću socijalne evolucije i političke psihologije, ruši mit kako kako pluralizam ideja proizlazi nužno iz samog medijskog tržišta, piše Kosta Bovan. Autor predlaže demokratski nadzor medija, a preferira sustave kakvi su u sjevernoeuropskim zemljama, s jakim i neovisnim javnim medijskim servisom. Je li takav sustav u Hrvatskoj više prepreka nego rješenje

• dr. sc. Kosta Bovan magistrirao je psihologiju i doktorirao politologiju. Docent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

• Uvod

Zašto je demokracija u krizi i što se s time u vezi može napraviti (ako stavimo po strani diskusiju je li demokracija uopće u krizi ili je to njeno inherentno stanje)? Možemo, kao što sam već pisao na ovom portalu, razmatrati koja je uloga građana, a koja elita u demokraciji; možemo govoriti o problemima s demokratskom kulturom, korupcijom, socijalnim kapitalom, ekonomskim stanjem, građanskim kompetencijama, racionalnosti, nezainteresiranosti građana za politiku itd. No rjeđi su uratci koji spajaju spoznaje iz različitih disciplina i na tom temelju promišljaju kako poboljšati razne aspekte demokracije[i]. Upravo je to snaga knjige Petera Beattiea Social Evolution, Political Psychology, and the Media in Democracy. The Invisible Hand in the U.S. Marketplace of Ideas (Palgrave Macmillan, 2019). Kao što sam naslov kaže, autor spaja na prvi pogled udaljene discipline i „razine analize“, socijalnu evoluciju, političku psihologiju i medije; ipak, prve dvije služe za razumijevanje važnosti treće, odnosno medija u demokraciji. Beattie parafrazira tvrdnju o komunizmu i kaže – „Demokracija je predivna teorija, ali u praksi, bez dobro funkcionirajućeg medijskog sustava, osuđena je na propast“.

Nevidljiva ruka medijskog tržišta nije stvorila slobodno tržište ideja; štoviše, stvorena je de facto propaganda. Promocija knjige profesora Petera Beattiea od 23. listopada 2019. godine. (Youtube)

Kako bi pokazao važnost medija u modernim društvima, Beattie seže daleko u prošlost. U prvom dijelu knjige, nakon opisivanja koncepta ekologije informacija, predstavlja detaljnu sliku pristranog uma; nužno pristranog zbog evolucijskih pritisaka u okviru kojih se razvio. Ako to razumijemo kao stranu potražnje za informacijama, u središnjem dijeli knjige Beattie analizira stranu ponude – kako informacije iz medija dolaze u naš um i koju ulogu u svemu tome ima politička ekonomija medija. U tom dijelu nalazimo i komparativni prikaz medijskih sustava različitih država i njihove veze s posljedicama na demokraciju. Ipak, od samog početka knjige jasno je da Beattie ispred sebe ima Trumpove Sjedinjene Države, za čiju situaciju „krivi“ upravo situaciju s medijima.

Metafora medija kao tržišta ideja važna je utoliko što je važno da smo izloženi što raznolikijem skupu ideja. Međutim, nevidljiva ruka stvarnog medijskog tržišta nije stvorila slobodno tržište ideja; štoviše, ističe kako je stvorena de facto propaganda. Tu je korisna njegova parafraza Smitha – „Nije se zbog zle namjere političara, novinara, vlasnika medija, ili publike, stvorila propaganda; već zbog njihove brige za vlastite interese – i njihove psihologije“.

U posljednjem dijelu knjige predstavlja potencijalne primjene svoje analize. S obzirom na to da za Beattieja mediji imaju barem jednaku moć kao i grane vlasti u demokraciji, ključni aspekt popravka demokracije (u SAD-u) jest demokratska kontrola medija. Na taj način moguće je stvaranje medijsko-informacijskog okruženja koje će uzeti u obzir naše pristranosti i gurnuti nas bliže demokratskom idealu građanina. U ostatku teksta detaljnije ću predstaviti najvažnije argumente knjige te na kraju ponuditi kratki osvrt na njene prednosti i nedostatke.

