Prozni inovator Bergman. Nestalne intimne veze u hibridima romana i scenarija.

Objavom romana "Najbolje namjere" hrvatski su čitatelji konačno dobili uvid u cijelu trilogiju Ingmara Bergmana, koja potvrđuje da je slavni redatelj tajne obiteljskih trauma i intimnih odnosa ispisivao podjednako virtuozno kao što ih je i snimao, piše Gordana Crnković. Bergman piše kao inovator, ostvarujući hibridne romane-scenarije koji u prvi čas čitatelja mogu zbuniti, ali potvrđuju da robovanje književnim konvencijama sigurno nije pravi put za pisca.

• Naslovna fotografija: Kadar iz filma “Prizori iz bračnog života” (1973.). (SVT)

• Autorica je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

U jednom od prigodnih intervjua Joachim Trier, redatelj norveške obiteljske drame Sentimental value koja je dominirala na nedavnoj dodjeli Europskih Oscara, te je pokupila sve važnije nominacije za skorašnju dodjelu najprestižnije filmske nagrade, Oscara – u ožujku ove, 2026. godine – govori o evidentnom utjecaju najvećeg skandinavskog redatelja na svoj rad. Ističe da je gotovo nemoguće suvremenom skandinavskom filmskom autoru ne biti inspiriran Bergmanovim djelom, no kako se radi o mnogostrukom djelu pojašnjava koji je aspekt njemu bio najvažniji u radu na ovom filmu. „Inspirirala me ekstremna agresivna intimnost krupnog plana, tako često prisutna u njegovim djelima. Pogled se tada odvaja od svega društvenog. Dok razgovarate s osobom ne vidite to što možete vidjeti na filmu. Nije dopušteno zuriti, to bi bilo brutalno i nehumano. Ali Bergman nas je poučio da kada tako izbliza gledamo filmski lik u igri su empatija, identifikacija, ali i tajnovitost druge osobe koja uvijek ostaje neuhvatljivom.“

Doista, film norveškog redatelja posveta je bergmanovskom krupnom planu. Film prikazuje odnos dviju kćeri u tridesetim godinama s ocem, ostarjelim filmskim redateljem, koji u želji za pomirenjem s kćeri-glumicom vidi i mogućnost svojeg povratka na scenu. Strah od intimnosti, koji podjednako obilježuje egocentričnog oca koji je obitelj čitavog života sustavno zanemarivao i kćer-glumicu kojoj njezina profesija omogućuje da stalno iskušava mogućnost da bude netko drugi, u filmu je dodatno motiviran obiteljskom traumom zbog samoubojstva majke. Film je mračan i ozbiljan, odnos oca i kćeri težak i pun drame, no može se učiniti previše protumačenim. Finale filma donosi stanovito smirivanje obiteljske drame, a film s kćeri kao glavnom glumicom ipak se realizira.

„Nitko ne očekuje Personu!“ reći će glavni lik filma Bergmanov otok francuske redateljice Mije Hansen Løve iz 2021. godine svojoj životnoj družici. Oboje su američki scenaristi i redatelji i koriste pogodnosti rezidencije za umjetnike na otoku Fårö na Baltičkom moru gdje je neko vrijeme živio Ingmar Bergman i gdje su snimljeni neki njegovi filmovi. Dok je on iskusan i uspješan u redateljskom poslu, te hrabro odrađuje promotivne i slične aktivnost vezane uz filmski rad, ona se u radu na svom scenariju bori s raznim dvojbama, a dodatno je opterećuje što pokušava raditi u samoj Bergmanovoj kući, smještenoj usred impresivnog i pustog predjela.

Ingmar Bergman 1957. na setu filma Divlje jagode. (Louis Huch, CC0)

Oba su filma manje ili više uspješne posvete Bergmanovu geniju, ni prve ni zadnje u povijesti suvremenog filma, a oba uratka duguju svoju solidnu kvalitetu glumačkim izvedbama – u Sentimental value to su Stellan Skarsgård i Renate Reinsve, a u Bergmanovu otoku Vicky Krieps i Tim Roth. Oba filma apostrofiraju najbergmanovskiji film Personu (1966.). U Bergmanovu otoku ističe se Persona kao suprotnost suvremenom, znatno manje sudbinskom shvaćanju umjetnosti, koja je danas dio pogona s popratnim programom rezidencija za umjetnike, organiziranih posjeta tragom velikih umjetnika, okruglih stolova i sličnih manifestacija. Redateljica tog filma s blagom je ironijom donijela i fragmente filma nad kojim se rezidentica muči, a koji govori o ljubavnim mukama mlađe žene, no koji ne donosi neprozirnost i tajnu koju skrivaju intimne veze. Kao što ni nesavršen odnos redateljskog para na Bergmanovu otoku ne skriva dublju dramu; drame gotovo i nema, tu su samo laki nesporazumi i određeni zamor u odnosu koji se nastavlja.

