Putinov gubitak kontrole izazvan selektivnim prikazom povijesti i pogrešnom slikom stvarnosti

Putin falsificira raspad Sovjetskog Saveza i događaje koji su uslijedili i ima potpuno pogrešnu predodžbu o raspoloženju među nacijama koje su bile dio te države. Stoga je njegova politika formirana na krivim temeljima i doživljava neuspjehe čak i onda i ondje gdje je imala kakve takve šanse. Ipak, Božo Kovačević završava pozivom Zapadu da na Pacifiku bude oprezniji, ne bi li se izbjegao 'najgori scenarij'

• Naslovna ilustracija: Putin s Clintonom i Bushem na pogrebu Borisa Jelcina (Wikimedia Commons)

• Božo Kovačević je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Odluka o pripojenju Donjecka, Luhanska, Herzona i Zaporižja Ruskoj Federaciji 30. rujna nije predstavljala iznenađenje. Putin je to najavio, a referendumi i ustavnopravne korekcije u Ruskoj Federaciji provedeni su prema scenariju kad je 2014. godine anektiran Krim. Pozivanje na plebiscitarno iskazanu volju naroda okupiranih ukrajinskih područja o pripojenju Rusiji bio je glavni argument u Putinovu govoru. No, on se pozivao i na neke druge referendume. Između ostalog, na referendum o budućem uređenju Sovjetskog Saveza koji je Gorbačov organizirao 17. ožujka 1991. godine. Tada se većina građana opredijelila za reforme koje je predlagao tadašnji predsjednik SSSR-a i generalni sekretar KP SSSR-a. O tome je Putin rekao:

„Kao što su poslije revolucije u kuloarima odrezali granice saveznih republika, tako su i posljednji rukovodioci Sovjetskog Saveza, suprotno iskazivanju volje većine ljudi na referendumu 1991., razrušili našu veliku državu, stavili narode pred svršen čin.“

Ti koji su narode stavili pred gotov čin bili su predsjednici triju tadašnjih sovjetskih republika: Rusije, Bjelorusije i Ukrajine. U bjeloruskoj državnoj vili u Bjelovješkoj šumi u blizini granice s Poljskom, predsjednici Jelcin, Šuškević i Kravčuk su se 8. prosinca 1991. godine dogovorili o rasformiranju Sovjetskog Saveza i stvaranju Zajednice nezavisnih država. Tri baltičke sovjetske republike – Litva, Latvija i Estonija – već su bile proglasile samostalnost. Ubrzo su im se počele pridruživati i ostale sovjetske republike. Ostavkom Gorbačova 25. prosinca 1991. godine Sovjetski Savez je prestao postojati.

Dogovor o rasformiranju Sovjetskog Saveza. Kravčuk, Šuškević i Jelcin nakon potpisa u Bjeloveškoj šumi (Foto: Wikipedia Commons, RIA: Novosti)

U Putinovom selektivnom viđenju nedavne sovjetske i ruske povijesti jedini referendum koji je važan je onaj Gorbačovljev. Taj referendum otvorio je vrata promjeni strogo centralizirane komunističke vlasti SSSR-a prema višestranačju i federalizaciji. Građani Sovjetskog Saveza tim su se referendumom izjasnili za to da svaka sovjetska republika može odlučiti hoće li ili neće biti u sastavu SSSR-a. Tu pojedinost Putin u svom govoru nije istaknuo. On je isto tako prešutio činjenicu da je KGB – služba u čijim je redovima on tada bio relativno nisko rangirani oficir – u kolovozu 1991. godine bila angažirana u izvedbi državnog udara protiv Gorbačova. Glavna svrha udara bila je spriječiti reforme i SSSR vratiti u vrijeme kad je njime čvrstom rukom upravljao Staljin. Tom pokušaju udara suprotstavili su se građani Moskve, a njihov politički lider bio je tadašnji predsjednik Ruske Sovjetske Republike Boris Jelcin. On se, premda je i sam donedavno bio dio komunističke nomenklature, suprotstavio pokušaju ponovne uspostave jednostranačke komunističke diktature. Građani pod njegovim vodstvom suprotstavili su se snagama koje su provele državni udar, a ubrzo su vojnici i policajci počeli otkazivati poslušnost svojim nalogodavcima te su se pridružili Jelcinu. Pokušaj restauracije staljinističkog Sovjetskog Saveza tada je propao, ali je ubrzan raspad države kojoj je Gorbačov bio na čelu.

