Razmišljanje mišem: Posao se odradi brzo i bez muke, rezultat je odmah vidljiv, a uz malo grafičke obrade bude i wow!

Nedokazani vrijednosni sud umotan u prvorazredne podatke mnoge nedovoljno pažljive čitatelje može zavarati da je nešto dokazano, a to uopće ne mora biti tako. Autor ima svoju agendu, stvara lažan osjećaj točnosti i nije isključeno da manipulira koristeći se ilustracijom kao dokazom. Ivo Bićanić opisuje jedan loš običaj koji se proširio hrvatskim javnim prostorom, kako među novinarima i komentatorima tako i u akademskoj zajednici

Hrvatskom se, uz mnoge druge, proširio i još jedan loš običaj. Loš zato što je posljedica neurednog razmišljanja kada se piše o stanju stvari u Hrvatskoj, odnosno u njezinom gospodarstvu,  obrazovanju, zdravstvu, zapravo u svemu. Opasan jer ostavlja krivi dojam na koji se mogu zalijepiti svakakva pojednostavljenja. Ustalio se, naime, običaj da se uz tekst ili razgovor o nekoj temi dodaju podaci iz raznih izvora, koji se onda koriste na nedopustiv način. Problem nije u podacima, nego u načinu njihova korištenja. Najviše zabrinjava da se nitko s time u vezi ne buni; izgleda da se tako loš običaj ukorijenio.

Riječ je o preuzimanju podataka sa stranica cijenjenih (i nekih manje cijenjenih) statističkih službi. Takvih stranica ne manjka. Državni zavod za statisitku, Eurostat, Svjetska banka, MMF, UNESCO, UNECE padaju nam na pamet, a tu su i manje renomirani izvori kao što su razna ministarstva, Freedom House, Izvještaj o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma ili Amnesty International, kao i još mnogo sličnih, među kojima sigurno ima i posve sumnjivih, odnosno onih sastavljenih s porukom. Današnji user friendly programi na stranicama statističkih službi svakome dozvoljavaju da preuzme brojeve koje želi, pomoću njih sastavi tablicu i sliku kakva mu treba i odgovara. Takve stranice nerijetko nude i svoje obrade, a zbog linije manjeg otpora olako se preuzimaju već napravljene slike i zalijepe u tekst, powerpoint prezentaciju ili izlaganje. Sve to obavlja se klikanjem računalnog miša pa je ovu praksu prikladno nazvati “razmišljanjem mišem” (ili možda “mišjim razmišljanjem”). Posao se odradi besplatno, brzo i bez muke, rezultat je odmah vidljiv, a uz malo grafičke obrade bude i wow!

Najčešće se s Eurostata “skine” tablica vrijednosti nekog pokazatelja za članice EU, u kojoj su zemlje prikazane u rastućem, opadajućem ili nekom drugom nizu, i u tablicu se umetne prosjek kao reper. Takve slike Eurostat nudi kao “gotov proizvod”. To je dodatna komocija, u “istraživanju” se ode do prvog lakog i renomiranog izvora, što se potom upotrijebi i objavi.  A upotrijebi se u pravilu tako da se ukaže na to da je Hrvatska blizu ili na repu i zaostala jer su svi drugi u tablici i na slici u pravilu bolji, ergo Hrvatska je loša. Primjer takvog postupka, odnosno klikanja po Eurostatu, prikazan je na slici 1.

Slika 1: Eurostat i razmišljanje mišem: plaćama prilagođena proizvodnost

Ovakva praksa razmišljanja mišem sada je već jako proširena i dalje se razvija. Jako je vole novinari, Jutarnji već neko vrijeme redovito na dnu druge stranice nudi takve tablice, uglavnom preuzete iz Eurostata, uz nerijetko  ad hoc izabrane zemlje članice gdje izbor nije neutralan, i objavljuje ih bez odgovarajućeg upozorenja i komentara. To je loše po sebi, no još je gore kada to rade novinari i komentatori i kada se time pune raznorazni blogovi.

Veliki ovisnici o tom običaju su komentatori svih boja i veličina ali i predstavnici vlasti. Tako je, na primjer, velik ovisnik o ovom lošem običaju mladi ekonomski komentator Jutarnjeg Ivica Brkljača, no ni drugim novinarima ovakva praksa nije strana. Koliko se vidi, u svojim brojnim nastupima i Ljubo Jurčić se poziva na rezultate dobivene lošom praksom. Običaj se uvukao i među neke profesore i osobito su mu podložni konzultanti i drugi mnogobrojni pripadnici akademske zajednice. Ni političarima ili činovnicima nije stran. Seminari, članci, powerpoint prezentacije vrve od takvih podataka.

