Rat u Ukrajini: Zašto je Kina bila suzdržana?

Božo Kovačević analizirao je niz američkih i dokumenata zapadnih saveznika te također Zajedničku izjavu Kine i Rusije koju su početkom veljače potpisali predsjednici Xi Jinping i Putin ne bi li objasnio odnos Kine prema ratu u Ukrajini

• Naslovna ilustracija: Virtualni sastanak predsjednika Rusije i Kine potkraj 2021. godine (Kinesko ministarstvo vanjskih poslova)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Više od dvije trećine ukupnog broja članica UN-a, njih 141, glasalo je 2. ožujka za rezoluciju kojom je osuđena ruska agresija na Ukrajinu. Bila je to velika, zaslužena blamaža za Rusku Federaciju i spektakularan uspjeh demokratskog svijeta. Premda bi je u uobičajenim okolnostima malo tko smatrao simbolom demokracije, Ukrajina je to postala činjenicom ruskog napada i namjere da se unište ukrajinske institucije i eliminiraju njezini izabrani politički vođe. Svima je jasno da razarajući Ukrajinu ruski predsjednik Putin umišlja da time pobjeđuje Ameriku. A svojom nerazumnom i moralno neodrživom, zločinačkom odlukom da uništi Ukrajinu omogućio je Americi, koja je na mnogim područjima bila posrnula, da trijumfira i u Ujedinjenim nacijama.

Vijeće sigurnosti je 2015. godine donijelo rezoluciji 2202 čija provedba bi, zapravo, dovela do ostvarivanja ruskih interesa u Ukrajini. Rusija je imala snažne argumente za diplomatsku inicijativu i za diskreditiranje Amerike koja je sabotirala provedbu te rezolucije. Diplomatskoj javnosti bilo je poznato da su i predsjednik Bush i predsjednik Trump razmišljali i govorili o mogućnosti da Amerika napusti UN jer tu organizaciju oni nisu vidjeli kao učinkovito sredstvo za ostvarivanje američkih interesa. Svojim nastojanjem oko Summita demokracija i predsjednik Biden je jasno dao do znanja da će pokušati osnovati globalnu organizaciju bez Kine i Rusije. Bila bi to svojevrsna alternativa UN-u, što se zasigurno mnogim članicama te organizacije ne dopada. Privrženost Ruske Federacije UN-u joj je u očima mnogih članica pribavljala simpatije. Unatoč takvim okolnostima koje su predstavljale stanovitu diplomatsku prednost za Rusiju, nepromišljeno agresivna i autodestruktivna politika predsjednika Putina okrenula je većinu članica UN-a na stranu Amerike, a protiv Rusije.

No, premda je samo pet članica glasalo protiv rezolucije, a njih 35 ostalo je suzdržano, trijumf je bio zasjenjen činjenicom da je među suzdržanima bila Indija, najveća svjetska demokracija. Pretpostavljam da je za Ameriku suzdržanost Indije predstavljala veće iznenađenje nego suzdržanost Kine. Takvim stavom Indija je Americi izbila uvjerljiv propagandni argument da je riječ o globalnom sukobu demokracije i autokracije. Isto tako pokazalo se da zasad nema očekivanog ishoda znatnih američkih napora da se Indiju u potpunosti integrira u Quad, asocijaciju koja obuhvaća SAD, Australiju, Japan i Indiju, a koju Amerika nastoji oblikovati kao sigurnosnu organizaciju za onemogućavanje širenja kineskog utjecaja, svojevrsni azijski NATO.

Kad je 2020. izbio oružani sukob Indije i Kine, tadašnji američki predsjednik Trump je izjavio da je razgovarao s indijskim premijerom Modijem i da je spreman Indiji pružiti pomoć u borbi protiv Kine. Modi je smjesta odgovorio da su njih dvojica razgovarali, ali da nije bilo riječi o eventualnoj američkoj pomoći. To je bio prvi neuspješni pokušaj američke insturmentalizacije Indije u nadmetanju protiv Kine. Pokazalo se da ni drugi pokušaj nije bio uspješan jer je Indija zadržala autonomiju odlučivanja na području vanjske politike. Daljnju nepriliku za Ameriku predstavlja činjenica da se takvim indijskim postavljanjem pokazalo da polovica čovječanstva ne slijedi američku politiku unatoč tome što je za rezoluciju glasalo više od dvije trećine država članica UN-a.

