Rat u Ukrajini i suočavanje Europske unije s vlastitim identitetom i ideologijom

Postnacionalni identitet, na kojem Europska unija neuspješno inzistira, mogao bi se, u povodu rata u Ukrajini, zamijeniti nadnacionalnim identitetom, predlaže Stevo Đurašković, ali za to vidi malo nade, s obzirom na činjenicu da se s europskih pozornica skidaju djela ruskih klasika. I u popularnom serijalu Ratovi zvijezda Republika se skoro pa preko noći pretvorila u carstvo zla

• Naslovna fotografija: Izbjeglice iz Ukrajine na granici s Poljskom, “ljudi kao ‘mi”’. (Armin Durgut/Pixsell)

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Rusku agresiju[i] na Ukrajinu Europska unija osudila je kao barbarski čin kršenja međunarodnog prava i pravila međunarodnog poretka, te izrazila punu solidarnost s Ukrajinom i njenim građanima[ii]i posljedično nametnula vrlo oštre sankcije Rusiji. S obzirom na to da EU sebe ideološki i identitetski definira kao postnacionalnu zajednicu posvećenu promicanju mira i ljudskih prava, postavlja se samo naizgled retoričko pitanje zašto Unija nije ni na približno sličan način osudila intervencije u Iraku, Siriji i Libiji, iako su potpuno devastirale spomenute zemlje i svele ih na (post)apokaliptična društva nalik onom iz filmova o Mad Maxu. Pojedine članice, poput Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske aktivno su sudjelovale u nekim od spomenutih intervencija. Pitanje je naizgled retoričko, jer odgovor namah iskače u već klišeiziranom i jednim dijelom simplificirajućem tumačenju kako je EU samo igračka u rukama SAD-a, te svojevrsni asistent u američkim imperijalnim ambicijama, osobito onim na Bliskom istoku i u Europi, kako je već davno istaknuo Zbigniew Brzezinski u knjizi Velika šahovska ploča (hrvatsko izdanje Interland, Varaždin, 1999). Ovaj članak ne stremi kritizirati već nebrojeno puta kritiziranu  nedosljednost Europske unije, već iskoristiti potku ruske agresije na Ukrajinu kako bi pokazao da će EU ostati vanjskopolitički patuljak i instrument u rukama SAD-a, te potencijalno i drugih globalnih sila ako bude inzistirala na prije spomenutoj postnacionalnoj ideološkoj profilaciji (ili brendiranju, kako bi se reklo današnjim medijskim rječnikom), budući da ona izaziva antagonizam ne samo između država članica, već i konstantne rascjepe u svakoj od članica pojedinačno. U tom smislu, promjena međunarodnih odnosa koju je donijela ruska agresija na Ukrajinu može Europskoj uniji biti prilika da odbaci svoju samoidentifikaciju kao postnacionalne zajednice, čvršće se integrira i napokon postane samostalni entitet u multipolarnom svijetu.

