FILOZOFIJA

Od marksizma do Londonske škole ekonomije. Shearmur o životu i nasljeđu Imre Lakatosa

Jeremy Shearmur / 13. rujna 2024. / Rasprave / čita se 26 minuta

Lakatosova filozofska karijera započela je pod utjecajem Hegela, Georgea Polye, Georgea Lukácsa i Poppera, a razvila se kroz interakcije s intelektualnim krugom na Londonskoj školi ekonomije, piše Jeremy Shearmur. Lakatosov rad ostavio je značajan trag u filozofiji znanosti, no nakon njegove smrti na vidjelo su izašli i kontroverzni detalji o djelovanju u ratnoj i posljeratnoj Mađarskoj.

  • Naslovna fotografija: Imre Lakatos (London School of Economics)
  • Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.
  1. Uvod

U američkoj komediji iz 1988. godine – koja je spojila crtane i igrane scene – privlačna supruga Rogera Rabbita, Jessica, izgovara nezaboravnu rečenicu: “Nisam loša; samo sam tako nacrtana.” Moglo bi se reći nešto slično za mog poznatog profesora na Londonskoj školi ekonomije, Imrea Lakatosa[1], premda s manje opravdanja. Lakatos je bio izuzetno inteligentan čovjek s ogromnim rasponom znanja. Bio je zabavan i sofisticiran, s vragolastim smislom za humor. No, problem za Imrea bio je i njegov fizički izgled koji je znao ostavljati zlokoban dojam.[2]

Lakatos me podučavao, kroz svoja predavanja o filozofiji znanosti, kao i tijekom mog postdiplomskog studija na malom odjelu u kojem je radio. Također je sudjelovao u nekim značajnim predavanjima koja je držao Paul Feyerabend. Lakatos bi se mogao opisati kao netko tko je kreativno dobacivao za vrijeme tih predavanja, stojeći između svog prijatelja Feyerabenda i ploče na zidu predavaonice, na kojoj je pisao kritičke komentare dok je Feyerabend predavao.

Lakatos je bio upečatljiva figura. Mađar koji je govorio maštovitim i snažno naglašenim engleskim. Njegovao je humorističnu personu, ponašajući se na zabavno drzak način – što je, čini mi se, ponekad koristio kao paravan za istinsko drsko ponašanje.[3] U Englesku je stigao kao izbjeglica iz Mađarske, za vrijeme Mađarske revolucije. Dobio je stipendiju Rockefellerove zaklade za studij drugog doktorata na Cambridgeu. Napisao je osebujnu tezu pod mentorstvom Richarda Braithwaitea. Njegov rad, Essays in the Logic of Mathematical Discovery, predstavlja maštovitu mješavinu materijala iz povijesti i filozofije matematike, koji su kasnije dijelom korišteni u knjizi Proofs and Refutations.

­­

Njegova doktorska teza predstavljala je maštovitu mješavinu materijala iz povijesti i filozogije matematike, koji su kasnije korišteni u knjizi Proofs and Refutations.

U svojoj doktorskoj disertaciji, Lakatos je priznao utjecaj Hegelove Logike, mađarskog autora o matematičkoj heuristici Georgea Polye (čije je djelo How to Solve It Lakatos preveo s engleskog na mađarski[4]), kao i Karla Poppera. Još se raspravlja se o tome u kojoj su mjeri hegelijanske ideje igrale ulogu u Lakatosovu radu.[5] Dodatne komplikacije proizlaze iz činjenice da je Lakatos u Mađarskoj bio marksist i partijski aparatčik te da je bio pod utjecajem važnog marksističkog filozofa Georgea Lukácsa.[6] U Velikoj Britaniji bio je bez državljanstva, a vlasti su se protivile njegovim pokušajima da dobije britansko državljanstvo. Spekuliralo se o tome je li to povezano s njegovim ranijim aktivnostima vezanim s Komunističkom partijom ili s činjenicom da je davao informacije mađarskim vlastima nakon što je pušten iz političkog zatvora prije revolucije.[7] O Lakatosovim aktivnostima u Mađarskoj i kontroverzama vezanim uz to reći ću više kasnije. Mađarski materijal, nužno, mora se temeljiti na mom čitanju sekundarnih izvora. Moje osobno poznavanje Lakatosa svodi se na to da mi je bio profesor i da sam s njim imao interakcije dok sam bio asistent Karla Poppera. Također sam radio na istraživanju dokumenata Imrea Lakatosa u arhivu Londonske škole ekonomije (LSE).

