Prorok antinatalizma i pjesnik anihilacije. Džentlmen nihilist Albert Caraco

Priča o kraju Alberta Caraca razvija se, ovisno o interpretaciji, u potvrdu toksičnosti njegove životne filozofije, ili u dekadentski trijumf artističke volje, piše Sebastian Kukavica u svojem eseju o jednom od literarno najproduktivnijih nihilista. Plodnost je zločin, vjerovao je Caraco, koji proriče da je moderna civilizacija najveći saveznik anihilacije, jer će dovesti do kataklizme koja će poroditi posljednje ljude.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Post-Mortem, Albert Caraco (CC0)

• Autor je studirao politologiju, književnost i društvene znanosti u Zagrebu, Siegenu, Glasgowu, Ateni i Rimu. Trenutačno pohađa doktorski studij Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Jedan od najnepopustljivijih neprijatelja života, jedan od najsmjelijih proroka anihilacije i jedan od najradikalnijih kozmičkih pesimista i antinatalista druge polovice 20. stoljeća, a danas i dalje, čak i u najužim konoserskim krugovima, nepoznati filozof, aforističar i pjesnik, imena Albert Caraco, pričekao je da mu umru roditelji, njegova jedina veza sa svijetom i razlog njegove bačenosti u svijet, kako bi se naposljetku ubio.

Usred crnog portala odškrinutog u B + N = 0 tajvanskog umjetnika Yuan-Chia Lija naziru se samo dvije bijele točke: u jednoj se kaligrafski kozmos rađa, a u drugoj samoponištava, uslijed vlastite izlišnosti, zadavljen u pupkovini Ništice.[i]

Barem je takva, romantizirana, hagiografija o fanatično dosljednom i nepokolebljivom pasivnom nihilistu – nihilistu koji je, dokraja iskušavši ponor besmislenosti egzistencije kroz pisanje, naposljetku okončao egzistenciju idealiziranim spektaklom samoponištenja, ali i samoostvarenja – duboko ukorijenjena u ono malo raspršenih članaka o životu i djelu Alberta Caraca.

­­

(© The Estate of Francis Bacon)

Na Portretu čovjeka koji se spušta stubištem Francisa Bacona, iz crnog portala klopara se atrofirana smjesa živaca, mišića, mokraće, masnica, hepatitisa i afazije koju običavamo zvati čovjekom: taj mobil ožiljaka i nearijevske krvi koji, iako se spušta stubištem, raspadajući se pritom u spermu, limfu i melasu uginuća, ipak jednom rukom čvrsto steže okvir crnog portala, žudeći, duboko u sebi, ispod svih tih naslaga sakoa i iščašenja, za povratkom u suprematizam te monolitne vagine dentate.[ii]

Kao ogledni primjer može poslužiti esej Frédérica Schifftera, u kojem se razvija mit o suicidu Alberta Caraca kao ostvarenju telosa njegove filozofije i domišljenoj logici njegova pisanja. Iako je Caraco bio mizantrop titanskih proporcija, čija je mržnja prema životu bila toliko kolosalna i bjesomučna da je bila praćena ljubavlju isključivo „prema mikrobima i virusima” (2013: 74), isti je taj Caraco, tvrdi Schiffter, bio i džentlmen nihilist, koji se, zaneseno piše Schiffter, odbijao ubiti sve dok su mu roditelji bili živi, i to iz aristokratske pristojnosti (ibid.). U pripovijestima tj. mitovima o propasti Alberta Caraca u pravilu pronalazimo fascinaciju Caracovim samoubojstvom kao činom koji se nerijetko interpretira kao kulminacija i firma njegove filozofije, umjetnosti, etike i života.

U Beckettovom Ne ja usta crnog portala neprekidno pričaju, a ti, brajko, osjećaš potrebu da onaj threepence što nosiš u cipeli, kao svoje jedino vlasništvo, kao sačuvani žeton za voajersku kabinu, umetneš u tu godforsaken hole kako bi se najzad sve smračilo.[iii]

Ono što pripovijest o Caracu čini zanimljivijom jest činjenica da ni do danas ne znamo na koji se način ubio, iako znamo točan datum i mjesto njegove smrti (7. rujna 1971.). Ne možemo na ovom mjestu navoditi sve različite imaginarne scenarije Caracova samoubojstva (zamolit ćemo, na ovom mjestu, radovedne štioce da zavire u vlastite galgenfantazije kako bi ih zamislili), ali valja primijetiti da zamišljena metoda uvelike ovisi o tipu pripovijesti ili mita koju interpret nastoji ispričati: dok će za neke završni čin nestajanja biti tek potvrda moderne psihopatološke dijagnoze o autorovoj tzv. „depresiji”, za druge će ekscesivno osmišljene metode svršavanja života biti potvrde trijumfa estetizacije egzistencije nad besmislenošću prebivanja. Nije li blaženopočivši Cioran još davnih dana ustvrdio da je egzistiranje zanimanje za žohara?­

Neovisno o tome biva li interpretiran u psihopatološkom (kao tzv. „mentalna bolest”) ili estetskom ključu (kao pomno osmišljeni performans), suicid Alberta Caraca u oba se slučaja uzima kao polazišna točka za izgradnju pripovijesti o Caracovoj biografiji kao potvrdi njegove filozofije. Pripovijest se pritom razvija ili u damnatio memoriae ili u hagiografiju: u prvom slučaju, suicid se koristi kao potvrda samodestruktivnosti i toksičnosti Caracova življenog nihilizma (a samim time i kao moralističko upozorenje o posljedicama takve filozofije, etike, estetike i životnog stila), dok se u drugom slučaju suicid uzdiže na razinu dekadentskog trijumfa artističke volje i imaginacije nad životom, prirodom i normama, kao okončanje estetske potrage za transcendencijom one Ništice u kojoj završava Lijeva jednadžba.