Putin je prešutio da je 1. prosinca 1991. godine u tadašnjoj Sovjetskoj Republici Ukrajini proveden referendum o samostalnosti, na kojem se velika većina građana izjasnila za nezavisnu ukrajinsku državu. Pogledamo li rezultate tog referenduma samo u četiri oblasti koje je Putin anektirao 30. rujna, vidjet ćemo da se i ondje velika većina tada odlučila za samostalnu Ukrajinu. U Donjeckoj oblasti 83,90 posto glasova bilo je za. To je predstavljalo 64 posto ukupnog broja glasača. U Hersonskoj oblasti čak njih 90,13 posto je bilo za, što je predstavljalo 75 posto glasova ukupnog broja glasača. Pristalica ukrajinske samostalnosti tada je u Zaporoškoj oblasti bilo još i više, njih 90,66 posto glasalo je za, što je bilo 73 posto ukupnog broja glasača. Od ukupne slike odudarali su rezultati na Krimu gdje je postotak onih koji su se izjasnili za ukrajinsku nezavisnost bilo 54,16 posto, što je predstavljalo tek 37 posto ukupnog broja birača. No, Ruska Federacija je priznala Ukrajinu u njezinim granicama koje su uključivale i Krim. Naravno, ni to Putin nije spomenuo. Kad je o Ukrajini riječ, ne bi se moglo reći da tadašnji ukrajinski predsjednik Kravčuk nije imao ovlasti potpisati dokument o izlasku Ukrajine iz SSSR-a.

Ni činjenicu da su Ukrajina i Bjelorusija bile članice UN-a od 1945. godine i da to članstvo ni u jednom trenutku nije bilo prekinuto Putin nije spomenuo. Smatrao je nevažnim to što je od 24. kolovoza 1991. Ukrajini priznato članstvo u UN-u pod promijenjenim imenom, bez navođenja pridjeva socijalistička i sovjetska. Za Glavnu skupštinu UN-a Bjelorusija je prestala biti sovjetska i socijalistička 19. rujna 1991. Što se tiče Rusije, njezin predsjednik Boris Jelcin je 24. prosinca 1991. izvijestio glavnog tajnika UN-a da Rusija, uz suglasnost 12 članica Zajednice nezavisnih država, bivših sovjetskih republika, preuzima mjesto bivšeg SSSR-a u svim tijelima UN-a. Predstavnici bivših sovjetskih republika dogovorili su se o mirnom razlazu, a cijeli je svijet pozdravio takav rasplet. Prihvaćanje Ruske Federacije kao stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a bilo je znak priznanja ruskome rukovodstvu za odgovoran odnos prema novonastalim državama na bivšem sovjetskom prostoru, ali i uvažavanja statusa Ruske Federacije kao nuklearne sile.

Putin je prikladno prešutio da su potpisivanjem Budimpeštanske deklaracije 1994. godine Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Ruska Federacija zajamčili sigurnost Ukrajini u zamjenu za njezino odustajanje od nuklearnog oružja. Aktivna uloga Ruske Federacije u izazivanju građanskog rata u Ukrajini kao i aneksija Krima te recentno prisvajanje ukrajinskih teritorija flagrantno je kršenje obveza preuzetih potpisivanjem tog dokumenta.