  1. Lakatos na LSE-u

Koliko znam, Lakatosa je u LSE uveo Joseph Agassi. Agassi je bio pametan, no idiosinkratičan Izraelac. Studirao je fiziku u Izraelu, postao zainteresiran za međusobne odnose između fizike i metafizike kako ih je, na primjer, Popper obradio u The Nature of Philosophical Problems and their Roots in Science,[8] te je radio s Popperom kao njegov postdiplomski student i asistent.[9] Agassi je puno pisao o aspektima povijesti i filozofije znanosti. No, imao je posebno širok raspon interesa i upečatljive stavove o mnogim različitim temama. Bio je spreman diskutirati o Popperovim idejama i vlastitom pristupu njima u mnogim različitim kontekstima. Čini se da je bio posebno utjecajan učitelj koji je bio prava inspiracija studentima koji su s njim radili. Osobno sam ga smatrao frustrirajućim jer, po mom mišljenju, nije dovoljno jasno izlagao svoje stavove niti o čemu je točno raspravljao u radovima drugih ljudi. U svakom slučaju, čini se da je Agassi upoznao Lakatosa sa skupinom na LSE-u okupljenom oko Poppera, i čini se da je Lakatos značajan dio svog rada na doktorskoj disertaciji obavio dok je bio u kontaktu s ljudima na LSE-u.

Glavne ideje iz Lakatosove disertacije – kao i materijal iz nje objavljen kao Proofs and Refutations – nije lako sažeti. No, ukratko, Lakatosov je glavni interes bio ponuditi upečatljivu rekonstrukciju jedne epizode iz povijesti matematike – Eulerovog rada o poliedrima – u obliku duhovitog dijaloga. Lakatosov pristup naglašavao je neformalne heurističke aspekte, ali je također iznosio dokaze mnogo više putem pretpostavki i pobijanja nego što ih se povijesno shvaćalo. (Iako bi se moglo reći da se radi o proširenju Popperovog falibilizma na filozofiju matematike, nije bilo jasno koliko je Popper sam bio zadovoljan takvim pristupom ako bi ga se shvatilo kao opći pristup filozofiji matematike.) Argumentirano je da je pristup koji je Lakatos primijenio zapravo bio blizak tradiciji među povjesničarima matematike u Mađarskoj.[10] Lakatos je ponudio širu obranu svog pristupa u članku pod naslovom A Renaissance of Empiricism in the Philosophy of Mathematics.[11] No, koliko se taj pristup mogao razviti ili obraniti od kritičara, ostaje stvar rasprave.  U početku je bio imenovan za predavača filozofije matematike na LSE-u, no njegovi su se interesi postupno prebacili na filozofiju znanosti.

Lakatos na LSE-u. (LSE Library)

Važnu ulogu u tome odigrala je konferencija o filozofiji znanosti održana na Bedford Collegeu u Londonu 1965. godine, na kojoj je Lakatos bio organizacijski tajnik. Konferencija je vjerojatno najpoznatija po tome što je jedan svezak njezinih zbornika, Criticism and the Growth of Knowledge,[12] objavio Cambridge University Press, te je privukao veliku pozornost.[13] Taj se svezak fokusirao na pitanja vezana uz filozofiju znanosti koja su proizlazila iz kontrastnih stavova Karla Poppera i Thomasa Kuhna. Lakatos osobno nije izlagao radove na konferenciji, ali je objavio dva rada u zborniku, koja su napisana nakon što je konferencija održana.

U jednom od njih,[14] Lakatos je ponudio oštar kritički osvrt na ideje Rudolfa Carnapa o induktivnoj logici. U tom radu Lakatos je koristio popperovsku temu koju je uvelike učinio svojom: pratio je razvoj problema i teorija kroz vrijeme, te je kritizirao različite verzije tih pogleda kao primjer povlačenja – mijenjanja ideja kako bi se problemi koji su se s njima pojavili zaobišli, umjesto da ih se adresira. [15]

U drugom radu Lakatos je počeo iznositi vlastite ideje o filozofiji znanosti. Polazna točka ovog rada bila je Lakatosova misao da bi se neke Popperove ideje o onome što je nazvao “metafizičkim istraživačkim programima” i neki rad Johna Watkinsa (drugog člana filozofskog odjela LSE-a) koji se odnosi na “potvrdivu i utjecajnu metafiziku” mogli koristiti kao osnova za “popperovski” odgovor Kuhnu.[16] Međutim, s vremenom su se Lakatosovi stavovi mijenjali,[17] a također se čini da su se temeljili na idejama koje je imao o filozofiji znanosti dok je revidirao Proofs and Refutations iz svoje doktorske disertacije, za objavljivanje u British Journal for the Philosophy of Science.[18]

Njegovo izlaganje bilo je prepuno anegdota, tračeva, spekulativnih ideja, zanimljivih primjedbi o povijesti misli