U odumiranju crnog sunca na slici Ku-Lim Kima, u rastopljenoj plastici, plinskim aneurizmama, oljuštenosti kore i lezijama AIDS-a u obliku naših ispremiješanih kontinenata, nazire se volja za smrću sunca koje se najzad – izudarano i potreseno smrću tolikih planeta, izbrazdano od starosti do te mjere da već izgleda poput mrtvačke lubanje – odlučilo stopiti s totalitetom tame.[iv]

Ukratko, svaki dosadašnji interpret Caracova djela – kao prema pravilima izvjesnog žanra – izgradio bi svoju pripovijest oko vlastitog imaginarija spektakla autorove smrti, u skladu, naravno, s ideološkim nabojem pripovijesti podastrte radovednom štiocu.

U pripovijestima napajanima estetikom uživanja u kušanju propasti, Albert se Caraco pojavljuje, u pokušajima rekonstruiranja njegove vlastite biografije, kao književni lik: istovremeno kao tragički junak koji nužno mora propasti kako bi izazvao katarzu, ali i kao trijumvir nad tamnicom svijesti – kao dendi i estet koji čak i vlastitu smrt stavlja u službu umjetnosti. U takvim analizama Caracova djela, Caracov se suicid fovističkopesimističkim kistovima umočenima u gar konzerviran s gubilišta Svete Inkvizicije oslikava kao žrtvenik potvrde autorovih teza. Saenen će, primjerice, u Caracovom suicidu, kao beskompromisnoj epimetejskoj kontrarevoluciji, pronaći potvrdu Caracove elevacije u živi mit, u „svjesnu elevaciju u nešto više od odmetnika[:] […] u neprijatelja ljudske rase” (2013) odnosno „u javnog neprijatelja povijesti ideja na Zapadu” (Saenen, [?]). U imaginaciji mrtvozornika civilizacije i ljubitelja estetike propasti Caraco predstavlja nastavak pa čak i vrhunac tradicije mizantropskog pesimizma od Teognida Megaranina i Sofokla, preko gnostika, katara i Abulale al-Maarija, sve do Schopenhauera, Philippa Mainländera i Ciorana. No ono što njega dijeli od svih navedenih jest agelastični ekstremizam dovođenja pesimističkih postulata do krajnosti, kroz pretvaranje života u pomno izvedeni bečkoakcionistički performans u praznom pozorištu okrutnosti u kojem se ne pojavljuje čak ni gluhonijemi Govornik kao jedini svjedok serklaže konačnog pada.

Iako je Caraco iza sebe ostavio pozamašan opus – od ranih tragedija, pjesama i priča, preko eseja, filozofskih traktata i spisa, do aforizama i autobiografije – a dobar dio kojeg je objavila švicarska izdavačka kuća L’Âge d’Homme, većina njegovih djela još je uvijek nedostupna, nepročitana i kritički neocijenjena. Caraca mjesečno u Francuskoj čita, kažu statistike francuskih knjižnica, sedam i pol ljudi (jedan se očito premišlja, negdje, čini se, u okolici Neversa!). Povrh toga, o životu i djelu Alberta Caraca u akademskim krugovima još uvijek, barem koliko nam je poznato, ne postoji jedna sveobuhvatna i autoritativna monografija, a od važnijih teoretičara koji su u svojim studijama obradili Caracovu misao ističe se Volpijeva knjiga Nihilizam, u kojoj se Caracova misao shvaća kao ekstremni i samouništavajući oblik nihilističke žudnje za izlaskom iz povijesti i vremenitosti (2013: 182), a što Caracov nihilizam, elem, čini pandanom Mainländerove „volje za samoponištenjem” (ibid.: 53). Auru mističnosti oko Caraca pojačava činjenica što je bio „opskurno biće, skrovit kao i njegovo djelo, budući da ne postoje niti anegdote niti reference na njegova prijateljstva; ne postoji rodbina, ne postoje poznanici, ne postoje ni drugovi ni suvremenici, naprosto nitko tko bi o njemu govorio” (Villarreal Hernández, 2015: 59). Kako je sam Caraco predvidio u svojim spisima: za života mu je bilo suđeno, poradi ekstremizma njegovog nauka, biti okružen zidovima tišine, a samo kako bi u sadašnjem stoljeću bio ne samo otkriven već i polako kooptiran u srednju struju raznih antinatalističkih etičkih pokreta i filozofija (onkraj već utvrđene mjesečne kvote od sedam čitatelja, ne računajući, naravski, onu neodlučnu kukavicu iz Neversa!).

Unatoč auri mističnosti, ono što zasigurno znamo jest da je Caraco rođen 1919. u Konstantinopolu, u bogatoj sefardskoj novčarskoj porodici, da je s roditeljima dugo migrirao u bijegu od progona, nalazeći trajnija utočišta samo u Urugvaju i Parizu, da se čitava obitelj obratila na katolicizam, da je diplomirao poslovne nauke te da je, nakraju, u Parizu, povukavši se u izolaciju dugu dvadeset i pet godina, život kojeg je opsesivno mrzio posvetio nesuvremenom pisanju, pisanju prožetom „ledenim dahom”, pisanju koje je, uz dlaku mitovima emancipacije, progresa i humanizma, iznašlo „filozofiju klaonice” (Saenen, 2013). Među sibaritima njegova pisma, Caracova posvećenost iznalaženju sinteze klasičnog, makabrističkog i dijaboličnog stila, stila u kojem se do neraspoznatljivosti spajaju Montaigne, Poe i Lautréamont, a čija je mjerica dotjerani i prošireni aforizam odnosno filozofski fragment, već je postala legendarnom. Kako u eseju o stilu koji povezuje Ciorana, Gómeza Dávilu i Caraca piše Esquivel Marin: „[Caracovo] pisanje je mač kojeg je oštrio šest sati dnevno, sve dok nije postao samuraj koji je lijepo pisanje pretvorio u oštro i smrtonosno oružje” (2022: 93). Ono što štioca privlači caracovskom putovanju nakraj kristalne noći inkvizicijski je stil, stil koji s užitkom i ekstazom slika sve beznadnije, prekomjernije i svirepije prizore pakla egzistencije, a sve s ciljem kako bismo bili dovedeni pred istinu o Ništici, suicidu crnog sunca, šutnji brbljave godforsaken hole koju, brajko, ni threepence ne može zašuperiti. Caraco je posljednji krvnik iz porodice Sanson, posljednji čuvar i službenik primordijalnog poretka smisla, a njegovo pisanje je giljotina kojoj se rado podčinjavamo, pronalazeći užitak u sapetosti iščašenog iščekivanja pada oštrice od šezdeset kila mrtve vage na oniksom urešeni larinks. Kako uočava Schiffter, radikalna mržnja prema životu, koja pogoni Caracovo pisanje, u tekstu otvara vrata „visceralne mizantropije” u kojoj mazohistički uživamo, jer jedino iz tog portala dopire glas koji „ljudima neprestano ponavlja kako ništa nije tričavije od njihovih pokušaja da zaborave septičku jamu svoje kolijevke te zataje gnjilež svog groba” (2013: 76). Riječ je o pisanju koje u tekstu otvara vrata kušanju i proživljavanju propasti do krajnosti, ali kako bismo se padom na dno očajanja uspeli na vrhunac prisjećanja tople eudajmonije mrtvorođenosti kao izbavljenja od nirnberške djevice[v] života.

