Rast socijalne države glasačima je pružio dovoljnu ekonomsku sigurnost da se okrenu drugim pitanjima: abortusu, homoseksualnom braku … i, prije svega, imigraciji. Desne populističke stranke najbolje rezultate postižu u onim dijelovima zapadnoeuropskih zemalja u kojima je ekonomska sigurnost najveća
Poslije Drugog svjetskog rata zapadnoeuropska politika pretežno je socijaldemokratska. Od Italije na jugu do Švedske na sjeveru nalazimo gospodarstva utemeljena na privatnoj inicijativi i državnoj regulativi. Socijalna redistribucija bogatstva kroz visoke razine poreza osigurala je univerzalno i besplatno obrazovanje, zdrastvenu skrb, razne oblike socijalne pomoći i sl. (Razlike postoje, ali čak su i konzervativci poput de Gaullea i Adenauera provodili programe socijalne države.)
Projekt je bio uspješan. Zemlje s najnižom stopom siromaštva i danas su europske zemlje (SAD nisu ni u prvih trideset). Zemlje s najvišim pokazateljima „nacionalne sreće“ nisu one najbogatije ili one s najugodnijom klimom nego one s najizdašnijom socijalnom državom.
No, sve to nije spriječilo pad političke popularnosti socijaldemokratskih stranaka što vidimo na donjem grafu (S. Hixa s LSE-a i G. Benedetta s Londonskog sveučilišta) koji prikazuje izborne rezultate socijaldemokratskih stranaka u 18 zapadnoeuropskih zemalja od 1945 do 2016.
Fluktuacije su velike, no jasno je vidljiv rast prosjeka do cca. 32% u ranim 70-tima i potom njegov postojani pad do današnjeg prosjeka od cca. 22%.
Zašto su glasači koji su uglavnom profitirali od socijalnih politika okrenuli leđa strankama koje ih promoviraju?
(Nadam se da vam neću pokvariti priču ako unaprijed otkrijem da ćete na ovo pitanje teško odgovoriti ako mislite da ljudi glasaju na temelju svojih ekonomskih interesa.)
R. Inglehart, politolog sa Sveučilišta u Michiganu, smatra kako je baš rast socijalne države glasačima pružio dovoljnu ekonomsku sigurnost da se okrenu drugim pitanjima: abortusu, homoseksualnom braku … i prije svega imigraciji.
Dakle,europski socijaldemokrati nisu podbacili u promociji svoje ekonomske agende. Naprosto se radi o tome da je preraspodjela nacionalnog bogatstva većini glasača postala nezanimljivom, zbog relativnog blagostanja u koje ih je dovela uspješna socijalna politika.
Doda li se iskustvo zamašnoga europskog vala ne-bijele i ne-kršćanske imigracije sve postaje jasnije, pa tako i činjenica da je izrazito negativan odnos spram imigracije dvostruko bolji prediktor glasanja za populističku desnicu, no što su to desne ekonomske preferencije.
Glasačima populističke desnice nije bitan stranački stav spram ekonomskih pitanja. Bitno je hoće li stranka na vlasti zatvoriti vrata „obojenima i muslimanima“.
Uostalom, desne populističke stranke i nemaju jedinstvenu ekonomsku agendu. Npr. francuska FN M. Le Pen zalaže se za socijalnu državu (iz koje treba isključiti imigrante), dok se austrijska FPÖ zalaže za minimalnu državu (male javne potrošnje i srezanih poreza).
Te su ekonomske razlike nebitne za njihov uspjeh. Prema istraživanjima E. Ivarsflaten sa Sveučilišta u Bergenu stav europskog glasača prema imigraciji „gotovo je savršen“ prediktor njegovoga glasa za populističku desnicu.
No, vratimo se Inglehartovoj tezi o relativnom blagostanju kao promotoru ovoga odmaka od ekonomskih tema.
K. Arzheimer sa Sveučilišta u Mainzu proučio je podatke o tradicionalno socijaldemokratskim tzv. „radničkim“ glasovima od 1980. do 2002. Ustanovio je da u toj populaciji podrška krajnjoj desnici raste to brže što je socijalna država jača. To je potpuno u skladu s Inglehartovom tezom.
Pokazatelji unutar pojedinih zemalja također podržavaju Inglehartovu tezu. Desne populističke stranke najbolje rezultate postižu u onim dijelovima zapadnoeuropskih zemalja u kojima je ekonomska sigurnost najveća.
No, ne radi se samo o „radničkim“ glasovima koji napuštaju socijaldemokratske stranke. Najveća podrška desnom populizmu dolazi od relativno slabo obrazovanog i dobro situiranog „kleinbürgeraja“ koji je izrazito “urođenički“, čak i rasistički, nastrojen.
Na pitanje prihvaćate li multikonfesionalno, multinacionalno i multirasno društvo, populistička desnica kratko i jasno odgovara ne. Njeni oponenti ne odgovaraju kratkim i jasnim da. Time odbacuju svoj progresivni identitet, a ipak gube konzervativne „urođeničke“ glasove.
W. Lee s Korejskog Sveučilišta i J. Roemer s Yalea, koji su istražili utjecaj rasizma na američku politiku, došli su do sljedećeg zaključka. Kada rasizam ne bi utjecao na američke glasače, tj. kada bi oni glasali samo na temelju ekonomskih i kulturnih preferencija, broj demokratskih glasova dramatično bi porastao, a i porezi (tj. socijalna država) porasli bi za 11-18%.
Mnoge bijele glave socijalnu državu vide kao pomoć „obojenima“ i samo zato je odbacuju. Ili riječima Alesine, Glaesera i Sacerdotea „ američka rasna netrpeljivost ograničava podršku socijalnoj državi“ (usp. posebno str.50 ).
H. Lopez s Barkeleya to drži Reganovim nasljeđem (sjetite se Reganove „welfare queen“ – crnkinje koja raskošno živi od socijalne pomoći) koje ne šteti samo „obojenima“ nego svima.
Dakle, što je činiti socijaldemokraciji (i ostalim progresivnim strankama) kada politički relevantni slogan više nije „it’s the economy, stupid” nego je to „it’s the racism, stupid“?
Moj je odgovor jednostavan: jasno i glasno ne rasizmu. Ali ja nisam stranački čovjek, pa me ne brine hoće li mi stranka propasti. Stranački ljudi brinu, jer bi zaista mogla propasti, i to ima važne posljedice na njihove političke odluke.