Postoci s kojima su se stanovnici Ukrajine na referendumu 1991. opredijelili za samostalnost. (Wikimedia Commons)

Za neobuzdanu, divlju privatizaciju i grabež neviđenih razmjera devedesetih godina, u čemu su prednjačili dojučerašnji komsomolci, članovi Komunističke omladine SSSR-a, bila je odgovorna nova demokratska ruska vlast. Zapad je podržavao demokratizaciju ruskog političkog sustava, ali i stabilnu vlast koja bi mogla jamčiti da nuklearni arsenal neće dospjeti u neodgovorne ruke. Zbog toga je Zapad podržao Jelcinovo bombardiranja parlamenta kad su narodni zastupnici, nezadovoljni strmoglavim padom ruskog BDP-a od 40 posto, pokušali promijeniti politički smjer i smijeniti predsjednika. Osoba za koju su zapadni lideri vjerovali da neće zloupotrijebiti nuklearno oružje pod svojim nadzorom bila im je tada važnija od inzistiranja na demokratskim načelima. Pa ni korupcijske afere u koje su bili upleteni predsjednik Jelcin, članovi njegove obitelji i najbliži suradnici nisu bile razlog da Zapad odustane od podrške deklarativno demokratskom predsjedniku koji je onemogućavao povratak komunista na vlast u Rusiji. Premda bi se o odnosu globalnog Zapada prema Rusiji devedesetih godina moglo izreći dosta kritičkih riječi, ne može se osporiti da je vlast u Moskvi bila u potpunosti odgovorna za stanje u zemlji, a ne Zapad.

U svom govoru 30. rujna Putin se tog kaotičnog razdoblja novije ruske povijesti prisjeća kao „strašnih devedesetih godina, gladnih, hladnih i beznadnih“. Zapad je, tvrdi Putin, bio uvjeren da se Rusija nikad neće oporaviti od strahota koje su je zahvatile nakon raspada SSSR-a. Zapad je tada odlučio cijelom svijetu, i osobito Rusiji, nametnuti svoj diktat.

Dakako, i ovaj put je Putin zaboravio da status Rusije kao stalne članice Vijeća sigurnosti nipošto nije bio neupitan. Tada nije bilo nezamislivo da taj status bude osporen, ali je Zapad prihvatio ono što su dogovorili čelnici unutar Zajednice nezavisnih država. Već činjenica da ogromna ruska vojska nije uspijevala izaći na kraj s čečenskim pobunjenicima i da je pritom ubijala civile ne poštujući nikakve međunarodne konvencije mogla je biti dovoljna da se Rusija izolira. Da stotine milijuna dolara koje su Rusiji isplatile međunarodne financijske institucije nisu završile na računima ruskih oligarha, vjerojatno bi ta financijska podrška bila izdašnija i trajnija. Ali tim su novcem, kad je jedanput bio uplaćen na račun Vlade Ruske Federacije, raspolagali Rusi, a ne Zapad. Neodgovornim odnosom prema svojim građanima i prema međunarodnim institucijama vrh ruske vlasti iskušavao je strpljenje zapadnih lidera i njihovu dobru volju. Zauzimanjem tadašnjeg američkog predsjednika Clintona Rusija je primljena u članstvo G8, kluba najrazvijenijih demokratskih zemalja iako tada Rusija nije bila u punom smislu demokratska, a stupanj njezinog ekonomskog razvoja bio je takav da su neki o njoj govorili kao o Gornjoj Volti s nuklearnim raketama. Zbog dobrohotnosti, naivnosti ili pogrešne procjene zapadnih lidera o tome kako će se Rusija ubuduće razvijati, Rusiji je devedesetih godina priznat status koji ona tada ni po čemu nije zasluživala. To, kao i prihvaćanje da Ruska Federacija naslijedi SSSR kao stalna članica Vijeća sigurnosti, pokazuje da kolonizacija i porobljavanje Rusije nisu bila dominantna obilježja odnosa Zapada prema Rusiji kako to u svom govoru sugerira Putin. Zapad je nedvojbeno pokušavao pomoći ruskom predsjedniku Jelcinu ne samo da se održi na vlasti, nego i da spriječi daljnji raspad države. Putin o tom razdoblju govori ovako:

„Pritom je Zapad sve to vrijeme tražio i nastavlja tražiti novu priliku da udari po nama, da oslabi i razruši Rusiju, o čemu su uvijek maštali, razrušiti našu državu, posvađati narode među sobom, osuditi ih na bijedu i izumiranje.“