Esquivel Marin primjećuje poveznicu u stilu i sadržaju djela trojice pesimističkih aforističara – Ciorana, Caraca i Dávile – utvrđujući da su potonji upravo „u okrilju potpune propasti […] zamišljali svoje knjige poput mrtvog cvijeća u čijem se isijavanju nazire začudna, beživotna, no time ništa manje vitalna, svjetlost” (2020). Kolikogod stil trojice aforističara bio mračan, eliptičan, bespoštedan u nasilnom suočavanju štioca s hiperboličnim užasima egzistencije, on je ujedno i izvor užitka u bizarnoj ljepoti, jer omogućava katarzu od pakla (moderne) egzistencije kroz otkrivanje parezije o pravom izvoru svih abominacija i neuralgija egzistencije. Začudnost i alhemijska kvaliteta pesimističkih i nihilističkih aforizama napajanih vizijom propasti leži u estetičkoj moći preoblikovanja pada u najdublji pandemonij u uzdizanje ka ezoteričnoj istini.

­

Caraco u spisu Post mortem pruža vivisekciju vlastitih osjećaja spram majke.

Estetiku užitka u propasti Caraco afirmira već u hibridnom autobiografskom spisu Post mortem, u kojem, pretvoren u književni lik, pruža vivisekciju vlastitih osjećaja spram majke. Pišući o razvoju njezine bolesti i organskog raspadanja, podrobno navodeći tijek zakazivanja organa, kvarenja mesa, intenziviranja smrada izlučevina, razračunavajući se putem s vlastitim ambivalentnim osjećajima prema njoj, ujedno nekrofilski uživajući u svojoj svojevoljnoj zatočenosti u mauzoleju mrtvila, Caraco-lik promišlja i o estetskom smislu i svrsi svog pisanja – pisanja čija je sudbina uranjati u propast posebne vrste. Naime, Caraco svoje pisanje vidi kao nesuvremenu, ezoteričnu i apostatsku akribiju, akribiju koja ga odvaja od njegova sefardskog židovstva, jer proizlazi iz mržnje prema „ljubavi spram života [a koja] podsjeća na erekcije obješenih” (2006: 7) te iz nepopustljivog prihvaćanja tragičkog čuvstvovanja života. Iako započinje kao izraz mržnje prema majci koja ga je bacila u život koji nije želio, Post mortem prerasta u elevaciju mrtve majke u Gospođu Majku, lik u kojem Caraco, u konačnici, pronalazi svog glavnog životnog učitelja, jer je Gospođa Majka prvi glas tragičke mudrosti s kojim je Caraco bio suočen. Poput suverena, majka ima dva tijela: jedno zemaljsko, raspadljivo, grešno – ono koje je krivo zbog toga što je prokreacijom skrivilo neslućene patnje – te jedno produhovljeno, sveto, djevičansko tijelo, tijelo Gospođe Majke, kojem spomenik, kroz pisanje, podiže Caraco. Gospođa Majka je utjelovljenje dvojne prirode nirnberške djevice: njezina utroba puna je bodeža i toledskih posjeklica, no izvana, svedena na spokojni kip prema patnji rezignirane boginje, ona zrači utjehom i blaženstvom, pozivajući ga da penetrira u nju.

„Gospođa Majka, unatoč svim svojim odlikama, nije vrijedna portreta koji slikam o njoj, priznajem to; moja prosudba naginje apoteozi, postajem zarobljenik vizija koje sam sam dozvao. Evo me, zarobljenog, no zadovoljnijeg više nego ikada što to jesam.” (ibid.: 69)

Caracovo pisanje pulsira od užitka koji se crpi iz nezasitnog bilježenja propasti ne samo jedne porodice i jednog tijela, već i konstitutivnog mita svake civilizacije: mita o nužnosti prokreacije. U prisustvu preobražene Gospođe Majke, u svom stakleniku mrtvila odvojenom od svijeta, Caracov protagonist osjeća potpuno zadovoljstvo, istu ekstazu koju likovi Poeovih monomana osjećaju kada bivaju sjedinjeni sa svojim uspokojenim, uskrslim i iz groba podignutim ženama. Raspadljivo i grešno tijelo majke, hrama prirode i matice živorodnosti, snagom estetike užitka u propasti biva preobraženo u Gospođu Majku, mudru učiteljicu koja zna da „plemenita bića rijetko vole život” (ibid.: 18). Dok je živa majka svedena „na razinu bezličnog instrumenta, prisiljavanog da proizvodi one kojima se žrtvuje” (ibid.: 16), Gospođa Majka, čijem autoritarnom prisustvu ne možemo pobjeći niti u jednoj rečenici, pretvara se u učiteljicu Caraca-pisca, a koja ga usmjerava ka spoznaji da je najveće blagostanje nikad se ne roditi. Estetika užitka u propasti sjedinjuje Caraca s Gospođom Majkom: „Gospođa Majka živi u meni, više ne postoji razlog za njezinim oplakivanjem; ona je inkarnirana i ja je nosim u svojoj maternici, sada je ona moja kćer” (ibid.: 64). Pomiriti se s vlastitom majkom i oprostiti joj poradi toga što si, pun ožiljaka i modrica i lezija i madeža, bačen u egzistenciju moguće je samo ako je uzgojimo u maternici svog pisanja kao vlastitu kćer; to može poći za rukom samo jednoj iznimnoj – doista feminističkoj – imaginaciji!