Imao sam sreću pohađati Lakatosova predavanja u vrijeme dok je razvijao te ideje. Njegova su predavanja bila izvrsna za grupu sposobnih studenata, u smislu da nam je, umjesto da nam daje vrstu uvoda u temu kakva bi se mogla naći u udžbeniku, Lakatos dijelio svoja trenutna istraživanja. Njegovo izlaganje bilo je prepuno anegdota, tračeva, spekulativnih ideja, zanimljivih primjedbi o povijesti misli – kao i, treba reći, prilično nespretnih pokušaja koketiranja s nekim studenticama diplomskog studija.[19] Sve to stvorilo je pravi osjećaj intelektualnog uzbuđenja, u kojem vas je uveo u središte rada kojim se u to vrijeme bavio.[20]

Lakatos je na predavanjima razvijao vlastite stavove putem složene disekcije Popperovih pogleda na tri različite verzije, od kojih je treću Lakatos identificirao i razvijao na poseban način. Nije baš jasno da su se Popperovi stavovi doista razlikovali od „trećeg“ pogleda koji je Lakatos identificirao[21] – iako je, mislim, bilo dovoljno bitnih razlika između Popperovih stavova i ideja koje je Lakatos sam na kraju zastupao da one jasno predstavljaju drugačiji pristup. Kako bi se razjasnilo što se događalo, moglo bi biti korisno započeti s Popperovim idejama, a zatim prijeći na Lakatosa.

Popper je u svojem Logic of Scientific Discovery tvrdio da je karakteristika znanstvenih ideja njihova otvorenost za opovrgavanje. U vrijeme kada je napisao izvornu verziju (1934.), Popper je osobno poznavao članove Bečkog kruga. Oni su uglavnom dijelili njegove interese za znanost, logiku i racionalnost, ali su bili kritični prema metafizici. Popper je bio svjestan svojih metafizičkih stavova, kao i uloge koju je određena metafizika imala u razvoju znanosti. No, u to vrijeme nije mogao ponuditi objašnjenje kako bi jedna metafizička teorija mogla biti racionalno preferirana u odnosu na drugu. Tijekom 1940-ih i 1950-ih Popper je razvijao ideje o načinu na koji bi različite metafizičke teorije mogle poslužiti kao ono što je nazvao “metafizičkim istraživačkim programima” za razvoj znanosti. Također je raspravljao kako se takve ideje mogu kritički procijeniti.

Lakatos je razvio vlastite ideje putem rekonstrukcije ovog materijala koji je Popper iznio sustavnije u svojoj tad neobjavljenoj knjizi Postscript (čiji je Lakatos imao primjerak korekture[22]).[23] Vrijedi napomenuti da je Lakatos prvo razvijao „popperovsku“ alternativu Kuhnu, kojemu se potom postupno približavao. Kuhn je postavio pitanje o ulozi onoga što je nazvao „paradigmama“ u razvoju znanosti. Terminom „paradigma“ koristio se na mnogo različitih načina.[24] Ali je upečatljivo, usporede li ga se s Popperom, da je Popper naglašavao ulogu kritike i promjene ideja kao odgovora na kritiku, dok je Kuhn naglašavao ulogu relativno nekritičkog zalaganja u znanstvenom obrazovanju i otporu znanstvenih ideja prema promjeni.[25]

Lakatosa je isprva privukla ideja korištenja Popperovog i Watkinsovog rada o metafizici i njenom utjecaju na razvoj znanosti kao načina na koji bi se moglo odgovoriti Kuhnu. No, radikalno je reinterpretirao takve ideje, koristeći svoju trostruku podjelu Poppera. Popperova briga bila je za metafizičke ideje koje su nudile sustavan prikaz onoga kakav bi svijet mogao biti: tu se može misliti na atomizam, teorije polja i Popperove ideje o ulozi indeterminističkih sklonosti. Lakatos je, umjesto toga, naglasio ideju da bi ključni dijelovi primarno empirijske znanstvene teorije mogli biti zaštićeni od kritike, dok bi se odgovornost za empirijske probleme preusmjeravala na druge aspekte.

To je, zapravo, Popper primijetio i o tome raspravljao. Kada se teorija testira, ako se pokaže da je pogrešna, nešto se mora izmijeniti. Ali je nagađanje što točno treba promijeniti. Kao što je Pierre Duhem tvrdio u The Aim and Structure of Physical Theory, u testu se može napraviti mnogo različitih pretpostavki – bilo eksplicitno, kao pozadinske pretpostavke, ili, primjerice, zbog toga što se njihova točnost implicitno pretpostavila pri konstruiranju dijelova znanstvene opreme koja se koristi u testiranju. U principu, može se pretpostaviti da je bilo koja od tih pretpostavki odgovorna za problem – i stoga bi mogla biti jedna ili više njih, a ne nužno teorija koja je izričito testirana, ono što treba mijenjati.[26] Sve se to može naći u Popperovom radu.[27] Raspravljao je o tim pitanjima u svojoj Logic of Scientific Discovery, kada je govorio o ‘konvencionalizmu’: stavu da naše znanje treba shvatiti kao proizvod takvih odluka, koje se obično donose s obzirom na ono što bi bio najjednostavniji način na koji se naše iskustvo svijeta može predstaviti.