• Informacije

Beattie kreće od definicije informacije kao onoga što umanjuje neizvjesnost ili onoga što uvodi red u materiju. Informacije su svuda oko nas, ali i u nama. Primjerice, tehnologija i ideje su sačinjene od informacija, jednako kao i DNA i RNA. Biološke informacije su tijekom (puno) većeg dijela povijesti Zemlje bile jedini oblik informacija, a putem evolucijskih mehanizama su se reproducirale i povećavale u kompleksnosti. S razvojem ljudske vrste, evolucijski mehanizmi nisu više funkcionirali samo na razini bioloških informacija, već i na razini ideja. Stoga, za obuhvatno razumijevanja ljudskog ponašanja moramo uzeti u obzir informacije iz obje sfere, što uključuje i razumijevanje nastanka i opstanka ideja. Tu se Beattie okreće teoriji socijalne evolucije i konceptu memea koji je u njenom središtu.

Meme je prema najopćenitijoj definiciji informacija koja podliježe evolucijskim mehanizmima unutar društvenog okruženja; dakle, za memeove načelno[ii] vrijede isti mehanizmi selekcije, varijacije i retencije kao i za gene. Razini memea, čisto informacijskoj, Beattie dodaje još dvije; razinu shema i razinu socijalnih reprezentacija.

Sheme možemo definirati kao informacije reprezentirane i strukturirane u našem umu. Te informacije su strukturirane, često vezano uz emocije, i imaju utjecaj na naše mentalne procese, od usmjeravanja naše pažnje pa sve do procesa pamćenja. Primjerice, ako imamo razvijenu shemu (više znanja koje je međusobno povezano u smislenu cjelinu) o političkim ideologijama, slušajući govor političara koji se predstavio kao ljevičar, bolje ćemo zapamtiti i lakše se dosjetiti dijelova njegovog govora koji su u skladu s lijevom političkom ideologijom nego što bi to napravila osoba sa manje razvijenom shemom o političkim ideologijama. U isto vrijeme, ako nam taj političar nije relevantan, lošije ćemo se dosjećati dijelova njegovog govora koji nisu u skladu s lijevom ideologijom (npr. pohvala privatnom zdravstvenom sustavu i kritike sindikatima) jer te informacije nisu u skladu s našom shemom lijeve ideologije unutar koje se taj političar smjestio.

Socijalne reprezentacije su slične shemama, utoliko što se odnose na  strukturu informacija u našem umu. Međutim, dok se teorija shema fokusira na individualnu razinu i prvenstveno na umne procese, teorija socijalnih reprezentacija se fokusira na društveni nastanak i prijenos kompleksnih informacija, poput sustava vjerovanja ili kulturalnih vrijednosti. Možemo reći da je riječ o shemama vezanim uz društveno relevantne fenomene koje dijelimo s članovima naše zajednice. Pogotovo su važne one socijalne reprezentacije koje se tiču kolektivnog identiteta i razumijevanja vlastite zajednice.

Primjerice, jedno istraživanje se fokusiralo na socijalne reprezentacije Drugoga krajem 80ih godina u SFRJ i pokazalo kako je došlo do svojevrsnog „sukoba“ između individualnih pozitivnih shema prema drugim etničkim skupinama unutar Jugoslavije i socijalnih reprezentacija neprijateljstva među etničkim skupinama koje su bile promovirane u sklopu Miloševićeve kampanje.

Beattie zaključuje – „Iako dijele sličnosti, memeovi su čiste informacije, sheme informacije plus individualna psihologija, a socijalne reprezentacije uključuju informacije i socijalnu psihologiju“. Zajedno nam mogu pomoći da razumijemo stvaranje, primjenu i kretanje ideja kroz zajednicu/e.

