Puhovski o Rijeci 2020: Dozirani šokovi, pripitomljena provokacija, po uzoru na kasni real-socijalizam

Slične su, režimski umivene provokacije i u starom sustavu služile da se ustanovi koji je dio podržavatelj(ic)a režima odveć zahirio, te se na njih može računati samo kao na rezervoar prosvjeda. Tako se identificiraju oni koji su istovremeno ideologijski dobrodošli, ali i podobni za eventualno ograđivanje vrha od svih koji “teško prihvaćaju promjene u našem društvu“.

Dugo očekivano dospijeće evropske prijestolnice u Hrvatsku izazvalo je, zapravo očekivano, mnogo više lokalnih no bjelosvjetskih reakcija (jer tako je, prema svemu, pripadna svečanost i bila zamišljena). Po strani od nacional-suverenističko-subnorovskih erupcija ogorčenja (ponajprije zbog zvijezde petokrake i popratnih simbola), s jedne, i liberalno-ljevičarsko-evropskoga oduševljenja (zbog suprotstavljanja svakidašnjoj crkveno-političkoj verziji kulture), s druge strane, riječka je uvodna zgoda u osnovi sustavski pripitomljena provokacija, u mnogome nalik na oficijalni kulturni pogon kasnoga real-socijalizma.

Sve je, naravno, izvedeno u suvremenome ozračju smušene postmoderne – neobarokna z(a)grada označena neonacionalnim simbolima (koji, trenutno, „streme Europi“), ispunjena je nečime što je trebalo šokirati domaću većinu (a one u inozemstvu jedva i dotiče). No, u pravome post-real-socijalističkome stilu, šokovi su bili dozirani – ponajprije političkim naslagama koje su na njih naslonjene; riječima samih voditelja: „Red rocka, red baroka“ (pitanje je, doduše, koji je red bio za većinu publike šokantniji).

Real-socijalizam nije nikada imao problema sa zaposjedanjem baroknih i inih prostora svojim ideologijskim proizvodima, posebice u tzv. posebnim prigodama (njemačka poštapalica “DDR-Rokoko“ zgodno ukazuje na to). U svojim poznim godinama režim je to činio na umjereno „inkluzivan način“ (kako bi se danas reklo), tj. po načelu ma non fanatico. U posljednjih desetak godina tih režima (u jugoslavenskoj verziji i prije) to je izgledalo tako da bi u svetkovine svagda ugurali i poneku rock točku – kako bi se vidjelo da „i mi to imamo“ (a ne samo oni na Zapadu), da i „mi korespondiramo  s onime što vole mladi“. Uz to, omiljeni je obrazac bio izvođenje revolucionarnih  (i inih režimu milih) pjesama u rock aranžmanu (sve do, primjerice, Balaševićeva kičasto soc-patriotskoga pjesmuljka „Računajte na nas“). Ma kakva glazba bila, tekstovi su ostajali „na liniji“ (ili su tradicionalni tekstovi mijenjani da bi se linija dodatno naglasila), ali još je važnije bilo to što je okvir svake priredbe bio neupitno režimski postavljen.

Ma kakva glazba bila tekstovi su ostajali režimski: Korni-grupa Četrdesetprva

Ovih dana u Rijeci to je – na početku malograđanski impostirane  svečanosti službenoga otvaranja – iskazano (takorekuć samorazumljivim) povezivanjem činjenice da je Rijeka (u ozbiljnoj konkurenciji) izborila poziciju evropske prijestolnice kulture s činjenicom da je – rotacijom – u isto vrijeme Hrvatsku dopalo predsjedanje Vijećem evropske unije. Jedno s drugim doista nema nikakve veze, ali je sveza izmišljena kao jasan nacionalni okvir (e da se ipak ne bi odveć pričalo o Rijexitu). Uz put, i činjenica da se (gotovo) svake godine (svakako, poradi lakšega zadovoljenja brojnih apetita) proglašuju po dvije prijestolnice evropske kulture po sebi je naprosto nekulturna.

U post-real-socijalističkome postavu ma non fanatico je eto prešlo u nešto nalik na „Andante patriottico ma non fanatico“ (prije točno trideset godina jadni Auberson takvo što vjerojatno ipak nije imao na umu). Radikalnost se je – budući da rock više nikoga ne smeta – iskazivala na rodnome području; jedno od voditeljskih bića bio je glumac (široko poznat kao zaštitno lice kampanje za Tele2) koji predstavlja transvestita. Godinama nakon što je (poslovično konzervativnu) Austriju na „Pjesmi Eurovizije“ predstavljala glasovita Conchita, ovako što može zabezeknuti samo kulturno, čak: informacijski posve zapuštene, neo-subnorovc(k)e, prije svega.

I opet je na djelu paralela sa starim sustavom – slične su, režimski umivene provokacije i tada služile za to da se ustanovi koji je dio podržavatelj(ic)a režima odveć zahirio, te se na njih može računati samo kao na rezervoar prosvjeda. Tako se identificiraju oni koji su istovremeno ideologijski dobrodošli, ali i podobni za eventualno ograđivanje vrha od svih koji “teško prihvaćaju promjene u našem društvu“.