­­

U Osam eseja o zlu Caraco afirmira ideju da je biti rođen najveće zlo i katastrofa kozmičkih razmjera.

Obrise Caracove filozofije protuživota pronaći možemo već u Osam eseja o zlu. Već u tom djelu biva afirmirana središnja antinatalistička ideja da je biti rođen najveće zlo i katastrofa kozmičkih razmjera, a da je jedini ispravan odgovor na abominaciju života i totalitarizam žudnje „biti živim mrtvacem […] raditi na vlastitom uništenju, postati neosjetljivim, postati poput kamenja, kako bi nesreće klizile niz vas” (Caraco, 1963: 38). Antinatalizam je, za Caraca, ne samo sastavni dio izrazito gnostički intonirane filozofije kozmičkog pesimizma (koja prokreaciju smatra ponovljenim grijehom izvornog demijurgovog nečistog čina Stvaranja), nego i etika proizašla iz estetike užitka u propasti poradi nadilaženja daljnjeg propadanja. Za razliku od suvremenih filozofskih argumenata u prilog antinatalizmu – a koji naglašavaju „asimetriju patnje i žudnje” – antinatalizam u Caraca proizlazi iz domene estetike: život je abominacija u svakom svom obliku, neovisno o patnji, ugodi, boli ili blaženstvu; volja za životom lažna je svijest preko koje se „poredak”, tvrdi Caraco, perpetualno održava na životu kroz manufakturu svojih matrona i hoplita; volja za životom nije toliko nastavak kozmičke agonije koliko je, za Caraca, riječ o najjasnijem izrazu dekadencije, pri čemu je dekadencija izjednačena s padom iz edena; ukratko: egzistencija je stanje palosti, stanje odvojenosti od placente Ništavila (a u kojoj je tek moguće, tvrdi Caraco, nadvladati kategorije poput ugode i boli, žudnje i patnje): sukladno tome, prokreacija je čin kojim se usred te palosti otvaraju neslućeno sunovraćujuće spirale umnažajućih propadanja. Čin prokreacije nije samo, za Caraca, čin bacanja kletve očaja, nesreće ili patnje na biće koje nije niti tražilo da bude bačeno u pakao žudnje, već je prvenstveno riječ o produbljenju alijenacije od Ništavila, o ustrajnom saniranju umjetničkog djela koje je kič, o odvajanju od ideala, a poradi kušanja običnog bofla. Čin prokreacije onemogućava stapanje umirućeg sunca s totalitetom tame na slici Ku-Lim Kima; život Caraca vrijeđa prvenstveno kao estetski fenomen.

Čovjek je, prema Caracu, ne samo posve neslobodni rob svojih tlačiteljskih žudnji, nego i rob koji žudi produbiti svoje stanje potlačenosti te ga proširiti na druge, i to na one koje će – da sadizam tog čina bude potpun – sam poroditi. Caraco je jasan: čovjek je obična „ruševina”, greška koja se nikad nije smjela dogoditi, a koja je, nakon što se dogodila, prerasla u virus čije nezaustavljivo umnažanje samo nadograđuje pakao egzistencije i proširuje kapacitete tamnice žudnje za primanje novih i novih zatočenika. Čovjek je, za Caraca, prezira vrijedno biće koje, da stvar bude gora, pristaje uz svoj parazitski život. Čovjek „biva gažen kotačima kola, biva prinesen u holokaustu, njegova su prava dim, a njegove nade ljušture” (ibid.: 22), ali neovisno o tome, čovjek, na vrhuncu svoje zaslijepljene obijesti, upravo takvu egzistenciju nastoji očuvati i prenijeti na sljedeća pokoljenja. Izvor svih zala, prema tome, ne može biti niti religija niti poredak niti kultura niti civilizacija, već čovjek sam: čovjek koji, iako u sebi nosi izblijedjelo sjećanje na bitak i tračak tragičke mudrosti, naposljetku ipak staje uz život. Caraco primjećuje: „najgora je stvar, čini mi se, što je Moloh [poretka] među nama pronašao bezbroj vjernih poklonika, koji obožavaju u njemu upravo onu silu koju sami nikad neće posjedovati, koje u njihovoj nemoći tješi zlostavljanje, koji osjećaju radost u tome da su robovi takvog gospodara, sretni što nose njegovu livreju” (ibid.: 65).

Od bazilike Ništavila kao dolmena bitka ostalo je samo izblijedjelo sjećanje na izgubljeni raj: „raj je izgubljen, i to zauvijek – posjedovali smo ga prije više od deset tisuća godina, u zoru povijesti” (ibid.: 45). Stoga, za Caraca, čitava je povijest, odnosno pad u vrijeme, istoznačna s dekadencijom, i to dekadencijom koju svaki partikularni čin prokreacije dodatno produbljuje. Salvadorski kompleks pakla u koji bivamo bačeni biva nadograđivan ne samo prokreacijom već i robovanjem žudnjama koje postaju središnja obilježja egzistiranja. „Život je lanac potreba […] nesretni smo kada ih umnažamo, a bijedni kada ih zanemarujemo” (ibid.: 38), piše Caraco. Štoviše: „mi smo mučenici svojih potreba, sve nas one stavljaju na muke i naš je život pakao u kojem se trošimo, a da doista ne živimo” (ibid.: 39). Nasuprot „volji za životom” Caraco kao rješenje predstavlja nihilističku „volju za smrću”, koja zamišlja „manje kolijevki i manje grobova” (ibid.: 46), zazivajući konačno rješenje u viziji „holokausta čitavog svijeta” (ibid.: 45). Estetika užitka u propasti time dolazi do svoje krajnosti: do vizije anihilacije čovječanstva kao pročišćujuće i iskupljujuće kataklizme, a kojom tek postaje moguće sjedinjavanje s Lijevom Ništicom ili Kimovim umirućim suncem.