Primjera ima mnogo ali jedan vrijedi istaknuti jer je znak koliko su spušteni kriteriji baš tamo gdje bi se trebala gajiti ozbiljnost. Rektor Damir Boras naručio je (i vjerojatno tu sramotu masno platio jer ipak je to pripremio jedan ‘njegov’ prof.dr.sc.) elaborat koji daje prijedloge za politiku vođenja znanosti. U tom elaboratu se ovakva praksa manifestira u punom sjaju. Njezin primjer su sve tri u elaboratu objavljene slike i tablica. Kada se pročita elaborat napisan za rektora Borasa, posve je jasno zašto Sveučilište u Zagrebu malo nije, malo jest, ali uglavnom nije, među 400-500 najboljih u svijetu i kako je moguće da je to sveučilište dodijelilo počasni doktorat Draganu Čoviću. (Pri čemu još valja napomenuti da je Senat skoro jednoglasno prihvatio dodjelu tog počasnog doktorata, kao i nedavno proglašenje Plenkovića seniora za emeritusa. Isti koji su za to glasali sada bi htjeli da im porezni obveznici povećaju plaću.) Dakle, ako čak i najbolje sveučilište u zemlji ovakvu praksu ne prepoznaje kao lošu i ovako se ponaša bez ikakve zadrške, onda i svi drugi imaju opravdanje za svoje postupanje. I njihov broj raste.

Zašto praksa iz gore prikazane slike ne valja i zašto je riječ o lošem običaju? Mnogima je stvar jasna, ali na razloge ih nije loše podsjetiti, dok ostale zainteresirane valja upozoriti kako bi bili u stanju rezultate lošega običaja prepoznati i od njih se zaštititi, a i da bi mogli razlikovati neuredno od urednog razmišljanja.

Slika 2: Eurostat i razmišljanje mišem: plaćama prilagođena proizvodnost

Ovdje ćemo se s nekoliko riječi osvrnuti samo na najvažnije. Prvo, rezultati ovakve prakse varaju jer brkaju ilustraciju i dokaz. Drugo, varaju jer ostavljaju kriv dojam. I treće, takvim se varanjem manipulira.

Tvrdnje, i one u novinskim člancima, a kamoli one u stručnim elaboratima, treba dokazati jer inače te tvrdnje ne moraju biti točne pa ostaju tek vrijednosni sud. Kada neki autor izabere pisati o nekoj hrvatskoj pojavi, od nataliteta do ICT sektora, autor koristi tvrdnje, u slučaju novina i blogova što su one jače, to bolje. Nerijetko se važan dio teksta bavi tvrdnjom da je Hrvatska u nečemu zaostala, da bi mogla biti bolja i da su posrijedi nepotrebno propuštene prilike. Uz takve tvrdnje ide slika prema kojoj skoro sve članice EU u datom sektoru stoje bolje. Slike redovito prikazuju neki niz brojeva bez objašnjenja. No, jedna takva slika nije dokaz nego je ilustracija za nešto što možda nije točno. Drugim riječima, ovakvo postupanje je zoran primjer za loš običaj jer ilustraciju navodi kao dokaz. Ilustracije u nekom tekstu imaju važno mjesto i mogu biti itekako korisne, ali se na njih mora upozoriti i pritom mora biti jasno da su one ilustracija nečega u što autor vjeruje, a ne dokaz. One su možda tek, u najbolju ruku, ilustracija autorovih predrasuda.

Međutim, ako se kao ilustracija koristi slika na kojoj su veličine rangirane, to vrlo često može biti krivo i opasno jer navodi na krivi zaključak. Tomu je tako iz dva razloga. Prvo, jer rangiranje samo po sebi više skriva nego otkriva. Drugo, rangiranje je podložno onome što ekonomisti nazivaju ispuštene varijable.

Biti postotak iza nekoga nije tako loše, ali biti pet-šest mjesta iza nekog na rang-listi doista može izgledati strašno. Razlika rang-mjesta uvijek je ista, razlika relativnih brojeva nešto je posve drugo i daleko sadržajnije.

Rangiranje, odnosno upotreba termina kao što su prvi, drugi, predzadnji ili zadnji, na što upućuje neka slika, prikriva relativne odnose i svodi ih na apsulutne. Razlika između dvije zemlje, recimo Hrvatske i neke druge članice EU, može u rangu biti veliki broj mjesta a u vrijednosti mali postotak pa biranje ranga bitno prenaglašava razlike. Biti postotak iza nekoga nije tako loše, ali biti pet-šest mjesta iza nekog na rang-listi doista može izgledati strašno. Razlika rang-mjesta uvijek je ista, odnosno jedno mjesto, razlika relativnih brojeva nešto je posve drugo, može biti veće ili manje i daleko sadržajnije. Naravno, puno je lakše reći da ste predzadnji nego relativizirati zaostatak. Rangiranje, pored toga, naglašava zaostajanje jer relativni zaostatak koji ne mora biti osobito važan naglo postane velik ako je izražen mjestima na rang-listi.