Vrhunac je prosvjedovnoga programa svakako bio zamišljen u alternativnoj, mirotvornoj interpretaciji Zajčeva Šubića Zrinjskog. Umjesto: „U boj, u boj!“ pjevalo se je: „Za mir, za mir!“; pritom je posve jasno falsificirana glazbena intencija djela (jer riječ je o jednoznačno militarnoj  glazbi, koja drukčijim tekstom nije izgubila puno od svojega koljačko-patriotskoga naboja). Radikalnije bi bilo – ako se već na to ide – propitati sam macho koncept junačke nacionalne opere i dati da ženski glasovi, ili, primjerice, Max Emanuel Cenčić, u tom dijelu dođu do riječi (uostalom, i u mirovno prepravljenoj inačici braća ostaju u poziciji subjekta, a sestre tek kao objekt bratskoga ljubljenja), ili dovesti u pitanje poziciju Šubića kao nacionalnoga junaka, koji je, u zbilji, branio madžarski teritorij (te je, posve legitimno, smatran njihovim nacionalnim junakom), ili barem odlučiti da se – „hrabro“ – Zajca barem jednom najavi bez (sitno)plemićke titule (kod Goethea, za usporedbu, već odavno gotovo nitko ne spominje prefiks von).

Umjesto: „U boj, u boj!“ pjevalo se je: „Za mir, za mir!“; pritom je posve jasno falsificirana glazbena intencija djela

No, najgore je bilo to što su sve ove glazbene eskapade (koje su navodno rušile tabue) bile svojevrsna Tafelmusik, smišljena u osnovi kao pratnja gozbi. Ovdje je menu međutim sadržavao žalosno rutinske, besadržajne govore kakvi i dolaze iz nomenklature, oglasili su se (čitajući, naravno) po redu – u ime grada, županije i vlade (neovisno o političkome kontekstu, pozitivan je posljedak nedolaska premijera i predsjednice bio u tomu što je svima bio ušteđen jedan govor, jer je ministrica kulture – prije činovnički no kultivirano – predstavljala oboje).

Nikomu, izgleda, ni na pamet nije palo da dovede princa karnevala umjesto, recimo, Obersnela, ili neka slična mangupska doskočica. Jer, autori su bili razvidno oduševljeni vlastitom provokativnom hrabrošću u već rečenim prevratnim elementima. Posljednji je od njih bio humoristički dodatak s dvije rečenice na talijanskome (jedine te večeri), jeziku bez kojega nema (barem) prošlosti Rijeke, a koji je (do 1946.) priječio ulazak hrvatskoga u kazalište (pa sada možda vraćaju „dugove“), da bi sve završilo nekim amalgamom navijačkoga pozdrava i Berlusconijeva pokliča.

Provokacija je očito pogodila poglavito kulturno isključene, odnosno radikalno-patriotski uključene, dakle – imala je smisla prije svega za domaću uporabu. (5. veljače je u Saboru mali performans izveo HDZ-ov Stevo Culej, koji je na saborske klupe stavio fotografiju jugoslavenske zastave koju gazi crna čizma s bijelim vezicama, inače simbol pronacističkog dijela skinheads pokreta.)

Na tragu devetnaestostoljetne redukcije kulture na umjetnost (s time da sva radikalnost ostaje unutar umjetničkoga pogona, te se na sve političke napade može odgovoriti frazom o slobodi umjetnosti), nakon završetka protokolarnoga početka, zatvorenoga u kazalište, oprezno se kročilo u svakidašnjicu. Namjesto ozbiljno kulturnoga suočavanja s prošlošću (grada) sav je radikalizam istovaren – u luku, dakako. Nitko se nije sjetio (ili usudio) učiniti nešto što krasi već nemali broj evropskih gradova (pa i Beograd, doduše tek u nekoliko ulica) – odlučiti da se na početku svake od starijih ulica postave ploče sa svim imenima koja su imale u prošlosti. Pa da se vidi što se je sve događalo u gradu, još važnije; što je sve grad u prošlosti prihvaćao (ili morao prihvatiti).

U luci je večernji, manje formalni program na otvorenome trebao, kako se čini, pokazati osvajanje urbanoga prostora kulturom (najavila je to već u HNK direktorica EPK noseći malu lučku dizalicu na – dakako – lijevome ramenu). Intencija je bila nostalgična spram industrijske tradicije Rijeke. No, nostalgija, po logici stvari, ne dopušta kritičnost. Kao što je nostalgija za svjetskom ulogom industrijske Rijeke iz koje dolazi „čudo tehnike dvadesetoga stoljeća“, naime torpedo, zapostavila zločinački značaj ovoga oružja, a nostalgično okretanje „Galebu“ zabašurilo brojne koljače koje je brod „ponosno prevozio“.

