Razum i osjećaji. Jesu li fanatici izrazito emotivne ili krajnje usredotočene osobe?

Ambivalencija između fanatizma kao pada u regresivno stanje, s jedne strane, i kao uzdizanja u višu ili božansku dimenziju, s druge nalazi se već u Antici i kasnije ponavlja, piše Martino Rossi Monti u članku koji je pripremio na temelju uvodnog izlaganja na predstavljanju zbornika Fanaticism koji je uredio. Snimka cijelog predstavljanja u organizaciji Ideja.hr na kraju je ovog članka.

• Naslovna fotografija: William Hogarth, Credulity, Superstition, and Fanaticism (Wikimedia Commons)

• Martino Rossi Monti znanstveni je suradnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Njegovi znanstveni interesi uključuju problem zla, patnje i nasilja u povijesti ideja, kulturni pesimizam, renesansnu filozofiju i platonsku tradiciju.

Pojmovi „fanatizam“ i „fanatičan“ imaju više značenja i nose emocionalne konotacije. Zbog toga je teško pronaći definiciju koju svi prihvaćaju. Također, njihovo značenje se mijenjalo kroz povijest i dobilo mnoge nijanse. U vrlo različitim kontekstima, korišteni su kako bi opisali ponašanje ili mentalno stanje, ali i za kritiziranje, osuđivanje, progon, podjarmljivanje ili eliminaciju neprijatelja ili kategorije ljudi koji su shvaćani takvima.

Fanatizam danas ima negativnu konotaciju i često se povezuje s uvjerenjem da netko posjeduje „apsolutnu istinu“, sa željom da tu istinu nametne drugima, čak i silom, te s potpunom prèdanošću uzroku ili ideji, bez obzira na cijenu, bez obzira čak i na ljudske živote. Također povezujemo fanatizam s netolerancijom prema suprotnim mišljenjima. Fanatizam je najčešće povezan s religijom i politikom, te s nasiljem koje može biti potaknuto tim uvjerenjima.

Postoji oscilacija u današnjem – a ne samo u današnjem – tumačenju fanatizma. Neki autori misle da fanatici koherentno slijede svoja uvjerenja do krajnjih logičnih rezultata. S druge strane, neki vide fanatizam kao patološko ponašanje, mentalnu pasivnost, gubitak kontrole ili povratak u primitivno stanje. U tom smislu, fanatik se vidi kao nenormalan, brainwashed, iracionalan i emocionalno vođen. Znanstvenici često kritiziraju ta tumačenja, ali ona su duboko ukorijenjena u povijesti. Jedan autor – na primjer – piše kako fanatike možemo opisati i kao ‘vrlo emotivne’ i kao ‘strašno smirene’ osobe, što dovodi u pitanje jasnu razliku između razuma i emocija.

Polemika protiv entuzijasta: Locke (Wikimedia Commons), Leibniz (Wikimedia Commons) i Shaftesbury (Wikimedia.org)

Kada čujemo pojam fanatizam, na pamet nam padaju vrlo različiti fenomeni. Nabrojat ću neke: sekte, teoretičari zavjera, propovjednici vjerske mržnje, karizmatski vođe, ravnozemljaši, samoubilački teroristi, masovna samoubojstva, masakri koje čine organizirane grupe ili pojedinci. Obično se pitamo jesu li to patološki fenomeni ili samo ekstremne manifestacije sklonosti i ponašanja koja su dio svih nas, ali ih „normalno“ kontroliramo ili uravnotežujemo drugim faktorima. Također se možemo pitati je li fanatizam nužno nasilan ili nije.

Ovdje ne mogu sažeti cijelu povijest pojmova i ideja povezanih s fanatizmom. Primijetit ću samo jednu ambivalenciju koja se već nalazi u antici i kasnije se ponavlja – onu između fanatizma kao pada u regresivno stanje, s jedne strane, i kao uzdizanje u višu ili božansku dimenziju, s druge strane.

Riječ fanaticus dolazi iz rimskog vjerskog konteksta. Fanum znači hram, a fanaticus – kao imenica – se odnosilo na svećenike orijentalnih bogova i njihove nasilne ceremonije. Gradualno, je postao sinonim – kao pridjev – za nasilno psihičko stanje proroka ili onih ‘posjednutih’ od boga. Također je dobio medicinsko značenje gubitka uma i bijesa, povezujući se s grčkim terminima za ludilo i božansku ekstazu (‘entuzijazam’).