Beattie nudi primjer razvoja memea „svi ljudi se rađaju jednaki“, koji je rezultat interakcije ideja i reprezentacija iz umova određene skupine filozofa. Širio se kroz pisane riječi i razgovor i ujedno mutirao, ovisno o shemama osoba koji su mu bile izložene. Primjerice, ako smo imali razvijenu shemu postojanja rasnih razlika, meme je mutirao u „svi bijeli muškarci iz Europe su jednaki“. Kako se meme produbljivao i vezao uz bliske ideje, proširio se dovoljno da postane socijalna reprezentacija. Međutim, socijalnu reprezentaciju jednakosti su u različitoj mjeri prihvatile različite društvene grupe i došlo je do sukoba različitih socijalnih reprezentacija. Beattie ističe kako sukob među socijalnim reprezentacijama vezanima uz jednakost, odnosno šire uz razumijevanje temelja zajednice, nije bio samo „evolucijski sukob“ oko preživljavanja ideja već i sukob između konkretnih grupa koje su bile motivirane sukobljenim reprezentacijama. Pobjeda reprezentacije jednakosti rezultirala je njenom saturacijom u društvu, kao i razvojem novih društvenih institucija u skladu s tom idejom.

Kao što je vidljivo već u ovom jednostavnom primjeru, za razumijevanje informacija u društvu mogu nam poslužiti teorije socijalne evolucije, teorija shema i teorija socijalne reprezentacije. No, potpunije razumijevanje opstanka ideja u društvima zahtjeva da razumijemo da na ekologiju (političkih) informacija utječe niz faktora, od socijalnih i političkih aspekata evoluirane psihologije, institucija (prvenstveno obrazovanja i kulture), preko već prisutnih ideja i socijalnih reprezentacija u društvu, do političke ekonomije medija.

• Strana potražnje

Kako bi opisao stranu potražnje informacija Beattie koristi okvir evolucijske psihologije. Prema tom okviru, naš um (mozak) produkt je dugotrajne prilagodbe selekcijskim pritiscima iz okoline. Ti pritisci funkcioniraju na više razina, a evolucijska psihologija dominantno proučava individue i grupe. I dok je na individualnoj razini sebičnost nešto što vežemo uz veću vjerojatnost opstanka, opstanak grupe zahtjeva suradnju među njenim članovima. Dogovor oko suradnje i života u zajednici je u suštini stvar politike – od nabave do raspodjele resursa, preko koordinacije rada u grupi, do društvene organizacije (poput uspostavljanja hijerarhijske strukture). Takvi kompleksniji oblici suradnje bili su omogućeni nakon što se razvila nova metoda dijeljenja informacija – jezik.

Uspjeh zajednica je došao s pojavom „agresivnih egalitaraca“, tj. pojave da se unutar ranih ljudskih zajednica sprječavalo uvođenje hijerarhijskih struktura te da se kažnjavalo free ridere. Psihološko lijevo i psihološko desno

Zanimljivo, jezik je također bio važan jer je omogućio razvoj argumentiranja, koji je važan kako bi grupe mogle donijeti što bolje odluke. Međutim, Beattie ističe kako sama pojava kooperacije, jezika i argumentiranja nije bila dovoljna da zajednice opstanu, odnosno, da se zatome kompetitivnost i sebičnost pojedinaca. Uspjeh zajednica je došao s pojavom „agresivnih egalitaraca“, tj. pojave da se unutar ranih ljudskih zajednica sprječavalo uvođenje hijerarhijskih struktura te da se kažnjavalo free ridere. Ova svojevrsna pristranost prema egalitarnim zajednicama je opstala i nakon pojave hijerarhijske organizacije zajednica[iii].

Te dvije vrste tendencija, želja za održavanjem egalitarnosti i želja za povećanjem efikasnosti grupe (kroz uspostavljanje hijerarhije), formirale su mentalne dispozicije koje Beattie ugrubo karakterizira kao psihološko Lijevo i psihološko Desno. Prvo se odnosi na podršku jednakosti i slobodi te izrazitu osjetljivost na opresiju, dok se drugo odnosi na podršku tradiciji i nejednakosti te izrazitu osjetljivost na ugroze. Psihološko Lijevo u načelu podržava promjenu, dok psihološko Desno u načelu podržava status quo. Beattie ističe kako je za socijalnu evoluciju, i u konačnici za opstanak zajednica ključno „balansiranje mehanizama koji stvaraju promjene i mehanizama koji održavaju stabilnost“.

