Rada Iveković. Feminizam je danas u stanju povući za sobom i druge pokrete, od SAD-a do Irana

Današnje se feministice svuda u svijetu moraju boriti za očuvanje onih prava koja su imale a nisu još izgubile, a često se moraju ispočetka boriti za već stečena a oduzeta prava, objašnjava Rada Iveković u razgovoru sa Sanjom Bojanić. Otkriva i kako feministički pokreti diljem svijeta stvaraju neku vrstu nove hegemonije, povlačeći za sobom i druge pokrete i interese.

• Naslovna fotografija: Rada Iveković (osobna kolekcija)

• Rada Iveković, sveučilišna profesorica filozofije, školovala se u Beogradu, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavala Indijsku filozofiju, a doktorirala na Sveučilištu u Delhiju. Habilitirala je u Parizu u kojem živi i radi posljednjih desetljeća. U ratnim i post-ratnim događanjima u jugoslavenskim zemljama, ona brani antipatrijarhalan, antinacionalistički i antirasistički stav.

• Dr. sc. Sanja Bojanić je izvanredna profesorica Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i autorica u prilogu Novog lista Vox Academiae, s kojim Ideje.hr surađuju, i u kojem je ovaj intervju izvorno objavljen u skraćenom obliku,.

U rujnu je održan znanstveno istraživački skup Politike prevođenja: prevođenje, nacija i rod, s učesnicima i učesnicama iz Argentine, Australije, Indije, SAD-a, Francuske, Italije, Njemačke, Srbije i Hrvatske. Povod skupu, koji je održan na engleskom jeziku, osim urgentnosti teme, prijevod je s francuskog jezika knjige Rade Iveković Politike prevođenja, objavljen u Frakturi u prvoj polovici godine. Sumirajući neuralgična mjesta zbog kojih je knjiga značajna u francuskom kontekstu te dakako i u hrvatskom, jedan od eminentnih francuskih filozofa, Etienne Balibar navodi četiri međuovisna pitanja koja čine topografiju tema obrađenih u knjizi: naciju intrinzično artikulira spolna razlika; prevođenje jeste političko; epistemološka revolucija implicira strategije prevođenja koje su u svojoj dvostrukosti te u jednakoj mjeri obilježja kulturalne raznolikosti ali i oblici dominacije. Četvrta tema je drugost, kojoj Rada Iveković pristupa atipično za zapadnu kulturu, kroz vanevropske misli koje nas obvezuju na sučeljavanje s drugošću iznutra. Materijali skupa Politike prevođenja: prevođenje, nacija i rod, komplementarni su i u dijalogu s knjigom Politike prevođenja a činjenica da Riječko sveučilište prati teme koje evociraju urgentnost našeg vremena, povod je za razgovor s Radom Iveković.

Kao profesoricu filozofije, istraživačicu indijskog pluriverzuma i esejistkinju, intelektualni angažmani Rade Iveković uključuju komparativnu i azijske filozofije, kritiku komparativne metode, političku filozofiju, feminističku teoriju i filozofije, suvremene europske i naročito francuske filozofije, orijentalizam u zapadnoj misli, žensko u filozofiji, postkolonijalne i dekolonijalne teme, pitanja nacije i problem nacionalizma, evropskog identiteta, države, građanstva, nasilja i rata, pitanje granica, migracija i demokracije.

Politike prevođenja: prevođenje, nacija i rod (u originalu Politiques de la traduction: Exercises de partage) prevedena je i objavljena ove godine u izdanju Frakture.

Smatrate ključne izazove suvremenog demokratskog uređenja poput rodne nejednakosti, isključenja i podređenih uključenja (npr. diskriminacije na temelju spola, nacionalnosti, državljanstva, “etničke” pripadnosti, kolonizacije) politički i historijski fundamentalnima te konstitutivnima za društvo i državu. Možete li taj stav obrazložiti u svjetlu vašeg antipatrijarhalnog, antinacionalističkog i antirasističkog pristupa?

Ako se o pojedinačnom iskustvu radi, ono obično počiva koliko na životnom doživljaju, toliko i na učenju, intelektualnom osvještenju i obradi. Ali razina potpuno individualnog iskustva ne bi bila dovoljna da ga učini šire značajnim. Naše spoznaje i zablude imaju važnu socijalnu dimenzju, koja zavisi od niza elemenata izvan nas, a seže i do političkog iskustva. Mi svi živimo u određenom povijesnom vremenu i kontekstu, pa nam iskustva nisu “nevina”, “neutralna” ni “objektivna” već su prožeta i obilježena svakojakim, pa i proturječnim, kontekstualnim utjecajima raznih vrsta. Mnogo toga dobivamo od prethodne generacije, od roditelja, okoline, kroz jezik i sredinu. Nešto se od toga naziva i memorijom. Ni memorija nije “bezgrešna” ni “objektivna”, i čak nije trajna ni zauvijek data, pa nije ni iscrpna. Kao i ideje, memorija, uključujući tu i kolektivnu memoriju, jest određena selekcija i “konstelacija”. Koliko zaborava je potrebno za jedno sjećanje? Taj nas odnos zanima. Kao što kaže Georges Didi-Huberman, “rekao bih da slike, kao ni ideje, nisu ‘činjenice’ u užem smislu, već konstelacije. […] Ne da su ‘nerealne’ ili naprosto kapriciozne. No njihov odnos sa povijesnom stvarnošću prolazi kroz taj bitan uvjet da nikad nema samo jedne slike nego mnoštvo slika koje se ovdje udaljavaju a tamo približavaju da bi stvorile konfiguracije.”  (Didi-Huberman, “Faut-il surenchérir ?”, AOC, 24. okt. 2022).