S druge strane, konceptualizacija koju sam prije spomenuo – fanatizam kao slijepa sigurnost i netolerancija – u velikoj je mjeri moderni fenomen i razvila se iz racionalističkih i prosvjetiteljskih polemika, prvo protiv religijske, a zatim političke netolerancije i nasilja. U ovom kontekstu, osuda fanatizma ide ruku pod ruku s obranom tolerancije kao vrijednosti, kako civilne, tako i političke. Polemika Lockea, Shaftesburyja, Leibniza i drugih protiv entuzijasta – onih koji vjeruju u autoritet ‘unutarnje svjetlosti’, onih koji su ‘sigurni jer su sigurni’, kako kaže Locke – bitno pridonosi razvoju ideje tolerancije, a taj razvoj treba gledati u kontekstu ogromne količine krvi koja je prolivena u Europi iz vjerskih i političkih razloga. Racionalističke kritike povezale su se i s razvojem eksperimentalne znanosti. Prirodna filozofija smatrana je protivnom snagom ‘entuzijazmu’ alkemista i okultista. Ključna promjena dogodila se odbacivanjem ezoteričnog znanja u korist jasnih, kontroliranih rezultata i metode koja ‘izjednačuje ljudsku inteligenciju’, kao što je rekao Francis Bacon, umjesto da daje prednost geniju.

U 18. stoljeću u Francuskoj, fanatizam se povezao s praznovjerjem i netolerancijom, odvojivši se od entuzijazma koji je viđen kao kreativna snaga. Tijekom Francuske revolucije, s procesom sekularizacije, pojam fanatizma premjestio se u velikoj mjeri iz vjerskog u političku dimenziju. Teror jakobinaca potaknuo je razmišljanja o opasnostima političkog fanatizma temeljenog na razumu, a ne religiji, što je dovelo do razvoja ideje moderne politike kao ‘političke religije’

Teror jakobinaca potaknuo je razmišljanja o opasnostima političkog fanatizma temeljenog na razumu a ne na religiji. Jakobinski klub (Wikimedia Commons).

Ono što danas zovemo fanatizmom vjerojatno je univerzalni fenomen, dio ljudske prirode. Taj fenomen može se poticati ili sprječavati ovisno o povijesnim kontekstima i svjetonazorima. Na primjer, teško je negirati da je strogo i apsolutno poimanje istine, tipično za monoteističke religije, imalo važnu ulogu u širenju netolerancije i nasilja u određenim kulturama („Tko nije sa mnom, protiv mene je“). Ali želim posebno naglasiti jednu stvar, koja mi se čini ključnom: teorija o tome što je fanatizam, njegovo odbacivanje i kreiranje civilnih i političkih mehanizama za njegovo ograničavanje (koji su tipični za liberalne demokracije) nisu očiti fenomeni i nisu univerzalno prisutni u svim kulturama.

S obzirom na uspjeh i širenje ekstremnih oblika kulturnog relativizma i pesimizma, možda vrijedi istaknuti da odricanje od ideje o ‘superiornim’ i ‘inferiornim’ civilizacijama ne znači i odricanje od hijerarhija vrijednosti među različitim društvenim i političkim sustavima – gdje god se oni nalazili. Nijedan politički režim i nijedno društvo ne mogu se smatrati potpuno zaštićenima od širenja ili eksplozije fanatizma, ali također je istina da živjeti u kulturi časti, u diktaturi ili teokraciji nije isto što i živjeti u liberalnoj demokraciji. Pravi problem je kako doći do toga da se suzbijanje ili ograničavanje fanatizma smatra vrijednošću u okolnostima ubrzane globalizacije i sve teže koegzistencije između vrijednosti i kultura.

