Priziv savjesti: za i protiv, pravo i granice. Na državi je da spriječi opasne posljedice.

Prava zajamčena zakonom, ako se ne mogu prakticirati ili im je otežan pristup, nisu prava u stvarnom smislu. Zadatak je države da balansiranjem između sukobljenih prava omogući pravo na pobačaj i priziv savjesti. Što u tom pogledu država može učiniti u zemlji poput Hrvatske piše Duje Kovačević.

• Naslovna fotografija: Prosvjed u Zagrebu u znak solidarnosti s Mirelom Čavajdom koja nije mogla realizirati svije zakonsko pravo na pobačaj (Marko Lukunić, Pixsell)

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Možda o tome dosad niste raspravljali, no gotovo je nemoguće da u posljednjih par tjedana niste čuli za sintagmu ‘priziv savjesti’. Postao je to buzzword javnog diskursa o pravu na pobačaj, u pravilu bez adekvatnog objašnjenja kakav je to priziv na koju točno savjest, otkud potječe, u čemu se temelji i zašto je, neovisno o pojedinačnim moralnim pozicijama, (potencijalno) u praksi izrazito problematičan.

• Priziv savjesti – što, kako i zašto?

Priziv savjesti najlakše je opisati kao pravo pojedinca da odbije raditi ili obaviti određenu aktivnost koja nije u skladu s njegovim vrijednostima, stavovima ili uvjerenjima. Iza priziva savjesti stoji ideja da nas država ne bi smjela prisiliti da radimo ono što ne želimo. Filozofski, naglasimo, ta ideja seže još od Johna Stuarta Milla i njegovog eseja O slobodi iz 1859. u kojem se državna ograničenja slobode pojedinca ipak dozvoljavaju u kad svojim postupanjem (ili nepostupanjem) štetimo drugima i njihovim slobodama.

Pravno dolazi od prava na slobodu savjesti koje je regulirano u nekoliko međunarodnih dokumenata – Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Priziv savjesti, na kakav se danas referiramo, u kontekstu medicinske struke i točno određenih postupaka koji se odnose na pitanja života i smrti, definiran je Rezolucijom 1763 Vijeća Europe iz 2010. godine. Ta je rezolucija utvrdila da nijedan liječnik ne smije biti prisiljen počiniti abortus ili eutanaziju ako se to kosi s njegovim moralnim ili vjerskim načelima. Ova rezolucija, valja to naglasiti, ističe posebnu odgovornost države da balansira između priziva savjesti i prava građana koja stoje nasuprot tom institutu, odnosno nalaže da je država odgovorna osigurati, kako priziv savjesti liječnicima, tako i pravo žena na pobačaj^[i].

U Hrvatskoj, priziv savjesti je upisan u članak 20. Zakona o liječništvu iz 2003. godine, koji nalaže da “radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta”, no o svojoj odluci mora pravovremeno izvijestiti pacijenta te ga uputiti na liječnika koji mu može pomoći.

Priziv savjesti zamišljen je kao mehanizam zaštite moralnog integriteta pojedinca. Neovisno o tome što imaš određene javne ili profesionalne obveze, uvijek moraš imati pravo na očuvanje vlastitog integriteta, tako što zadržavaš pravo da odbiješ izvršiti ono što nije u skladu s tvojim dubokim moralnim i/ili vjerskim nazorima. Ipak, još jednom naglasimo, bilo koja od ovih ideja u suštini se ne može odvojiti od odgovornosti da svojim pravom ne dovodimo u pitanje prava drugih, kako filozofski i etički, tako i pravno (što je vidljivo u Rezoluciji 1763 i domaćem Zakonu o liječništvu).

No, vratimo se na početak teksta i povod iz kojeg je nastao. Posljednjih desetak dana, uslijed potresne priče o Mireli Čavajdi, u fokusu javne rasprave nalazi se priziv savjesti s jedne, i pravo na pobačaj s druge strane. To je i, globalno, najčešći kontekst diskusije o prizivu savjesti. U ovome tekstu stoga ću se usredotočiti upravo na to. Pokušat ću ilustrirati kako, neovisno o tome koja je vaša pozicija o opravdanosti priziva savjesti kao etičkog i pravnog principa^[ii], priziv savjesti, gdje postoji, u svojoj praktičnoj primjeni može uzrokovati iznimno negativne moralne i pravne posljedice.

• Teorija i praksa

Priziv savjesti i pobačaj, teoretski gledano, nisu isključivi. To znači da logički nije nemoguće zamisliti pravni sustav u kojem žene mogu pobaciti na zahtjev, a liječnici koji su obučeni izvršiti takav zahvat, imaju pravo uložiti priziv savjesti i ne obaviti pobačaj. Logika je da sama činjenica što liječnici imaju to pravo, ne znači da će ga gomila njih prakticirati; odnosno, ne znači da će u praksi biti tolikih razmjera da će pravo žene da pobaci na zahtjev biti dovedeno u pitanje^[iii].

Stvar postaje problematična kada iz činjenice da priziv savjesti logički ne isključuje dostupan pobačaj, zaključimo da će ta dva prava, često ili uvijek, sasvim normalno koegzistirati bez nepoželjnih praktičnih posljedica koje će proizaći iz njihova sukoba. Preciznije, iako priziv savjesti i pravo na pobačaj u socijalnom vakuumu nisu isključivi, kada uključimo kontekst – povijesni, kulturni, religijski – stvari se mogu dosta promijeniti. Bez ikakve reference na konkretne podatke možemo pretpostaviti da će u kulturno-povijesno-religijski različitim državama obim liječnika s prizivom savjesti biti – drugačiji.