Sva su iskustva, pa i memorija, uvjetovana našom perspektivom, interesom i vremenom, a projiciraju sadašnje vrijeme subjekta koji ih nosi. Zato je potrebno epistemološki biti oprezan i ne-imperativan. Nema definitivnog znanja, moramo se snalaziti s nesigurnostima, ali ovakav stav ne pripada dominantnom i hegemonijskom znanju, nego znanjima koja su bar malo u otklonu i pridržana. Treba se kloniti ušančavanja vlastitog ega u “sigurnosti” znanja, što je temelj ekstremnog individualizma u koji nas je doveo sadašnji stupanj apsolutnog liberalnog kapitalizma. U ovome postoji cijela lepeza stavova manje više podržanih (ili ne) vladajućim modelom društva, države i ekonomije, pa u tome možemo čak razaznavati različite kulture koje znaju postojati i paralelno. Njih najbolje raspoznajemo, naročito danas, kada promatramo prihvaćanje ili odbacivanje nasilja.

Na ovoj se vododjelnici ogleda, grubo rečeno jer ima i mnogo izuzetaka, i razlaz između “ženske” i “muške” kulture. Stavljam ove pridjeve u zagradu jer njihove “referente” ne možemo naturalizirati ni esencijalizirati. Pa ipak se ta razlika stalno i u svemu provlači u našoj političkoj i intimnoj kulturi. Naravno da nisu svi muškarci nasilni a sve žene nenasilne (na tome treba insistirati), ali valja provjeriti koja je politička kultura generalno prevladala i koja je od tih dviju sistemska, da se dobije jasnija slika. A ova nije ni ženska, ni “ženska”, ni nenasilna. Konstitutivna isključenja, nejednakosti i sistematske nepravde su prepoznatljivi i ne mogu se u ime demokracije iskorijeniti nizvodno, u posljedicama: njih bi trebalo zahvatiti uzvodno, što nije lako pa ni moguće bez dubljeg i šireg zahvaćanja u korijene i uzroke takve situacije, bilo da se radi o Romima, o ženama, o migrantima ili o drugim diskrimiranim grupama. Zato kažemo, zajedno sa Boaventurom De Sousa Santosom, da su patrijarhat, kolonijalizam, rasizam i kapitalizam vezani sudovi koji se uzajamno podržavaju, dograđuju i brane, pa je potrebno modificirati cijelu konfiguraciju u kojoj oni čine sistem i uzajamno se podržavaju u svakoj prilici.

Silvia Federici pokazala je zašto je lov na vještica bio potreban za prelazak u formaciju kapitalizma. Verónica Gago pokazala je kako je shema analize rada bila realna granica položaja žene, dok je Cécile Canut napala ideju da su jezici – jezici time što su dobili ime.

Čitajući historičarku Silviju Federici (Caliban and the Witch), vidjet ćemo na koji način i zašto je u nastajanju ranog kapitalizma patrijarhalno podjarmljivanje žena i lov na vještice, koji nije anegdota, masovno spaljivanje žena na lomači sistemski organizirano od države i Inkvizicije, bio konstitutivan i potreban za prelazak u društveno-ekonomsku formaciju kapitalizma. Svakako treba čitati i Dubravku Ugrešić, Brnjica za vještice. Argentinska politologinja i feministkinja Verónica Gago (A feminist Reading of Debt, sa Lucí Cavallero) pokazuje, i za kasniji pa i savremeni kapitalizam, kako je shema analize rada, podijeljenog u dvije sfere – sferu proizvodnje i sferu reprodukcije života, projicirana na podjelu muško/žensko, bila i ostala epistemička ali i realna granica položaja žene. Reprodukcija života se naravno ne plaća, pa se tako rad žena ne uzima u obzir u političkoj ekonomiji. Federici, Gago, De Sousa Santos, Balibar i drugi autori i autorice ovo su danas potpuno doveli u pitanje, te se sada i muški ekonomisti, filozofi i historičari bave posebnom temom “care“, brige-njege-skrbi za druge kao nezaobilaznom, iako je ona tradicionalno bila ne samo nametnuta ženama, nego time i dio posebne ženske kulture naprosto.

Ne samo da ta problematična i danas teorijski prevladana podjela pripada u Marxovo učenje, nego je i u redovnom kapitalizmu ostala kao zadat i jedini mogući okvir razumijevanja prirode rada. Potrebno je tome zahvatiti korijene koji su jako razuđeni i poduprti dosadašnjom poviješću ili, bolje, tekućim osiromašenim viđenjem te povijesti. A ovo znači i da je takva borba ne samo ekonomska, politička, društvena, nego je i epistemološka. Odvija se i na području spoznaje, načina predavanja i usvajanja znanja (obrazovanje, institucije, socijalni ambijent i politički poredak), organiziranja obrazovanja i njegovih institucija te metodologijâ naših znanstvenih disciplina. I odvija se i na području jezika, koji nikad nije neutralan (Irigaray, Parler n’est jamais neutre), a pogotovo to nije u situacijama prisvajanja jezika od dominantnog hegemonijskog modela, naročito od ili, još više, u ime nacije, institucija, Akademije i konačno države (u nacionalnoj državi).