Iako Caracov nihilizam nesumnjivo sadrži i elemente onoga što bi Nietzsche nazvao aktivnim nihilizmom, tj. iako počiva na  „evanđelju budućnosti” (Nietzsche, 2006: 9), potrebi za dovođenjem dosadašnjih vrijednosti do krajnosti njihove pogrešne utemeljenosti, a time i do prevladanosti i do nužnosti njihova pustošenja, iako je, dakle, riječ o nihilizmu kao „dokraja promišljenoj logici naših velikih vrijednosti i ideala” (ibid.: 10), Caracov nihilizam ujedno je i pasivni nihilizam odnosno „nihilizam kao propadanje i nazadovanje moći duha” (ibid.: 22). Iz Nietzscheove perspektive, pojava autora poput Caraca dokraja je dovedeni pasivni nihilizam, a samim time i potpuni izraz „fiziološke décadence” (ibid.: 29). No Caracovo pisanje, a zatim i filozofija protuživota, proizlaze iz sveobuhvatne estetike uživljavanja i užitka u propasti epskih proporcija kao temelja za uspostavu svijeta na ispravnom omfalosu: placenti Ništavila. Stoga, Caracov nihilizam valja shvatiti ne samo kao sustavno obezvređivanje vrijednosti, a poradi afirmacije Ništavila kao jedine vrijednosti, nego i kao dijagnozu o pogrešnoj utemeljenosti svih dosadašnjih vrijednosti, vrijednosti koje se, zapravo, prokazuju kao kumiri koji ne mogu ponuditi auru istinskog smisla egzistenciji. Caracov nihilizam nije toliko demontaža svih vrijednosti, već smjelo prokazivanje nedostojnosti postojećih vrijednosti da se uopće prozovu tim imenom, poradi njihove inherentne krivosti.

­­

Caracov Brevijar kaosa je i kulminacija i sažetak njegove filozofije, kao i krajnji domašaj njegovog bjesomučnog pisanja i estetike užitka u propasti.

Posthumno objavljeni Brevijar kaosa (1982.) Caracovo je remek-djelo, istovremeno i kulminacija i sažetak njegove filozofije, kao i krajnji domašaj njegova bjesomučnog pisanja i estetike užitka u propasti. Riječ je, kao i u slučaju Post mortem, o hibridnom spisu zaokupljenom jednom fiksnom idejom – vizijom izlaska iz kaosa života – koja se frenetično razlaže kroz fragmente, ponavljana kao mantra, bivajući svakim novim izlaganjem još frenetičnija, nesmiljenija i ljepša. Štoviše, Brevijar kaosa može se čitati i kao punokrvna knjiga pjesama u prozi koja proizlazi iz Baudelaireove ideje pjesme u prozi kao (ultra)modernog „prikaza suvremenog života” (Baudelaire, 1982: 5) iskrslog „iz čestih dodira s golemim gradovima” (ibid.: 6). Dok je Baudelaireov lirski subjekt estet, dendi, flaner i detektiv neuralgija egzistencije u modernom velegradu, a koji kroz svoja istraživanja horora grada i ponora vlastite duše nakraju dijagnosticira spleen kao karakteristično modernu bolest, protagonist Brevijara kaosa je asocijalni i mizantropski odgonetač dijaboličnog plana iza konstrukcije ne samo modernog velegrada ili modernih vremena nego i života kao takvog. Caracov protagonist također za svoje polazište istraživanja dubine ljudskog pada uzima moderne gradove u kojima pronalazi „škole smrti” izgrađene „s jedinim ciljem da propadnemo bezbrojni” (Caraco, 2020: 8), no za razliku od Baudelaireova flanera aktivno uključenog u bujanje pakla modernog velegrada, on je iz svijeta isključeni, neprimjetni, posve otpisani relikt nekih zaboravljenih vremena; nalik je starom lakrdijašu iz istoimene pjesme u Spleenu Pariza: „sasvim na kraju, gdje već prestaje dugi niz šatora, kao da je, zastiđen, sam sebe prognao iz svih tih blistavih divota, stoji neki bijedni komedijaš […] nije se, jadnik, smijao! Nije plakao, nije plesao, nije mahao rukama i nije ništa izvikivao […] stajao je nijem i nepomičan” (Baudelaire, 1982: 35). Iako živi „u kolibi u koju zaboravljivi svijet neće više da uđe” (ibid.: 36), iako je prevladan i nijem, upravo taj lakrdijaš privlači flanerovu pozornost; dapače, flaner biva očaran pogledom tog bijednika, „dubokim pogledom što se nikada ne zaboravlja, [kojim je] kružio po uznemirenom moru svjetlosti i ljudstva, koje se razlijevalo gotovo tik do njegove odvratne sirotinje” (ibid.: 35). Upravo je lakrdijaševo očište uzvisina s koje je jedino moguće prodrijeti u bit modernog svijeta kao razularenog vašara pohlepe i festivala glutonije.

 

I u Spleenu Pariza, na nekim mjestima, smrt je „jedini pravi cilj ogavnog života” (ibid.: 108), baš kao što i Brevijar kaosa otpočinje posve identičnom analogijom života kao „teženja ka smrti kao strijele prema cilju, i taj cilj nikad ne promašimo” (Caraco, 2020: 7). No ono što Brevijar kaosa čini puno mračnijom, karnalnijom i šokantnijom inačicom poetskoproznog slikanja prizora suvremenog života jest zaziv što bespoštednije katastrofe i što svirepije tanatopolitike kako bi se omogućio povratak u zaboravljeni rokoko Ništavila. Caracov mistik nije samo mrtvozornik civilizacije, on je i pakosni negromant koji s užitkom proklinje život i priželjkuje njegovo dokidanje: „mi smo u paklu i nemamo izbora osim da budemo osuđeni, da nas muče svi đavoli i da ispaštamo” (ibid.: 10). Na vrhuncu svoje oholosti, u maniri ludog imperatora, Caracov protagonist vjeruje da će njegova vizija protuživota biti protuslika pa čak i prevladavanje projekta zlog demijurga i restauracija veze sa zaboravljenim bitkom, bitkom toliko čistim i osvetničkim da ga nisu poznavali ni katari ni gnostici. Caracov se protagonist zato u Brevijaru kaosa pojavljuje kao prorok posve svjestan svoje veličine, ali i činjenice da za života grandomanija njegove zastrašujuće vizije nikako neće biti ni prihvaćena ni slavljena. No upravo neshvaćenost i sustavno ignoriranje tog proroštva od njega čini glasnika s poslanjem i svrhom. Na vrhuncima megalomanije, Caraco-prorok uživljeno pjeva:

„Uzdižem pjesmu smrti nad onima koji će propasti i licem u lice s našim mutivodama, varalicama s mitrama i naučnicima […] ja, usamljen i nepoznat, prorok svoje generacije, živ zazidan tišinom umjesto da budem spaljen, ja im izgovaram neizrecive riječi koje će sutra u zboru izgovarati mladi ljudi” (ibid.: 12).

Caracov je monoman uvjeren da njegovim idejama pripada budućnost, jer je pisac koji nema što za izgubiti i čije se pisanje ne dodvorava modama i hegemonijskim ideologijama, već proizlazi isključivo iz estetske nužnosti ozbiljenja vizije do koje, čini se, nitko drugi nije dopro: „ja sam jedan od proroka svog vremena i, kako nemam pravo na riječ, pišem ono što trebam kazati” (ibid.: 23). Nadalje: „osjetilo se da imam što kazati od onoga što se ne želi saznati […] traži se da me živog sahrane, a postići će se to da jednog dana dobijem još fanatičnije pristaše” (ibid.: 40-41). Povrh toga: „stvar je u tome što ja vjerujem u poredak naše sutrašnjice […] ja sam jedan od obnovitelja onoga što je bilo na početku svijeta […] i na tome gradim sutrašnje vanvremeno naselje” (ibid.: 41). Dok se u Baudelaireovoj pjesmi u prozi moderno suočavanje s paklom velegrada pretvara u platformu za antimodernističko zamišljanje poredaka nezaraženih modernom, Caraco-prorok polazi od temeljne ideje da „pakao koji nosimo u sebi odgovara paklu naših gradova” (ibid.: 11), pri čemu se isprva može činiti da se kao predmet kritike uzimaju isključivo moderni gradovi, ali kako Brevijar kaosa odmiče tako postaje jasnije da Caraco kao abominaciju shvaća svaki grad koji je „škola smrti” (ibid.: 8). Pakao suvremenih gradova, utoliko, u Brevijaru kaosa biva pojmljen kao krajnji stadij degeneracije svake organizacije života, još od pada u povijest. 20. stoljeće, u okvirima takve deklinističke imaginacije, biva oslikano kao kulminacija „ustaljenog poretka koji traje već pedeset stoljeća” (ibid.: 25). Za Caraca, civilizacija modernog Zapada – središnja meta napada u Spleenu Pariza – samo je krajnji stadij kozmičke dekadencije koja otpočinje izlaskom iz Ništice.

U Brevijaru kaosa razvijaju se, na prvi pogled, dvije oprečne i nespojive vizije: vizija budućnosti (u kojoj posljednji ljudi prihvaćaju Caracov nauk te počinju živjeti u skladu s filozofijom i etikom kozmičkog pesimizma) te invokacija još neviđene anihilacije. Štoviše, Caraco-prorok predviđa nadolazak dvije kolosalne katastrofe: jedne kojom će – upravo poradi karnivorske prirode modernih velegradova i civilizacija – čovječanstvo biti izmasakrirano i svedeno na ostatke ostataka; te druge koju će inicirati preostalo čovječanstvo, a kako bi se samoponištilo, ali sada u kataklizmi koja će se prihvatiti i kao spasenje i kao spektakularno umjetničko djelo – performans – dokidanja kiča i bofla te kušanja ideala. „Poredak naše sutrašnjice”, prema Caracu, dokidanje je svakog zemaljskog poretka i izraz volje za povratkom u arhajsku Ništicu, uslijed spoznaje o krivosti i abominalnosti svih dosadašnjih mitova utemeljenih na prokreaciji: „nas će se sjećati kao protagonista nečega što se ni pod kakvim izgovorom ne smije podržavati, mi ćemo biti opomena generacijama u usponu, a grozne ostatke naših metropola ljudi će promatrati u nevjerici, tu djecu kaosa nastalu u takvom poretku” (ibid.: 13). Prestavši biti „mjesečari”, prema Caracu, posljednji će ljudi odbaciti volju za životom kao oktroiranu lažnu svijest te najzad „progledati”. Na vrhuncu poetske mahnitosti, Caraco-prorok sebe zamišlja praktički kao vođu kulta smrti – kao Jima Jonesa, još jedne inkarnacije ludih rimskih careva, koji svoj hram naroda pretvara u tanatopolitički laboratorij.

Logika Brevijara kaosa je takva da nas od prvog fragmenta – u kojem već, zapravo, biva sažeta središnja teza – uvodi sve dublje i dublje u morbidnu imaginaciju Caraca-proroka koji prerasta u mahnitog imperatora, čija vizija utemeljenja novog, puritanskog grada od jaspisa navrh brda postaje otvoreni zaziv pustošenja: „nećemo moći izmijeniti svoje gradove ako ih ne uništimo, ma bilo to i s ljudima koji u njima žive, i doći će čas da aplaudiramo takvom holokaustu” (ibid.: 26). Ludi car priziva apokalipsu pročišćenja kroz anihilaciju: „mi želimo obnoviti i zbog toga priželjkujemo uništenje, želimo ponovno pronaći harmoniju i zbog toga naoružavamo kaos naše ljubavi, želimo da se sve preporodi i zbog toga više ništa nećemo oprostiti” (ibid.).