Ukoliko prihvatimo liberalnu viziju ljudi kao racionalnih subjekata, balansiranje ovih mehanizama ne bi trebalo biti problematično; naime, racionalno bismo mogli individualno, pa onda kao i zajednica, donijeti odluku je li nam za opstanak (napredak) potrebno zadržati status quo ili uvoditi promjene. Međutim, desetljeća istraživanja u područjima socijalne i kognitivne psihologije (i bihevioralne ekonomije) pokazala su da smo, kako kaže Dan Ariely, predvidljivo iracionalni. Drugim riječima, sustavno kršimo principe racionalnosti i pristrani smo prilikom selekcije, obrade i kombiniranja informacija. Beattie cijelo poglavlje posvećuje pristranom umu i nudi pregled nalaza koji pokazuju kako redovito donosimo nesvjesne moralne procjene koje kasnije racionaliziramo; kako smo žrtve pristranosti potvrđivanja (odnosno zanemarujemo informacije koje idu protivno našim uvjerenjima, veću težinu dajemo informacijama koje su u skladu s našim uvjerenima); kako imamo potrebu za konzistentnosti pa iracionalno pokušavamo ublažiti nelagodu kada nam stavovi i/ili ponašanja nisu međusobno u skladu; kako bez dokaza procjenjujemo članove vlastite grupe puno pozitivnije nego članove drugih grupa; itd. Za Beattieja naš pristrani um nije problem sam po sebi. Problem je što je izložen medijskom tržištu ideja koje je namijenjeno liberalnom, racionalnom umu, a takvo tržište ne može proizvesti najbolje ishode za zajednicu.

• Strana ponude (1) – medijski efekti

Međutim, može se postaviti pitanje – može li zajednica bez (ili unatoč) medija prosperirati? Odnosno, koliki je zapravo utjecaj medija na javno mnijenje? Beattie smatra, nastavljajući se na tradiciju Waltera Lippmanna, kako mediji imaju izrazit utjecaj na naš život na dvije razine. Na razini cjelokupnog društva, riječ je o efektu kultiviranja, odnosno o dugoročnom utjecaju na narative i stavove, najviše putem televizijskih programa. Primjerice, istraživanja pokazuju kako dio populacije koji više vremena provodi konzumirajući televizijski sadržaj, poput kriminalističkih serija, u većoj mjeri smatra kako je svijet sličan onome kako je prikazan u tim sadržajima, tj. nasilan i opasan. U isto vrijeme, istraživanja pokazuju kako gledanje televizije ima efekt mainstreaminga političkih stavova.

Osobe koje konzumiraju puno medijskih sadržaja, iako se predstavljaju kao politički različite, međusobno su bliže po političkim stavovima, u odnosu na one koje malo konzumiraju medije

Naime, osobe koje se samoidentificiraju kao liberali i konzervativci, a u isto vrijeme konzumiraju puno televizijskih sadržaja, manje se međusobno razlikuju u političkim stavovima, nego osobe koje puno i malo konzumiraju televizijske sadržaje. Na individualnoj razini, protiv ideje o minimalnim efektima medija, medijski je sadržaj ključni izvor za političko mišljenje. Beattie je u tome  jasan kada kaže da „neovisno o našim vrijednostima, kako bismo ih prenijeli u političke stavove ili podršku kandidatu, potrebne su nam kontekstualne informacije iz medija.“ Naravno, medijski efekti su jači za one građane koji više znaju o politici i koji smatraju da je obaveza građana da budu informirani o politici. Prvenstveno je riječ o efektima priminga (putem kojih nam mediji usmjeravaju pažnju na određena politička pitanja), uokvirivanja (putem kojih nam mediji prezentiraju narativ, tj. okvir za davanje smisla nekoj vijesti/temi), i postavljanja dnevnog reda (putem kojih nam mediji postavljaju određene teme kao ključne za zajednicu).