• Izostanak izgradnje nadnacionalnog identiteta, izvor permanentne krize EU

Iako se Europsku uniju može gledati i kao dijete Hladnog rata u smislu konsolidacije kapitalizma i liberalne demokracije u državama zapadne, srednje i južne Europe, koje su trebale tvoriti integrirani štit protiv sovjetskog bloka istočnoeuropskih država, ona je jednako tako zamišljena i kao projekt mira i suradnje među europskim državama, a kako bi se prevladale devastirajuće posljedice povijesti europskih sukoba, s vrhuncem u Drugom svjetskom ratu. Osnivači europske integracije, demokršćani i konzervativci poput Roberta Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea De Gasperija, zamislili su europsku zajednicu država kao prostor gdje će sve tješnja ekonomska suradnja dovoditi do sve tješnje političke suradnje te postupno stvoriti zajednicu u kojoj će europski građani raznih nacionalnosti steći zajedničku europsku svijest.[iii] Provodeći agendu europske integracije – od Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1951. godine do Europske zajednice za atomsku energiju 1957. godine  i Europske ekonomske zajednice  – vodeći europski političari namjerno su izbjegavali paralelno stvaranje europskog identiteta, zbog straha da bi politike identiteta vrlo vjerojatno dovele do sporova država oko samog njegovog značenja, što se svakako htjelo izbjeći s obzirom na svježe posljedice Drugoga svjetskog rata. Međutim, takva ‘metoda prelijevanja’, zasnovana na pretpostavci da će sve tješnja integracija automatski stvoriti osjećaj zajedništva kod europskih naroda, nije polučila rezultate. Štoviše, postupno jačanje europske središnje vlasti od 1960-ih godina proizvodilo je i sve veće otpore stvaranju europske super-države, koju je Charles de Gaulle 1960-ih vidio kao krinku za stvaranje njemačke hegemonije u Europi, a Margaret Thatcher 1980-ih kao vrstu prinudne nadnacionalne socijaldemokratske diktature nad zapadnoeuropskim državama slično onoj koju Sovjetski Savez egzercira nad istokom Europe.[iv] Međutim, paralelno s otporima javio se i poticaj za sve većom europskom integracijom, što ga je je inicijalno izazvao otpor američkom neoliberalizmu i radikalnom antikomunizmu Reaganove administracije 1980-ih godina i Busheve administracije 2000-ih godina. Nositelj novog vala integracije bila je europska ljevica, koja je odbacila ideologiju klasične socijaldemokracije i usvojila ideje Blairovog New Labour. Kako se ta ideologija sastojala u odbacivanju naglaska na očuvanju države blagostanja i socioekonomskih interesa radničke klase, te usvajanju neoliberalnog ekonomskog modela s naglaskom na ljudskim pravima, vodeće europske elite u 2000-im godinama, koje su pripadale lijevom centru, plasirale su koncept Europske unije kao postnacionalne zajednice posvećene kozmopolitskim vrijednostima promicanja mira, ljudskih prava i blagostanja sadržanog u konceptima socijalne uključivosti koji je trebao uključivati prevladavanje rodnih, rasnih, vjerskih nacionalnih i inih predrasuda, zaštitu okoliša i s njim kompatibilnu postindustrijsku digitalnu ekonomiju, kompetitivnu i globalno konkurentnu.[v] Taj koncept je i nastao iz osude agresivne neokonzervativne politike SAD-a 2000-ih godina, te je nasuprot njoj i lansiran postnacionalni projekt Europskog identiteta.[vi] U tom kontekstu, Europska unija se ideološki pokušala nametnuti kao globalni čimbenik promicanja i zaštite navedenih vrijednosti te je u sklopu te ideologije i provedeno veliko proširenje Unije na istok Europe. Međutim, ekonomska kriza iz 2008. godine dovela je do svekolike krize Unije te jačanja ne samo desne, već i lijeve političke opozicije koja se odupirala europskom postnacionalnom identitetu kao sredstvu hegemonije Bruxellesa i vodećih europskih društvenih elita nad građanstvom i nacijama Europe bilo u socijalno-ekonomskom smislu, bilo u smislu onog što je desnica proglasila za tradicionalni nacionalni identitet. Na toj potki su i nastali režimi iliberalne demokracije u Mađarskoj i Poljskoj, proglašavajući se zaštitnicima kršćanske tradicije nacionalnih identiteta pred kozmopolitskim i antinacionalnim Bruxellesom. Međutim, nisu samo desničari bili ‘loši dečki’ u integraciji Europske unije u zadnja dva desetljeća. Treba podsjetiti da je 2005. godine na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj odbijen Nacrt Europskog ustava koji se temeljio na ideološkom konceptu sjedinjenih država postnacionalne Europe. Ali i da su mainstream političke elite u eskalaciji ekonomske krize u Španjolskoj i osobito Grčkoj u prvoj polovici 2010-ih pokrenule priču „tko koga u Uniji iskorištava“, pa su po medijima kolali razni članci i izjave mainstream političara o „lijenim i neodgovornim Grcima“ ili o „njemačkim imperijalistima“ i EU-u kao „četvrtom Reichu“.[vii]Iako je na temelju ranije opisane ‘EU ideologije’ donesena odluka o politici otvorenih vrata prihvata izbjeglica s Bliskog istoka 2015. godine, otpor se nije javio samo u iliberalnim članicama iz istočne Europe, već i unutar svake pojedine članice, i to ne samo od radikalne desnice, nego i mainstream političara.[viii]Usprkos tim izazovima, europske političke elite nastavile su inzistirati na konceptu Unije kao postnacionalne zajednice, što je vidljivo i iz ključnih govora aktualne predsjednice Europske komisije von der Leyen.[ix]