Kao što piše Cécile Canut u svojoj knjizi o francuskom jeziku u kolonijama, “ideja da su jezici – jezici time što su dobili ime, potpuno je pogrešna: imena jezika uvijek su data izvana, od drugih, a potom i od onih koji drže bilo kakvu vlast.” (Provincialiser la langue, s. 289.) Jezik je “konstelacija” kroz koju se prenosi kultura, i potrebno ga je denacionalizirati kako bi mu svi imali pristup, jer on nije ničiji. Niti pripada, niti se može svojatati, a pogotovo je tako kad je riječ o jeziku s brojnim standardizacijama i koji se koristi preko granica u raznim zemljama, a takvih je mnogo. Kod nas, još je Radomir Konstantinović odlično pokazao intrinzičnu vezu između mačizma ili patrijarhata i veličanja nacije, i to bilo koje nacije, a sve to prenošeno i podržano teritorijaliziranim i nacionaliziranim, osušenim jezikom. Kao što je insistirao na principijelnoj identičnosti nacionalizma i nacizma, a onda i rasizma. Konstantinović pokazuje kako je prisvajanje jezika nacionalističko i u funkciji nacionalizma (Filosofija palanke), tj. isključenja ili podređivanja drugih.

Zapažene su vaše teze koje „proizvodnju znanja“ na vrlo specifičan i intersekcijski način analiziraju u paraleli s „proizvodnjom granica“. Feminizam koji zastupate, uklapa se u tu paradigmu. Možete li čitateljima i čitateljicama koji ne poznaju vaš opus, pružiti naznake koje će im približiti navedene sintagme?

Feminizam bi prije svega želio izbjeći zadate paradigme. Intersekcionalnost je termin kojim se u društvenim znanostima označava potreba za istovremenošću i suradnjom različitih disciplina, pristupa i pogleda na određenom predmetu izučavanja, recimo u ekonomiji, sociologiji, politici ili, kad je riječ o razinama različitih vrsta diskriminacije, potreba da se ujedno uzme u obzir praktična nejednakost (pored i preko načelne i pravne jednakosti) npr. između muškaraca i žena, između dominantne nacije i manjina ili “stranaca”, a danas između domaćih građana i migranata-negrađana. Intersekcionalan, dakle inter-disciplinaran model istraživanja pokazuje da se u “stvarnosti” (društvenoj, geo-političkoj itd.) ponavljaju sheme koje imamo u glavama i vice versa, što govori i sama riječ “disciplina” koja odmah evocira granice: i u znanju i u društvu stvaramo sheme (one olakšavaju učenje ali pojednostavljuju građu) i granice uključenja i isključenja, koje odgovaraju već postojećim a neupitnim hijerarhijama. Ove je zato i teško prevladati – jer su shematizmi usvojeni pa ih i ne vidimo. U sferi znanja, gotove sheme i granice odgovaraju zadatim vrijednostima kao predrasudama.

Te sheme počivaju na dihotomijama. Osnovna je shema svedena na binarno za ili potiv. Ovo podupire i održava bazičan mehanizam isključenja kao i podređenog uključenja. To su zadane paradigme dobivene kroz jezik i ambijent, i koje ne dovodimo u pitanje zato što ne preispitujemo središnje mjesto sebe i vlastite grupe, zamišljeno kao “normalno”. Feminizam je osjetljiv na tu epistemološku problematiku i on je taj koji je u vlastitu deontologiju i u društvene znanosti generalno unio sada nezaobilazno pitanje “s kojeg mjesta govorimo” kao i intersekcionalnost, koji danas vrijede za sve discipline. Tim pristupom se priznaje etičko-epistemološka obaveza da se u znanosti, čije se granice sada razumiju kao načelno vazda postojeće ali i pomične, uvijek deklinira društveno-političko-historijsko polazište i kontekst. A ovi su nužno obilježeno klasom i spolom/rodom pa i rasom kao i drugim faktorima, ovisno o principu diskriminacije. Time istraživač(ica) priznaje da nije neutralna jer to ne može ni biti (budući da se u svakoj perspektivi krije neki interes), ali da je voljna ili voljan da ispravi ili umanji zainteresiranost ili jednostranost usidrenu čak i mimo naše volje u položaju subjekta.

“Obično priznavanje humaniteta ženama i ostalim podređenim ili isključenim grupama nije ni do danas univerzalno prihvaćeno”. (Rada Iveković / Osobna kolekcija)

Znanje koje usvajamo ili širimo nije neutralno, pa nije neutralan ni položaj s kojeg njime baratamo. Znanje je proces u kojemu stalno nadograđujemo ili oduzimamo  pojedine elemente, pa stoga i možemo reći da se “znanje proizvodi” u određenom kontekstu, konfiguraciji itd. Jučerašnja znanja se modificiraju, pa mnoga već sutradan postaju bivša znanja i gube karakteristiku apsolutnog znanja u koju se nekad moglo vjerovati. To zahtijeva od nas da budemo oprezni prema načinima usvajanja znanja i njihovoj kvaliteti, kao i da uvidimo da postoje i epistemička pravda i nepravda, koje su u tijesnoj vezi sa društvenom pa i političkom pravdom. Boaventura de Sousa Santos u svojoj “ekologiji znanja” tako dolazi do zaključka da su različite kulture i spoznaje uzajamno nepotpune, dakle i komplementarne. To je veliko otkriće koje nas obavezuje, a odnosi se i na jezike i sfere ili svjetonazore koje ovi pokrivaju.