Od 17. stoljeća, osobito s prosvjetiteljstvom, pojam fanatizma nije samo polemičko sredstvo, već i alat za razumijevanje religijskih i političkih fenomena. Ova tradicija nastavlja se i u suvremenim znanstvenim studijama. Te studije – iz perspektive povijesti, sociologije, filozofije, antropologije i psihologije – istaknule su nekoliko važnih točaka:

1. Ekstremna uvjerenja ne moraju uvijek dovesti do nasilja.
2. Obrazovanje i visok kvocijent inteligencije ne sprječavaju nužno radikalizaciju.
3. Bizaran i iracionalan karakter ekstremnih uvjerenja ne umanjuje njihovu unutarnju koherentnost.
4. Ekstremizam često pojačava normalne kognitivne i emocionalne procese.
5. Čak su i najfanatičniji pojedinci, u većini slučajeva, normalni i obični.
6. Iza ekstremizma ne stoji toliko ‘nihilizam’, već strastvena, iako iskrivljena, predanost značenju, pravdi ili istini.
7. Karizmatični vođe imaju ulogu, ali pojmovi kao što je brainwashing ne objašnjavaju složen proces u kojem osoba dobrovoljno predaje svoju slobodu za cilj, ideju ili vrijednost.

Ovi su rezultati postignuti nakon Drugog svjetskog rata, koristeći pojam fanatizma u vezi s proučavanjem ideologije, radikalizacije, ekstremizma i fundamentalizma. Posebno su istražena tri područja: revolucionarni masovni pokreti i totalitarne ideologije; povratak religijskog nasilja, s naglaskom na islamski terorizam; te novi apokaliptični vjerski pokreti i zavjereničke kulture.

Autori u knjizi Fanaticism koju sam uredio odlično su obradili ove i druge važne teme. To su stručnjaci iz različitih disciplina jer, kao što često biva, ovu temu je teško razumjeti samo iz jedne perspektive. Eseji u knjizi pokrivaju razne teme: evolucijski razvoj fanatičnog ponašanja (Darko Polšek), različite ideje o „fanatizmu“ i „entuzijazmu“ od 16. do 17. stoljeća u Europi (Silvia Parigi), islamski samoubilački terorizam (Fabio Dei), antihumanističke tendencije u biologiji (Roberto Bondí), fanatizam kao vrlinu u nacističkoj Njemačkoj (Paolo Lombardi), teorije zavjere (Lorenzo Urbano), cancel culture (Guido Vitiello), povezanost paranoje i fanatizma (Mario Rossi Monti), adolescenciju kao doba ekstrema (Alfio Maggiolini) i pomirenje nakon rata u Bosni i Hercegovini (Tatjana Milovanović). Cilj knjige je čitatelju ponuditi alate za razumijevanje ovih složenih pitanja.

Danas imamo dojam da se ponovno pojavljuju ideje i ponašanja koja nazivamo „ekstremnima“, kao što su teorije zavjere, terorizam i ideološka polarizacija. Teško je odrediti jesu li ovi fenomeni danas prisutniji nego u prošlosti i kamo vode. Iako se osjećaj da živimo u „dobi ekstrema“ nije javljao samo sada, važno je analizirati različite oblike fanatizma uzimajući u obzir povijesne kontekste i promjene u društvima. Čini se da je porast ekstremnih ponašanja i ideja povezan s raznim globalnim promjenama, poput restrukturiranja međunarodnog poretka, ekološke krize, brže globalizacije, demografskih promjena i krize liberalnih demokracija.

Bavim se poviješću ideja i ne razvijam filozofske teorije, pa ne mogu ponuditi koherentnu teoriju fanatizma. Ipak, važno je napomenuti da u povijesti fanatizma postoji duboka ambivalencija prema fenomenima povezanim s „entuzijazmom” ili „fanatizmom”. Ovi fenomeni nisu bili samo smatrani opasnim ili destruktivnim. Postojali su ponavljajući pokušaji – također u nedavnoj znanstvenoj literaturi – da se razlikuju ‘dobre’ i ‘loše’ forme fanatizma. Religiozna revnost, estetska inspiracija, ludilo, politički radikalizam, moralni žar, herojska djela i samo nasilje, među ostalim, nose privlačnu energiju.