Caracova je pjesma – pjesma u prozi – proslava „ekumenskog požara [koji] će obasjati njihovo vjenčanje” (ibid.), tj. vjenčanje smrti i kaosa. Riječ je o neželjenoj i zatiranoj pjesmi, ali koja se jednom mora prolomiti nad Sodomom, jer je, prema Caracu, riječ o ogoljenoj istini o svojevoljnom izumiranju kao jedinom mogućem spasenju, oslobođenju povijesti od povijesti, smrti od smrti, žrtvenika od žrtvenika. Riječ je o pjesmi koja priziva pročišćenje Zemlje od čovjeka: „kad Zemlja, gotovo prazna, bude vraćena svom djevičanstvu, sretnim vremenima kad šume budu progutale okamenjene ostatke gradova, kad se vode budu preporodile” (ibid.: 32). Caraco-prorok time dolazi do kvintesencije antinatalizma: do postavke da je rađanje fundamentalno zao, kriv i izopačen čin, čin kojim se pakao egzistencije produbljuje, čin kojim mastodontski zatvorski kompleks konzervacije tog pakla biva nadograđen, čin kojim žrtvenik povijesti poprima još veću zapreminu. Ubojice su među nama, poručuje Caraco, podrazumijevajući pod ubojicama – roditelje:

„Sretni oni koji su mrtvi! A triput nesretni oni koji, zahvaćeni ludošću, rađaju! Sretni su nevini! Sretni sterilni! Sretni su čak i oni koji više vole blud od plodnosti! Jer sad su i onanisti i sodomiti manje krivi od očeva i majki porodica, jer će se prvi uništiti sami dok će drugi uništiti svijet pomoću umnožavanja nepotrebnih usta.” (ibid.: 67)

Caraco je izričit: plodnost je zločinstvo, a porodica je osnovna ćelija zla: djeca su „kriva zato što su tu, više nije zločin zavjetovati ih ništavilu, zločin je bio roditi ih” (ibid.: 44). Caraco tvrdi: „svijet naseljen masturbantima i sodomitima bio je manje bijedan od našeg – to je prava istina” (ibid.: 22). Roditelj je, iz Caracova očišta, aparatčik zlog demijurga, kapo u lageru živorodnosti, graditelj obiteljskih kuća obdaren maštom Josefa Fritzla. Štoviše, Caraco roditelje, ne posustajući u svojim erupcijama božanstvenog gnjeva, predstavlja kao bijedne agente poretka i službenike nižeg ranga: svaki roditelj, prema takvoj logici (u kojoj, da se razumijemo, ima istine!), u sebi nosi sadističku žudnju za posjedovanjem sebi podređene žrtve, a koja će nakon svake seanse mučenja svom gospodaru još morati i zahvaliti na tome što joj je svojom milošću dodijelio mjesto, funkciju i prostor za krvarenje u dvorcu Silling. Naravno, žrtva će i sama postati sitna nadzornica koja će u vlastitom zamku podčiniti vlastite žrtve, predstavljajući sve to kao neumoljivi zakon prirode i naslađujući se činjenicom da više sama nije na najnižoj hijerarhijskoj razini, jer pod dnevnim boravkom, u tajnom podrumu, drži svog avitaminoznog roba.

Prema Caracu, kroz zločin roditelja reproducira se, legitimira i učvršćuje „poredak”, a pod tim se pojmom misli na ukupnost sebstava, porodica, hijerarhijskih razreda, morala, religije, društva, privrede, države – sve odreda ideoloških aparata prokreacije i očuvanja kompleksa pakla. Prividna sloboda žrtve da i sama, u doglednoj budućnosti, postane trećerazredni negativnoslobodni tamničar, nikako nije sloboda, već krajnji stupanj robovanja poretku. Čitava je povijest filozofije, uviđa Caraco, nastojala iznaći rješenje ne toliko za dobar već za podnošljiv i prenosiv život. Osim u rijetkim proplamsajima pesimizma, filozofija je, u pravilu, bila projekt uvjeravanja da život ima smisao, tj. bila je projekt koji „ne dopušta da postoji čovjek koji ne bi mogao prestati da postoji” (ibid.: 14). Caraco zato zahtjeva oslobođenje ne samo od života i smrti, nego i od poretka i svih njegovih karijatidnih mitova, a poradi kušanja istinske slobode – slobode mrtvorođenosti, slobode pretvaranja vlastitog roditelja u dijete vlastite estetike propasti, slobode usađivanja penata Gospođe Majke u jalovu maternicu vlastite imaginacije: „mi smo predodređeni da okončamo povijest, povijest mora umrijeti s nama, dodirujemo sam njezin kraj, na to drage volje pristajemo […] mi smo slobodni, slobodniji nego ikad, predati [se] svojoj smrti” (ibid.: 46).

Estetika užitka u propasti usađena u Brevijar kaosa dovodi Caraca do uzvisine s koje stari lakrdijaš, nevidljiv pod lezijama, kamufliran šugamanima bijede, no produhovljenog pogleda, prodire u bit razularenog vašara. Iako ekskomuniciran i živ zazidan u apsidu porodične kuće predodređene za pad, Caraco trijumfira nad svojim krvnicima, nad poretkom, nad filozofijom, nad poviješću, nad paklom. Njegovo ga nesuvremeno i asocijalno pisanje dovodi do toga da iskušavši ponor iskustva egzistencije, najzad, posve sam, uz mrtva tijela svojih roditelja, stupa u okrilje zaboravljenog bitka, u južnjačkogotičku nutrinu narodnog hrama Ništavila omekšanu čeličnim komarnicima. Caraco zato piše: „mi nismo u stanju da ponovno nađemo Raj koji izgubismo, prije nego što iscrpimo ono što Pakao ima od najkaotičnijeg i najmračnijeg” (ibid.: 54).