Navedeni filmovi ne pristupaju djelu slavnog prethodnika preuzetno nego ponajprije ostvaruju hommage njegovom geniju, preciznije samo jednom no važnom dijelu njegovih zaokupljenosti, a ironiju će sačuvati za kreativne napore suvremenika.  Ti filmaši svojim djelima podsjećaju upravo na dio Bergmanova opusa koji tematizira složenost bliskih familijarnih i partnerskih veza, a koji je srodan romanesknoj trilogiji tog pisca i redatelja, nastaloj devedesetih godina prošlog stoljeća, u razdoblju nakon najvažnijeg dijela redateljeve filmske karijere.

Ako bismo željeli letimice pogledati suvremene odjeke onih Bergmanovih filmskih uprizorenja u kojima dominiraju filozofske aspiracije i apokaliptičke slutnje, istraživanje bi nas usmjerilo prema drugom skandinavskom autoru proizašlom iz bardova filmskog svijeta, a riječ je naravno o danskom redatelju Larsu von Trieru. No pitanja utjecaja švedskog scenarista i redatelja čija je filmska karijera trajala oko pola stoljeća zamršena su i, naravno, mnogostruka. U romanesknoj trilogiji iz devedesetih Bergman-pisac ipak neće propustiti namignuti onom drugom, metafizičkom dijelu svojih zaokupljenosti, te će u dojmljivom opisu srpanjskog poslijepodneva u malom sveučilišnom gradu prispodobiti mogućem kraju svijeta, koji on vidi krajnje nedramatičnim, bez praska i eksplozije koja bi glasno odjeknula. U njegovoj viziji svijet bi se mogao „zaustaviti, utihnuti, smiriti, izblijedjeti i iščeznuti u beskrajnoj kozmičkoj izmaglici“.

Istraživači ističu da scenariji tog umjetnika, od kojih su mnogi objavljeni kao knjige, imaju značajke književnih tekstova te sadrže mnogo digresija koje nemaju praktičnu svrhu za snimatelje ili glumce, dok neke praktične upute, primjerice podjela na scene, znaju izostati. Na pragu osmog desetljeća veliki filmaš ipak se snažno posvetio pisanju i nakon autobiografije Moj život: laterna magica (izvorno iz 1987., prijevod Mirka Rumca 1990, Grafički zavod Hrvatske) u devedesetima je objavio autobiografsku romanesknu trilogiju koju čine romani Najbolje namjere (1991., 2025. prijevod Magdalene Vračarić), Rođeni u nedjelju (izvorno 1993., prijevod Željke Černok 2018.) i Povjerljivi razgovori (1996., prijevod Elizabete Vrbančić 2022.). Nedavnom objavom najopsežnije knjige trilogije sada, zahvaljujući nakladničkoj kući Disput, imamo uvid u važan dio stvaralaštva autora koji je podjednako dojmljiv kao redatelj i kao pisac!

Bergmanova autobiografska trilogija – Najbolje namjere, Povjerljivi razgovori i Rođeni u nedjelju. (CC0)

U poznatom eseju o geniju Ingmara Bergmana norveški pisac Karl Ove Knausgård ističe da ga je Bergmanov genij dotaknuo tek kada je pročitao Najbolje namjere, premda je već prije poznavao neke autorove filmove. Tvrdnja je intrigantna i definitivno skreće pozornost na roman, no norveški je pisac moguće više strastveni čitatelj nego okorjeli filmofil. Ali i neki kritičari ističu taj roman kao najdojmljiviji dio autobiografsko-fikcionalne trilogije, što je paradoksalno, ali nije neuvjerljivo. Roman je, naime, pisan u formi scenarija, no ipak s umetnutim narativnim dijelovima, i na oblikovnoj razini je doista manje ambiciozan nego virtuozno ispisano djelo Rođeni u nedjelju. Paradoks je Bergmanova pisanja da i u formi koja dovodi u pitanje naslijeđena mnijenja kritike i književne teorije može ostvariti izniman tekst koji dopire do tajne unutarnjih istina likova, dakle do same srži egzistencije.

Romani Najbolje namjere i Povjerljivi razgovori, oba pisana u formi neuobičajenog spoja proznog teksta i scenarija, usredotočeni su na odnos autorovih roditelja; prvi donosi fikcionaliziranu pripovijest o njihovom upoznavanju i prvim ljubavnim krizama, dok se drugi bavi majčinim preljubom i osjećajem krivnje. Roman Rođeni u nedjelju govori o delikatnom odnosu oca i sina i o jednom od rijetkih izleta dječaka Pua, Ingmarova alter ega, s ocem. Tri knjige pripovijedaju o istim likovima, svaka iz drukčije perspektive, imenujući likove drukčijim imenima. Ta jedinstvena priča ispripovijedana na tri različita načina velik je kreativan pothvat. I premda se načini pripovijedanja razlikuju, pri čemu su Rođeni u nedjelju pravi roman koji neće zbuniti ni književne čistunce, dok su druga dva dijela trilogije romani-scenariji, Bergman će i na oblikovnoj razini ostvariti zanimljivu poveznicu među dijelovima trilogije. U Najboljim namjerama primjerice, autor će se javiti izravnim komentarima o nepouzdanosti sjećanja i pouzdano-nepouzdanoj naravi svojeg istinito-fikcionalnog pothvata, dok će u djelu Rođeni u nedjelju, koje izmjenjuje neutralni pogled na čitavu familijarnu konstelaciju i pripovijedanje koje se približava perspektivi senzibilnog dječaka, također ostvariti upade autora, koji je sada odrastao i više puta izravno će se obratiti čitatelju i reći će „Već sam tada imao problema sa stvarnošću.“