Žilet-žicu, koja je postavljena na schengenske granice da zaustavi izbjeglice sa Srednjeg Istoka, znanstvenici i mediji kritizirali su kao – ekocid! (Vjeran Zganec Rogulja/Pixsell)

• Agresija na Ukrajinu kao (konačni?) slom post-nacionalnog identiteta?

Za razliku od bliskoistočne izbjegličke krize, dolazak izbjeglica iz Ukrajine nije za sada proizveo nikakve otpore u Europskoj uniji, usprkos procjeni da bi je mogao zapljusnuti val od deset milijuna Ukrajinaca. Zemlje Unije najizloženije izbjegličkom valu, ranije najveće protivnice imigrantske politike, ne podižu ni najmanji glas protiv prihvata ukrajinskih izbjeglica, čak ni u smislu da bi njihova masovnost mogla biti opterećenje za vlastite materijalne resurse. Nema spomena žilet-žica, pitanja kontrole ulaska izbjeglica, ni svađa oko kvota koje su se pojavile čim su prvi valovi bliskoistočnih izbjeglica počeli zapljuskivati granice europskih država 2015. godine.

Implicitno, zajednička izjava predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Charlesa Michela koja je osudila agresiju Rusije na Ukrajinu kao ugrozu  „europske i globalne sigurnosti i stabilnosti”[x] proglasila je smrt postnacionalizma, i podvukla razliku između prijema ukrajinskih i bliskoistočnih izbjeglica. Međutim, je li EU otvorenija prema ukrajinskim izbjeglicama samo zato što agresija Rusije na Ukrajinu izravno ugrožava europsku sigurnost, a bliskoistočna kriza iz 2015. godine je nije ugrožavala? Ili razlika u prijemu izbjeglica ima veze i s činjenicom da Ukrajinci govore jezikom koji spada u jednu od tri velike obitelji europskih jezika, da su bijeli, te da su kršćani – ne po kriteriju religioznosti, već po kriteriju kulturalnog i povijesnog naslijeđa.[xi] Da su, ukratko ‘mi’. Tom razlikom ‘nas Ukrajinaca’ i ‘njih Sirijaca’, koja se ocrtala u punom profilu u svijetlu brutalne agresije Rusije na Ukrajinu, članice Europske unije direktno su pogazile viziju EU kao postnacionalne zajednice i globalnog svjetionika ljudskih prava.

• Agresija na Ukrajinu kao šansa za izgradnju Europskog nadnacionalnog identiteta