Dakle, za ono za što su bili odgovorni ruski političari i gospodarstvenici, pripadnici ruskih elita, Putin optužuje Zapad. Zar je Zapad odgovoran za to što su milijarde dolara odobrenih kredita završile na privatnim računima ruskih oligarha i političara dok su milijuni radnika, službenika, učitelja i liječnika mjesecima ostajali bez plaća? Time što je devedesetih godina Zapad izvojevao pobjedu u Hladnome ratu i što je tada bio politički i ekonomski superioran Rusiji čiju su ekonomiju upropastile njezine političke elite, Putin doživljava kao namjerno izazvano ponižavanje. Da se Zapad tada prema Rusiji odnosio potpuno paternalistički, da je pokušavao izravnije se miješati u unutrašnju politiku, vjerojatno bi osjećaj poniženja bio još veći.

Jelcinovi tenkovi kojima je onemogućio povratak komunista na vlast.  (Wikimedia Commons)

I tu dolazimo do glavnog, premda neizrečenog, motiva za postupke ruskog predsjednika. To je frustracija – snažna, trajna i neizlječiva. Nezadovoljan je činjenicom da SSSR više ne postoji, da se raspao. Nezadovoljan je i time što Zapad, ma koliko opterećen unutrašnjim proturječnostima, krizama i slabostima, uspijeva pobjeđivati i ondje gdje bi Rusija, prema njegovu shvaćanju, trebala biti jedini gospodar. Putin ni u jednom trenutku ne pomišlja na to da su Ukrajinci bili sposobni razmisliti i odlučiti o tome kome će se prikloniti, Rusiji ili Zapadu. Kad su se Viktor Juščenko i Julija Timošenko promaknuli u lidere narančaste revolucije 2004. godine i kad su ih podržali milijuni Ukrajinaca, on je u tome vidio samo rezultat zaplotnjačkog i zlonamjernog djelovanja Zapada. Ukrajinci, prema njegovom shvaćanju, nemaju ni sposobnosti ni pravo da o svojoj sudbini sami odlučuju. Juščenka su Putinovi ljudi u jeku kampanje otrovali dioksinom, ali ga nisu uspjeli ubiti nego su mu trajno narušili zdravlje i izobličili lice. Sam Putin je izravno sudjelovao u predsjedničkoj kampanju Viktora Janukoviča 2004. godine. Janukovičev poraz od unakaženog Juščenka Putin je doživio kao osobnu uvredu koju su mu nanijeli Ukrajinci. Obojane revolucije – u Gruziji i Ukrajini 2004. godine – otad ga proganjaju kao noćna mora.

Povjerenje Ukrajinaca u demokratski izabranog prozapadnog predsjednika Juščenka bilo je nepovratno izgubljeno kad je on pristao na ruske igre oko prodaje plina. Ukrajina je bila ovisna o ruskom plinu koji je sve do pobjede Juščenka kupovala po povlaštenoj cijeni. Ruska vlast je procijenila da više ne postoje politički razlozi za to. Najavila je primjenu tržišnih cijena za izvoz plina u Ukrajinu. No, ponudila je i spasonosno rješenje. Ako se plin bude prodavao preko posrednika, cijena će biti prihvatljivija. Juščenko je pristao. Posrednik je bila novoosnovana firma RosUkrEnergo čiji je pedesetpostotni vlasnik bio Dmytro Firtaš, čovjek Putinova povjerenja. Sa zajamčenim godišnjim profitom od najmanje 700 milijuna dolara samo na tom poslu, Firtaš je postao jedan od najutjecajnijih ukrajinskih oligarha. Zajedno s Ahmetovim, Medvedčukom i Kolomojskim on je činio kvartet najbogatijih poslovnih ljudi koji su presudno utjecali na ukrajinsku vlast onako kako su to devedesetih godina činili oligarsi u Rusiji. Općenito neuspješan Juščenkov mandat bio je obilježen i tom korupcijskom aferom s ruskim obilježjima. Na predsjedničkim izborima 2010. nadmoćno ga je pobijedio Putinov kandidat Janukovič.