Hvalisanje vlastitim jezikom kao najsavršenijim i čak univerzalnim i nosiocem univerzalnih vrijednosti, kao što to čine na primjer francuski nacionalisti za svoj jezik (podržavani Akademijom, školstvom, kolonijalnom prošlošću koja ne prolazi itd.), jest arogantno i svakako ograničava i horizont nacije i sposobnost jezika da slobodno živi, a razlog je i nesumnjivoj teškoći Francuza da uče strane jezike. Ekskluzivno prisvajanje jezika i njegovo univerzaliziranje kao nosioca uzvišene nacionalne kulture tako se konačno pokazuje kao njegova krajnja provincijalizacija. Isto vrijedi i za patrijarhalne vrijednosti nametane svima kao da su opće, ali koje su samo provincijalizacija (Konstantinović bi rekao «palanka») sveukupnog ljudskog potencijala, dakako u svijetu gdje se i ženama priznaje humanitet. Ovo posljednje, obično priznavanje humaniteta ženama i ostalim podređenim ili isključenim grupama nije ni do danas i sâmo  univerzalno prihvaćeno. Naravno da je znanje moguće drukčije proizvoditi, što je kompleksno pitanje na kojem pada i svaka reforma školstva širom svijeta. Ali prije svega je uvidjeti da pogotovo u globaliziranom svijetu, obrazovanje ne može biti (ograničeno na) nacionalno, a u kandžama klasnog i patrijarhalnog interesa i konzervativnih gerontokratskih akademija. Valja ciljati denacionalizaciju i deteritorijalizaciju jezika, znanja i obrazovanja.

Zbog metodologije i uvida u epistemološke teme htjela bih još navesti i važnu knjigu korejskog historičara i politologa istočne Evrope Jie-Hyun Lima (Global Easts. Remembering, Imagining, Mobilizing). On na nov i originalan način studira nacionalistička ustobočavanja kroz noviju povijest, naročito između Evrope i Azije, ali i dvosmislenost pojma “Istok” i sličnih. Pojam “Globalni jug” već se uvriježio u političkim studijama, ali Lim pokazuje kako je on dvosmislen, i kako bi ga se moglo pomaknuti ili decentrirati i u “Globalni istok”, ali bi se tada pojavilo pitanje “koji istok”, da li Azija, ili istočna Evropa? Kao čovjek iz podijeljene zemlje između dvije diktature (dok je i Južna Koreja još bila diktatura, što ipak više nije), on razbija sve dihotomije pa i ovu jer razumije njihovu suštinsku pogubnost, a novije nacionalizme analizira s jedne strane u odnosu na patrijarhat i populizme, a s druge kao pitanje “pristanka”, jer su naravno i nacionalizmi takvi mehanizmi koji svode na osiromašujuće dihotomije.

Lim lansira interesantan pojam mass dictatorship, “masovne diktature”, ili “diktature putem pristanka i podrške narodnih masa”. Takva se diktatura masa događa tamo gdje ne preispitujemo i ne analiziramo zadate i naslijeđene kulturne i ostale vrijednosti i pojmove, i gdje se ne pitamo o odgovornosti u njima. A to je ono gdje bi, na našim primjerima, kad se već država oglušuje, bar društvo u cjelini a muškarci posebno, morali da se priupitaju o vlastitoj su-odgovornosti u sistemskom nasilju nad ženama, ali i o svakom nasilju pa i ratu. Ne zato što bi svi muškarci ili čak većina za to bili krivi – oni to nisu, već zato što ih društveni sistem, koji je univerzaliziran po njihovom modelu, uglavnom podržava u svemu što čine a da oni to i ne znaju. Naravno, riječ je o odgovornosti, a ne o krivnji. A tu je onda i pitanje o statusu nasilja. Nasilje je nešto s čime filozofija baš ne zna šta da radi, jer se ono javlja i prije mišljenja i jezika, javlja se i u samoj borbi za život i održanje života. U ovoj se prečesto pretjeruje u “uzvraćanju”, namećući nasilje drugima. No to je druga tema.

U Pokretu nesvrstanih, Jugoslavija je prednjačila sa zemljama trećeg svijeta. Ne ulazeći u opis cijelog tog projekta, dodajmo da je on bio i za razoružanje, nenasilje i mir

Dodala bih još da je, u ciklusima odlaska i povratka klatna na “ovu” ili “onu” stranu (mi i oni, istok-zapad, muško-žensko itd), opasnim zato što sprečavaju razumijevanje i razrješenje kompleksnijih zavrzlama, bilo otpora prema opasnim binarizmima mišljenja i u prošlosti. Jedan, veoma važan među njima i svjetskih razmjera, bio je i historijski Pokret nesvrstanih zemalja, koji je u svoje doba obilježio epohu (a zlatno doba su mu bile šezdesete i sedamdesete godine prolog stoljeća koje su napunile Ujedinjene nacije tada dekoloniziranim zemljama). U Nesvrstanom pokretu, koji je bio i projekt svojevrsne globalizacije (prije ove naše, sadašnje) putem “Novog ekonomskog poretka” iz perspektive zemalja u razvoju (ili “globalnog juga” u današnjim terminima), principijelno se odbacivala dihotomija istočnog i zapadnog bloka (SSSR i SAD).

Iz toga se danas  može učiti  mnogo štošta, a pogotovo pogubnost svrstavanja u suprotstavljene blokove, dijade i binarne modele. U ovim modelima, ono dvoje je u istoj vreći,  pa oni ne dozvoljavaju izlaz izvan tog klinča. U Pokretu nesvrstanih, Jugoslavija je prednjačila sa zemljama trećeg svijeta, i čak ga lansirala iz Beograda 1961. g. s Indijom, Egiptom, Ganom i Indonezijom. Ne ulazeći u opis cijelog tog projekta, dodajmo da je on bio i za razoružanje, nenasilje i mir. Mi imamo iskustvo tog projekta, kao nedovršenog ali vrijednog, pogotovo ako se pogleda današnje stanje svijeta. A binarne nas logike samo  tjeraju dalje po traci istog uzorka suprotstavljanja bez ishoda i rješenja. Vidjeti na tu temu Nesvrstanih tekstove i intervjue naših autora Paula Stubbsa, “Svijetu nedostaje jak Pokret nesvrstanih” (Novosti, 19/03/2022) i Tvrtka Jakovine, Treća strana hladnog rata (2011).

