Rastakanje suvereniteta. Počivao u miru

Pojam koji se rodio zajedno s rastom modernih država rastočio se, nepotreban je, čak i štetan, smatra Don Herzog, autor knjige Sovereignty, R.I.P. koju prikazuje Karlo Jurak. Iako je politički još popularan, suverenitet je danas prazan pojam, jer je i ograničen, i podijeljen, i nije odgovoran 'samo Bogu', naprotiv

• Naslovna ilustracija: Bartolomejska noć, pokolj protestanata u Parizu 1572. (Francois Dubois), doba i događaji iza kojih se rađa pojam suvereniteta (Wikipedia).

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagreb

Don Herzog, profesor političke teorije na Sveučilištu u Michiganu, objavio je studiju kojom je ‘pokopao suverenitet’: Sovereginty, RIP, Yale University Press 2020.  Danas kada se riječ ‘suverenitet’ opet sve češće spominje te kada se i neke političke opcije nazivaju ‘suverenističkima’, Herzog smatra da treba napustiti taj pojam jer je, prije svega, beskoristan i nepotreban. Ako ga redefiniramo, može postati upotrebljiv, ali svejedno ostaje nepotreban, čak i štetan:

„Možemo proći sasvim dobro s pojmovima države, jurisdikcije i autoriteta. (…) Osjećajmo se slobodnima zamijeniti: suverenitet je zombi koncept, fikcionalan, proganja svijet i plaši ljude. Nismo samo pripitomili suverenitet, uništili smo ga: uspjeli smo učiniti politički autoritet ograničenim, podijeljenim i odgovornim. Za nas je, ovdje i sada – suverenitet opasan.“ (str. 290, 291).

Herzog, dakle, predlaže koncept ‘političkog autoriteta’ koji je najopćenitiji i koji karakterizira sve što izvorno ne karakterizira suverenitet – ograničenost (limitation), djeljivost (division) i odgovornost (accountability). U tom je smislu suverenitet naprosto historijski prevladan koncept. Herzog nastoji pokazati kako je došlo do promjena u političkoj domeni koje su učinile ‘suverenitet’ izlišnim. Dodatno, poseže i za semantičkim argumentima, koji u domeni filozofije jezika i semantike kao lingvističke discipline mogu biti osporeni, ali koji barem ne ostavljaju prostora značenjskom relativizmu koji može doista biti vrlo opasan naročito u terminologiji koja je znanstvenoga karaktera. O tome kasnije. Razmotrimo prvo što je zapravo suverenitet i u kojim se okolnostima javlja kao pojam.

Brisanje tih razlika, prodor ranih kapitalističkih odnosa, ali i pitanje religijske tolerancije kao i supostojanja državne i crkvene vlasti utjecali su na formiranje moderne države koja funkcionira i postoji, kao aparat, neovisno o društvu te neovisno o religiji, što je za shvaćanje suvereniteta posebno važno.[i]

Tekst pišem na godišnjicu Bartolomejske noći, pokolja s 23. na 24. kolovoza 1572. kada su katoličke snage u Francuskoj izmasakrirale hugenote – francuske protestante, kalviniste, najrasprostranjenije u jugozapadnom dijelu zemlje. Mnogi su hugenoti završili u izbjeglištvu, mahom u Ženevi, a sâma Bartolomejska noć smatra se vrhuncem religijskih ratova u Francuskoj koji su okončani utemeljenjem religijske tolerancije Ediktom u Nantesu 1598.

Bez razumijevanja religijskih sukoba u Francuskoj i Tridesetogodišnjeg rata teško je razumjeti i sâm koncept suvereniteta koji se danas često uzima sinonimno s ‘neovisnošću’. Pitanjem neovisnosti i jurisdikcije države bave se politički filozofi od Aristotela preko Marsilija Padovanskog do Machiavellija, ali nijedan od njih, sve do Jeana Bodina, koji piše u jeku religijskih sukoba u Francuskoj, nije artikulirao teoriju suvereniteta. Otac teorije suvereniteta Jean Bodin 1576. godine u Šest knjiga o republici (Les six livres de la République) definira suverenitet kao depersonaliziranu, apstraktnu javnopolitičku vlast[ii], tj. apsolutnu i trajnu vlast neke republike.