Djelujući javnom diplomacijom i neformalnim kanalima, dopustivim i nedopustivim sredstvima, zakonito i nezakonito, moralno i nemoralno, zapadni su igrači, ponajprije Sjedinjene Države, potaknule i podržale masovne višemjesečne nemire u Ukrajini nakon što je krajem 2013. godine predsjednik Janukovič odustao od daljnjih pregovora o pridruživanju EU. Unija je od njega tražila antikorupcijske mjere i jačanje pravne države ne nudeći ništa zauzvrat, a Rusija mu je ponudila kredit od 15 milijardi dolara. Prosvjedi su bili masovni i dobro organizirani. Tisuće prosvjednika su se izmjenjivale na središnjem kijevskom trgu Majdan koji vlasti nikako nisu uspijevale osloboditi. Nakon eskalacije sukoba u kojima su obje strane, i vlast i prosvjednici, upotrijebile vatreno oružje, Janukovičevom režimu došao je kraj. U veljači 2014. godine u Kijevu je izvršen državni udar, a Janukovič je pobjegao u Rusiju. Putinov odgovor bilo je organiziranje pobune na Krimu i u istočnim dijelovima Ukrajine, ponajprije u Donbasu. Krim je šaptom pao, a u Donbasu, to jest u Donjeckoj i Luhanskoj oblasti, otpočeo je građanski rat.

Između Zapada i Rusije. Timošenko (Wikimedia Commons); Juščenko (Wikipedia); Janukovič (Wikimedia Commons)

U Ukrajini su, usprkos krajnje nestabilnim prilikama, organizirani parlamentarni i predsjednički izbori. Jedan od ukrajinskih oligarha s poslovnim vezama u Rusiji, Petro Porošenko, pobijedio je na predsjedničkim izborima. Obećao je osloboditi okupirana područja. Nije uspio. Na koncu je, da bi izbjegao sramotni vojni poraz, morao potpisati Sporazum iz Minska 2. Tim sporazumom određeno je da će Ukrajina biti federalizirana te da će dvije pobunjene oblasti, Luhansk i Donjeck, imati pravo na uspostavu posebnih odnosa s Ruskom Federacijom. Na sjednici Vijeća sigurnosti 17. veljače 2015. godine rezolucijom br. 2202 potvrđen je paket mjera za implementaciju Minskih sporazuma. U tim sporazumima Krim se ne spominje. Budući da nijedna od zapadnih stalnih članica Vijeća sigurnosti nije uložila veto na tu rezoluciju, moglo se razumjeti da prešutno prihvaćaju aneksiju Krima. Ta je rezolucija predstavljala diplomatski uspjeh za Rusku Federaciju.

Predsjednik Porošenko nije proveo Sporazum iz Minska 2. Njegov protukandidat na predsjedničkim izborima 2019. godine, zabavljač Volodimir Zelenski, obećao je riješiti problem Donjecka i Luhanska. Za ukrajinske birače još je važnije bilo što je – baš kao u televizijskom serijalu Sluga naroda u kojem je igrao glavnu ulogu – obećao da će iskorijeniti kroničnu korupciju. Pobjeda Zelenskog na predsjedničkim izborima bila je potpuni šok za vladajuću elitu Rusije. Tom pobjedom potvrđeno je da je Ukrajina krenula putem učvršćivanja demokratskih institucija. Činjenica da je pobijedio kandidat koji nije pripadao političkoj eliti Ukrajine, u Kremlju je samo pojačala ionako velik strah da bi se i u Rusiji moglo dogoditi isto. I ne pokušavajući uspostaviti produktivan odnos s novim predsjednikom, predstavnici Ruske Federacije konstantno su ga tretirali kao eksponenta stranih sila i kao predstavnika ukrajinskih fašista. Suočen s jasnim neprijateljstvom ruske vlasti, s neskrivenim protivljenjem ukrajinskih političkih snaga da se primijeni ponižavajući Sporazum iz Minska 2 i s podrškom Sjedinjenih Država i kolektivnog Zapada teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, Zelenski je sve otvorenije odbijao provesti Sporazum.