Poradi fundamentalne greške u temelju poretka i u svim njegovim ideološkim aparatima, poradi zlog i monstruoznog plana koji stoji iza umnažanja života poradi perpetualnog i predestiniranog umiranja po žrtvenicima povijesti, poradi grešnosti slamova života i gareži dijalektike svršavanja, propast svih kumira takvog jednog poretka oslobađanje je od lažne svijesti i šupljih mitova. Caraco zato pozdravlja neminovnu katastrofu koja se ima srušiti na čovječanstvo, a kako bi postala temelj za istinsku kontrarevoluciju – onu protiv „poretka” prokreacije. „Istrebljivanje će biti zajednički imenitelj budućih politika” (ibid.: 65), žustro prorokuje Caraco, uviđajući da je zapravo moderna civilizacija – uključujući ne samo Zapad već i sve ostale modernizirajuće zemaljske utopije – najveći saveznik anihilacije, jer će epoha moderne, kao riblji rep višetisućljetne bjelosvjetske dekadencije i degeneracije, dovesti do kataklizme koja će, u konačnici, poroditi posljednje ljude koji će, nakon iskustva pustošenja epskih proporcija, najzad iz „mjesečara” prerasti u „budne”, tj. u one koji dopiru do pesimističke mudrosti da je biti rođen najveće zlo. Kataklizma koju katalizira moderna civilizacija megalopolisa, prenapučenosti, divljih migracija, socijaldarvinizma, hedonizma, antitragičkog (rekreacionog) seksa i ekskulpacije od grijeha, prema Caracu, jedini je mogući izlazak iz samoskrivljene neprosvijećenosti, jer će tek tada, ako je vjerovati našem klervojantu, posljednji ljudi razotkriti pravu prirodu „poretka” te odlučiti da boflu i kiču života valja stati na kraj:

„Cijeli svijet će biti u jedinstvenom urliku bola i ekstaze u kojem će najčistiji među ljudima imati samo jedno rješenje – da se sami umore da sami sebe ne bi prezirali […] Tada ćemo vidjeti ono što su vidjeli osvajači Novog svijeta dok su prilazili domorocima, kad su se cijela plemena bacala s planinskih visova, s jedinim ciljem da preduhitre neizbježni užas, prevarivši smrt njome samom…” (ibid.: 66).

Neovisno o tome inkarnira li se u tekstu u ulozi proroka, crnog čarobnjaka ili pak mrtvozornika koji svoje roditelje pretvara u vlastite zigurate zigote, Caraco, transsupstituiran u svog protagonista, zaziva brak s Ništavilom odnosno „prazninom [koja se] obično preobražavala, a njeno mjesto su zauzimali bogovi” (ibid.: 51). No Caracovo bjesomučno pisanje, pisanje koje je sve kumire iza sebe ostavilo demoliranima, pisanje koje je proživjelo pakao dokraja, ne umije prebivati u laži. Ono dopire do spoznaje da „praznina je dobra, praznina je sveta” (ibid.: 52). Odabrane nesuvremene duhove, istančane poznavatelje estetike užitka u propasti, Caracovo pisanje dovodi do odškrinutih vrata narodnog hrama Ništavila i egzodusa iz zatvorskog kompleksa reprodukcije života. „Nebo je prazno i vi ćete biti siročad da biste živjeli kao slobodni ljudi” (ibid.: 38). Albert Caraco je pričekao da postane siroče kako bi potvrdio svoju tezu da je oduvijek bio siroče neba. I onda se ubio.

• Bilješke

[i]      Umjetninu valja prostudirati u muzeju Tate Britain: https://www.tate.org.uk/art/artworks/li-b-n-0-t13219

[ii]     https://www.francis-bacon.com/artworks/paintings/portrait-man-walking-down-steps

[iii]   https://www.youtube.com/watch?v=16rSsThMDiU&ab_channel=AccePointtopoint

[iv]    Valja potom otići i u Tate Modern te uživati u sporom uživljavanju u ovu umjetninu, sve dok vas ne preplavi reskototalno iskustvo izgaranja: https://www.tate.org.uk/art/artworks/kim-death-of-sun-i-t14359

[v]     Nirnberška djevica (iron maiden) je ingeniozna sadistička sprava za mučenje koja funkcionira kao sarkofag s ugrađenim bodežima u nutrini u koju se polaže tijelo žrtve kako bi odumiralo u agoniji ispresječenog disanja. Kakav bogomoljasti mora da je užitak prebivati u vagini dentati takove jedne ženturače!

• Literatura

Baudelaire, Charles. 1982. Spleen Pariza: male pjesme u prozi. Zagreb: Znanje.

Caraco, Albert. 1963. Huit essais sur le mal. Neuchâtel: A. La Baconnière.

Caraco, Albert. 2006. Post mortem. Sexto Piso: Ciudad de México.

Caraco, Albert. 2020. Brevijar haosa. Čačak: Gradac K.

Esquivel Marin, Sigifredo. 2020. Escrituras cruzadas 1 (Cioran en compañía – imposible – de Caraco y Gómez Dávila). Reflexiones marginales, 60.

https://reflexionesmarginales.com/blog/2020/11/27/escrituras-cruzadas-1-cioran-en-compania-imposible-de-caraco-y-gomez-davila/

Esquivel Marin, Sigifredo. 2022. Escritura y estilo literario: Cioran, Caraco, Gómez Dávila. AYLLU-SIAF, 3:2, pp. 65-121.

Nietzsche, Friedrich. 2006. Volja za moć. Slučaj Wagner. Nietzsche contra Wagner. Zagreb: Naklada Ljevak.

Saenen, Frédéric. 2013. Albert Caraco, entre nausée et gnose. Société des lecteurs d’Albert Caraco.

https://albert-caraco.blogspot.com/2015/01/albert-caraco-entre-nausee-et-gnose.html

Saenen, Frédéric. [?]. Pourquoi lire Albert Caraco? Société des lecteurs d’Albert Caraco.

https://albert-caraco.blogspot.com/p/la-societe.html

Schiffter, Frédéric. 2013. Le charme des penseurs tristes. Pariz: Flammarion.

Villarreal Hernández, Alberto. 2015. Albert Caraco: la muerte en letra viva. Armas y letras, 18:90, pp. 59-64.

Volpi, Franco. 2013. Nihilizam. Zagreb: Demetra.