Namjera članka nije šibati licemjerje Europske unije, već ukazati kako je agresija na Ukrajinu prilika da se vidi kako je ideološki koncept postnacionalne Europe, kako je koncipiran, dezintegrativan za samu Europsku uniju. Netko će reći kako je sadašnja stvarna ili percipirana prijetnja od vanjskog neprijatelja sama po sebi homogenizirala Uniju.  Međutim, prijetnja može samo privremeno homogenizirati zajednicu. Kako ona popušta, ili nestaje, zajednica upada u dezintegraciju ako njeni članovi nemaju osjećaj pripadanja, koji nužno uključuje osjećaj solidarnosti. U slučaju nacionalnih država, čak i ozbiljne ekonomske i političke krize u većini slučajeva ne rezultiraju dezintegracijom, budući da nacionalni identitet služi kao ljepilo zajednice. I u slučaju višenacionalnih zajednica to ljepilo mora postojati; kako izgleda da nacije neće nestati ni sutra ni preksutra, identitet ne može biti postnacionalan, već nadnacionalan, i to takav koji bi osigurao komplementarnost između nacionalnog i nadnacionalnog, sličan onom koji čini koji čini komplementarnim nacionalni identitet i snažne pokrajinske identitete u slučaju Njemačke, ili još bolje Švicarske, čiji se stanovnici razlikuju po jeziku i etničnosti, kao i Europljani.[xii] Jačanje zajedničke obrambene, sigurnosne, vanjske politike, uopće jačanje političkih ovlasti Bruxellesa bit će percipirane od strane zamjetnog dijela pučanstva kao daljnje bildanje prinudne nadnacionalne uprave europskih elita nad europskim građanima i nacijama, ako među njima nema osjećaja solidarnosti.

Postnacionalne vrijednosti Europske unije okrenute su pojedincu, a zanemaruju društvenu koheziju, pa time i važan socijalno-ekonomski aspekt solidarnosti

Postnacionalni identitet Europske unije ne može dati odgovor na pitanje zajedništva i solidarnosti, i to iz više razloga. Prvi je što same po sebi kozmopolitske vrijednosti mira (u svijetu), poštivanja ljudskih prava, pravne države i liberalne demokracije, ne stvaraju emocionalnu vezanost za zajednicu i osjećaj solidarnosti. Ljudi su im lojalni dok isporučuju obećane vrijednosti, ako ne, okreću se protiv njih, što se zorno pokazalo u slučaju ranije spomenute svađe ‘tko koga iskorištava’ na vrhuncu ekonomske krize kasnih 2000-ih/ ranih 2010- godina, te njenih posljedica u smislu jačanja radikalne desnice.[xiii]  Čak i znanstvenici koji iz potpuno suprotnih kutova pristupaju proučavanju fenomena nacije i nacionalizma, poput Anthonyja Smitha i Rogers Brubakera, pokazuju kako nema čistog građanskog koncepta nacije, već i da u slučajevima koje uzimamo kao idealne tipove građanskih nacija, poput američke ili francuske, postoji snažna etno-kulturalna komponenta. Ona se u slučaju SAD-a temelji na dominantnim vrijednostima anglosaksonske društveno-političke tradicije komunicirane medijem američkog engleskog jezika (američki način života), a u slučaju Francuske snažnom kulturalnom komponentom izraženom kroz cijeli niz aspekata od kulinarstva do kulture bistroa, gdje je važnost znanja francuskog jezika još presudnija za uspješnu integraciju u društvo nego važnost znanja engleskog jezika za integraciju u društvo SAD-a. [xiv]Često se čuju prijedlozi kako će uspostava ‘europskog demosa’, koji bi riješilo demokratski deficit u EU-u, riješiti i problem dezintegriranosti EU-a. Međutim, samo pretvaranja Europskog parlamenta u vrhovno predstavničko tijelo nalik na ono u zemljama članicama, a Europske komisije u klasičnu vladu bez sadašnjih zakonodavnih ovlasti, neće samo po sebi dovesti do emocionalne povezanosti građana s EU, kao što vidimo i na primjeru raširene političke apatije građana u nacionalnim državama-članicama.

Drugi je razlog, jednako bitan, a koji je dijelom sadržan u prvom, što su postnacionalne vrijednosti Europske unije okrenute pojedincu, a zanemaruju društvenu koheziju, pa time i važan socijalno-ekonomski aspekt solidarnosti. Ako je prenaglašena kompetitivnost i konkurentnost, nema osjećaja solidarnosti, što je važan suplement emocionalnoj vezanosti za zajednicu. Uz to, postnacionalni koncept identiteta, dok s jedne strane zagovara uključivost pojedinaca i identitetskih grupa, svojim dominantnim naglaskom na postignućima pojedinca pruža legitimaciju tehnokratskim politikama isključivanja građanstva iz odlučivanja o sve većem broju političkih sfera (osobito u sferi ekonomske i monetarne politike).