Osnovne karakteristike suvereniteta su tako trajnost, apsolutnost (u smislu neograničenost), zakonodavnost, nedjeljivost i odgovornost jedino prema Bogu. Time je cilj bio reći da monarsi imaju vlast ispred plemstva i crkve, što je bilo ključno u kontekstu tadašnjih sukoba i zalaza feudalizma. Zato se francusku apsolutnu monarhiju može smatrati prvom pravom državom. Današnje značenje suvereniteta bitno je drugačije, makar ne na prvi pogled – pod njime se smatra legalno pravo da se što čini (de iure) i stvarna moć za to (de facto). U tom bi smislu postojao ‘unutrašnji’ i ‘vanjski’ suverenitet – činiti unutra prema vlastitim građanima te činiti prema van – u međunarodnim odnosima, prema drugim suverenim državama. Koliko je to općenito i koliko ima drugih, preciznijih pojmova, na to će ukazati Herzog u svom ‘pokapanju suvereniteta’.

Nakon ovog nužnog ekskursa vratimo se Herzogu koji sve to označava kao danas nepotrebno. Glavna poruka Herzogove knjige jest da je pojam suvereniteta nepotreban jer je suverenitet danas i ograničen i podijeljen i nekome odgovara te je, prema tome, ostao prazan pojam, čijom redefinicijom ne dobivamo ništa. Štoviše, on danas funkcionira kao iskaz: „ovo je neženja, ali nije neoženjen muškarac“.[iii] Dakle – besmisleno.  Herzog to artikulira ovako:

„Klasična teorija suvereniteta, ona koju želim sahraniti, drži da svaka politička zajednica mora imati locus autoriteta koji je neograničen, nedjeljiv i koji ne odgovara nijednom višem autoritetu (…) Svaki od ovih momenata nekoć je bio uvjerljiv. Svaki je sada odbojan. Konstitucionalizam znači da smo ograničili državni autoritet. Federalizam znači da smo ga podijelili. Vladavina prava znači da smo ga učinili odgovornim (…) Ako se oslanjate na neki od kriterija klasičnog koncepta, to znači da privlačite gledište koje nije samo zastarjelo, nego je i loše. Ako se odričete svih kriterija, onda u ruke dobivate prazni i beznačajni pojam. (Zamislite da kažete: ovo je neženja, ali nije neoženjen muškarac.)“ (str. xi, xii).

Dakle, ako ono što je u početku zamišljeno kao neograničeno, nedjeljivo i bez odgovornosti i prema kome, postaje i ograničeno (limited) i djeljivo (divided) i odgovorno prema nečemu (accountable), onda se gubi sâm smisao toga koncepta, a redefinicija je nepotrebna. Konstitucionalizmom (ustavom) ograničava se suverenitet, federalizmom se dijeli, a vladavinom prava čini ga se odgovornim zakonu (a ne samo Bogu). Herzog više puta napominje da ima mnogo primjera gdje suverenitet ne karakteriziraju sve tri karakteristike, ali bar jedna ga mora karakterizirati.

U dijelu u kojem se obračunava sa semantikom pojma suverenitet Herzog se osvrće i  na filozofa Hilaryja Putnama (na slici) i njegovu knjigu Representation and Reality

Zato je Herzogu bilo važno referirati se svako malo na semantiku, tj. na utemeljenje vlastitih stavova u određenom semantičkom pravcu. Čini se da bira „srednji put“ između semantičkog esecijalizma s jedne strane te krajnjeg konvencionalizma s druge strane. Dok bi se klasični semantički esencijalizam čvrsto pozivao na prvotno značenje riječi, pa i njegovu etimologiju, krajnji konvencionalizam apstrahirao bi od takvog tipa platonizma te se poziva na to da je značenje riječ uvijek samo u upotrebi. To bi značilo da jedna riječ teoretski beskrajno mnogo puta može promijeniti svoje značenje – bitno je samo da za dano značenje ima ovjeru u govornoj zajednici (ili danoj „jezičnoj igri“) [iv]. Na tom tragu kritizira i semantički eksternalizam kod filozofa jezika Hilaryja Putnama u njegovu djelu Representation and Reality. Želeći izbjeći i esencijalizam i konvencionalizam, Herzog odriče pojmu suvereniteta atemporalno-metafizički karakter, ali ne pristaje ni na krajnji relativizam u znanstvenoj terminologiji do čega dolazi ako pojmovi izgube svoju „jezgru“. Zato ponovno kaže:

„Oni se mogu složiti da suverena moć može biti ograničena, podijeljena i učinjena odgovornom: čak su i neki od velikih teoretičara suvereniteta i učinili takve ustupke. Ali ne mogu to učiniti sa svim trima, pa da dobiju koncept bez kriterija.“ (str. 259).

