Proračunsko financiranje, medijska popularizacija i znanstvena odgovornost. Iskušenja dogme

U korona krizi pokazalo se da u znanosti nema apsolutnih istina koje javnost očekuje. Kako su tom očekivanju pridonijeli mediji, javne politike u području znanosti ali i sami znanstvenici u osvrtu Tamare Čačev

• dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Čačev je također članica Savjeta Ideje.hr

„Vi znanstvenici danas pričate jedno, a sutra drugo. Te ne treba nositi maske, pa ih onda treba nositi, te virus može preživjeti tjednima na nekim površinama, pa zatim svega nekoliko sati. Pa onda to je kao gripa, pa nije kao gripa, pa mogao bi neki lijek djelovati, pa možda ipak ne bi, pa imate cjepivo, pa onda možda ipak nemate. Dajte se dogovorite pa da mi znamo što nam je činiti.“ Zatim kreće ono relativiziranje – nemaju oni pojma, svi nešto nabadaju. Tako nekako idu razmišljanja opće populacije, čak i onih koji su otvoreni i prijemčivi za znanost. Ljudi žele egzaktne odgovore, sada i odmah, ne treba im: „možda je ovako, možda je onako“. I nije ih za kriviti, na znanost se još u velikom dijelu društva gleda s poštovanjem, no s time dolazi i odgovornost da se povjernje ne iznevjeri. Ljudi su navikli kroz školovanje učiti o, barem prirodoslovnim, neoborivim znanstvenim činjenicama, a drugome, smatra se često, i nije mjesto u udžbenicima. No, malo tko, kome to nije u opisu kasnijeg školovanja, ima uvid kako se do neoborivih fakata došlo. I sama sam tijekom studija, kada se ima više vremena poučavati i proučavati znanstvene slijepe ulice koje su na početku izgledale kao jednakovrijedni i mogući smjerovi istraživanja, ostala iznenađena kako se došlo do nekih spoznaja koje se danas čine trivijalnima i neoborivima. Jedan je od primjera iz moje struke, a kojih je mnogo, pitanje je li nasljedna tvar protein ili molekula DNA. Danas je to neoboriva činjenica, ali u vrijeme kada su te vrste istraživanja bile tek na početku postojao je dio znanstvenika koji je smatrao kako se radi o proteinima. Nije to bilo pitanje mišljenja ili ega nego su postojale indicije i za jedan i za drugi smjer istraživanja. Da ne ulazim u detalje, jedan od očitih dokaza koji je išao u prilog i jednome i drugome bio je da su kromosomi građeni i od molekule DNA i proteina. I što ćemo sad, netko se mora uhvatiti istraživanja proteina, a netko molekule DNA. Tko preživi pričat će, a stranputice će biti zaboravljene. „Konačna istina“ utvrđuje se i desetljećima poslije, stoga nije loša praksa da se Nobelove nagrade uglavnom i dodjeljuju kada se neko znanje o određenom fenomenu stabilizira i prodre u razne sfere istraživanja i primjene i na taj način potvrdi svoju vrijednost.

• Nemoguće usporedbe

Kad smo kod „konačne istine“ u znanosti, a posebice u područjima koja su nova i intenzivno se istražuju možemo slobodno reći kako ona ne postoji i neće je biti još jako dugo. Nedavno sam sudjelovala u raspravi o tome kako se broje osobe koje su podlegle infekciji COVID-19 i kako ih staviti u kontekst drugih zaraznih bolesti. Suprotna strana krenula je od toga kako se razlikuju kriteriji po kojima se evidentiraju preminuli u raznim državama, kako se neke bolesti ne prijavljuju u istoj mjeri kao COVID-19 i slično, sve naravno točno. No, istina je također da najvjerojatnije nikada nećemo moći staviti ovu bolest u kontekst ostalih zaraznih bolesti te reći – vidiš to je 2, 20, 200 puta smrtonosnije od sezonske gripe. Zašto? Zato jer te bolesti nemaju iste startne pozicije budući da za mnoge od njih postoje cjepiva, a za neke i terapijski pristupi. Stoga se ne mogu uspoređivati s bolesti za koju u ovom trenu ne postoji ništa od navedenog. Da se radi o nekoj  lokalnoj zarazi negdje daleko od civilizacije, o tome bi se vodile akademske rasprave na nekom od usko specijaliziranih simpozija kakve u svojim akademskim romanima opisuje David Lodge. Možda bi se protekom vremena i s dovoljno drugih informacija došlo do nekog užeg raspona mogućeg odgovora primjerice od 2 do 20. No, ljude po prirodi ne zanima odgovor „ne znam (još) ili to ti je od-do“ – svi žele nešto za što će se uhvatiti, nešto na temelju čega će donositi odluke u realnom vremenu s realnim posljedicama za živote ljudi. Tada na vidjelo dolazi ono što je u znanosti poznato, a to je krhkost znanstvene spoznaje koja je u današnjem vremenu temeljena na trenutno dostupnim podacima, no već sutra, nekim novim mjerenjem, nekim novim otkrićem dosadašnja paradigma biva modificirana, a u ekstremnim slučajevima čak i dovedena u pitanje. To naravno ne znači da svaki dan nećemo biti pametniji za neku novu spoznaju. Idealna je situacija da se sve novo što saznamo uklapa u postojeću paradigmu, no ponekad se dogodi da, kako bi smo uklopili neki komadić puzzla, moramo rastaviti i ponovno sastaviti neki njezin dio. Ponekad za to rastavljanje i sastavljanje imamo puno vremena jer ništa ne ovisi o tome hoćemo li do neke spoznaje doći prije ili kasnije. No, ponekad, kao u slučaju trenutne pandemije, bitne su informacije u realnom vremenu.