Treći aspekt je što Europska unija, definirana na temelju postnacionalnih vrijednosti, nema granica. Da li npr. Jordan, ako zadovolji Europsku pravnu stečevinu, može postati članicom EU-a? Pitanje granica različito je od ksenofobnog zatvaranja u granice, poput projekta Tvrđave Europe koju zagovara europska radikalna desnica, a s kojim nažalost koketira i dio europske mainstream desnice. Kako je lijepo pokazala Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma, postojanje granica razlikuje nacionalnu državu od imperija, povijesnih i sadašnjih. Nacionalna država, uza sve svoje povijesne i sadašnje nedostatke, prostor je ostvarenja vrijednosti prosvjetiteljstva i liberalne demokracije, dok imperiji svojom globalnom ekspanzijom nastupaju protiv tekovina prosvjetiteljstva. Različitost ne uključuje antagonizam automatski, iako su ih zagovornici kozmopolitizma često skloni automatski izjednačiti.

Iznesena kritika vrijednosti kozmopolitizma i ustavnog patriotizma te naglasak na važnost etno-kulturne komponente identiteta može kod čitatelja izazvati automatsku konsternaciju u smislu pitanja odbacuje li autor ovih redaka multikulturalizam te koketira li s nacionalizmom? Odgovor je negativan: ni nadnacionalni identitet Europske unije, kao ni nacionalni identiteti europskih država, ne smiju se temeljiti na pričama o ‘stoljeću sedmom’ ili na stvaranju identiteta izabrane (nad)nacije i manje vrijednih drugih nacija. On bi se s jedne strane trebao formirati na povijesnoj svijesti,[xv]koja bi uključila viziju budućnosti neke zajednice, te ponos na prošla i sadašnja postignuća kombinirana sa suočavanjem s tamnim stranama vlastite prošlosti. S druge strane, identitet bi trebao imati i kulturnu komponentu gdje je kultura shvaćena kao istovjetno ponašanje koje pripadnici zajednice čine redovito, ritualizirano i formalizirano.[xvi] Kulturne prakse mogu biti običajno slavljenja Božića ili Uskrsa,[xvii] određeno kulinarstvo ili specifična kultura kavane, tj. specifičan način na koji ljudi u određenoj zajednici obavljaju stvari u svakodnevnom životu, uz uvjet da te same prakse ne sadržavaju antagonizam prema drugom. U svakoj zajednici je ta mješavina postignuća i kulture različita: npr. razni aspekti povijesnog razvoja Njemačke doveli su do toga da je ta zemlja sinonim za najbolje tehničke proizvode te organiziranost i zakonsku normiranost društva i države. S vremenom, ta društvena točnost i urednost postala je stvar i svakodnevne kulture življenja. Zašto Nijemci na to ne bi bili ponosni, a da istovremeno budu svjesni i suočeni s tamnim strana svoje povijesti, ili s načinom na koji se ti kulturni obrasci mogu iskoristiti i za destrukciju, kao u slučaju nacizma. Tu se krije i odnos identiteta i multikulturalizma: svi pripadnici zajednice bi trebali prakticirati te zajedničke kulturne obrasce društva bar u dijelu svakodnevnih života, usporedno s prakticiranjem specifičnih obrazaca: multikulturalizam shvaćen kao odvojenost raznih slojeva društva koji prakticiraju potpuno različite kulturne obrasce svakodnevice u okviru zakonskih normi liberalne demokracije vodi potpunom gubitku osjećaja zajedništva članova neke političke zajednice, pa zbog toga i njenoj dezintegraciji.