Osim toga, nasilni potencijali dolaze iz „dosade mira“ i naše strasti za verbalnim sukobima i manihejskim raspravama, često vezanima uz narcizam malih razlika, kako bi rekao Freud. Još jedan ključni faktor dobro je opisao Paul Hollander:

Ljudska bića izvlače veliko zadovoljstvo iz pravednog bijesa i mržnje, koji često nadahnjuju i opravdavaju nasilje. Ovaj impuls je univerzalan i vječan i leži na raspolaganju da se druge – pojedince, grupe, društvene ili političke entitete – smatra odgovornima za širok raspon nepravdi, frustracija i osveta koje pojedinci doživljavaju. […] Identificiranje zla ili zločinaca pruža veliko zadovoljstvo, čak i kvazi-duhovno zadovoljstvo, osjećaj da postoji uređen i značajan moralni svemir u kojem se dobro i zlo mogu lako i jasno razlikovati. Još je zahvalnije uvjerenje da kada je zlo jasno definirano i identificirano, može se uništiti bez žaljenja ili kajanja.

Oscilacija između fascinacije ekstremizmom i straha od njega nije jedina dvosmislenost koja je u igri. Naime, najopasniji oblici fanatizma su često pogrešno shvaćeni. Ovisno o slučaju, ljudi mogu biti ili skeptični prema otvorenoj deklaraciji groznih namjera ili pokazivati povjerenje u njihovu prijevarnu eufemističku kamuflažu. U tom kontekstu, povjesničar Jeffrey Herf – osvrćući se na masakre od 7. listopada u Izraelu i na njihovu logičnu povezanost s otvoreno iznesenim namjerama Hamasa – govorio je o trajnom „problemu podcjenjivanja“.

Minimalizacija, racionalizacija ili negiranje fanatizma dio su istih obrambenih mehanizama kojima potiskujemo neizdržive istine. Staljin (Wikimedia Commons)

„Nikada nisam upoznao čovjeka koji je bio iskreniji, pravedniji i pošteniji”. „Prikazivanje njega kao fanatika, reakcionara i nositelja grubih predrasuda čini se svakako na sreću lažno”. Ove izjave napisali su poznati intelektualci kako bi opisali Staljina i Homeinija, navedenim redom. Moglo bi se navesti mnoge druge, podjednako nevjerojatne. Tirani i masovne ubojice uvijek se mogu osloniti na mnoge koji umanjuju njihovu nemilosrdnost ili odbacuju genocidne izjave kao stratešku retoriku ili običnu pretjeranost. Čini se da ovdje postoji više od naivnosti i ideološke slijeposti. Minimalizacija, racionalizacija ili negiranje fanatizma dio su istih obrambenih mehanizama kojima potiskujemo neizdržive istine. Vrijedi imati na umu sve to, budući da je prije godinu dana jedan od dvojice kandidata za predsjednika najpoznatije i najmoćnije demokracije na planetu rekao sljedeće: „obećavamo vam da ćemo iskorijeniti komuniste, marksiste, fašiste i radikalne lijeve delinkvente koji žive kao paraziti unutar granica naše zemlje“.

Želio bih istaknuti još jednu točku koja mi se čini važnom. Naš dojam različitosti, udaljenosti i abnormalnosti fanatičnih pojedinaca koegzistira s dojmom njihove običnosti i našom mogućnošću razumijevanja njihovih intelektualnih, moralnih i emocionalnih sposobnosti. Ova dvojnost zaslužuje pažnju i ne bi je trebalo zanemariti. Oni koji prihvaćaju ekstremna uvjerenja čini se da ulaze u totalizirajući kognitivni i emocionalni prostor, koji je protivan uobičajenim vrijednostima i uvjerenjima. Navedenu transformaciju implicira sama činjenica da postoji termin „deradikalizacija” često evociran od bivših ekstremista, koji su često iznenađeni svojim prošlim sebstvom.

„Obećavamo vam da ćemo iskorijeniti komuniste, marksiste, fašiste i radikalne lijeve delinkvente koji žive kao paraziti unutar granica naše zemlje.“ Donald Trump (Wikimedia Commons, službena fotografija Bijele kuće, 2017. godine snimila Shealah Craighead)

Vjerujem da pogrešno shvaćanje fanatizma često otvara važna pitanja: može li naša projekcija obične racionalnosti na fanatike biti jednako problematična kao i naša projekcija iracionalnosti? Ako uzmemo u obzir da svatko može postati fanatik, da su fanatici uglavnom prosječni pojedinci s koherentnim i smislenim uvjerenjima, te da nisu ludi, neljudi ili ispranih mozgova – da li to znači da trebamo odustati od dojma da su ti ljudi i bliski i različiti istovremeno? Mislim da ne trebamo. U kojem trenutku – pitam se – atribuiranje ’normalnosti’ ometa razumijevanje i potiče poricanje? Može li racionalni pristup iracionalnosti sam postati iracionalan? U kojoj mjeri nevjerovanje i povjerljivost žrtve ili promatrača mogu prijeći na znanstvenika, analitičara ili političara?