S vremenom, vlasti Ruske Federacije počele su gubiti strpljenje. Nezadovoljan odugovlačenjem s primjenom Sporazuma iz Minska 2 i očitim rastom podrške Zapada za politiku ukrajinskih vlasti, predsjednik Putin je Sjedinjenim Državama i NATO savezu uputio ultimativni prijedlog o preuređenju sigurnosne arhitekture Europe tako da ona opet bude onakvom kakva je bila 1977. godine, dakle, prije nego što su prve istočnoeuropske zemlje ušle u NATO savez. Taj je prijedlog bio neprihvatljiv, ali je Zapad ipak pristao na razgovore s Rusijom o sigurnosnim pitanjima i to na tri razine: na bilateralnoj razini između Ruske Federacije i Sjedinjenih Država, na razini Vijeća za suradnju NATO-Rusija i u okviru OESS-a. Ali Putin nije bio zadovoljan pristankom Zapada da poslije dvadeset godina ignoriranja napokon na dnevni red rasprava stavi i pitanja za koja je Rusija bila zainteresirana. Inzistirao je na trenutnom prihvaćanju svih ruskih zahtjeva. Dakle, postavljao je uvjete koje nitko nije bio spreman prihvatiti.

Odbijanje svojih nerazumnih ultimativnih zahtjeva Putin je shvatio kao uvredu na koju je odlučio odgovoriti napadom na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine. Time je Ruskoj Federaciji nepovratno oduzeo mogućnost da strpljivom i fleksibilnom diplomacijom dugoročno profitira na osnovi postojanja rezolucije Vijeća sigurnosti broj 2202, koja je nedvojbeno povoljna za Rusiju. Isto tako je propustio diplomatskim putem ispitati granice do kojih je Zapad bio spreman uvažavati rusku zabrinutost sigurnosnim prilikama u Europi. Izglede za moguće diplomatske uspjehe on je nerazumnom odlukom o napadu na Ukrajinu pretvorio u izgledni vojni poraz. Njegove političke odluke motivirane su frustracijom zbog propasti SSSR-a, osobnom uvrijeđenosti što Ukrajinci 2004. godine nisu glasali za njegovog kandidata Janukoviča, nezadovoljstvom što ga je Zapad nadigrao u Ukrajini 2014. godine, odlukom o izbacivanju Rusije iz članstva u G8 i očitim precjenjivanjem sposobnosti ruske vojske.

Dakako, on to ne priznaje. On stvari postavlja tako kao da su Sjedinjene Države vojno napale Rusku Federaciju. Ukazivanjem na imperijalistički karakter američke politike i na težnju SAD-a da održe svoju hegemoniju unutar unipolarnog svjetskog poretka on nastoji Rusku Federaciju prikazati kao posljednju prepreku zapadnom imperijalizmu i kolonijalizmu. Time želi pridobiti podršku bivših zapadnih kolonija i država koje su bile meta američkih vojnih intervencija i ekonomskih sankcija. Njegove će se riječi možda dopasti onima koji opravdano kritiziraju Zapad, ali treba se zapitati: kakve to veze ima s ruskim prisvajanjem teritorija Ukrajine? Nije potrebno angažirati ne znam kako moćan analitički aparat da bi se shvatilo kako se Putin ne bori za prava žrtava zapadnog imperijalizma, nego za pravo Rusije da i ona bude imperijalna sila.