Herzog želi kontekstualizirati pojam suvereniteta i odreći mu atemporalno-metafizički karakter – da on nije nešto što postoji ‘odvajkada’, ni da kao takav mora postojati uvijek, pa i danas. Smatra da se jedino tako može održati pojmovna stabilnost koja služi i boljem i jasnijem objašnjavanju određenih fenomena koji uvjetuju nastanak ovog ili onog koncepta. Kao što smo već rekli, u slučaju suvereniteta to je kontekst ranomodernih religijskih ratova kada je trebalo nametnuti državni autoritet nasuprot religijskom, ali i obračunati se s ostacima feudalnog načina upravljanja. To je vidljivo i u Hobbesa, ne samo Bodina, da radi strogo odvajanje državne i crkvene vlasti. Još je jače izraženo u Huga Grotiusa i Samuela Pufendorfa, dok je kod Roberta Filmera (Patriarchia) prisutno, ali još neemancipirano od biblijskog, starozavjetnog argumenta kojim je opravdavao nasljednu vlast kraljeva.

S vremenom, a tome Herzog posvećuje mnogo stranica, najviše na primjeru Engleske i Amerike, nastaju kampanje kako ograničiti (to limit), podijeliti (to divide) i učiniti odgovornim (to hold it accountable) suverenitet. Drugim riječima, kako ga umanjiti i – pokopati. To detaljno analizira u poglavljima Limited, Divided i Accountable, a primjeri su engleski zagovornici parlamenta, američki očevi-osnivači (Founding Fathers), pisci Federalističkih spisa, 11. amandman Ustava SAD-a itd. Ograničavanje kraljevske vlasti parlamentom u Engleskoj možda je paradigmatičan primjer ograničavanja vrhovnog političkog autoriteta (‘suvereniteta’) i udaranje temelja za suvremenu parlamentarnu demokraciju (računajući i ustavne monarhije) koje više neće ni pomišljati na klasičnu teoriju suvereniteta. Američki ‘očevi-osnivači’ kritizirali su Hobbesa i Filmera, a njihovo gledanje na suverenitet može se sažeti u rečenici: „dati malo suvereniteta tu malo tamo a apsolutni suverenitet nigdje“ (str. 95). Amandman br. 11 Ustava SAD-a pak govori o ograničavanju mogućnosti pojedinaca da podignu tužbu protiv koje savezne države, dajući time podjelu suvereniteta na savezne države koje su pak podređene vrhovnom suverenitetu federacije. Sve je to bitno relativiziralo pojam i upotrebu pojma suvereniteta.

Zaključno – ne može sve troje biti odbačeno, a da to ostane suverenitet („sovereignty is unicorn government“, str. 259 „suverenitet je vlada – jednorog“, dakle mitska, nepostojeća op. ). Herzog navodi i pokušaje redefinicije koncepta, npr. u J. H. Jacksona koji je napisao djelo Sovereignty-Modern: A New Approach to an Outdated Concept. I tu se pita da ako je tako, zašto bismo takvo što uopće trebali i navodi primjer s kisikom i flogistonom. Flogiston je, naime, odbačen koncept jer je otkriven kisik kao čimbenik sagorijevanja. Nadalje se referira na Hannu Arendt koja je pisala upravo o ‘antipolitičnosti’ koncepta suvereniteta i smatrala da je najvažnija američka inovacija u politici konzistentno odbacivanje suvereniteta iz tijela republike („in the realm of human affairs sovereignty and tyranny are the same“; “za ljude suverenitet i tiranija su jedno te isto“[v]).