Na konceptu povijesne svijesti i kulture trebao bi se konstituirati i identitet Europske unije. Kakav će biti sadržaj europskog identiteta, stvar je razgovora i konsenzusa, prije svega vodećih elita, uz konzultiranje građana, a onda njegove implementacije kroz politike identiteta. Ta politika identiteta trebala bi svakako sadržavati snažnije nadnacionalne simbole unije: u tom smislu, prijeko je potrebno da simbolika euro-kovanica prijeđe i na novčanice: s jedne strane da budu nacionalni simboli (izabrani ne samo odabirom pojedine države, već i u dijalogu s drugim članicama), a s druge određeni nadnacionalni simbol Unije.[xviii] Zatim, obrazovni sustavi nacionalnih država morali bi implementirati zajedničku identitetsku obrazovnu jezgru, koja bi sadržavala jedinstvenu interpretaciju određenih povijesnih događaja koja bi se podučavala u svim članicama Unije. Ovo se može činiti kao nemoguća misija te zasigurno predstavlja ogroman posao koji uključuje dugotrajan proces pregovaranja, kompromisa i uložene političke volje, ali je jedini način da EU postane konsolidirana zajednica, te prestane biti vanjskopolitički patuljak.

Atualna kulturno-znanstvena reakcija Europske unije na rat u Ukrajini ne daje tome nadu. Pojave poput skidanja djela Petra Iljiča Čajkovskog s repertoara Berlinske filharmonije, ili djela Modesta Petroviča Musorgskog s repertoara Varšavske opere (Središnji dnevnik HRT-a, 9. ožujka 2022. godine), daju zlokobnu najavu skretanja prema konceptu Tvrđave Europe. I u popularnom filmskom serijalu Ratovi zvijezda, Republika se skoro pa preko noći pretvorila u carstvo zla. Nadam se da isto ne čeka i Europu.

• Bilješke

[i]Ovaj tekst je proizašao iz rada na znanstvenom projekta UIP-2019-04-2979 „Integracija i dezintegracija Europske unije: Dinamike europeizma i euroskepticizma”Hrvatske zaklade za znanost.

[ii] Dobar sažetak izjava europskih čelnika može se naći na https://www.vecernji.hr/vijesti/njemacka-osudila-napade-i-najavila-sankcije-scholz-ovo-je-grozan-dan-za-ukrajinu-i-mracni-dan-za-europu-1565990

[iii] Za dobar pregled političke povijesti europskih integracija vidi John Gillingham (2003). European Integration, 1950–2003: Superstate or New Market Economy? Cambridge: Cambridge University Press te Mark Gilbert (2003). Surpassing Realism. The Politics of European Integration since 1945. Oxford: Rowman & Littlefield Publishers.

[iv]Nikola Petrović (2016). EU Ideology. Innovation: The European Journal of Social Science Research, 29 (1), str. 56–76. Važno je spomenuti kako je pri tome De Gaulle bio zagovornik Europe kao samostalnog subjekta međunarodne politike. Međutim, De Gaulle je zamišljao Europu kao zajednicu samostalnih europskih država, koju bi predvodila Francuska. Vidi Daniel J. Mahoney (2017). De Gaulle: Statesmanship, Grandeur, and Modem Democracy. Abingdon: Routledge.

[v] Nikola Petrović (2017). The Promethean Role of Europe: Changing Narratives of the Political and Scholarly Left.  National Identities, 19 (2), str. 179–197.

[vi]Jürgen Habermas i Jacques Derrida, (2003). February 15, or what binds Europeans together: A plea for a common foreign policy, beginning in the core of Europe. Constellations, 10(3), 291–297.

[vii]Vidi npr. članak „Medijski rat Grčke i Njemačke“, DW, 27.2.2010., https://www.dw.com/hr/medijski-rat-gr%C4%8Dke-i-njema%C4%8Dke/a-5294104

[viii] Vidi npr. članak „Njemački CSU: Mi ne želimo multikulturno društvo, nego uspjelu integraciju“, T-Portal, 02.11.2015., https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/njemacki-csu-mi-ne-zelimo-multikulturno-drustvo-nego-uspjelu-integraciju-20151102

[ix] Vidi govor Ursule von der Leyen prilikom njena stupanja na čelo Europske komisije 2019. godine. (chromeextension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/viewer.html?pdfurl=https%3A%2F%2Fec.europa.eu%2Finfo%2Fsites%2Fdefault%2Ffiles%2Fpresident-elect-speech-original_en.pdf&clen=970792&chunk=true), te govor o stanju Unije 2021. godine (https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/SPEECH_21_4701).