U znanstvenoj literaturi postoji nešto što nazivamo preglednim radovima odnosno postoje tzv. meta analize čija svrha jest upravo baciti pogled unatrag na sve što je dosad poznato o nekoj temi te ih oblikovati u nekakav sumirajući pregledni rad, ili u slučaju meta analiza podatke većeg broja studija ujediniti i ponovno analizirati kako bi se dobio zaključak s većom statističkom težinom. Takve vrste analiza nisu moguće dok se znanje generira, već s vremenskim odmakom, stoga niti ono što smo znali o ovoj pandemiji u siječnju nije isto onome što znamo u svibnju, a proći će još neko vrijeme da se retrospektivno podaci dodatno analiziraju i donesemo neke konačne zaključke. No, odluke o javnom prijevozu, odlasku u škole, restorane, karanteni i slično potrebno je donijeti u trenutku. Ali, znanje u trenutku kad se generira u velikoj je mjeri preliminarno i nije zacementirana činjenica, što je samorazumljivo ljudima kojima je znanost posao, no ne nužno i čitavome društvu.

• Dogma

Kad je upotrijebio riječ dogma u sintagmi centralna dogma molekularne biologije nije baš ni znao što ta riječ znači, a učinila mu se snažnijom od hipoteze. Francis Crick (Wikimedia Commons)

Sjetila sam se još jednog primjera nespretno formuliranog naziva nečeg što se i danas u nekim udžbenicima biologije naziva centralnom dogmom molekularne biologije. Pod ovim se nazivom podrazumijeva prijenos nasljedne informacije u smjeru od molekule DNA preko molekula RNA u proteine. Kada je princip otkriven bio je univerzalno primjenjiv na sva živa bića pa je nekako na tom tragu vjerojatno i došlo do pojma dogme koji sa znanošću ne može i ne bi trebala imati nikakve veze. To je priznao i sam Crick kad je rekao da mu se taj pojam činio snažnijim od hipoteze, a da zapravo nije ni znao njegovo pravo značenje. Naravno, kroz vrijeme se pokazalo kako iako ova centralna dogma zaista vrijedi univerzalno, postoji protok informacije i od molekula RNA ka molekuli DNA, zatim postoje molekule RNA čija svrha nije da budu prijelazni oblik prijenosa informacije ka proteinu već imaju svoje itekako značajne uloge u stanici. I tako je nešto što se nazivalo dogma odjednom imalo i nekih iznimki.

Popularizacija znanosti je relalativno nova stvar iako se sigurno sjećamo njenih doajena poput Sagana, Bronowskog ili još prisutnog Attenborougha. Do njenog omasovljenja došlo je paralelno s porastom svijesti o tome kako je znanost većim dijelom financirana sredstvima poreznih obveznika te je stoga potrebno širokoj javnosti objasniti što znanstvenici zapravo rade, na što se troši njihov novac i koja je korist od toga. Danas ne postoji ozbiljni medij koji ne prenosi informacije iz sfere znanosti. No, to je pogotovo u poslijednje vrijeme dovelo do hiperinflacije naslova tipa: „Veliko otkriće…novi lijek za.. znanstvenici upozoravaju…“ popunite praznine s čim god vas volja. Iza takvih bombastičnih naslova počesto ne slijedi ništa uistinu relevantno. Nekad su generatori takvih vijesti sami mediji a nećemo amnestirati niti znanstvenike željne samopromocije. Danas svaka znanstvena institucija koja drži do sebe ima svoj odjel za odnose s javnošću koji svakodnevno prezentira rad znanstvenika te institucije. Jer, opet, time se opravdava javni novac a tako se hvataju i pozicije za nova sredstva.