Pritom razloge za suzdržanost – ne samo u slučaju Indije – ne treba vidjeti kao izraz podrške Rusiji, nego kao izraz neslaganja s politikom Amerike i drugih zapadnih sponzora te rezolucije. Kad su ostali suzdržani, predstavnici Iraka zasigurno su na  umu imali činjenicu da je Amerika kao stalna članica Vijeća sigurnosti 2003. godine napala njihovu zemlju pozivajući se na izmišljene obavještajne podatke o oružju za masovno uništenje. Vijetnam i Laos su svojom suzdržanošću pokazali da se sjećaju divljačkog bombardiranja koje je, pred sam kraj Vijetnamskog rata, naredio američki predsjednik Nixon. Iz njihove perspektive, strahote u Ukrajini samo su Putinov europski remake američkog horora od prije pola stoljeća. Znatan broj afričkih zemalja, koje su u prošlosti bile kolonije, u mnogim potezima vodećih demokratskih zemalja, osobito onih okupljenih u skupini G7, vide ostatke njihova imperijalizma i aktualnog paternalizma. Pojačana međunarodna aktivnost Ujedinjenog Kraljevstva  u indopacifičkoj regiji kod mnogih ljudi u Bangladešu, Indiji i Pakistanu evocira uspomene na britansku kolonijalnu vlast.

NATO 2030 u popis prijetnji uvrštava kinesku ambiciju da postane vodeća tehnološka globalna supersila.

Već dugi niz godina Kina ulaže znatne napore u izgradnju predodžbe o sebi kao odgovornoj supersili predanoj održavanju mira, diplomatskom rješavanju sukoba i otvaranju razvojnih perspektiva za mnoge zemlje gubitnice u globalizacijskoj utrci do dna. Za razliku od Amerike, koja inzistira na ideološkim razlikama kao razlogu za sve oštriju ekonomsku i sigurnosnu konfrontaciju s Kinom, kineska službena retorika poziva na suradnju i na daljnji razvoj slobodne trgovine kao jamstvo trajne win-win situacije ne samo za dvije supersile, nego i za cijeli svijet. Predsjednik Trump objavio je trgovinski rat protiv Kine, a administracija predsjednika Bidena nastavlja s tom politikom pronalazeći sve nove i nove povode za uvođenje sankcija.

NATO savez je Kinu uvrstio na popis sigurnosnih prijetnji i izazova kojima se ta organizacija mora ozbiljno baviti. U publikaciji NATO 2030, objavljenoj krajem 2020. godine, kao izvori prijetnji spomenuti su kineski globalni infrastrukturni projekti poput Belt&Road Initiative, Polarni put svile i Cyber put svile. Osobito zabrinjavajućom smatra se činjenica da usvojene politike Kine „uključuju ambiciju da postane svjetski lider u umjetnoj inteligenciji do 2030. i do 2049. da bude vodeća svjetska tehnološka globalna supersila“. (Nato 2030 2020:27) Sve to smatra se prijetnjom sigurnosti zemalja članica NATO saveza. Autori konstatiraju da NATO „mora posvetiti mnogo više vremena, političkih resursa i djelovanja sigurnosnim izazovima koje postavlja Kina na temelju procjene njezinih nacionalnih sposobnosti, ekonomske težine i utvrđenih ideoloških ciljeva njezinih lidera. Potrebno je razviti političku strategiju za pristup svijetu u kojem će Kina imati sve veću važnost tijekom 2030. godina.“ (28) Ako se u publikaciji najjačeg vojnog saveza nalaze i riječi da ništa što NATO radi nije usmjereno protiv kineskog naroda, nego samo protiv politike kineskih čelnika, onda je razumljivo zašto je kineska vlast donošenje takvog dokumenta shvatila kao izraz neprijateljstva. Oglašavanjem da će NATO štititi interese svojih članica i na Pacifiku postalo je jasno da se NATO neće zadovoljiti samo širenjem na istok Europe, nego da područje svog djelovanja namjerava proširiti i na Pacifik, da se namjerava približiti granicama Kine.