Popperov pogled – u kojem ga je Lakatos slijedio – bio je da je modificiranje vlastitih ideja u redu, ali bi to trebalo biti vođeno ciljem da ono što tvrdimo bude što odvažnije ili da govori što više o svijetu. Popper je također tvrdio – u čemu ga je također slijedio Lakatos – da trebaju postojati povremene potvrde tih spekulativnih modifikacija naših ideja.[28] Međutim, u tome su pogledu postojale dvije važne razlike između Poppera i Lakatosa.

Dok je Popper bio aspirativni realist, za Lakatosa je bilo dovoljno da se povećava sadržaj onoga što se empirijski tvrdi. (LSE Library)

Prva je ta što je Popper bio ono što bi se moglo nazvati aspirativnim realistom. Naglašavao je da je naše znanje uvijek pogrešivo, ali je inzistirao na tome da trebamo težiti istini, kako u znanosti, tako i u metafizici. To znači da bi, prema Popperu, kritika metafizičkih ideja i čisto teorijskog sadržaja drugih ideja trebala biti ozbiljno shvaćena. Nasuprot tome, za Lakatosa je bilo dovoljno povećanje sadržaja onoga što se empirijski tvrdi, uz povremena potvrđivanja.[29] Zanimljivo je da je Lakatosov doktorand, Spiro Latsis, koristio ovu značajku Lakatosovog pristupa u obrani nerealističkih aspekata metodoloških spisa ekonomista Miltona Friedmana.[30]

Druga je razlika to što je Lakatos istaknuo važnost jednog aspekta rada filozofa iz devetnaestog stoljeća, Williama Whewella.[31] Lakatos je dugo bio zainteresiran za heuristiku ili proces otkrića i pitanje može li se išta zanimljivo reći o tome što je u njega uključeno. Popper je bio skeptičan s time u vezi, smatrajući otkriće pitanjem međuodnosa između spekulativne pretpostavke i opovrgavanja.[32] Whewellova ideja[33] bila je da bi se mogla ponuditi kritika kartezijanizma kao programatskog pristupa unutar znanosti na temelju sljedećeg: sljedbenici Newtona uspjeli su razviti, u skladu sa svojim temeljnim idejama, mnoge različite i impresivne napretke u znanosti. Kartezijanci su, naprotiv, jednostavno slijedili njihove tragove, prevodeći Newtonova postignuća u vlastitu terminologiju. Ova Whewellova ideja čini mi se stvarno zanimljivim kritičkim alatom i korisnim dodatkom „popperovskom“ pristupu.[34]

Ali koja je, na kraju, najznačajnija razlika između Popperovog i Lakatosovog pristupa? Već sam naznačio da je za Poppera potrebno ozbiljno shvatiti kritiku metafizike i ključnih teorijskih ideja. U pogledu važnosti napredovanja hrabrih teorija i povremenih potvrda, između njih nema razlike. I, kada je Lakatos naglasio ideju da treba procijeniti razvoj teorija (i istraživačkih programa) tijekom vremena, kako bi se vidjelo prave li napredak ili se povlače pred problemima, razvijao je ključnu Popperovu temu.

Mislim da postoje tri razlike između Poppera i Lakatosa, koje predstavljaju probleme s Lakatosovim pristupom.

Prvi je, kao što bi moje pisanje trebalo ukazati, da mi se čini da je Lakatos pogrešno prikazao u kojoj se mjeri njegovi stavovi razlikuju od Popperovih. Razlike su, naravno, postojale. Ali to su tipično bile varijacije na popperovske teme, a mnoge od stvari po kojima je poznat već su prisutne u Popperovom radu ako se zna gdje ih tražiti.

Drugo,  prema onome kako se sjećam s predavanja, Lakatos je u početku vjerovao da bi, ako može dokazati da je neki istraživački program degenerativan, to mogao podastrijeti kao opravdanje za prestanak financiranja. No – kako je na kraju priznao – to nije bilo točno.[35] Jer nema razloga zašto se određeni program koji je bio neuspješno vođen ne bi mogao ponovno oživjeti.[36]

Treće, i opet se sjećam ovoga s kasnijih Lakatosovih predavanja, on je prešao na nešto sasvim drugo, a što se može naći u njegovoj History of Science and its Rational Reconstructions,[37] . Popperov pristup bio je izričito normativan – u smislu Kantovog hipotetičkog imperativa. To znači da je Popperov argument glasio: ako imate određeni cilj za znanost (o čemu bi moglo biti razlika u mišljenjima i argumentima), tada biste trebali postupiti otprilike na način koji iz toga slijedi …[38] Lakatos je na kraju tvrdio da su njegove ideje, zapravo, implicitno prisutne u najboljoj znanosti – čak i ako su oni koji su je provodili zapravo mislili da ih vode drugačije metodološke ideje.