Daje i primjere pokušaja redefinicije (reframing) koncepta. Prvi je pokušaj narodni suverenitet kao odgovor na pitanje što vlast čini legitimnom („ … ascend from the people“, „izrasta iz naroda“, str. 271), međutim odmah napominje da se tu onda suočavamo s istim problemom ako razvijemo narodni suverenitet do krajnjih konzekvencija – do radikalne, tj. direktne demokracije. Drugim riječima, i tu, kao i drugdje, ostaje nužno pitanje – kako ga ograničiti i podijeliti.[vi] Referira se i na određene elemente suvereniteta u djelovanjima država te navodi više primjera – npr. kontrola teritorija, objava rata, kontrola ponude novca, nametanje poreza i sl. Međutim, i tu je problem isti – koliko je i dalje upotrebljiv koncept suvereniteta te nepostojanje kontrasta i razlikovanja između nekih suverenih i nekih nesuverenih država – logički to onda vodi prema maksimalizmu gdje je svako ograničenje prijetnja, a nije jasno kod kojeg ograničenja treba postaviti granicu kada bi nešto bilo suverenitet, a kada ne bi. Konačno, tu je i ‘šmitijanska iznimka’, odnosno izvanredno stanje Carla Schmitta (Ausnahme) koji je suverena definirao kao onog koji „odlučuje o izvanrednom stanju“[vii], što je, slijedeći i Agambena, onaj koji je isto vrijeme ‘u’ i ‘izvan’ zakona, odnosno može napraviti bitno prekoračenje.[viii] Na bezbroj primjera danas vidimo kako to funkcionira, ali i dalje to, prema Herzogu, ne stvara potrebu za revitalizacijom prevladanog koncepta.

Paradigmatičan primjer ograničenja suvereniteta: Kraljica u Parlamentu

Herzog je svojom studijom definitivno uznemirio mnoge duhove – naročito kada znamo da se danas neke političke opcije koje dobivaju nezanemariv broj glasova, a negdje su i na vlasti nazivaju ‘suverenističkima’. I kada se obično procjenjuje koliko je ova ili ona politička odluka ‘suverenistička’. U razdoblju kada se fabricira politička podjela na ‘globaliste’ i ‘suvereniste’ (besmislena po više kriterija) Herzog je odlučio sahraniti pojam suvereniteta, s otvorenim prostorom za neke druge, operabilnije koncepte.

Je li Herzogov maksimalizam u pitanju suvereniteta pretjeran? Pojmovi su nerijetko satkani od proturječnih elemenata, npr ‘liberalna demokracija’

Ostavio je ipak neka pitanja – neka su političke, a neka prvenstveno semantičke naravi. Primjerice, pitanje odnosa centra i periferije u političkom tijelu – ako je doista danas besmisleno govoriti o suverenu koji je centar i apsolut, iz kojega moć ide pravocrtno i jednosmjerno prema rubovima, je li besmisleno govoriti o ‘decentriranju suvereniteta’? U smislu da je demokratizacijom došlo do pomicanja suverene moći na periferiju, na same rubove (a to je narodni suverenitet), do ‘kapilarizacije’? Pa, prema tome svi imamo odgovornost za vlast koja se opet koncentrira u centru, ali dobiva svoju potvrdu, svoj legitimitet (pristanak) od rubova, od mnogo točaka na koncentričnim kružnicama. U krajnjoj instanci to legitimiranje vlasti nema granice i podjele kakve ima sama vlast, a odgovorno nije nikome osim samome sebi (sažeto u otrcanoj frazi da „svatko ima vlast kakvu zaslužuje“). Je li možda Herzogov maksimalizam po pitanju ‘suvereniteta’ pretjeran? Herzog bi vjerojatno odgovorio da je to tipičan primjer ograničenja, podjele i odgovornosti, i da nema govora o suverenitetu, ali svejedno ostaje pitanje zašto nam to ne bi bilo operabilno. Ima li bolji koncept za to?

Nadalje, pojmovi su nerijetko, naročito u političkoj teoriji, satkani od proturječnih elemenata – najočitiji je primjer ‘liberalna demokracija’ koja sadržava u sebi dvije suprotstavljene tendencije, pa svejedno o(p)staje kao koncept – narodnu vlast i ograničenje te narodne vlasti, majoritet i mehanizme zaštite manjine. Je li zbog toga demokracija sama po sebi besmislen koncept ako je ona uvijek zapravo nečime ograničena, dovedena u izvjesne okvire?

