Razumno restriktivna fiskalna politika, ali i – razumno ekspanzivna monetarna politika

Pokušaji uspostavljanja kombinacije ekonomskih politika učinjeni su tijekom 2010. i 2011. godine, ali oko njih nije tada postojao istinski konsenzus glavnih aktera, pa su i rezultati bili daleko manji od potrebnih i objektivno mogućih, piše Željko Rohatinski u Uvodu upravo objavljene knjige Kriza u Hrvatskoj koji ovdje prenosimo zahvaljujući ljubaznosti autora i izdavača, Naklade Ljevak

Deset godina od početka svjetske financijske krize hrvatska ekonomija i društvo još se uvijek suočavaju s njezinim, izravnim i neizravnim, posljedicama. U materijalnom, financijskom, socijalnom, demografskom, ali i idejnom smislu. Duže i radikalnije od mnogih drugih zemalja. Uzrok tome prvenstveno leži u imanentnim neracionalnostima i tromostima sustava pri kojima (uvažavajući sve objektivne razloge i ograničenja) hrvatska politika u najširem smislu te riječi permanentno nailazi na ozbiljne poteškoće u funkcionalnom artikuliranju različitih interesa ključnih socijalnih i ekonomskih struktura društva („nacionalnih interesa u globaliziranom svijetu“) i njihovu oblikovanju u konzistentnu ekonomsku politiku. Otuda konkretna politika koja se vodila i prije i nakon izbijanja krize nije mogla efikasno usmjeravati zemlju k rješavanju razvojnih problema, već je i ona sama bila dio tih problema.

Njezin najveći krimen u pretkriznom razdoblju bilo je iniciranje, održavanje i toleriranje visokoga dvojnog deficita (platnobilančnog i fiskalnog) koji je rezultirao brzim akumuliranjem vanjskog i javnog duga, što je cijeli ekonomski razvoj zemlje stavilo u putanju dugoročne neodrživosti. S visokom ranjivošću prema oscilacijama na financijskim tržištima i visokim troškovima servisiranja duga. Neposredno prenošenje svjetske financijske krize na Hrvatsku, dakle eksterni šok kao kombinacija zaustavljanja priljeva inozemnog kapitala i naglog pada inozemne potražnje za robama i uslugama predstavljao je u takvim uvjetima samo „okidač“ urušavanja cjeline prethodnog modela hrvatske ekonomije. Bilo je to drastično upozorenje nužnosti radikalnih promjena ključnih mehanizama, relacija i parametara funkcioniranja ekonomije i društva u cjelini. Kako, međutim, do toga nije došlo u dovoljnoj mjeri, zemlja je tijekom narednih godina sve dublje tonula u ekonomsku i socijalnu krizu.

Takvu opću sliku suštinski još ne mijenja niti početak oživljavanja privredne aktivnosti od 2015. godine kojim je ona, primarno zahvaljujući turizmu i doznakama iz inozemstva, do 2018. vraćena na pretkriznu razinu uz istodobno otklanjanje dvojnog deficita. Niska razina zaposlenosti i investicija, depopulacija i socijalno raslojavanje i dalje ograničavajuće djeluju na formiranje dovoljno snažnih impulsa održivoga ekonomskog rasta i razvoja kojim bi Hrvatska preokrenula tendenciju svoga relativnog zaostajanja za razvojem drugih usporedivih zemalja.