• Strana ponude (2) – utjecaj političke ekonomije medija na uspjeh demokracije

Kako bi medijski efekti ostvarili poželjne demokratske efekte, moraju stvarati „ekologiju informacija u društvu koja je neutralna prema individualnim idejama, memeovima, ili ideologijama“. Drugim riječima, da bi građani mogli sudjelovati u javnoj sferi i time mogli razviti informirano političko mišljenje, potrebno je da mediji barem osiguraju da se prezentiraju svi argumenti u diskusiji o javnim temama[iv]. Ta idealna situacija odgovarala bi savršenom tržištu ideja u zajednici. Međutim, Beattie napominje kako to ne znači da medijsko tržište mora biti lassiez faire, pogotovo uzimajući  u obzir da „ekonomija medija ne dopušta nikome osim najbogatijima da efektivno participiraju u modernoj javnoj sferi“. Osim toga, iz perspektive neoklasične ekonomije informacije u medijima se zapravo mogu smatrati kao javna dobra jer nema „pravog“ tržišnog odnosa između onih koji se informiraju (i/ili plaćaju informacije) i stanja u društvu – „bili građani potpuni ignoranti ili izrazito dobro informirani, cijena kvalitete vlasti se dijeli među svima, neovisno o tome koliko je ljudi platilo informacije iz medija…I dok je društvena vrijednost informacija ogromna, iz perspektive sebičnog racionalnog pojedinca, nema razloga da se kupuju časopisi“.

Beattie nudi povijesni pregled razvoja medija, počevši s komercijalizacijom i rastom tržišta reklamiranja tijekom 20ih godina prošlog stoljeća, preko ekonomske krize 70ih koja je rezultirala masovnim preprodajama medijskih kuća i smanjivanjem broja zaposlenih profesionalnih novinara, da bi novinarstvo doživjelo „konačni pad“ uslijed ekonomske krize 2007-08.

Danas u SAD-u je na svakog profesionalnog novinara zaposleno četvoro stručnjaka za odnose s javnošću, barem 60% tržišta (televizijskog 84%) je u vlasništvu četiri najveće kompanije, a u 98% gradova postoje samo jedne dnevne novine.

Za Beattieja je želja za profitom također u podlozi pristranosti medija i navodi niz analiza koje pokazuju kako postoji sustavna pristranost u političkim sadržajima i u političkim pozicijama prema dijelu publike koji je najzanimljiviji oglašivačima, tj. ženama i mladim ljudima; što je u skladu s pronađenim liberalnim pristranostima u medijima. Uz to, referira se i na Hermanov i Chomskyev model propagande prema kojem postoji niz strukturalnih utjecaja na filtriranje informacija u medijima, poput vlasničke strukture, ovisnosti medija o reklamiranju[v], ovisnosti isključivo o službenim izvorima informiranja itd. Ova dva izvora pritisaka unutar medija za Beattiea su ključni za razumijevanje ekologije informacija u medijima, odnosno „zašto neke informacije, činjenice, memeovi, ili perspektive, imaju veću vjerojatnost pojavljivanja u vijestima“.

Ipak, struktura medijskih sustava nije u svim državama identična. Naslanjajući se na Hallinovu i Mancinijevu tipologiju, Beattie ruši mit kako državna regulacija i/ili državno financiranje nužno rezultira cenzurom, čak štoviše, pokazuje kako je (nenamjerna) cenzura koja dolazi iz potpuno privatnih medija jednako opasna;  i mit kako pluralizam ideja proizlazi nužno iz samog postojanja slobodnog medijskog tržišta.