Recimo, možemo pretpostaviti da će u zemlji gdje se okvirno 87 posto stanovnika deklarira kao katolici; gdje se rimokatolički vjeronauk nudi kao izborni predmet, usred satnice, od prvog razreda osnovne škole; gdje u školama ne postoje zasebni predmeti zdravstvenog i seksualnog odgoja i obrazovanja; gdje na sveučilištu postoje studentski svećenici i studentski vjeronauk; gdje ginekolozi organiziraju kongres pod pokroviteljstvom kardinala i biskupa; u takvoj zemlji, poznavajući neke osnovne postulate katoličke etike, možemo pretpostaviti nešto veći broj liječnika s prizivom savjesti od onoga koji bi bio zanemariv i neštetan za prava žena.

Država na raspolaganju ima mehanizme koje ne da nije iskoristila, nego ih posljednjih dvadeset godina nije ozbiljno ni uzimala u obzir

• Na državi je, minimalno, da osigura balans između prava

Zašto je to bilo bitno istaknuti? Vratimo se nakratko na početak teksta. Država koja omogućava priziv savjesti, etički i pravno, ima odgovornost osigurati da to negativno ne utječe na druga prava građana. U ovom konkretnom slučaju, država koja liječnicima daje za pravo da odbiju izvesti pobačaj dužna je osigurati ženama pristup toj usluzi na drugom mjestu i kod drugog liječnika, koji ne ulaže priziv savjesti. Država je odgovorna osigurati da, ako ima velik broj liječnika s prizivom savjesti, uposli dovoljan broj liječnika kod kojih će žene moći obaviti pobačaj.

S obzirom na kulturni, povijesni i religijski kontekst, edukaciju budućih liječnika i druge faktore, nema svaka država trenutno istovjetnu ulogu u osiguravanju balansa između priziva savjesti i pobačaja. Država o kojoj pišem dva paragrafa poviše, za one koji nisu prepoznali, Republika Hrvatska, gdje, zanimljivo, prema istraživanju RTL-a čak 58 posto ginekologa ulaže priziv savjesti kod pobačaja, ima dosta posla u tom aspektu. Hrvatska je, zasigurno, trebala puno prije raditi na tome da do ove situacije ne dođe jer prava zajamčena zakonom, ako se ne mogu prakticirati ili im je otežan pristup, nisu prava u stvarnom smislu.

• Što država uopće može učiniti?

Hrvatska bi, u osiguravanju balansa između dostupnog priziva savjesti i dostupnog pobačaja, što je minimum koji mora ispoštovati ako već pravno dozvoljava prizivanje na savjest kod pobačaja, mogla krenuti od onoga što trenutno nema. Primjerice, uspostaviti registar liječnika s prizivom savjesti, provoditi natječaje za specijalizacije i/ili zapošljavanja ovisno o (ne)ulaganju priziva savjesti (tu bi se, primjerice, moglo govoriti o kvotama), uvesti zdravstveni, seksualni i građanski odgoj u škole. To su samo neke od ideja koje ovdje, jasno, neću detaljno razlagati. Dovoljno je istaknuti da država itekako na raspolaganju ima mehanizme koje ne da nije iskoristila, nego ih posljednjih dvadeset godina nije ozbiljno niti uzimala u obzir. Sve dosadašnje vlade nisu davale posebnu važnost ovim temama, osim pukog održavanja legalnog pobačaja s jedne, i legalnog priziva savjesti s druge strane.

Možda neki misle da država mora u pravilu biti neutralna, no, za to, dobrih razloga baš i nema. Činjenica da je nešto legalizirano ili dekriminalizirano  ni ujednoj datoj državi  ne znači da ta država mora, treba ili ima dobar razlog o tomu dalje ne zauzimati stav. Države koje su dekriminalizirale ili legalizirale konzumaciju droga sasvim sigurno nisu odbacile kampanje koje ciljaju na smanjenje konzumacije droga. Štoviše, imaju dosta razloga – zdravstvenih, psiholoških i društvenih – da ljude što više odvlače od drogiranja. Tako je, na koncu, i s pobačajem. Nijedna država u kojoj je pobačaj legalan ne promovira ga kao poželjnu opciju. Razumnije i realnije, time i češće, vidimo kampanje koje osvještavaju važnost korištenja adekvatne kontracepcije ili prezervativa kao sredstva prevencije neželjenih trudnoća, pa time i smanjenje broja pobačaja. Hrvatska država, vlade, premijeri i ministri zdravstva na tom su tragu trebali nešto raditi i glede priziva savjesti. No, u stvarnosti vlasti nisu bile kadre educirati, specijalizirati ni zaposliti liječnike koji neće ulagati priziv savjesti i tako ženama osigurati dostupnost pobačaja, na koji imaju zakonsko pravo. Nije učinila ni najmanje i barem djelomično smo zbog toga danas tu gdje jesmo.

• Bilješke

^[i] Članak 47. Ustava Republike Hrvatske izrijekom spominje “prigovor savjesti”, no u kontekstu prava pojedinca da odbije vojnu službu na temelju svojih moralnih ili vjerskih nazora.

^[ii] U ovom tekstu neću se baviti pitanjem je li priziv savjesti opravdan ili ne, već se usredotočiti na minimalnu odgovornost većine država koje uz pravo na pobačaj, liječnicima osiguravaju pravo da ulože priziv savjesti te odbiju obaviti pobačaj.

^[iii] Štoviše, u praksi postoje takvi primjeri država poput Slovenije gdje, prema navodima više medija, manje od 10 posto liječnika ulaže priziv savjesti kada je u pitanju pobačaj (Nacional, Tportal)