Amerika se natječe: Kinu treba onemogućiti u postizanju njezinih strateških interesa

Premda to za Kineze nije bilo iznenađenje, donošenje zakonskog dokumenta u Kongresu pod naslovom Amerika se natječe u siječnju 2022. godine samo je potvrdilo već jasno formirano stajalište Kineza o tome da ih Amerika smatra neprijateljima. U tom dokumentu mnogo se puta ponavlja tvrdnja da su politike Narodne Republike Kine suprotne interesima SAD-a i njihovih saveznika i partnera pa stoga Kinu treba onemogućiti u postizanju njezinih strateških ciljeva. Ondje je napisano da „brojne politike koje NRK provodi a) ugrožavaju budući karakter međunarodnog poretka i oblikuju pravila, norme i institucije koje upravljaju odnosima između država; b) ugrozit će sposobnost Sjedinjenih Država da osiguravaju svoje nacionalne interese i c) ugrozit će budući mir, prosperitet i slobodu međunarodne zajednice u desetljećima koja dolaze“. (The America Competes Act 2022)

Kongres smatra da prijetnja svjetskom miru proistječe iz unutrašnjeg uređenja Kine. Osobito neprihvatljivim smatra da zemlja s takvim unutrašnjim uređenjem ima globalne ambicije pa kao izrazito opasne navodi ove programske odrednice kineskog rukovodstva:

„Generalni sekretar Komunističke Partije Kine i predsjednik Narodne Republike Kine Xi Jinping istaknuo je ´veliko pomlađivanje kineske nacije´ kao središnje za unutrašnju i vanjsku politiku NRK. Njegov program zahtijeva: a) snažno, centralizirano vodstvo KPK; b) koncentraciju vojne moći; c) dominantnu ulogu KPK u državi i gospodarstvu; d) agresivnu vanjsku politiku koja traži kontrolu vrlo širokih teritorijalnih zahtjeva i e) odbacivanje svih univerzalnih vrijednosti i pojedinačnih prava za koja se smatra da prijete KPK-u .“

Implicitna pretpostavka za iznošenje ovakvih ocjena je ta da samo zemlja s političkim uređenjem potpuno neuskladivim s američkim normama i vrijednostima može imati ambiciju da postane vodeća svjetska sila. Američki parlamentarci očito smatraju da zemlje koje dijele američke interese i vrijednosti ni ne pomišljaju da bi ijedna od njih ikada mogla preuzeti lidersku ulogu Amerike. Ako se igdje pojavi takva ambicija, to će značiti da dotična zemlja više ne dijeli američki sustav vrijednosti u kojemu je načelo America first neupitni aksiom i nužan preduvjet savezničkih i partnerskih odnosa.

Ocjenjujući kao samu po sebi opasnom ambiciju da Kina „postane bogata nacija“, američki su parlamentarci, zapravo, kao cilj američke politike prema Kini deklarirali onemogućavanje njezina daljnjeg ekonomskog rasta jer taj rast može pridonijeti ostvarivanju kineske tehnološke i vojne nadmoći. Alarmantnom smatraju promjenu kineske retorike o oružanim snagama. Prije Xi Jinpinga kineski predstavnici govorili su o vojnoj sili odgovarajućoj za kineske obrambene potrebe, a sada govore o vojsci primjerenoj međunarodnom položaju Kine. Američkim zakonodavcima ne pada na pamet da bi o svim tim važnim pitanjima – ekonomska suradnja, tehnološki razvoj i sigurnosni aranžmani – bilo potrebno razgovarati s Kinom i, eventualno, postići neki dogovor kojim bi se izbjegla eskalacija neprijateljstva.