Ingmar Bergman, senzibilni dječak koji je “imao problema sa stvarnošću”. (Finnkino, Fair Use)

Pristup filmaša i pisca prepleće se, i nije samo stvar u tome da su i prema Bergmanovim romanima drugi redatelji snimili filmove, kao i da su scenariji za filmove samog Bergmana objavljeni kao knjige. Iskustvo rada na filmu Bergmanu je sigurno omogućilo da u romanu nastupi kao inovator, ostvarujući te hibridne tekstove, romane-scenarije koji u prvi čas čitatelja mogu zbuniti, ali potvrđuju da robovanje književnim konvencijama sigurno nije pravi put za pisca. A Rođeni u nedjelju pokazuju kako je Bergmana upravo filmski način razmišljanja poučio samoj poetici romana: izmjene pripovjedne perspektive su poput izmjena perspektive kamere, a filmaš-pisac i u tekstu se virtuozno koristi pripovjednim tehnikama. S lakoćom koju duguje svojoj iznimnoj nadarenosti upija mogućnosti medija kroz koji progovara, bio to film ili prozni tekst.

Roman-scenarij Najbolje namjere osvaja od prve stranice. Teško se sjetiti uvodne scene bilo kojeg djela svjetske književnosti u kojem portret protagonista tako efektno određuje sva buduća zbivanja. Uvodne stranice Najboljih namjera  ilustriraju poznatu misao drevnog filozofa prema kojoj je čovjekov karakter njegova sudbina. Protagonista koji se ovdje zove Henrik upoznajemo kao studenta teologije koji usprkos neimaštini njega i njegove majke-udovice ne želi prihvatiti pomoć imućnog djeda ocjenjujući njegov prijedlog kao nemoralnu ponudu. Henrik naime odbija djedovu molbu da posjeti baku koja je na samrti i želi ga vidjeti premda mu djed za uzvrat nudi izdašnu pomoć do završetka studija. Ne može pristati na ponudu zato što je djed razbaštinio njegovog oca i time odredio tešku situaciju Henrikove majke i njega samog. Uvodna scena tako otkriva ishodišnu traumu koja određuje karakter budućeg pastora i čini težak teret za sve njegove buduće bliske odnose, partnerstvo i roditeljstvo. Sve je već u toj sceni nagoviješteno: rigorozno shvaćanje odgovornosti budućeg pastora, njegova nemogućnost praštanja, emocionalna distanciranost, ali i složeni odnos siromašnog čovjeka prema novcu, klasi, sramu i ponosu. Proturječja pastorova karaktera dolaze do izražaja i u Povjerljivim razgovorima u njegovoj reakciji na suprugino priznanje nevjere.

Bitna ambivalentnost bliskih odnosa na potresan način prisutna je u romanu Rođeni u nedjelju. Familija provodi ferije u zapuštenom ljetnikovcu. Dječak Pu radije se igra s lutkama u društvu malene sestrice nego sa starijim bratom i njegovim metalnim vojnicima. Izlet s ocem dječak ima zahvaliti najavljenoj posjeti punice koja se pastoru jako zamjerila jer je davno predvidjela da njezina kćer i siromašni student nisu jedno za drugo te susret s njom nerijetko nastoji izbjeći. Otac pak dječakov pristanak na izlet duguje dječakovoj bojazni da bi otac na izlet umjesto njega mogao povesti atraktivnu obiteljsku prijateljicu. Dječak je ovdje, dakako, senzibilan, intuitivan, a prema lokalnoj praznovjerici on je i vidovit, poput svih ljudi rođenih u nedjelju. Sam izlet, ta tako rijetka prigoda da se druži s ocem, dječaku će, neočekivano, donijeti veliku radost. Jednostavan obrok, kupanje u hladnoj rijeci, borba s olujom i pastorovo dobro raspoloženje izmamit će dječakove riječi: „Mogli bismo ovako oko cijele zemaljske kugle, otac i ja“. A otac će dječaka iznenaditi riječima „I ja sam rođen u nedjelju!“. Ovako prepričan u najbitnijim crtama odnos dječaka i oca-pastora ne otkriva naravno sva lica samoće preosjetljivog dječaka na obiteljskom ljetovanju. Sve to, ali i smiješno-otužnu familijarnu svakodnevicu donosi sam roman. Kao i druga dva dijela Bergmanove romaneskne trilogije, i Najbolje namjere obilježuje spoj uzbudljivo ispripovijedane priče, esencijalnih uvida i dočarane atmosfere obiteljskih ambijenata i okupljanja. I više od toga, ono što mogu iznijeti samo „rođeni u nedjelju“. Bergmanovi su romani divno čitateljsko iskustvo!