Inzistiranjem na tradicionalističkim antiliberalnim stajalištima Putin nastoji, s jedne strane, pribaviti dodatnu podršku brojnih desnih populističkih snaga na Zapadu i, s druge, zaprijetiti zapadnim političkim elitama da će u svim njihovim zemljama ostvariti onakav utjecaj kakav je ostvario na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine kada je Donald Trump došao na vlast. Ratom u Ukrajini izazvao je kataklizmička razaranja u Ukrajini i pravu energetsku krizu u EU, koja prijeti prerastanjem u dugotrajnu ekonomsku i političku krizu. Uspio je iznuditi deklarativno odustajanje od mogućeg članstva Ukrajine u NATO savezu. Uspješno ometa provedbu euroatlantskih integracija na Balkanu. Putinova Rusija se nedvojbeno profilira kao remetilački faktor, kao troublemaker. Time svom predsjedniku možda pribavlja trenutke zadovoljstva, ali je ipak riječ o efektu kiseloga grožđa ili slatkog limuna, dakle, o racionalizaciji stvarnih neuspjeha.

Prva i glavna Putinova ambicija bila je i ostala želja da Ruska Federacije bude tretirana onako kako je SSSR bio tretiran za vrijeme Hladnoga rata. To znači kao glavni suparnik i kao nezaobilazni partner u izgradnji mehanizama globalne sigurnosti. To isto tako znači da Ruska Federacija polaže pravo na svoju interesnu sferu unutar koje će države imati samo ograničeni suverenitet, kao što je to bilo s istočnoeuropskim zemljama u vrijeme postojanja SSSR-a i Varšavskog pakta. Ostvarivanje te ambicije značilo bi ne samo sprječavanje daljnjeg širenja NATO saveza, nego i nasilnu reviziju posljednjih trideset godina europske povijesti.

Glavna Putinova ambicija je da Ruska Federacije bude tretirana kao SSSR za vrijeme Hladnoga rata, kao glavni suparnik i nezaobilazni partner u izgradnji mehanizama globalne sigurnosti (Wikimedia Commons)

Danas je Kina glavni ekonomski i vojni suparnik Sjedinjenih Država. Mnogo toga na unutrašnjem političkom planu Amerike znatno više ovisi o odnosima s Kinom, nego o odnosima s Rusijom. I dok se Kina, svjesna svoje ekonomske snage i važnosti, nastoji profilirati kao zagovornik mirnog rješavanja sporova i istinskog multilateralizma, Rusija se u sve većoj mjeri ponaša kao nervozni gubitnik u globalnom nadmetanju. Učestalo spominjanje moguće upotrebe nuklearnog oružja radi obrane nasilno prisvojenih tuđih teritorija Rusku Federaciju profilira kao sve problematičnijeg igrača koji ne uspijeva steći nove saveznike, a dosadašnje gubi.

Brojne multilateralne organizacije u kojima bi Rusija trebala imati središnju ulogu neprestano gube na važnosti. Primjer je Organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti. Ta je organizacija izvorno zamišljena kao eurazijski odgovor na NATO. U četvrtoj točci povelje te organizacije izravno se ponavlja peta točka Povelje NATO saveza, koja kaže da je napad na jednu članicu napad na sve članice i da je obrana napadnute članice solidarna zadaća svih ostalih članica. Iz Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti, koja je osnovana 1992. godine, istupile su Gruzija i Azerbajdžan 1999. godine te Uzbekistan 2012. godine. Armenija je zatražila podršku ODKS-a nakon nedavnog napada Azerbajdžana na njezin teritorij, ali je ta podrška izostala. U Erevanu su organizirane demonstracije sa zahtjevom da Armenija izađe iz članstva ODKS-a. Predsjednica Zastupničkog doma Kongresa Nancy Pelosi dolatjela je u Armeniju i ponudila američka sigurnosna jamstva toj državi. To je, nedvojbeno, ozbiljan udarac ionako poljuljanoj kredibilnosti Rusije kao jamca bilo čije sigurnosti.