Neizbježno je pitanje aktualnosti nasilja, rata i različitih formi duplih standarda kroz koje prolazimo. Što biste rekli, hoće li se demokracija oduprijeti razgrađujućim elementima koji onemogućavaju njen razvoj? Kako gledate na sveprisutnije desničarske partije u parlamentima nekih europskih zemalja?

To što konstatirate jest opća, ne samo evropska, tendencija u političkoj i civilizacijskoj regresiji koja nas je globalno snašla u posljednjih četrdesetak godina, a čija je prekretnica vidljivo kristalizirana padom Berlinskog zida i “godinama 1989.” (jer je “1989.”, a kod nas i rat, dugotrajan višegodišnji i još nezavršen posao). Dipesh Chakrabarty je taj prelom nazvao Provincijalizacijom Evrope, što odgovara, drugom terminologijom, gore opisanom. Ne samo da se Evropa provincijalizira kao provincija svijeta, nego se unutar provincijalizirane Evrope provincijaliziramo i mi u dodatnim krugovima provincijalizacije. Ne mislim tu samo na naše zemlje ili Ukrajinu, nego i na zemlje u središtu provincijaliziranog potkontinenta Evrope. Demokracija kakva jeste, ili kako je danas vidimo, ne može zaustaviti te postsocijalističke ni druge ratove. Pritom se moramo prisjetiti da nama u Evropi ruski napad na Ukrajinu i surovi rat u njoj zaklanja vidljivost mnogih drugih ratova širom svijeta, počev trenutno od Etijopijskog u Tigraju, ili od potencijalnog nastavka ratova u post-SSSR-u.

Demokracija je samo ideal ili utopija, ali ne i već postignuto stanje. Pojam “zapadne demokracije” je zapadnocentričan, abuzivan i neuvjerljiv. Demokracija naravno nije neko postojeće zamrznuto stanje ili državno uređenje Hrvatske, Srbije, Francuske ili bilo koje samoproglašene demokracije, nego je nužno i zauvijek otvoren i nedovršen proces s ciljem koji se zove “demokracija”. Dobro je podsjetiti da su u istu grešku upali oni koji su “socijalizam” vidjeli kao završeno stanje (tzv. “realni socijalizam”) a ne tek kao projekt. Tako da danas i sama samozvana “demokracija” sudjeluje u “razgrađujućim elementima koji onemogućavaju njen razvoj”: i demokraciju još treba demokratizirati (Etienne Balibar; Boaventura de Sousa Santos)! Taj cilj može ostati nedostižan, ali to nas ne smije obeshrabriti, važno je da je proces otvoren. Dakle i iz drugih resursa, drugih spoznaja, drugih ciljeva i drugih projekata moramo težiti dakako demokraciji, ali prije svega prevladavanju potpuno patrijarhalnog, nacionalističkog, mačističkog, i rasističkog nagona za nasiljem koji nam zaklanja horizont.

O nastanku, funkcioniranju i mogućoj obnovi fašizma mnogo se može naučiti od Antonija Scuratija, dok se vrijedi prisjetiti i što je Umberto Eco pisao o fašizmu koji se stalno vraća.

Te “muške” vrijednosti čojstva i junaštva, podržane patrijarhalnom kulturom, treba oboriti u kontekstu, iako je borba samo na tom terenu, ako nije i šira, nepotpuna i nedovoljna. Ne samo cijelom Evropom, nego je i cijelim svijetom danas (od dana kada je ova posljednja globalizacija postala vidljiva golim okom, a to su “godine 1989.”) uglavnom ovladala ultradesna politička regresija s fašističkom dimenzijom, prema kojoj onda liberalna desnica, koja je blaža i daleko pristojnija ali ne dovodi u pitanje ni kapitalizam, ni ustrajnost kolonijalnih i post-kolonijalnih odnosa nejednakosti, ni patrijarhat, ni rasizam – izgleda kao jedini lijek. Fašizam, pa i neo- i postfašizam je naravno direktno nacionalistički. O njegovom se nastanku, funkcioniranju i mogućoj obnovi može mnogo naučiti iz tri toma izuzetne knjige Antonija Scuratija, M (gdje M stoji za “Mussolini”). Ali liberalna se desnica neće boriti protiv nijednog od ovih elemenata ni zajedno ni odvojeno. Tako se cijela svjetska politička scena pomaknula udesno u novom zamahu klatna. Možda treba računati sa političkim ciklusima od 30-50 godina, kako ih je opisao Immanuel Wallerstein.

Danas se moramo sjetiti i onoga što je Umberto Eco pisao o fašizmu koji se stalno vraća (Eco, “Ur-Fascism”, The New-York Review of Books, June 22, 1995). Pritom su se neofašističke političke partije (koje mediji sada radije nazivaju postfašističkim) banalizirale i de-demonizirane su. Postale su građanski “prihvatljive”, u Evropi su odnedavno prihvatile i Evropsku Uniju kojoj su se ranije protivile, i prenijele su svoju aktivnost i ciljeve na samo nekoliko područja: borbu protiv imigracije u Evropu sa globalnog juga (a drugdje, drugih, ovisno o geopolitici), ekstremni nacionalizam, otpor demokratizaciji,  i rehabilitaciju tvrdog patrijarhata i tradicionalne porodice, što uključuje i već započeto osporavanje ranije teškom borbom stečenih ženskih ljudskih prava među kojima kao prvo pravo na abortus.