No, u prijenosima znanstvenog otkrića objavljenog u  stručnoj literaturi pisanog tehničkim jezikom na razgovorni jezik prilagođen širokoj publici stvari se trivijaliziraju, a oni kojima je informacija namijenjena nemaju popratni kontekst u koji bi smjestili i kritički pozicionirali dobivenu informaciju. Sve je to dovelo do generalnog dojma kako postoji more znanstvenih informacija koje danas vrijede, a sutra se opovrgavaju i na taj način se u prosječnom čovjeku koji je pomalo i u strahu od onoga čime ne može vladati i što nije egzaktno, javlja nepovjerenje u znanost.  Stječe se dojam kako i znanstvenici svoje mišljenje vade iz rukava i ujutro govore jedno, a navečer drugo. Još veći kaos stvara kontradikcija mišljenja koja je u akademskoj zajednici normalna stvar, no nekome tko to gleda sa strane i ne može procijeniti koji od znanstvenika ima utemeljenije argumente, dodatno destabilizira to povjerenje. Nedavno sam ponovno slušala interview s James P. Alisonom dobitnikom Nobelove nagrade za istraživanja koja su dovela do razvoja novih vrsta imunoterapija u liječenju raka. Govorio je o tome kako se u vlastitoj akademskoj sredini susretao s nerazumijevanjem i odbacivanjem njegovih pretpostavki o mogućnostima ove terapije koju su neki kolege kliničari odbacivali i kad je već bilo evidentno da djeluje u nekim tipovima tumora. Ako postoji prijepor između znanstvenika koji o nekoj temi znaju više od većine, kako ga onda ne bi bilo u odnosu znanstvenika i javnosti.

• Sloboda mišljenja

U modernom zapadnom društvu uzgaja se i tekovina prava na mišljenje i u zalog toj slobodi svatko si dozvoljava komentirati bilo koju temu o kojoj osjeti potrebu bez obzira na to ima li dovoljno znanja ili nema. No, sloboda mišljenja ne znači i da sva mišljenja imaju jednaku težinu niti bi im se temeljem toga trebao davati jednaki medijski prostor. Nedavni ispadi medijski eksponiranih protivnika cijepljenja su jedan od primjera. Ljudi većinom nemaju dovoljno samokritičnosti da priznaju sami sebi kako o nečemu nemaju dovoljno informacija ni znanja da ih stave u relevantni kontekst. Pametniji su toga svjesni, poput primjerice nogometnog trenera Jurgena Kloppa, koji je na jednoj novinskoj konferenciji rekao kako njegovo mišljenje o korona virusu nije bitno, te kako slavne osobe ne bi trebale komentirati stvari za koje nisu kompetentne niti govoriti drugima što da rade. Ali očekivati takvu samokritičnost u svijetu gdje postoji zanimanje „influecer“, profesionalni utjecalac na mišljenje o svemu i svačemu, postaje iluzorno.

Znanost se zapravo može poistovjetiti s oglednim primjerkom strukture znanstvenog rada – postoje neke poznate činjenice na kojima se gradi hipoteza koja se provjerava kroz eksperiment koji je dizajniran po pravilima znanstvene metode. Zatim se dobiju rezultati koji se analiziraju te se o njima raspravlja stavljajući ih u kontekst postavljene hipoteze te se po mogućnosti donese i neki solidno čvrsti zaključak o tome kako neka pojava funkcionira. Znanje do kojeg se dolazi ovim procesima se konstantno revidira i proširuje kroz daljnja opažanja i eksperiment. Možda najkraće objašnjenje znanosti je da u njoj nema dogmi u religijskom smislu te riječi, a na ljudima i njihovim strukturama ličnosti je da to lakše, teže ili nikako ne mogu prihvatiti te stoga bježe u nešto što im se čini čvrsto, solidno i neoborivo pa makar to bila i neka pričica u koju žarko žele vjerovati bez ikakvih stvarnih dokaza jer je i to bolje od nesigurnosti i neizvijesnosti.