S obzirom na to, ključno aktualno pitanje jest kako produktivno povećati zaposlenost i proizvodne kapacitete nacionalne ekonomije, odnosno njezinu ukupnu konkurentnost u uvjetima fiskalnih ograničenja i još uvijek relativno skupog financiranja. Za to su, naravno, potrebne često spominjane strukturne reforme u području javne uprave, tržišta rada, obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava, tehnološkog razvoja i slično, ali one same nisu dovoljne, posebno ako se ima na umu da su tijekom ovog desetljeća recesije hrvatska poduzeća financijski devastirana, a socijalna struktura društva pauperizirana. Zato je nužno da strukturne reforme budu praćene i podržane konzistentnom proaktivnom ekonomskom politikom. Ona treba biti kombinacija razumno restriktivne fiskalne politike s naglaskom na promjene u strukturi fiskalnih rashoda u funkciji podrške investiranju i otvaranju novih radnih mjesta te razumno ekspanzivne monetarne politike koja će omogućiti i osnažiti takvo djelovanje fiskalne politike. Tome u funkciji treba biti i odgovarajuća politika dohodaka.

Parcijalno inicirani pokušaji uspostavljanja takve kombinacije ekonomskih politika učinjeni su tijekom 2010. i 2011. godine, ali oko njih nije tada postojao istinski konsenzus između glavnih ekonomskih i političkih aktera, pa su i njihovi rezultati bili daleko manji od potrebnih i objektivno mogućih. Još jednom se pokazalo da naš suštinski problem nije toliko u sferi znanja koliko u sferi društvene odgovornosti i hrabrosti preuzimanja rizika. Upravo su to elementi po kojima bi se naša budućnost morala razlikovati od naše prošlosti i sadašnjosti.

To je osnovna tema ove knjige čiju okosnicu (poglavlja od 1 do 12) čine tekstovi nastali u razdoblju od rujna 2017. do studenog 2018. godine. Njihovim povezivanjem u tematske cjeline pripremljena je knjiga koja se bavi makro i mikroekonomskom analizom privrednih kretanja u kriznom razdoblju, okvirima djelovanja fiskalne i monetarne politike, politikom cijena, sličnostima i razlikama između Hrvatske i EU, koncepcijskim pitanjima usmjeravanja privrednog razvoja te implikacijama krize na preispitivanje pojedinih aspekata ekonomskih politika. Ti bi fragmenti u zbiru trebali oslikati svu kompleksnost krize u Hrvatskoj i, još važnije, naš odnos prema njoj promatran u širem sadržajnom, vremenskom i idejnom kontekstu. Uz to, knjiga sadrži i tri intervjua (poglavlja od 13 do 15), koji na drugačiji, možda jednostavniji način, objašnjavaju većinu tema obrađenih u prethodnim poglavljima.

Naime – kao što to uvijek biva – kriza će jednom proći, pa će ove fragmentarne slike (izvučene iz šireg konteksta) postati tek marginalni spomen, negativna epizoda, kratkoročna anomalija ili silazna faza dugoročnih (nadajmo se – pozitivnih) tendencija razvoja hrvatske ekonomije i društva. Nešto, ne ugodno, ali lako objašnjivo i dugoročno zapravo zanemarivo. Međutim, ta kriza nije nimalo zanemariva iz aspekta života ljudi koji su platili njezinu cijenu gubitkom radnih mjesta, imovine, dohodaka, neiskorištenog obrazovanja, a često i životnih perspektiva. Nije zanemariva ni za odgovornost političkih struktura i institucija koje upravljaju zemljom, a sigurno ne za kredibilitet profesionalnih ekonomista koji su trebali znati što se zbiva i kako na to reagirati. Umjesto da se priklanjaju ideološkim šablonama i „skrivaju“ iza proklamacija o dobrim rezultatima u dugom roku. Za njih još uvijek vrijedi poznata konstatacija J. M. Keynesa: „Taj dugi rok pogrešan je izlaz u trenutačnoj situaciji. Na dugi rok svi smo mi mrtvi. Ekonomisti si zadaju prejednostavne zadatke; kakva korist od zadataka ako nam u burnim vremenima samo mogu reći da će mnogo vremena nakon oluje more opet biti mirno.“ (Krugman 2014).

M. Ivanov: Umjesto prepuštanja stihiji i inerciji, umjesto zagovaranja globalizacije … hrabrost da se djeluje