Lakatos je razvio poseban pristup historiografiji znanosti, te je poticao svoje studente da u svojim radovima slijede njegove ideje. (LSE Library)

Nije jasno je li se Lakatos u tome svjesno vraćao Hegelovskom pristupu. Ali više je nego očigledno da se tu krije Hegelova ideja ‘lukavstva uma’; ideja da se um razvija kroz povijest, koristeći se oblicima koji su mislili da rade nešto sasvim drugo. Sjećam se da ga je oko toga konfrontirao marksistički student koji je pohađao njegova predavanja, a Lakatos je to priznao. Lakatosov pristup činio se čudnim i izazivao je pitanja (ne samo zato što bi se moglo pitati: tko ili što određuje najbolju znanost?)[39] Ali to je dovelo do toga da je Lakatos razvio poseban pristup historiografiji znanosti, te je poticao svoje studente diplomskog studija da u svojim radovima slijede njegove ideje. To bi se sastojalo u rekonstrukciji povijesti znanosti kako bi se pokazalo da su Lakatosove ideje bile implicitno prisutne u protoku povijesti znanosti.

Doista, to je bilo popraćeno manifestacijom koja mi se činila da miriše na Lakatosa prije LSE-a (o čemu više u završnom dijelu). Odnosilo se na Thomasa Kuhna. Lakatos je organizirao sesiju s Kuhnom na konferenciji u Bedford Collegeu kao svojevrsno sučeljavanje između popperovskog pristupa znanosti i Kuhnovog. Criticism and the Growth of Knowledge, kao i Lakatosov vlastiti doprinos tom svesku, bili su napisani u tom duhu. No, od tada se Lakatos približio Kuhnu i predložio nekoliko konferencija na kojima bi surađivali.[40] Ideja je, koliko se sjećam iz materijala u Lakatosevom arhivu, bila da se prikaže rad mlađih znanstvenika koji ilustrira zajedničke točke njihovih pristupa. No – možda cinično – činilo se da Lakatos pokušava iskoristiti Kuhnovu reputaciju u povijesti i filozofiji znanosti u okruženju u kojem je Lakatos, a ne Kuhn, imao mnogo studenata diplomskog studija čiji bi se radovi mogli prikazati.

U svakom slučaju, Lakatos je umro prije nego što su se konferencije (i naknadni svesci) pojavili, a svesci prikazuju Lakatosov pristup kada se primjenjuje na prirodne znanosti i ekonomiju.[41] Konferencije su financirane iz zaklade Latsis Foundation: Lakatosov bivši student bio je, zapravo, sin bogatog grčkog brodovlasnika, koji je preuzeo njegov posao nakon očeve smrti.

  1. Lakatos u Mađarskoj

Lakatosa sam poznavao jednostavno kao živopisnog Mađara, akademika sa sjedištem u Londonu. No, nakon njegove smrti, postupno su izlazile na vidjelo informacije o njegovoj ranijoj mađarskoj karijeri. O tome je objavljeno nekoliko studija, ali ono što u njima stoji nije uvijek dosljedno. Koristan je pregled ponudio Gábor Kutrovátz u Lakatos’ Philosophical Work in Hungary.[42]

Imre Lakatos rođen je u židovskoj obitelji u Debrecenu, istočna Mađarska, 9. studenog 1922., kao Imre Lipsitz. (Njegov otac, Jacob Marton Lipsitz, uspio je preživjeti Drugi svjetski rat i emigrirao u Australiju. Pisma ocu i od oca – koji se doima kao lik iz jedne od privlačnih priča I. B. Singera o starijim europskim židovskim izbjeglicama u Americi – nalaze se u arhivu LSE.) Lakatos je 1940. upisao Sveučilište u Debrecenu i diplomirao fiziku, matematiku i filozofiju 1944. godine.[43] Vodio je ilegalnu marksistički inspiriranu studijsku grupu, a kasnije i ilegalnu komunističku ćeliju. Njegova uloga postala je kontroverzna.

