Problem ekstremizam. Vrlina intelektualne nesigurnosti. Etika vrijednosti i granice spoznaje.

Ekstremizam i politička, odnosno ideološka polarizacija u naše se doba realiziraju u komorama jeke i epistemičkim balonima. Istražujući putove kojima bi se te pojave i oblici mogli ograničiti Hana Samaržija se oslanja na etiku epistemoloških vrlina, pristup koji donekle predstavlja pomak u odnosu na tradicionalno prosvjetiteljsku uputu na nove spoznaje u suočavanju s dogmatizmom. Osobito važnom pokazuje se sve rjeđa spremnost na intelektualnu nesigurnost

• Naslovna fotografija Derek Black (Holocaust Memorial Center)

• Hana Samaržija je studentica diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin istraživački interes uključuje epistemologiju, filozofiju znanosti, političku ekonomiju

Riječ urednika

Potkraj članka Hana Samaržija navodi primjer Dereka Blacka, “kojeg je odgojio otac neo-nacist, od djetinjstva je pripreman da postane neo-nacističkim vođom, i koji je postao tinejdžerska zvijezda radijske scene ekstremne desnice. Kada je Black, koji je javno povezivan s neo-nacizmom, upisao fakultet, naišao je na prijezir svih kolega izuzev Matthewa Stevensona, židovskog studenta koji je Blacka počeo pozivati na obiteljske večere. Blag i velikodušan, Stevenson je postupno stekao Blackovo povjerenje. Ovaj čin blagosti otpočeo je Blackovu epistemičku transformaciju, potaknuo ga da istraži sve što je propustio – istočnjačku književnost, crnačku glazbu, i suvremenu popularnu kulturu – i, konačno, pretvorio ga u strastvenog protivnika nacionalizma“, piše Samaržija.

„Vratimo li se raspravi, velikodušnost židovskog studenta, pripadnika grupe koju je bio naučen mrziti, bila je Blackovo prijelomno iskustvo, i omogućila mu je da spozna da je bio zarobljen u komori jeke. Puki prijezir svojih kolega ne bi bio dovoljan, budući da je bio naučen očekivati da će ga vanjski svijet odbaciti. Ključna lekcije ovog primjera jest da, kako bi izišli iz komore jeke, pojedinci moraju obnoviti svoje povjerenje spram vanjskog svijeta. A to nije nimalo jednostavan zadatak.”

Članak Hane Samaržije koji u nastavku objavljujemo bavi se koliko aktualnom toliko vječnom temom, misaonim praksama iz kojih se razvija ektremizam. Pristup je međutim zanimljiv i rijedak u Hrvatskoj. Prosvjetiteljska se tradicija, koja je afirmirala znanstveni pristup, suprotstavljala spoznajnim praksama koje završavaju u dogmatizmu. Znanstveni principi, kao što su skepsa i mogućnost provjere, čini se nisu dovoljni. Hana Samaržija stvari ne pristupa samo iz epistemičke nego i iz etičke perspektive, kao što se iz primjera Dereka Blacka može vidjeti, i to iz kuta etike vrlina.

Jedna je dimenzija analize ekstremizma dakle epistemička, i na nju smo navikli barem donekle. Suvremenom terminologijom rečeno radi se o epistemičkim balonima i komorama odjeka, koje Samaržija razlikuje: u epistemičkim se balonima čovjek zatekne družeći se s prijateljima s kojima dijeli isto iskustvo i vrijednosti, na primjer sklonost obnovljivim izvorima energije. Vrlo često od skupine prijatelja čujemo istu informaciju, ali to ne znači da smo neskloni čuti i druge informacije koje potvrđuju istu tezu, i zaista je učvršćuju, ili čak i one informacije koje je dovode u pitanje, ako na njih naiđemo. Družeći se s prijateljima čovjek vanjske glasove zanemaruje nenamjerno, slučajno – zanemaruje na primjer da vjetrenjače kao izvor zelene energije mogu biti štetne za ptice selice, piše Samaržija.

Komore jeke, a koji je termin stekao popularnost u digitalnom dobu, drukčije su: one unaprijed negiraju svaku spoznaju koja dovodi u pitanje zaključke koje se unutar komore jeke smatraju neupitnima, i to različitim metodama. Na primjer, svako dovođenje u pitanje nekih oblika zelene energije unaprijed  se proglašava zavjerom energetskog lobija koji se koristi fosilnim gorivima. S druge, konzervativne strane, klimatsku se krizu prikazuju kao socijalističku prijevaru, kao puki alibi za podizanje poreza; u svemu se pronalazi ‘liberalnu urotu’ protiv tradicionalnih vrijednosti, one koji se zauzimaju za ljudska prava ironično se odbacuje kao ‘pravedničke vitezove’.

Komore jeke nude interno koherentna objašnjenja društvenih fenomena, obično upotpunjena zajedničkim protivnikom odgovornim za uočene probleme. U komorama jeke u kojima se kreću, „ekstremisti traže sveobuhvatne ideološke narative koji jednim potezom mogu obuhvatiti sve, od javnih politika i školskih programa do migracija i rodne dinamike“, piše Samaržija. „Kako bi bili otporni na komore jeke, pojedinci moraju biti spremni prihvatiti intelektualnu nesigurnost i neminovnu višeslojnost stvarnih objašnjenja: moraju birati složena tumačenja nauštrb trivijalnih narativa. Stvarna objašnjenja često su uvjetna, nedovršena, i nimalo spektakularna, a otvorenost informacijama nudi znatno manje komfora od jasne i koherentne priče“.

U člancima u kojima su se Ideje.hr bavile pitanjem istine u suvremenom političkom i društvenom okruženju (odnosno pitanjem stručnjaka u demokraciji, a dostupni su ovdje, ovdje i ovdje) mjestimično je doticana etička dimenzija problema. Uz slabije ili jače izražen zaključak da za potiskivanje istine i razrastanje ekstremizma nisu dovoljni lijekovi koji potječu iz racionalističke tradicije, Hana Samaržija je u članku koji ovdje objavljujemo eksplicite uvodi etički pristup: mane kao što su zloba i lijenost ispituju se kao moralne granice epistemičkog ekstremizma. Preporučujemo cjeloviti i razrađeni članak Hane Samaržije: Epistemologija političkog ekstremizma: epistemički baloni i komore jeke koji, uz uredničku opremu, možete pročitati u nastavku: Epistemologija političkog ekstremizma