Iznoseći svoje viđenje budućih odnosa, Amerikanci kategorično tvrde: „Ključna pravila norme i standardi međunarodnog angažmana u 21. stoljeću obuhvaćaju: a) zaštitu ljudskih prava, trgovačkih i investicijskih angažmana i tehnologije te b) da su takva pravila, norme i standardi u skladu s vrijednostima i interesima Sjedinjenih Država, njihovih saveznica i partnera i drugih sudionika liberalnog međunarodnog poretka.“ S onima koji ne dijele vrijednosti i interese SAD-a o važnim stvarima ne raspravlja se. Amerika i njezine saveznice će svima ostalima nametnuti pravila, norme i standarde, poruka je ovog zakonskog dokumenta. To je istodobno potvrda strateškog opredjeljenja Amerike za decoupling, za ekonomsko, tehnološko i financijsko razdvajanje od Kine.

SAD su u Indo-Pacifičkoj regiji spremne surađivati sa svima, osim s Kinom

Bijela kuća je krajem veljače objavila svoju Strategiju za Indo-Pacifik. I u tom dokumentu se osobito opasnom i neprihvatljivom smatra ambicija Kine da postane najutjecajnija regionalna i globalna sila. Jasno je istaknut cilj politike administracije predsjednika Bidena prema Kini: „Naš cilj nije promijeniti NRK nego oblikovati strateški okoliš u kojem ona djeluje, izgraditi ravnotežu utjecaja u svijetu koja je maksimalno povoljna za Sjedinjene Države, naše saveznike i partnere te za interese i vrijednosti koje dijelimo. Isto tako želimo odgovorno upravljati natjecanjem s NRK.“ (Indo-Pacific Strategy 2022:5) Ravnoteža koja je maksimalno povoljna za jednu stranu je, vjerojatno, maksimalno nepovoljna za drugu stranu. Takva ravnoteža je, zapravo, dominacija jedna strane nad drugom, a održavanje te dominacije je cilj SAD-a.

U tom strateškom dokumentu iznesene su zamisli o tome s kim i na temelju čega, ne temelju kakvih bliskosti u interesima i vrijednostima, će Amerika provoditi svoje politike u Indo-Pacifiku:

„Kao Japan, mi vjerujemo da uspješna vizija Indo-Pacifika mora unapređivati slobodu i otvorenost i nuditi ´autonomiju opcija´. Mi podupiremo snažnu Indiju kao partnera u toj pozitivnoj regionalnoj viziji. Kao Australija, mi nastojimo održati stabilnost i odbaciti nasilno iskazivanje moći. Kao Republika Koreja, mi se trudimo promicati regionalnu sigurnost putem izgradnje sposobnosti. Kao ASEAN, mi Jugoisitčnu Aziju vidimo kao središte regionalne arhitekture. Kao Novi Zeland i Ujedinjeno Kraljevstvo, mi nastojimo izgraditi otpornost regionalnog poretka zasnovanog na pravilima. Kao Francuska, mi prepoznajemo stratešku vrijednost rastuće uloge Europske unije u regiji. Slično pristupu EU u njezinoj Strategiji za suradnju u Indo-Pacifiku, američka strategija bit će načelna, dugoročna i usidrena u demokratskoj otpornosti.“ (7)

U tom dokumentu primjetan je naglasak na suradnji u okviru asocijacije Quad kao i u okviru partnerstva AUKUS koje bi Australiju trebalo osposobiti za proizvodnju nuklearnih podmornica i „produbiti suradnju te pojačati interoperabilnost putem konkretnih programa rada na naprednim sposobnostima, uključujući sposobnosti na području cyber prostora, umjetne inteligencije, kvantne tehnologije i podmorja.“ (15)