Mlada žena koja je bila članica grupe imala je probleme sa smještajem (koji je obično bio u kućama u vlasništvu ljudi neprijateljski nastrojenih prema Židovima i/ili komunistima). Lakatos ju je, zabrinut da bi, ako padne u ruke vlastima, mogla odati informacije o grupi, nagovorio da počini samoubojstvo umjesto da riskira razotkriti grupu. Vodila se i rasprava oko mogućeg utjecaja koje su na Imrea i njegovu grupu imale lenjinističke ideje o vodstvu i staljinistički roman Čokolada, koji je slavio herojsko žrtvovanje za cilj.[44]

Nakon rata Lakatos je imao ulogu u Ministarstvu religije i obrazovanja i – u razdoblju političke borbe – bio je uključen u ispitivanje sveučilišnih nastavnika oko njihove “intelektualne kompatibilnosti” s komunističkom ideologijom. Sudjelovao je u kampanji Komunističke partije protiv nezavisnog i uglednog učilišta Eötvös, radi koje je tamo postao student.[45] Godine 1947. predao je doktorsku disertaciju.[46] Kutrovátz tvrdi da je Lukács utjecao na njegov rad u tom razdoblju, iako Long sugerira da je Lakatos bio kritičan prema Lukácsovim idejama.[47] Godine 1948. Uz podršku Partije otišao je 1948. u Moskvu na studij fizike, ali je brzo pozvan natrag. Što se krilo iza toga nije jasno. Čini se da su se kasnije postavljala pitanja o smrti prije spomenute mlade žene. Osim toga, zauzeo je ‘pogrešnu’ stranu u političkom neslaganju unutar Partije [48] nakon čega je iz nje izbačen. Godine 1950. zatvoren je u koncentracijski logor, pušten je 1953., obavljao je određeni rad u Matematičkom institutu i prevodio Pólyu. Također je “pisao izvještaje tajnoj policiji o određenim intelektualcima”.[49] Sudjelovao je u raspravama u vrijeme Mađarske revolucije, zalažući se za akademsku slobodu, ali je napustio Mađarsku kada je intervenirala ruska vojska.

  • Bilješke

[1] Želio bih zahvaliti Aliju Payi na korisnim komentarima na raniju verziju članka.

[2] Zanimljivo je da su, kako je dokumentirano u članku Leeja Congdona Possessed: Imre Lakatos’s Road to 1956 u časopisu Contemporary European History, studeni 1997., 6, br. 3, str. 279-94, nekoliko ljudi koji su ga poznavali u Mađarskoj govorili na sličan način o aspektima njegovog ponašanja tamo. Ova tema također se može naći u radu Jancis Long, The Unforgiven: Imre Lakatos’ Life in Hungary, u Kampis et al, ur., Appraising Lakatos, Dordrecht i dr.: Kluwer, 2002., str. 263-302.

[3] Zanimljivo je da su dvojica ljudi koje je dobro poznavao na LSE, suradnici Poppera Joseph Agassi i William Bartley, bili izrazito kritični prema načinu na koji ih je Lakatos tretirao.

[4] Polya, iako Mađar, ovo je djelo napisao na engleskom jeziku (predavao je na Stanfordu od 1940.), a objavio ga je Princeton University Press 1945. godine.

[5] Pogledajte, za kratku raspravu o tome, Alana Musgravea o Lakatosu u Stanford Encyclopedia of Philosophy: https://plato.stanford.edu/entries/lakatos/

[6] Pogledajte Laszlo Ropolyi, “Lakatos i Lukács” u George Kampis et al. (ur.), Appraising Lakatos, Dordrecht: Kluwer, 2002., str. 303-38.

[7] Pogledajte, za prikaz ponuđenih objašnjenja za njegovo zatvaranje, Jancis Long, The Unforgiven: Imre Lakatos’ Life in Hungary, u Appraising Lakatos, str. 263-302.

[8] Pogledajte Popperove Conjectures and Refutations, London: Routledge, 1963. itd.

[9] Agassi je ponudio zanimljiv, ali ne uvijek pouzdan vodič za to u svojoj knjizi A Philosopher’s Apprentice: In Karl Popper’s Workshop, Amsterdam i Atlanta: Rodopi, 1993. (Napisao sam “ne uvijek pouzdan” jer Agassi uključuje interpretativne spekulacije o događajima koje nisu uvijek točne.)

[10] Pogledajte, o tome, András Máté, Árpád Szabó and Imre Lakatos, Or the relation between history and philosophy of mathematics, Perspectives on Science, 14(3), 2006., str. 282-301. Pogledajte također Gábor Kutrovátz, Lakatos’ Philosophical Work in Hungary, Studies in East European Thought, 2008., 60, br. 1/2, The Sociological Tradition of Hungarian Philosophy (lipanj, 2008.), str. 113-133.

[11] Prvi put objavljeno u Imre Lakatos (ur.), Problems in the Philosophy of Mathematics, Amsterdam: North Holland, 1967., str. 199-202. Treba naglasiti da se ovo odnosi na ideje slične onima kojima se Lakatos bavio u svojoj tezi, a ne, recimo, na vrstu empirističkog pogleda na status matematike koji je branio John Stuart Mill u svom System of Logic.

[12] Uredili su ga Lakatos i drugi akademik s LSE-a, Alan Musgrave.