“Ultradesne partije su uglavnom i za ograničenje uloge države, za kontrolu žena i njihovo povlačenje iz privilegiranijih radnih odnosa , za smanjenje poreza, i one odbacuju državom posredovanu socijalu (i zapravo svaku socijalu)”. (Rada Iveković / Osobna kolekcija)

Te se partije prema potrebi oslanjaju i na religiju kad im odgovara, kao što piše Salman Rushdie: “Fašizam je rođen na brdu Asgard, na brdu Kailash i na Olimpu.” (Rushdie, “L’instinct de liberté” AOC, 31-10-2022.) Ultradesne partije su uglavnom i za ograničenje uloge države, za kontrolu žena i njihovo povlačenje iz privilegiranijih radnih odnosa, za smanjenje poreza, i one odbacuju državom posredovanu socijalu (i zapravo svaku socijalu). Te partije rade na “kulturnom” više nego direktno na ekonomskom ili političkom planu, i imaju međusobno snažnu internacionalu koju predstavljaju kao trans-ideološku, tako da jedna Marine Le Pen može mirno šurovati sa Putinom. Naravno, sve to djeluje na podsticanje sukoba i ratova, te su tekući ratovi dio tog svjetskog procesa zaokreta udesno. A događa se i u prostoru “demokracije”. Ovdje treba citirati historičarku Dubravku Stojanović koja, povodom našeg rata devedesetih godina kaže (ali to vrijedi i za druge nove ratove, a također je i tradicija u historiji rata i inače):

“Nacionalizam živi od zloupotreba istorije. […] Od kraja rata ponavljam da je rat samo pomeren na „malu ringlu“, da se tu na blagoj vatri krčka i čeka. […] Narativi koji su osamdesetih godina upotrebljeni da bi se rat napravio nikada nisu dovedeni u pitanje i odbačeni. […] [Nacionalizam i patrijarhat] su nerazdvojni. Nacionalizam naciju vidi kao proširenu porodicu, kao krvnu vezu njenih članova u kojoj moraju biti jasne uloge. I pre svega mora biti jasno ko je patrijarh i vođa, jer samo on može da ostvari ciljeve i obezbedi porodicu. Zato svaki nacionalizam mora biti mizogin, jer bi već sama pojava žena, a kamoli neki zahtev za ravnopravnošću, srušio tu autoritarnu piramidalnu tvorevinu u kojoj se hijerarhija ne propituje nego sluša. Spremna sam da idem i dotle da kažem da je nacionalizam izmišljen kao sredstvo za održavanje patrijarhata, kao što je i sredstvo za dobijanje vlasti, za njeno jačanje, očuvanje… Odnosno, nacionalizam se koristi kao sredstvo da se društvo zaustavi, da do razvoja nikada ne dođe, da se uguši svaka modernost. […] Na takvom temelju diktature lepo napreduju, pa se ne treba čuditi što imamo ovakve vlasti u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Hoću to i da radikalizujem i da kažem da je održavanje patrijarhalnog poretka bio jedan od snažnih motiva za raspad Jugoslavije, jer se u okviru zatvorenih nacionalnih tvorevina taj društveni poredak daleko lakše održava nego u složenoj multietničkoj, multikonfesionalnoj zajednici koja po svojoj suštini predstavlja stalni izazov zatvorenom društvu i patrijarhalnoj matrici.” (“Intervju sa Dubravkom Stojanović: Ništa nije večno, pa tako ni nacije”, Prometej, 31-1-2022.)

Naravno da sve to počiva na duplim standardima koje spominjete – ono što važi za mene ne važi i za tebe. Nedavno je najgroteskniju izjavu te vrste izgovorio Donald Trump rečenicom “Make America Great Again”. Egocentrizam i pojedinaca i nacija potpuno se raskalašio i u novom kontekstu postao legitiman. To je čisto nasilje.

Rado bismo Vas vidjeli ponovo na Sveučilištu, posebnu u Centru za napredne studije jugoistočne Europe. Da li biste mogli zamisliti, ali bez nostalgije, remake konferencije Drug-ca žena ovoga puta s novim generacijama u suvremenom kontekstu. Koga biste pozvali? S kim biste najradije sada raspravljali?

Ne mogu ja danas sazivati takav sastanak, niti bih poznavala sve s kojima bi valjalo razgovarati. Onaj skup iz 1978. g., Drug-ca žena. Novi pristup? bio je historijski i mislim da remake nije moguć, ali je moguće nešto novo, pa i novi skupovi. Treba vidjeti put koji su prevalile generacije feministkinja i feminista od tada, pa kroz rat, do historijskog Međunarodnog ženskog suda za Jugoslaviju i post-jugoslavenske zemlje u Sarajevu 2015. godine, koji su organizirale ženske i feminističke asocijacije širom jugoslavenskog prostora (vidjeti Žene u crnom), i onda do danas.  Takav bi novi skup bio stvar mlađih generacija, koje eventualno mogu pozivati nas starije ako hoće, ali najviše mogu i moraju obaviti same i sami. Skup Drug-ca žena imao je cilj otvaranja jednog novog područa znanja i društvenog angažmana, i osvještenja žena. Također je imao i cilj upoznavanja sa dostignućima feminizma tamo gdje je već bio priznat.