Slično se je dogodilo i s industrijskom sastavinom riječke prošlosti; iz svega je ispala brojnim električnim gitarama naglašena suvremena verzija radničke pastorale. U tradiciji podgrijanoga proletkulta radništvo je u riječkoj luci plesalo (na kiši) poput pastir(ic)a na Charpentierovu glazbu. No, dok su Bogdanov i drugovi prije stotinu godinu nastavljali revoluciju drugim sredstvima, ovo je u Rijeci imalo jasnu funkciju nadomjestka revolucije (pa čak i pomisli na nju). Umjesto socijalističkoga realizma (koji je ideologijski nastojao uljepšati postojeću radničku klasu) zbio se je tako socijalistički nadrealizam, voljan da uljepšava klasu koje više – gotovo – i nema (utjelovljenu u lijepo našminkanim licima mladih žena – pod radničkim kacigama).

Umjesto socijalističkoga realizma (koji je ideologijski nastojao uljepšati postojeću radničku klasu) zbio se je tako socijalistički nadrealizam, voljan da uljepšava klasu koje više – gotovo – i nema

Dva i pol stoljeća socijalističke tradicije i gotovo dva stoljeća marksizma imali su zajedničku osnovu  u nastojanju da (s promjenjivim uspjehom) dođu do same naravi radničke klase i tako omoguće njezino oslobođenje. Ta je narav otkrivena u eksploataciji – utoliko je prije pedesetak godina svakome tko iole poznaje literaturu moralo biti gorko-smiješno kada je Savez komunista Jugoslavije najavio „novu etapu borbe za jačanje radničke klase“, jer, to je jačanje – uvijek – moguće samo jačanjem eksploatacije (ne-baš-pametna-ideologija često djeluje razotkrivajuće).

Pola stoljeća poslije kao svojevrsna novota obznanjuje se program u kojemu se u luci žali za nestalim radništvom (lučko je radništvo bilo oduvijek sinonim za one koji su izvrgnuti najgorim uvjetima rada – onome što Marx naziva „die knochende Arbeit“). Izbijajući – dakako, s mukom – iz gomile lutkasto lijepih lica samo je alternativno-legendarni Indoš, radeći u znoju lica svoga na šahtofonu (koji je konačno pronašao dovoljno prostora da svojim kultivirano enervantnim zvukom doista dođe do punoga izražaja) demonstrirao muku moderne proizvodnje o kojoj je, u ozbiljnome pristupu, nužno riječ.

Drukčije rečeno, socijalistički je program – više-manje svih provenijencija – težio ukidanju takva rada i, konsekventno, radničke klase, naime: eksploatacije, a ne njezinu (prigodnome) uljepšavanju. Antifašistički je odvjetak ovoga povijesnog programa uvjerljivo prizvan svojevrsnom himnom otpora, pjesmom „Bella ciao“ – izvorno pjevanom u svijetu rada, a ne rata kao prosvjed protiv nemogućih uvjeta u kojima su se nalazili berači/ce riže. Jedan je od nelogičnih elemenata uvodnoga programa i u tomu što je žrtvovanje života izbačeno iz Zajčeva „Zrinjskog“, no ne i iz radničko-ratničke pjesme na kraju čitava uvođenja u EPK.

Socijalistički je program težio ukidanju radničke klase, naime: eksploatacije, a ne njezinu (prigodnome) uljepšavanju. Antifašistički je odvjetak tog povijesnog programa uvjerljivo prizvan svojevrsnom himnom otpora, pjesmom „Bella ciao“ – izvorno pjevanom u svijetu rada, a ne rata kao prosvjed protiv nemogućih uvjeta u kojima su se nalazili berači/ce riže.

Antifašizam je, svakako, došao nekako na kraju, implicirajući, valjda, da je Rijeka transhistorijska pojava koja objedinjuje (ali i nadilazi) i (D’Annunzijev) protofašizam i (postfašistički?) antifašizam, i fašističku i real-socijalističku vlast nad gradom. Mobilizirati lokalni identitet protiv nacionalnoga (i transnacionalnog) svakako je moguća taktika (i u današnjem svijetu), ali sa sobom nosi i ozbiljne opasnosti – od kampanelizma, na prvu ruku, do mogućega ponavljanja povijesti evropskoga građanstva (postupno nacionaliziranje lokalno privilegiranoga gradskoga opstanka, pa imperijalističko internacionaliziranje, itd.).

Moguće je, ipak, da prve dvije predstave u okviru EPK i ne treba baš odviše ozbiljno shvaćati (riječ je, jasno je, „samo“ o uvodnim zgodama) – pa ni u mjeri u kojoj autorski/organizacijski tim sebe sama shvaća. Naredni će programi jasnije pokazati o čemu se doista radi (neovisno o histerijama onih koji otpočetka vide sve – naravno crvene – zvijezde na riječkome području i ustreptalome oduševljenju druge strane koja već vidi Rijeku na mjestu Pariza, npr.). No, kako je krenulo – valja očekivati mnogo (pretežito, ali ne i isključivo, ambiciozno alternativne) umjetnosti, a malo kulturnih promjena u svakidašnjici. I to je zasigurno bolje od onoga što je sada na djelu – no, ne bitno.