[13] Ostala tri sveska zbornika konferencije objavio je North-Holland, akademski izdavač sa sjedištem u Nizozemskoj.

[14] Imre Lakatos, Changes in the Problem of Inductive Logic, u The Problem of Inductive Logic, Proceedings of the International Colloquium in the Philosophy of Science, London, 1965., svezak II, uredio Imre Lakatos, Amsterdam: North Holland Pub. Co., 1968., str. 315-417.

[15] Za prilično drugačiju ocjenu Lakatosovog rada, pogledajte recenziju Isaaca Levija u Synthese, 20, br. 1, (lipanj, 1969.), str. 143-8.

[16] Ovo postaje jasno iz ranih verzija Lakatosovog rada, čiji je naslov bio Demarcation Criterion and Scientific Research Programmes, koje se čuvaju u Lakatosovom arhivu na L.S.E. i Popperovom arhivu na Stanfordu.

[17] U tom kontekstu, potrebno je pogledati materijal na koji sam se pozvao u prethodnoj bilješci, njegov rad Criticism and the Methodology of Scientific Research Programmes, Proceedings of the Aristotelian Society, New Series, 69, str. 149-86, i “Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes” [1970.], u njegovom djelu The Methodology of Scientific Research Programmes ur. J. Worrall i G. Currie, Cambridge: Cambridge University Press, 1978., str. 8-101.

[18] Imre Lakatos, Proofs and Refutations, British Journal for the Philosophy of Science, 14, 1963-4, str. 1-15, 120-39, 221-45, i 296-342. Lakatos se osvrće na ideje koje je razvio tijekom tog razdoblja u arhivskom materijalu i na sam Criticism and the Methodology.

[19] Duh svega ovoga, zapravo, prenosi korespondencija s Paulom Feyerabendom koja je objavljena pod naslovom For and Against Method, ur. Matteo Motterlini, Chicago: University of Chicago Press, 1999. Urednik, treba napomenuti, nije uključio strastveno pismo koje je Feyerabend napisao u trenutku kad je otkrio da Lakatos čuva njegova pisma, osuđujući ljude koji čitaju takve stvari u arhivima!

[20] Dobar dojam o Lakatosovim tadašnjim suštinskim stavovima daje rad koji je tada predstavio u Aristotelian Society: Criticism and the Methodology of Scientific Research Programmes.

[21] Popperu je bilo teško znati što učiniti s tom Lakatosevom kritikom, a po pristupu mi se čini da je ono što je Lakatos radio pomalo nalikovalo na njegov rad unutar Komunističke partije, kada je pokušavao sastaviti ideološku kritiku vodećeg mađarskog komunista, koristeći materijal iz vlastitog rada.

[22] Na taj se tekst Lakatos poziva u materijalu na koji sam se osvrnuo u bilješci 15. Lakatosovo posjedovanje tih korektura prije objave – za koje je rekao da ih je dobio od Popperovih izdavača – bio je jedan od razloga neslaganja između Poppera i Lakatosa dok sam bio Popperov asistent.

[23] Cijela priča o onome što se događalo bila je složena, i mogu ovdje ponuditi samo kratak prikaz. Pitanja su bila komplicirana kao posljedica Lakatosevog razvoja vlastitih stavova putem rekonstrukcije različitih pozicija unutar Popperovog rada. Svatko tko želi rekonstruirati točno ono što je bilo uključeno, mogao bi se korisno konzultirati s raznim radovima Johna Watkinsa i Lakatosovog urednika Johna Worrala o odnosima između Popperovih i Lakatosovih stavova .

[24] Pogledajte Margaret Masterman The Nature of a Paradigm, u Criticism and the Growth of Knowledge, str. 59-89.

[25] Osim kada se paradigma urušava pod težinom nakupljenih anomalija.

[26] W. V. O. Quine ponudio je generalizaciju prema kojoj je po njegovom mišljenju bilo otvoreno mijenjati bilo što, uključujući logiku, kako bi se spasile pojave.

[27] Iako mislim da bi se moglo reći da je Popper bio nesklon nuditi sustavne rekonstrukcije svojih stavova, kako bi se uzelo u obzir razne ideje koje je naknadno usput priznao.

[28] O tome pogledajte Popperov Truth, Rationality and the Growth of Scientific Knowledge, u njegovim Conjectures and Refutations, London: Routledge, 1963.

[29] On je također zagovarao važnost da ono što je nazvao “scientific research programme” (u osnovi, aspekti znanstvene teorije koji su zaštićeni od modifikacija konvencionalnom odlukom da se traže rješenja problema drugdje) ima heuristički integritet.

[30] Pogledajte o tome Spiro Latsis, Situational Determinism in Economics, British Journal for the Philosophy of Science 23, 1972., str. 207-45.