Tada je sama riječ “feminizam” bila korištena kao psovka, i mi smo bile napadane neizmjerno prostački na svaki način kako lično tako i grupno, i ne samo iz vlasti nego i iz i javne sfere. A ova je bila, a na žalost je i ostala, muška i mizogina. Trebalo je to tada izdržati. Mogu mjeriti postignuto kod nas tada i danas s onim što je onda i danas bilo postignuto u Francuskoj, gdje živim. I ovdje je feminizam bio psovka, ali nije više. Danas je to društveno, politički i znanstveno cijenjen stav, tako da se i muškarci, uključujući one iz vlasti, diče svojim feminizmom i dokazuju ga. Feminizam je potpuno prihvaćen kod intelektualnih i vladajućih elita na zapadu, tamo gdje se fašizam nije još vratio. Prevladao je stav da su ciljevi feminizma opći i da se odnose na cijelo društvo a ne samo na žene, da su demokratski, te da je feminizam nužan i pozitivan korektiv društvenoj nejednakosti. Primitivniji oblici odbacivanja feminizma pilično su se razrijedili u smirenom javnom prostoru na određenoj razini, osim u fašosferi i u ratnohuškačkim nacionalističkim krugovima. No tu postoji opasna tendencija da se oni u novoj hegemoniji ponovo nametnu, i toga se plašimo. Znamo iz iskustva da ženska prava nisu i ostvarena njihovom proklamacijom ni zakonima koji izjednačuju žene i muškarce, ali također znamo da su baš zato, a i inače, uvijek ugrožena.

Patrijarhat ima debelu kožu u svim sredinama zato što je u nejednakom društvu konstitutivan

Za vrijeme Jugoslavije, mi se nismo morale boriti za elementarna prava za koja su se borile npr. Talijanke, od kojih smo, među ostalima, tada učile feminizam, a koje nisu imale ni pravo na razvod braka ni pravo na pobačaj. Mi smo ta elementarna prava, kao i besplatno školovanje i zdravstvo, imale ne na osnovu feminističkih stavova društva, zakonodavca ili AFŽ-a, nego na osnovu socijalističkih prava koja su također bila slijepa na rod. Mi smo se samo borile za realno ostvarenje prava koja smo već imale, u sredini koja je i dalje bila patrijarhalna, ali u kojoj se položaj žena bio znatno popravio time što su učestvovale u NOBu, a zatim radile izvan kuće, kao i zbog općeg kulturnog rasta poslije Drugog svjetskog rata. Mi smo pružale otpor konzervativnim krugovima u vlasti, u Partiji, u AFŽ-u, na poslu, u javnom prostoru, ali nismo morale ići protiv zakona, nego smo se zalagale za njihovu primjenu i za proširenje kulturnog horizonta u odnosu na žene, a on je bio začepljen uključujući kod naših dragih kolega. Bile smo tada ismijavane, no primijetile smo da muški kolege koji su se bavili tim temama u sociologiji npr. nisu to bili, ili nisu bili zbog ovih tema. Patrijarhat ima debelu kožu u svim sredinama zato što je u nejednakom društvu konstitutivan. To je bila potpuno drukčija situacija nego ova danas, kada žene ispod radara postepeno gube, ili su izložene oduzimanju prava, ženskih ljudskih prava (koja se dijelom razlikuju od muških).

Današnje feministkinje moraju da se bore za očuvanje onih prava koje su imale, i to iz bojazni da ih potpuno ne izgube. (Rada Iveković / Osobna kolekcija)

Današnje feministkinje svuda u svijetu u generaliziranom patrijarhalnom protiv-udaru moraju da se bore za očuvanje onih prava koja su imale a nisu još izgubile i to iz bojazni da ih potpuno ne izgube (s bitnim razlikama između zemalja), i često se moraju iz početka boriti za već stečena a oduzeta prava. To se dogodilo u općoj tendenciji u mnogo nekad socijalističkih zemalja ali i drugih (SAD, Turska, Rusija itd.), gdje se fašizacija društvenih odnosa i javnog mnijenja poklopila sa mizoginim tendencijama u religiji i u agresivnim reakcionarnim akcijama zakonodavca (parlamenti), i sa nacionalizmom. Na tom planu, mislim da danas feministkinje moraju da se bave kako lokalnom scenom, tako i međunarodnim odnosima. Na obje strane moraju tražiti saveznike među muškarcima koji bi u tome trebalo da budu hrabriji i angažiraniji u javnosi nego što su, recimo u borbi protiv sistemskog nasilja prema ženama i protiv feminicida, strahovitog rastućeg broja ubijenih žena zato što su žene. Iza skoro svakog pobačaja nalazi se po jedan neodgovoran muškarac. Sve je to kod nas bilo ustostručeno ratom i ostavilo trajan trag.

Žene moraju tražiti saveznike i među ostalim grupama ugnjetenih i poniženih, a emblematični su tu, danas, migranti. Današnja bi konferencija sigurno bila znatno drukčija i nikakva nostalgija nije potrebna. Konferenciju iz 1978. g. nije sazvao nikakav univerzitet, nego Studentski kulturni centar (SKC) u Beogradu, koji je imao praksu organiziranja značajnih avangardnih međunarodnih skupova na razne teme. Historičarka umjetnosti Dunja Blažević i neprežaljena sociologinja Žarana Papić bile su organizirale taj prelomni skup onda. SKC je kao domaćin imao tu prednost da je bio marginalna i u to vrijeme prilično slobodna protiv-kulturalna “anti-institucionalna” institucija. Mlađe feministkinje će danas znati s kim i gdje razgovarati.

Na međunarodnom planu, koji nas zanima jer danas imamo jasniju globalnu viziju, ima na vidiku zanimljivih pojava s feminizmom, iako na različitim stupnjevima postignutih ženskih ljudskih prava. Pokazalo se da je u nekim situacijama ženski pokret u stanju ponijeti i proširiti svoju borbu povevši sa sobom i druge pokrete, nosioce i nekih drugih interesa, stvorivši time neku vrstu nove hegemonije (u gramšijevskom smislu): tako se u posljednjih desetak godina u Latinskoj Americi (a naročito u Argentini i Čileu), ženski pokret pod znakom #Nijedna više (misli se na feminicid; ključno je da se počnu brojati žene ubijene zato što su žene – brojevi su porazni svuda) izborio za pravo na pobačaj u Argentini ali je i poveo cijelo društvo u napredni zajednički društveno-politički pokret. U Iranu, vidimo da je danas pokret za oslobođenje žena od ekstremnog patrijarhalnog ugnjetavanja taj koji je poveo sa sobom cijelu omladinu, žensku i mušku, u otporu konzervativnim mulama.