U New Yorku, na marginama 77. godišnjeg zasjedanja Glavne skupštine UN-a, održan je  22. rujna sastanak ministara vanjskih poslova diplomatske platforme C5+1. Riječ je o formatu koji obuhvaća Sjedinjene Država i pet bivših sovjetskih republika: Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan. Dogovoreno je da će se formirati stalni sekretarijat organizacije. Ministri su naglasili, očito aludirajući na rusko anektiranje dijelova Ukrajine, trajnu privrženost načelima neovisnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti svih država. Najavili su intenziviranje suradnje na različitim područjima s osobitim naglaskom na energetskoj sigurnosti. Dok se organizacije u kojima Rusija ima središnju ulogu – poput Zajednice nezavisnih država i Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti – polako ali nepovratno osipaju, Sjedinjene Države, ali i Kina, postupno jačaju svoj utjecaj upravo u onim državama čiji je međunarodni suverenitet ruska vlast spremna relativizirati u skladu sa predodžbom o pravu na uspostavu isključive sfere svog interesa na području bivšeg Sovjetskog Saveza.

Ne treba posebno naglašavati da je nerazumna odluka o invaziji na Ukrajinu gotovo instantno dovela do posljedica suprotnih deklariranim ciljevima ruske vanjske politike. Želeći tom invazijom spriječiti daljnje širenje NATO saveza, Rusija je postigla to da su Finska i Švedska zatražile i dobile pristanak za ulazak u NATO po ubrzanoj proceduri. Želeći se suprotstaviti nametanju američkih interesa u Europi, Putin je doveo do toga da Njemačka donese odluku na koju je nijedan američki predsjednik nije uspio primorati: Njemačka je odustala od stavljanja u pogon plinovoda Sjeverni tok 2. Istodobno je odlučila znatno povećati svoj vojni proračun. Odluke predsjednika Rusije uvjetovane njegovom očitom frustracijom zbog neuspjeha u postizanju ambiciozno postavljenih ciljeva vanjske politike dovode do posljedica za koje možemo pretpostaviti da će produbiti tu frustraciju i poticati ga na donošenja odluka u još većoj mjeri obilježene neracionalnošću negoli što su to one već donesene.

Predsjednik Putin politiku Zapada prema Rusiji i općenito prema ostatku svijeta navodi kao razlog za svoje odluke. Nedvojbeno je da je Zapad pogriješio ne uvažavajući ruske primjedbe o sigurnosnim problemima i izbjegavajući da ih stavi na dnevni red foruma poput OESS-a. Izostala je bilo kakva ozbiljna reakcija na Puitnova upozorenja iznesena na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti u veljači 2007. godine. Izgrađivati regionalnu i globalnu sigurnosnu arhitekturu bez uvažavanja interesa svih kojih se ta arhitektura tiče neizbježno dovodi do napetosti i nezadovoljstva.

Najdramatičniji primjer takvih postupaka predstavljaju strateške odluke NATO saveza o proširenju njegovog djelokruga na Pacifik. Ta odluka, sagledana u kontekstu američkog inzistiranja na nepomirljivom ideološkom sukobu između autokracija i demokracija i na tome da Amerika o sigurnosnim pitanjima raspravlja samo s predstavnicima demokratskih država, gotovo pouzdano dovest će do daljnjeg rasta napetosti i degradacije globalne sigurnosne situacije. Umjesto da s Kinom otvoreno razgovara o problemima sigurnosti na Pacifiku, Amerika želi održati i povećati svoju vojnu nadmoć u toj regiji angažmanom NATO saveza i stvaranjem novih antikineskih sigurnosnih organizacija kao što su QUAD i AUKUS. Vidjeli smo do kakvih posljedica može dovesti ignoriranje sigurnosnih interesa države čije frustrirano rukovodstvo ne oklijeva prihvatiti ulogu troublemakera. Sad je već teško sagledati kakvim bi diplomatskim sredstvima mogao biti riješen problem koji je Rusija stvorila u Ukrajini i u Europi. Da usporediva situacija ne bi nastala i na Pacifiku, bilo bi dobro naučiti ponešto kako na temelju pogrešaka učinjenih prema Ruskoj Federaciji, tako i na temelju pogrešaka koje je napravila Ruska Federacija. Već sada treba angažirati sve raspoložive diplomatske resurse i što je moguće otvorenije razgovarati o svemu što bi moglo dodatno ugroziti ionako uzdrmanu globalnu sigurnosnu situaciju s ciljem da se izbjegnu najgori scenariji.