Konačno, i semantički problem – s kojim onda sve pojmovima i kako danas uopće smijemo i možemo operirati? Što je npr. s pojmom komunizma? Je li vrijeme da se on konačno odbaci kao naziv za etatističke režime koji su imali na vlasti komunističku partiju? I da se ‘komunistička država’ proglasi oksimoronom. Itd itd. Ima puno primjera konceptualne inflacije, nije ‘suverenitet’ tu usamljen.

Moguće da će se profesor Herzog i time pozabaviti. Zasad nama ostaje samo da s uvažavanjem pratimo njegov doprinos političkoj teoriji, ali i diskursu koji prati svakodnevnu politiku. Da, s obzirom na to da pojmovi što se više koriste za sve i svašta, gube na svojem značenju (što je uopće obilježje bilo kakve inflacije), možda je stvarno vrijeme da za današnja vremena odbacimo pojam suvereniteta i sačuvamo njegovo važno kontekstualno historijsko značenje. I da minimum pojmovne strogosti primijenimo u sličnim slučajevima. Učinit ćemo tako uslugu i sebi i drugim pojmovima i lakšem razumijevanju onoga o čemu govorimo. Složimo se, stoga, s Herzogom – ‘pokopajmo suverenitet’!

• Bilješke

[i] Pritom ne treba upasti u zamku ekonomskog determinizma i zaključivati da urušavanje feudalnih, a jačanje kapitalističkih odnosa automatski sa sobom donosi i promjene na političkom planu, kao niti to da same promjene na političkom planu indiciraju tektonske promjene u društveno-ekonomskoj strukturi. Usporedba Francuske i Engleske tog razdoblja dobar su primjer i za jedno i za drugo, kao i talijanske države poput Đenovske i Firentinske Republike. U Francuskoj su puno brže išle promjene na političkom planu, dok su u Engleskoj brze promjene na ekonomskom planu pratile mnogo sporije promjene na političkom planu koje su onda i postale glavni predmet sporenja u dugačkom građanskom ratu sredinom 17. stoljeća te među prvim teoretičarima društvenog ugovora Hobbesom i Lockeom.

[ii] V. Jean Bodin, Šest knjiga o republici, Politička kultura, Zagreb, 2002. Da je država impersonalni oblik političke vlasti, neizjednačiv s ijednom stvarnom osobom (kraljem, vojvodom, imperatorom i sl.), u potpunosti je moderno shvaćanje države, prije kojega je pojam suvereniteta i besmislen jer nema ni na što da se odnosi.

[iii] Eng. „This is a bachelor, but not an unmarried man“ jasnije izražava suštinu ovog paradoksa koji je kontradikcija izražena unutar jednog analitičkog suda. Ako je u samom ‘neženji’ sadržano to da je riječ o ‘neoženjenom muškarcu’, onda iskaz ‘neženja je neoženjeni muškarac’ ne donosi nikakvu  novu spoznaju. Elementi takvog analitičkog suda ne trpe međusobno proturječje. O tome je britanski filozof Willard Van Orman Quine napisao poznatu studiju Dvije dogme empirizma (Two Dogmas of Empiricism).

[iv] Tu se zapravo sukobljava tradicionalna semantika, uvelike nadahnuta i platonizmom, a kasnije i romantizmom, s onom Wittgensteinovom iz Filozofijskih istraživanja gdje je značenje svedeno na upotrebu u danom kontekstu, tj. u danoj „jezičnoj igri“. I jedan i drugi smjer u semantici i filozofiji jezika ne može pobjeći činjenici da jezik ne može biti „privatan“, odnosno da značenja moraju biti prihvaćena u govornoj zajednici („jezičnoj igri“), neovisno o svom „porijeklu“. Vidi više u: Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998.

[v] Hannah Arendt, On Revolution, Viking, New York, 1963., str. 152.

[vi] Naime, sama radikalna, tj. direktna demokracija, demokracija bez ikakvih ograničenja primjer je apsolutnog narodnog suvereniteta. Kako je to nemoguće, ali i štetno, ona se dovodi u određene okvire, ograničava se – opet koncept suvereniteta i u tome pada na svom najvažnijem ispitu.

[vii] V. više u: Carl Schmitt, „Politička teologija“, Norma i odluka, Filip Višnjić, Beograd, 2001.

[viii] Vidi: Giorgio Agamben, Homo sacer. Suverena moć i goli život, Arkzin d.o.o., Zagreb, 2006.