Oba ova ženska pokreta su otvorena i još nezavisna, te će sigurno promijeniti i već mijenjaju političke situacije u svojim zemljama. To je u svijetu nova i nepoznata situacija. Naprednih je ženskih pokreta bilo u mnogim društvima i revolucijama, ali je najčešće ubrzo patrijarhat uspijevao da ih ušutka. Nadajmo se da ovog puta neće, a ako je i ovo globalna tendencija, onda ima nade za demokratizaciju širom svijeta kao odgovor istovremenoj tendenciji ka neofašizmu. U borbi protiv ovoga, uloga hegemonije feminističkog pokreta mogla bi biti i prekretnica. (A hegemonije su i inače privremene.) Muškarci koji vide taj potencijal ženskog pokreta svrstat će se uz njega da bi prekretnicu osigurali. To je nova nada našeg vremena.

I konačno, dok ovo pišem dan nakon midterm parlamentarnih i lokalnih izbora po državama u SAD a ne znamo još konačan rezultat, pristižu nam vijesti o zasad neočekivano boljem ishodu nego što se mislilo Demokratske partije a protiv Trumpovih Republikanaca, s objašnjenjem da su žene masovno izašle na glasanje kako bi očuvale davno stečeno pravo na pobačaj koje je Trumpova administracija oborila. Ako te izbore ovaj put odnese Bidenova stranka, ovo bi bio treći savremeni primjer prve moguće hegemonije sa ženskim pokretom na čelu. Naravno, to se odvija u potpuno podijeljenom društvu u kojem nijedna strana nije spremna da pristane na hegemoniju druge, što znatno otežava razgovore i dogovore, ako ih potpuno i ne omogućuje. No u svim ovim slučajevima, zavisi šta će uslijediti, i da li će opet ambijentni patrijarhat oduzeti ženama inicijativu i moć. Iz ovakvih situacija – a ova je potpuno nova u globalnim terminima – feministkinje moraju učiti, pa je jasno da ne mogu ostati samo u okviru lokalne provincijalne scene.

Konferencija održana na Cresu, online, nastavlja se našim zajedničkim poduhvatom, s kolegom Sašom Pavlovićem iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, s beogradskog univerziteta. Namjera nam je u Routledgeu objaviti predstavljene radove. Što biste rekli, kome se obraćamo u tim tekstovima?

Nikad se ne zna tačno koga će neka knjiga zainteresirati. Međunarodni krug uglednih autora koji su rado govorili na spomenutom skupu već sam po sebi postoji od ranije, te njihovo okupljanje u ovoj publikaciji nije ništa nečuveno, premda je novo za nas. Sličnih publikacija, naročito na engleskom jeziku, ima dosta, i mnoge su odlične, ali ne može se poreći da je tema već petnaestak godina i pomodna. Ovo smo posljednje nastojali izbjeći na Cresu. Područje iz filozofije i društvenih znanosti (antropologija, lingvistika, sociologija, ženske studije, povijest, povijest umjetnosti, književnost itd.) gdje se stručnjaci na različite načine bave teorijama prevođenja (ne samo jezičkog) danas je dosta široko, a kreće se od raznih univerziteta i istraživačkih centara širom svijeta, aktivističkog rada iz više oblasti (žene, migracije, manjine, ekologija i sl.) do individualnih istraživanja i publikacija.

Na univerzitetima se danas predaju “translation studies”, a mnogi izdavači imaju i biblioteku o prevođenju. Na nedavnom spomenutom skupu, sudjelovao je samo manji broj takvih naučnika, ali krug je veći, i potrebno je i dalje širiti ga, a naročito preko granica jezika i zemalja. To se u ovoj oblasti nužno i radi, jer se cijeni neophodna plurifokalnost, interdisciplinarnost, transnacionalnost i intersekcionalnost pristupa. Za to u knjizi objavljenoj na engleskom ne bi trebalo biti prepreke ni manjka čitalaca. Ta publika postoji i prije pojave naše knjige, što nam je i omogućilo pripremu takvog skupa. Kako autori obično vole reći izdavaču, a ovaj se obično nada da je to istina, knjigu bi mogli čitati kako ambiciozni transnacionalni studenti, nastavno osoblje i znanstvenici zainteresirani za temu politikâ prevođenja i srodne teme, tako i zainteresirani intelektualci opće prakse. Aktuelnost te teme posebno čini intersekcija prevođenja sa pitanjem odnosa među jezicima, naročito srodnim jezicima, ali i dalekim jezicima, zato što svaki prevod ulaže u prevođenje cijelu kulturu i svjetonazor što ga pronosi i time legitimira ukrštanje kultura. Tako i doslovce dokazuje tezu o uzajamnoj nepotpunosti kultura i jezika, ali i o njihovoj neiscrpnosti. Nijednim se jezikom nikad ne može sve reći, zato što je i jezik tek dio toga “sve”. Ta nepotpunost i nedovoljnost svakog jezika, i istovremena nemogućnost ali nužnost, prevođenja jeste naš izazov.

Veliko hvala na vremenu, na inspirativnim odgovorima. Do skorog viđenja, u Rijeci, na Cresu, u Centru za napredne studije jugoistočne Europe.

• Članak je originalno objavljen u skraćenom obliku u Vox Academiae br, 58