Ne postoje gotovi recepti protiv zavođenja i zamki fanatizma – bilo našeg ili tuđeg. Dobro je uvijek sjetiti se da, kao što je govorio Locke, „snaga naših uvjerenja nije dokaz njihove čestitosti“. Uz to, dobar protuotrov, od Shaftesburyja do Amosa Oza, zasigurno je ironija i autoironija, koje su fanatiku očigledno strane. Ali zaključit ću s tri savjeta u obliku citata tri različitih autora:

Budući da je teško razlikovati istinske proroke od lažnih, mudro je biti sumnjičav prema svim prorocima. Bolje je odbaciti otkrivene istine, čak i ako nas zapale svojom jednostavnošću i sjajem, čak i ako ih smatramo pogodnima jer su dobivene besplatno. Bolje je zadovoljiti se drugim, skromnijim i manje uzbudljivim istinama, onima koje se stječu mukotrpno, gradualno, i bez prečaca, kroz proučavanje, raspravu i razmišljanje, a koje se mogu provjeriti i dokazati.

Autor prethodnog teksta kemičar je i pisac koji je preživio Auschwitz i napisao nezaboravne knjige. Zvao se Primo Levi.

Budući da je griješenje ljudska karakteristika, nitko ne bi trebao biti toliko siguran u sebe da bi bio uvjeren da ne može pogriješiti. Bez obzira na temu diskusije, beskorisno je misliti da ne treba slušati riječi drugih.

Drugi tekst nije napis Johna Locke ili današnji kritičar cancel kulture, već talijanski heretički teolog iz šesnaestog stoljeća Giacomo Aconcio, koji je vjerovao da je univerzalno priznavanje jedne jedine kršćanske istine spriječio Sotona koji je, potičući sektaške kontroverze i nesuglasice, pogodovao „fanatičnim duhovima” koji smatraju da „je religija u smrtnoj opasnosti kada mač miruje”.

Osjećam se mnogo bližim ateistu Primu Leviju i ne vjerujem u harmoniju vjere i razuma, ali nemam nikakvih problema s priznavanjem da je – možda uz stanovito razočaranje novih ateista – moguće boriti se protiv fanatizma čak i kada se vjeruje u jedinu istinu, u Boga i Đavla, kao što je vjerovao Giacomo Aconcio. Zasigurno se ne može prikazati kao preteča Prosvjetiteljstva, ali to ne mijenja činjenicu da je, poput mnogih drugih heretika iz šesnaestog stoljeća, pridonio razvoju ideje tolerancije u Europi.

Razmišljao sam zaključiti s trećim savjetom, koji je povezan s već spomenutom našom tendencijom da izbjegavamo neugodne istine. To je rečenica koja se pripisuje Elie Wieselu, koji je također preživio Holokaust, a odnosi se na to da često čak i žrtve fanatizma ne vjeruju u mogućnost da se taj fanatizam provede. Rečenica glasi ovako:

Kada netko kaže da te želi ubiti, vjeruj mu.

Kako ne bih završio u tonu očaja, prepričat ću priču koja se dogodila tijekom zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Priču nam je ispričao novinar Chris Hedges koji je, prije nego što je postao megafon ruske propagande, napisao prekrasnu knjigu pod nazivom War is a Force that Gives Us Meaning.