Drugi je razlog još ozbiljniji jer se ne radi o stvaranju dojma nego o ozbiljnoj omašci. Loši običaj o kojemu je riječ koristi se u pravilu kako bi se pokazao hrvatski zaostatak, “iza nas je samo Bugarska i sada već samo ponekad Rumunjska”. Međutim, ako se mjesto na rang-listi poveže s, recimo, stupnjem razvoja, vidi se da je Hrvatska uobičajena srednje razvijena zemlja. Da neku vrijednost dijeli s drugim sličnim zemljama. Odjednom, zaostatka više nema. Njezin rang odgovara njezinom položaju. No krenuti putem takve analize zahtijeva posve drugu sliku i daleko više rada, znanja i truda. Naravno, iznimke postoje (recimo rubrika Bikini statistika u spomenutom Jutarnjem), ali površnim je autorima i o tome naporno pisati, bolje je držati se lošega običaja. Složeniji pristup  odjednom daje posve drugu sliku, a dojam koji ostavlja drugačiji jer se ovdje stvarima pristupilo ozbiljnije. Ovo ilustrira koliko istraživački pristup može biti ozbiljniji (na površnoj razini složene deskriptivne statistike analitičar gleda ima li više izostavljenih utjecaja, kako su jaki međusobni odnosi i veze, mogu li se prepoznati uzročne veze, javljaju li se točke loma, itd.). No takav pristup znači mnogo više posla za novinare, konzultante, činovnike, političare, profesore i ine praktičare lošega običaja. Takav pristup ne dopušta  korištenje gotovih proizvoda Eurostata i sili na sastavljanje tablica na temelju podataka iz baza Svjetske banke ili MMF-a, a to je već ozbiljan posao.

Zašto se ovaj loš običaj proširio u takvim razmjerima? Običaj je nastao zbog komocije i bogatstva, a sigurno u određenoj mjeri i zbog jedne varijante zločestoće i siromaštva. Zbog komocije, jer prolaze niski profesionalni standardi i projekti ostvareni u skladu s lošim običajem. Ne samo da prolaze, nego i nerijetko ostavljaju dobar dojam pa se zbog toga nikome još ništa loše nije desilo a mnogi su takvom praksom zaradili. Samokontrole nema dovoljno, recenzeti ne rade svoj posao a urednici su blagi (uz dobre i zahtjevne urednike i lektore kako bi bilo bolje!). Osim toga, takva praksa zahtijeva jako malo napora i skromnu računalsku pismenost. Zbog bogatstva, jer smo state-of-the-art internetski povezani sa svijetom i tu pojedinci tehnološki ne zaostaju za najboljima, tako da bez poteškoća mogu preuzimati gotove proizvode i user friendly programe statističkih web stranica.

No, za postojanje lošega običaja ima i razloga koji još više zabrinjavaju, a koji su posljedica zločestoće. Ne može se, naime, isključiti mogućnost da se pojedinci ovakvom lošom praksom služe da bi manipulirali čitateljem. Takvom se praksom lošemu običaju može dati privid legitimiteta i stvorit lažan osjećaj točnosti. Nedokazani vrijednosni sud umotan u prvorazredne podatke mnoge nedovoljno pažljive može zavarati u zaključku da je nešto dokazano, što uopće ne mora biti tako. Autor koji se ovakvom praksom služi možda ima svoju agendu i nije isključeno da manipulira koristeći ilustraciju kao dokaz. Da nastoji zavarati čitatelja i navesti ga da prihvati nešto što naprosto”nije tamo”. I na kraju, lošemu običaju doprinosi i naše siromašno znanje o funkcioniranju hrvatskoga društva. Mnoge stvari koje nas zanimaju jednostvno nisu dokazane. Kada ne postoje istraženi i utvrđeni podaci na koje se možemo pozivati, lako je upasti u zamku lošega običaja. Očiti primjer je kada se između 28 članica EU izabere manji broj a iza izbora koji se samo čini da je ad hoc zapravo stoji neka poruka koji autor želi proturiti.

No, usvemu lošem postoji inešto dobro. Opisani loši običaj ima i pozitivan potencijal: možda doprinese “deprovincijalizaciji” Hrvatske. Hrvatsku karakterizira njezin provincijski mentalitet, zemlja je okrenuta samoj sebi, novine se pune hrvatskim dogođajima, doktorati se bave Hrvatskom. Nema osobitog zanimanja za ono što se dešava u “velikom svijetu”, Hrvatska je usredotočena na zbivanja u svojoj šalici kave. Opisana loša praksa ipak mijenja perspektivu jer neprekidno Hrvatsku stavlja u širi okvir. Šteta je što to radi pridržavajući se lošega običaja, a to nije nužno. Mogle bi se koristiti i ozbiljne ilustracije da urednici, recenzenti i javnost imaju više standarde i veća očekivanja.