Kako vidimo, spomenuta je suradnja na vrlo širokom području s osobitim naglaskom na sigurnosnoj suradnji. Pritom je Amerika radi ostvarivanja svojih interesa spremna surađivati s Japanom, Indijom, Australijom, Južnom Korejom, Novim Zelandom i ASEANOM, kao sa saveznicima i partnerima iz regije. Pozdravljen je interes europskih zemlja za regiju, pa su osim same EU spomenute Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Spomenuti su mnogi iz regiji i neki iz vrlo udaljenih dijelova svijeta, ali nije spomenuta ekonomski i vojno najjača regionalna sila o kojoj mnogo toga u regiji ovisi. Nije spomenuta Kina. Zapravo, sav taj regionalni i interkontinentalni američki angažman usmjeren je na obuzdavanje Kine. Razumljivo je stoga što kineska strana nije bila oduševljena tim američkim strateškim dokumentom. Taj dokument, kao i niz drugih dokumenata i izjava najviših američkih dužnosnika, jasno daje do znanja da Amerika nije spremna prihvatiti Kinu kao ravnopravnog partnera za razgovor o pitanjima regionalne i globalne sigurnosti, globalne trgovine i tehnološkog razvoja.

U Zajedničkoj izjavi Kine i Rusije od 4. veljače spominje se da “jedna sila u međunarodnim odnosima i dalje tvrdoglavo provodi unilateralizam, pribjegava politici moći, miješa se u unutarnje stvari drugih zemalja, nanosi štetu legitimnim pravima i interesima drugih zemalja, stvara proturječja, razlike i konfrontacije te ometa razvoj i napredak ljudskog društva”

Prikazom stajališta NATO saveza i Sjedinjenih Država o Kini ocrtao sam okolnosti u kojima su 4. veljače 2022. godine Xi Jinping i Vladimir Putin potpisali Zajedničku izjavu Narodne Republike Kine i Ruske Federacije o međunarodnim odnosima i globalnom održivom razvoju u novoj eri. Tome treba dodati da su zapadne zemlje provele diplomatski bojkot Zimskih olimpijskih igara u Pekingu argumentirajući to lošim stanjem ljudskih prava u Kini. Postavljena je mizanscena za potpisivanje dokumenta koji je, nedvojbeno, utjecao na određivanje stajališta Kine o rezoluciji Glavne skupštine UN-a kojom je osuđena ruska invazija na Ukrajinu.

Xi Jinping i Putin potpisali su dokument u kojem se tvrdi da „jedna sila u međunarodnim odnosima i dalje tvrdoglavo provodi unilateralizam, pribjegava politici moći, miješa se u unutarnje stvari drugih zemalja, nanosi štetu legitimnim pravima i interesima drugih zemalja, stvara proturječja, razlike i konfrontacije te ometa razvoj i napredak ljudskog društva.“ Referirajući se na već zahuktali proces općeg decouplinga, dvojica predsjednika pozvala su „međunarodnu zajednicu da stvori otvoreno, pošteno, pravedno i nediskriminirajuće okruženje za znanstveni i tehnološki razvoj, ubrza transformaciju znanstvenih i tehnoloških dostignuća u stvarne proizvodne snage i iskoristi novi zamah za gospodarski rast.“ Suočena s činjenicom da je NATO pokucao i na njezina vrata, Kina se solidarizirala s Rusijom u pogledu širenja NATO saveza:

„Dvije se strane protive daljnjem širenju NATO-a i pozivaju NATO da napusti ideologiju Hladnog rata, poštuje suverenitet, sigurnost, interese i raznolikost civilizacija, povijest i kulturu drugih zemalja, te gleda na miran razvoj drugih zemalja na objektivan i pošten način. Dvije se strane protive uspostavi zatvorenog sustava savezništva u azijsko-pacifičkoj regiji i stvaranju blokovske konfrontacije, te su vrlo zabrinute zbog negativnog utjecaja ´indopacifičke´ strategije” koju promoviraju Sjedinjene Države na mir i stabilnost regije.“

Kina i Rusija suprotstavile su se osnivanju savezništva AUKUS, a Kina je izrazila razumijevanje za inzistiranje ruske strane za dobivanje pravno obvezujućeg sigurnosnog jamstva za Europu. Osim iskazivanja namjera za intenziviranje suradnje, dvije su zemlje iskazale zabrinutost zbog pojave povijesnog revizionizma i učestalog javnog klevetanja strana pobjednica u Drugom svjetskom ratu.