[31] Lakatos je, međutim, bio kritičan prema Whewellovom teorijskom tretmanu onoga što je uključeno; usp. o tome, njegov rad Criticism and the Methodology of Scientific Research Programmes.

[32] Moglo bi se smatrati da metafizički istraživački programi igraju heurističku ulogu, u smislu sugeriranja kakvoj vrsti objašnjenja treba težiti. Sve to, međutim, ovisi o stvarima koje su, na višoj razini, same po sebi stvar pretpostavki.

[33] Lakatos se poziva na Whewellov On the transformation of hypotheses in the history of science, Transactions of the Cambridge Philosophical Society, 1856. Materijal je kasnije uključen, kao Appendix G, u Whewellovo On the Philosophy of Discovery, London: Parker, 1860.

[34] To se može povezati s onim što je Popper nazvao “metaphysical research programmes”.

[35] Pogledajte, o tome, raspravu u J. W. N. Watkins, The Methodology of Scientific Research Programmes: a Retrospect, u Kostas Gavroglu et al (ur.) Imre Lakatos and Theories of Scientific Change, Dordrecht itd.: Kluwer, 1989., str. 3-13 i rad Musgravea na koji se tamo poziva.

[36] Kao što je, uostalom, Lakatos i sam priznao, razmatrajući Agassijevu raspravu o Prout’s hypothesis u Criticism and the Methodology of Scientific Research Programmes. Za sugestiju o vrsti procjene koja bi mogla biti legitimno napravljena, pogledajte, međutim, moj Why the ‘Hopeless War’: Approaching Intelligent Design, Sophia, 49, Issue 4 (2010), str. 475ff.

[37] Pogledajte Imre Lakatos, The Methodology of Scientific Research Programmes, ur. J. Worrall i G. Currie, Cambridge: Cambridge University Press, 1978.

[38] To se može vidjeti u Popperovoj raspravi o konvencionalizmu u njegovoj Logic of Scientific Discovery. Jer tamo, on tvrdi da su konvencionalizam i ono što je zapravo aspirativni realizam koji preferira, oboje mogući pogleda na to što bi znanost trebala ciljati, te da pitanje koju bi metodologiju imalo više smisla prihvatiti ovisi o tome koji se od tih ciljeva favorizira.

[39] Pogledajte, o tome, Larry Briskman, A Sceptical Theory of Scientific Inquiry: Problems and Their Progress, ur. J. Shearmur, Leiden: Brill, 2020. Moj osobni stav je da se rad ljudi uvijek treba razumjeti u smislu onoga što su pokušavali postići, iako se jasno može tvrditi da su u stvari postigli nešto drugo.

[40] Pogledajte, o tome, Lakatos to Kuhn 24th April 1973, LSE archive.

[41] Pogledajte Colin Howson ed. Method and Appraisal in the Physical Sciences, Cambridge: Cambridge University Press, 1976, i Spiro Latsis ed. Method and Appraisal in Economics, Cambridge: Cambridge University Press, 1976.

[42] Studies in East European Thought 60. June 2008, No. 1/2, “The Sociological Tradition of Hungarian Philosophy”, str. 113-133. Koristio sam ovaj izvor jer je noviji i kritički se osvrće na neka ranija djela o Lakatosu, poput Congdonovog Possessed i Jancis Long The Unforgiven.

[43] Pogledajte ovaj detalj iz Stanford Encyclopaedia of Philosophy o Lakatosu.

[44] Pogledajte, za ovo i Lakatosa, Longov The Unforgiven, i Alex Bandy, Chocolate and Chess, Budapest: Akadémiai Kiadó, 2010. Bandyjeva knjiga sadrži mnogo informacija, prikupljenih iz različitih često neprijateljskih izvora, o Lakatosovom životu. Za samu knjigu pogledajte Aleksandr Tarasov-Rodionov, Chocolate [1922], Garden City, NY: Doubleday, 1932.

[45] Pogledajte Congdonov Possessed, str. 285-6.

[46] Pogledajte Gábor Kutrovátz, Imre Lakatos’s Hungarian Dissertation: A Documentation, u Appraising Lakatos, str. 353-74.

[47] Za više pojedinosti o svemu ovome pogledajte László Ropolyi, Lakatos and Lukács.

[48] Sudjelovao je u razvoju kritičnog dosjea o spisima Józsefa Révaia, tražeći u njegovu radu, Longovim riječima (str. 281), “inkriminirajuće citate koji bi se koristili protiv njega ako bude potrebno” – vještina za koju bi se moglo smatrati da je također korištena u nekim njegovim radovima o Popperu!

[49] Pogledajte, o tome, Congdon, str. 290.

Članak je s engleskog originala preveo i uredio Ivan Fischer. Originalnu verziju možete pogledati ovdje: Imre Lakatos