Više od 250 istraživanja ustanovilo je da profesionalan javni servis ima pozitivan utjecaj na društvo. BBC (Britannica)

Nasuprot SAD-u i ostalim državama s liberalnim medijskim sustavima, Beattie postavlja demokratsko-korporativni model, koji je prisutan u državama središnje i sjeverne Europe; karakterizira ga mješavina komercijalnih medija i jakog javnog medijskog servisa, relativno autonomnog od vladajućih, visoka razina novinarskog profesionalizma, visoka cirkulacija dnevnih novina, te mješavina interpretativnog i neutralnog načina informiranja.

Analize pokazuju kako ovaj oblik medijskog sustava, u odnosu na ostale, rezultira boljim pristupom informacijama građana, boljom ideološkom raznolikošću medija te boljom ravnotežom i pluralizmom sadržaja. Ove karakteristike su posljedično u pozitivnoj vezi s razinom političke participacije građana, usklađenosti stavova građana sa stavovima njihovih predstavnika, te u negativnoj vezi s razinom korupcije. Beattie posebno naglašava javni medijski servis za kojeg kaže da je preko 250 istraživanja ustvrdilo da ima izraziti pozitivni utjecaj na društvo – „podiže ljestvicu“ kvalitete za komercijalne medije, umanjuje društvenu političku polarizaciju, povećava povjerenje u politički sustav, povećava općenite razine političkog znanja, smanjuje razlike u političkom znanju između različitih društvenih klasa, itd.

• Zaključak i osvrti

Za Beattiea mediji imaju toliko važnu ulogu za demokraciju da ih možemo smatrati četvrtom granom vlasti. Ključni su za formiranje ekologije informacija koji su temelj političkog mišljenja i ponašanja građana. Idealni medijski sustav trebao bi stvoriti pluralističko okruženje u kojem građani mogu biti izloženi čitavom spektru ideja te bi tako mogli balansirati između održavanja statusa quo i podrške društvenim promjenama. Takav medijski sustav bi uzeo u obzir naše sklonosti ka pristranostima, pogotovo ideološkim, unutargrupnim, i pristranostima potvrđivanja. Idealno, taj medijski sustav izbjegao bi u isto vrijeme pritiske državne propagande i pritiske potpuno komercijaliziranih medija.

Specifičnije, u kontekstu SAD-a, Beattie predlaže osnivanje Komisije za demokratske medije. Ta komisija bila bi neovisna o izvršnoj vlasti, a za cilj bi imala osiguranje slobodnog tržišta ideja bez stvaranja oligopola ili monopola. Imala bi niz obaveza i prava, poput analize medijskog sadržaja za pristranosti, uvođenja niza obaveza medijima (poput obaveze objavljivanja alternativnih interpretacija iz drugačije ideološke perspektive), subvencioniranja manjinskih medija ili medija koji promoviraju društvene promjene ustaljenog statusa-quo, uvođenja institucije medijskog pravobranitelja itd. Također, predlaže i niz mjera sadržajnog tipa, koje bi bile usmjerene na novinare kako ne bi išli niz dlaku našim pristranostima. Primjerice, kroz edukacije bi trebali osvijestiti važnost jezika („mi-oni“) za pobijanje unutargrupne pristranosti, kritike zajednice trebaju ići paralelno uz isticanje pozitivnih aspekata itd.

Knjiga i autor, Beattie

Knjiga Petera Beattieja gusto je napisano djelo koje promišlja izrazito važnu i aktualnu problematiku uloge medija u demokraciji. Autor „pliva“ u nizu područja, i uspješno ih spaja u smislenu cjelinu. Njegova širina vidljiva je već iz broja izvora – svako od sedam ključnih poglavlja ima između 150 i 250 referenci. Vjerujem da bi uz malo proširivanja svako od tih poglavlja mogla biti zasebna knjiga ili barem ozbiljan pregledni članak. To treba imati na umu prilikom razmatranja ovog prikaza. Naime, zbog duljine teksta mnoštvo je argumenata i primjera skraćeno ili zanemareno; Beattie zaista detaljno svaki aspekt svoje ključne teze analizira i redovito je svjestan i vokalan oko ograničenja svojih teorijskih pozicija ili empirijskih nalaza koji mu idu u prilog. U isto vrijeme, to čini knjigu dosta zahtjevnom za čitanje. Iako se Beattie trudi podsjećati čitatelja kako se pojedine teme uklapaju u širu sliku knjige, često je teško pratiti smisao potpoglavlja i ulogu argumenata ili empirijskih nalaza za ostale argumente. Još nekoliko aspekata knjige je važno istaknuti.