Nije poznato jesu li Putin i Xi razgovarali i o invaziji na Ukrajinu. Pokušaji glasnogovornika kineskog Ministarstva vanjskih poslova da ukažu na potrebu sagledavanja šireg konteksta i na višegodišnje otezanje s provedbom Minska II daju naslutiti da je i o tome bila riječ. Ali kineski predstavnici ipak ne govore o specijalnoj vojnoj operaciji, nego o ratu u Ukrajini. Time su, kao i suzdržanošću prilikom glasanja o osudi ruske invazije na zasjedanju Glavne skupštine, pokazali da Rusiju ne podržavaju u potpunosti. Ali odgovornima za rat smatraju SAD i NATO zbog neuvažavanja ruskih upozorenja da se time ugrožava nacionalna sigurnost Ruske Federacije. Za opredjeljivanje Kine o ruskoj invaziji na Ukrajinu presudan je njezin negativan odnos prema strateškim ciljevima SAD-a i NATO-a u indopacifičkoj regiji gdje se Zapad prema Kini odnosi onako kako se dvadesetak godina odnosio prema ruskim upozorenjima o narušavanju nuklearne ravnoteže i promjeni sigurnosne arhitekture u Europi.

Kineski predstavnici ipak ne govore o specijalnoj vojnoj operaciji, nego o ratu u Ukrajini. Time su, kao i suzdržanošću prilikom glasanja o osudi ruske invazije na zasjedanju Glavne skupštine, pokazali da Rusiju ne podržavaju u potpunosti. Ali odgovornima za rat smatraju SAD i NATO

Ako je cilj politike predsjednika Putina bio narušiti jedinstvo unutar euroatlantskog savezništva i smanjiti utjecaj Amerike na politiku EU, onda je svojom nerazumnom odlukom o pokretanju rata protiv Ukrajine i zločinačkim načinom njegove provedbe postigao upravo suprotno. Ako je cilj vanjske politike Sjedinjenih Država jačati demokratska savezništva i suzbijati utjecaj autoritarnih režima, onda se strategija ignoriranja interesa i stajališta Narodne Republike Kine ne može smatrati najboljim načinom za njihovo ostvarivanje. Kini je daleko više stalo do toga da ima otvorene ekonomske odnose s Amerikom, slobodnu trgovinu i povoljnu investicijsku klimu koja stvara win-win situaciju, negoli do strateškog povezivanja s Rusijom čije tržište ne može apsorbirati kinesku ponudu i čiji investicijski potencijal ne može zadovoljiti kineske potrebe. Ne odustajući od velikih infrastrukturnih investicija u Africi i Središnjoj Aziji Kina će se, u slučaju da zbog suradnje s Rusijom i njezine kompanije budu pod zapadnim sankcijama, prikloniti vlastitoj zamjeni za SWIFT i uvođenju svoje nacionalne valute kao međunarodnog sredstva plaćanja. Ostvarivanje cilja da do 2049. godine Kina postane vodeća svjetska ekonomska sila bit će time, vjerojatno, odgođeno, ali odlučnost da se taj cilj ostvari – pa i pod cijenu zaoštravanja odnosa sa Zapadom – bit će još veća.

• Korištena literatura

Indo-Pacific Strategy of the United States (2022), Washington: The White House

NATO 2030, chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/viewer.html?pdfurl=https%3A%2F%2Fwww.nato.int%2Fnato_static_fl2014%2Fassets%2Fpdf%2F2021%2F6%2Fpdf%2F2106-factsheet-nato2030-en.pdf&clen=123438&chunk=true

The America Competes Act, chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/viewer.html?pdfurl=https%3A%2F%2Fdocs.house.gov%2Fbillsthisweek%2F20220131%2FBILLS-117HR4521RH-RCP117-31.pdf&clen=6435912

Zajednička izjava Narodne Republike Kine i Ruske Federacije o međunarodnim odnosima i globalnom održivom razvoju u novoj eri,  http://www.news.cn/world/2022-02/04/c_1128331320.htm