Fadil Fejzić živio je u Goraždu, muslimanskoj enklavi gdje su živjeli i Srbi. Nije bio bogat; imao je samo kravu koja je pasla nedaleko od grada i prodavao je mlijeko da bi preživio. Bio je musliman. Sorakovi su bili srpska obitelj. Kada su Srbi opkolili grad, odlučili su ostati i dijeliti sudbinu svojih muslimanskih susjeda. Zbog toga su ih Srbi optuživali za izdaju, a i muslimani su ih progonili. Izgubili su oba sina u ratu. Nekoliko mjeseci kasnije, supruga jednog sina rodila je kćer, ali je njeno zdravlje brzo opadalo zbog neimaštine. Tijekom svih 442 dana Fadil je kucao na vrata Sorakovih nudeći im mlijeko da nahrane djevojčicu. Muslimanske obitelji su mu vikale uvrede, ali Fadil nikad nije odgovarao. Dao je 221 litru svog mlijeka i nikada nije uzeo novac. Na kraju, Sorakovi su morali napustiti Goražde i izgubili su kontakt s Fadilom. Hedges ga je sreo kasnije; izgubio je sve – kuću i kravu, prodavao je crvljive jabuke ispred polusrušene zgrade. Njegova odjeća bila je ìstrošena, a dijelio je prljavu sobu s nekoliko muškaraca. Kada mu je Hedges rekao da je sreo Sorakove, njegove oči su zasvijetlile. ‘A beba?’ upitao je. ‘Kako je ona?’

• Literatura

Aconcio, G. (1946). Stratagematum Satanae libri VIII (1565), ur. Giorgio Radetti. Firenze: Vallecchi.

Assmann, J. (2007). Non avrai altro Dio. Il monoteismo e il linguaggio della violenza. Bologna: Il Mulino.

Atran, S. (2010). Talking to the Enemy. Violent Extremism, Sacred Values, and What It Means to Be Human. London: Allen Lane.

Bacon, F. (1870). Valerius Terminus: Of the Interpretation of Nature, u Works, ur. J. Spedding, R.L. Ellis, D.D. Heath, vol. 3: str. 215-252. London: Longmans et al.

Bronner, G. (2016). La pensée extrême. Comment des hommes ordinaires deviennent des fanatiques, drugo izd. Paris: PUF.

Browning, C.R. (1993). Ordinary men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland. New York: HarperCollins.

Cassam, Q. (2022). Extremism. A Philosophical Analysis. Abingdon: Routledge.

Falk, R. (1979). “Trusting Khomeini”. The New York Times, 16. Veljače, str. 27.

Hedges, C. (2002). War is a Force that Gives Us Meaning. New York: PublicAffairs.

Herf, J. (2024). “October 7: The Problem of Underestimation Yet Again”. Antisemitism Studies 8, 2, str. 305-310.

Heyd, M. (1995). “Be Sober and Reasonable.” The Critique of Enthusiasm in the Seventeenth and Early Eighteenth Centuries. Leiden: Brill.

Hollander, P. (2008). “Introduction”. In Political Violence, ur. P. Hollander, str. 1-20. New York: Palgrave Macmillan.

Kim, S.R. i L. Ibssa (2013). “Trump Compares Political Opponents to ‘Vermin’ who He Will ‘Root out’, Alarming Historians”. ABC News, 13. studenog: https://abcnews.go.com/Politics/trump-compares-political-opponents-vermin-root-alarming-historians/story?id=104847748

Levi, P. (1986). Se questo è un uomo (1947; 1958). Torino: Einaudi.

Locke, J. (1975). An Essay Concerning Human Understanding (1690), ur. P.H. Nidditch. Oxford: Clarendon Press.

Oz, A. (2006). How to Cure a Fanatic, prev. B. van Rheinberg. Princeton: Princeton University Press.

Paskins, B. (2005). “Fanaticism in the Modern Era”, u Fanaticism and Conflict in the Modern Age, ur. M. Hughes and G. Johnson, str. 7-18. New York: Frank Cass.

Rossi Monti, M. (2023). “Introduction”, u Fanaticism, ur. M. Rossi Monti, str. 9-33. Zagreb: Institute of Philosophy.

Rossi, P. (2005). “Gli Stratagemmi di Satana: cinquant’anni dopo”, u Jacopo Aconcio. Il pensiero scientifico e l’idea di tolleranza, ur. P. Giacomoni, L. Dappiano, str. 21-36. Trento: Editrice Università degli Studi di Trento.

Shaftesbury A.A. Cooper, third Earl of, (2000a). A Letter Concerning Enthusiasm (1708), u Characteristics of Men, Manners, Opinions, Times, ur L.E. Klein, str. 4-28. Cambridge: Cambridge University Press.

Wells, H.G. (1967). Experiment in Autobiography (1934). Philadelphia and New York: J.B. Lippincott.

Wiesel, E. (1960). Night, prev. S. Rodney. New York: Bantam.

Zimbardo, P. (2007). The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil. New York: Random House.