Je li revizionizam NDH prihvatljiv meme kojeg želimo kao zajednica unutar ekologije ideja? To ne znači da Beattiejevi argumenti nisu valjani, već samo da nedostaje diskusije o tome kako održati kvalitetu, profesionalnost i neovisnost javnog servisa

Beattie je svjestan problema ako su mediji u potpunoj kontroli države i nije apriori protiv komercijalizacije medija. Cilj mu je osvijestiti važnost, tj. prednosti, medijskih sustava koji imaju snažni javni medijski servis. U tom smislu ova knjiga je namijenjena američkoj publici i čitatelj iz, primjerice, Hrvatske će se puno češće sjetiti poteškoća s javnim medijskim servisima[vi] u odnosu na one koje Beattie napominje (državna cenzura i izvještavanje u ratnim vremenima za njega su ključni problemi). Osim toga, a važno i za hrvatski kontekst, Beattie u premaloj mjeri diskutira granice društveno prihvatljivih ideja u pluralističkoj javnoj sferi. Primjerice, je li revizionizam NDH[vii] prihvatljiv meme kojeg želimo kao zajednica unutar ekologije ideja? Naravno, ovo ne znači da Beattiejevi argumenti nisu valjani, već samo kako nedostaje diskusije o tome kako održati kvalitetu, profesionalnost i neovisnost javnog servisa kojeg već imamo. Nadalje, za knjigu koja se bavi ekologijom informacija u društvu, veliki nedostatak je zanemarivanje uloge društvenih mreža, lažnih vijesti i eho komora kao izrazito važnih aspekata okruženja ideja građana u 21. stoljeću. U konačnici, smatram da je riječ o izvrsnoj knjizi, koja otvara pitanja čitavog niza tema vezanih uz medije i demokraciju, uspješno spaja raznolike discipline i čak nudi primjene nalaza, što nije čest slučaj u knjigama ovakvog tipa.

• Bilješke

[i] Primjerice, Lupia, McCubbins, i Popkin analiziraju političku racionalnost građana uzimajući u obzir ograničenja uma, ali i okoline, poput institucija ili izvora informiranja – https://www.cambridge.org/core/books/elements-of-reason/70ABD7CA28761475322742AA7E258B81

[ii] Beattie u potpoglavlju „What Meme/Social Evolution Theory Is Not“ se detaljno osvrće na ključne razlike.

[iii] Detaljnije o biranju vođa i evolucijskoj političkoj psihologiji – http://ideje.hr/moze-li-evolucija-objasniti-trumpa-orbana-i-razocarenje-u-demokraciju-zasto-konzervativci-biraju-osobe-dubljeg-glasa/

[iv] Za Beattieja je to nužan, iako naravno ne i dovoljan uvjet.

[v] U lokalnom kontekstu – http://h-alter.org/vijesti/nevidljivo-prisustvo-ivice-todorica

[vi] Primjerice – https://www.telegram.hr/politika-kriminal/najveci-skandal-sa-skandaloznim-generalom-tvrtki-andrije-vrdoljaka-isplacen-je-novac-on-ga-nije-proslijedio-glumcima/ , https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/zabrana-gostovanja-maje-sever-u-nedjeljom-u-2-potvrda-je-cenzure-na-hrt-u-foto-20200503 , https://net.hr/danas/hrvatska/pobuna-novinara-hrt-a-netko-mora-snositi-odgovornost-sto-se-afera-cosicevih-ulaznica-tjednima-sakrivala/ , itd.

[vii] https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-nam-je-pobjeglo-hrt-je-ugostio-covjeka-koji-laze-o-jasenovcu/2066723.aspx