Razgovor o teorijama zavjere. Problem slobode (izražavanja), problem istine i stjecanja znanja. Socijalne mreže

Jeremy Shearmur je na Australian National University emeritus fellow, Nebojša Blanuša je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu izvanredni profesor, a Žarko Puhovski je profesor filozofije politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u mirovini

Jeremy Shearmur problemu teorija zavjere pristupa popperijanski. Kao uvod u razgovor Ideje.hr već su objavile njegov članak Treba li cenzurirati teorije zavjere? Što sa socijalnim mrežama koje ih šire. Posebno je zanimljivo da na kraju svog članka Sherarmur zaključuje da u kontekstu ove teme ni današnji način znanstvenog rada nije adekvatan.

Nebojša Blanuša i Žarko Puhovski također su poslali svoje inicijalne teze.

Blanuša:

Moje izlaganje ću započeti s neproduktivnošću patologizacije teorije zavjera koja traje već 90 godina i u kojoj je Popper, uz Lasswella i Hofstadera te druge istaknute autore, znatno doprinio.

Zatim bih izložio ideje kritičara takvog mainstream pristupa i ponudio pristup koji teorije zavjera poima kao oblik političkog mapiranja i “laičke” hermeneutike sumnje. Moj stav je zapravo sljedeći: umjesto da generalno odagnavamo teorije zavjera kao zabludu i glupost (s prešutnom implikacijom ludila), potrebno je razlikovati opravdane od neopravdanih teorija zavjera, a logiku i argumentaciju opravdanih teorija zavjera treba ugraditi u obrazovni proces, tj. konspiratorni skepticizam oplemeniti kako bi postao građanska vrlina.

Puhovski:

0) Teorije zavjere/urote označuju nastojanje da se zavjerom/urotom objasni neko zbivanje koje je moguće, barem tako uvjerljivo, objasniti na drugi način, ili za koje nije moguće naći uvjerljivo, realistično objašnjenje;

1) Uvjet mogućnosti funkcioniranja teorija zavjere (posebice, suvremeno aktualnih, “znanstveno utemeljenih” teorija zavjere) jest u kopernikanskome obratu u novovojekoj znanosti, uzetome u metodičkom smislu. Kopernik traži od (“običnih”, neobrazovanih) ljudi da – očigledu nasuprot – vjeruju u (znanstvenu, na višoj razini intelektualno dokazivu) istinu koja se protivi njihovome osjetilnom, dapače antropologijskom iskustvu. Pa, ako je tako – ako je nešto istina baš zato što je neposrednoj predodžbi nedostupno – svaka se teorija zavjere može nesputano upustiti u korištenje sličnoga obrasca.

2) Političko-psihologijski smisao teorija urote jest u tomu što one – ex ante – naglašavaju važnost subjekta (pripovijedanja) kao objekta zavjere. Jer, samo protiv značajnih osoba/kolektiva urote ima smisla i kovati; kao tajnu, kako to dobar stari izraz pokazuje: zaplotnjačku (iza plota izvedenu) akciju. Tajnovitost urotnika uvjet je, naravno, da zavjera bude (“običnome oku”) nevidljiva i, navodno, uspješna. Ovim se, pretpostavljeno klandestinim, modelom ponašanja dodatno specificiraju urotnici/e kao neka vrst “konstitutivnoga nedostatka” javnosti, kao jedinstveni skriveni (kolektivni) subjekt koji se akcijski pripravlja kon-spiracijom (su-disajem)..

3) Od “Monita secreta”, prije više od četiri stoljeća, preko “Protokola Sionskih mudraca”, do posve aktualnoga “Memoranduma 2”, uvijek se je iznova pokazivalo da “teorije” zavjere/urote počivaju na falsifikatima, ali, istovremeno, najčešće nasilnim metodama koje promoviraju, potvrđuju ključno pravilo političkoga života: za politiku je bitna (prihvaćena) slika istine, ne istina sama. Utoliko je važno raščlaniti zajedničke značajke ovih falsifikata sagledane u kontekstu realnih svjetonazorskih, političkih i socijalnih previranja dane epohe.