[x]https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/statement_22_1321

[xi] Kršćansko povijesno-kulturno naslijeđe Europljani dijele bez obzira na njihovo političko usmjerenje ili religioznost. Dosta je za spomenuti slavljenje Božića, bilo odlaskom na polnoćku, samim jedenjem uobičajenih božićnih jela, ili božićni šoping. Za plastičan pregled kako su i nereligiozni ljudi u Hrvatskoj tzv. „katolički ateisti“, vidi članak Ante Tomića „Mojim zemljacima je nevjerojatno da se ja kao ateist križam, molim i da slavim Božić. Ne razumiju ni kad im objasnim zašto je to tako!“, Jutarnji list, 25. prosinca 2017., https://www.jutarnji.hr/naslovnica/pise-ante-tomic-mojim-zemljacima-je-nevjerojatno-da-se-ja-kao-ateist-krizam-molim-i-da-slavim-bozic-ne-razumiju-ni-kad-im-objasnim-zasto-je-to-tako-6873519

[xii]O uspješnosti integracije različitih identiteta u slučaju Njemačke i Švicarske, te usporedbu s EU vidi jako dobru knjigu Bojana Kovačevića (2017). Europe’s Hidden Federalism: Federal Experiences of European Integration. London and New York: Routledge.

[xiii] O problemima takozvane ‘output legitimacije’ i ‘output identiteta’, koji se zasniva na isporuci određenih vrijednosti bez emocionalnog osjećaja pripadnosti i solidarnosti, vidi članak Bojana Kovačevića i Slobodana Samardžića  (2015). Emergent Invisible Power in EU Federalism. Politička misao, 52 (4-5), str. 9-31, te prije spomenutu knjigu Bojana Kovačevića Europe’s Hidden Federalism.

[xiv]Cijelo djelo Anthonyja Smitha posvećeno je etno-kulturalnoj komponenti nacije. Za pojam odnosa između građanske i etno – kulturne komponente nacije, vidi A. D. Smith (1991). National Identity. London: Penguin. S druge strane, Rogers Brubaker fokusiran je na konstrukciju nacije kroz svakodnevne političke prakse. Za Brubakerovu tematizaciju odnosa građansko – etničko kod nacije, vidi Rogers Brubaker, (2006). Civic and Ethnic Nationalism, u: Brubaker R., Ethnicity without Groups. Cambridge, MA – London: Harvard University Press, str. 88-106.

[xv] Povijesna svijest dio je povijesne kulture, koju Jörn Rüsen definira kao svakodnevnu artikulaciju svijesti o prošlosti koja služi samodefiniranju društva i projekciji njegove budućnosti. Povijesna kultura dio je političke kulture, budući je svijest o prošlim događajima, a osobito součavanje s prošlošću važan aspekt građanske političke kulture. Vidi David Carr (2006). History as Orientation: Rüsen on Historical Culture and Narration, History and Theory 45 (3): 229-243.

[xvi] Za ovakvo razumijevanje kulture, vidi Konrad Paul Liesserman. 2008. Teorija neobrazovanosti: zabluda društva znanja. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk.

[xvii] Vidi fusnotu XII za to koliko su Europljani, bez obzira na svoje političko ili religiozno opredjeljenje, kršćanski ateisti.

[xviii] Najbolju argumentaciju potrebe za identitetskom komponentom simbola EU-a i kritiku nevidljivosti identiteta Europske unije moguće je naći u djelima Kathleen R. McNamare. Vidi njenu knjigu The Politics of

Everyday Europe: Constructing Authority inthe European Union. Oxford: Oxford University Press, 2015.