Republika i/ili demokracija. Vrlina zauzimanja za javnu stvar i prezidencijalna megalomanija

Prije godinu dana Zoran Milanović postao je predsjednik Republike Hrvatske. U tom povodu Žarko Puhovski tumači pojam republike, zatim odnos tog pojma prema pojmovima demokracije, jednakosti i pluralizma, te iz tog teorijskog kuta analizira neke zapažene Milanovićeve iskaze u prvoj godini mandata

• Naslovna fotografija: S inauguracije, predsjednik Zoran Milanović i Sanja Milanović (Damir Sencar, Pixsell)

Inauguracijski je govor novoizabranoga državnog predsjednika, prije točno godinu dana, karakterizirao – osim egzemplarne kratkoće – i ambiciozni pokušaj da se naglasi specifično poimanje baš one institucije kojom Milanović od tog trenutka predsjedava; republike, naime. („Našu Republiku ne čine i nikad je neće činiti samo visokoobrazovani, samo kompetitivni, poduzetni, znanstveno ili umjetnički ili sportski nadareni. Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika jednako kao i uglednog akademika. Hrvatska jednako pripada i nezaposlenom tokaru, i prezaposlenom programeru, i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću.“)

Uzimajući u obzir teško izostavljiv naboj trenutka (i odgovarajuće emfatički pristup) ovakvo shvaćanje republike – u logičnome odmaku od pragmatičkoga/polemičkog konteksta koji je novome predsjedniku svakako bio na pameti – ostavlja ipak ozbiljna načelna pitanja otvorenima. Ponajprije ona o odnosu republike i demokracije. Jer, republika je, ozbiljno uzevši, posve neprecizan, a (možda i zbog toga) izrazito popularan pojam; na nju se svakako mogu odnositi i navedene Milanovićeve riječi, no na demokraciju se te riječi odnose mnogo jasnije.

Prema Enciklopediji političke misli republika je prije svega “suprotnost monarhiji”.

Ozbiljno zamišljena i odgovarajuće realizirana Blackwellova „Encyclopaedia of Political Thought“ (u hrvatskome prijevodu objavljena u izdanju Demetre, 2003.) odrednicu „Republikanstvo“ započinje doslovce pučkoškolski: „Ovaj se termin definira kao suprotnost monarhiji“ (odrednica monarhija/monarhizam u dotičnoj enciklopediji pak uopće ne postoji!). U njemačkoj se leksikonskoj verziji republika razumije kao „država u kojoj vlast obnašaju vremenski ograničeni izborni funkcionari. Antonim je monarhija. U tom smislu i aristokracije i demokracije mogu biti republike.“ (Günter Rieger: „Republik“, Dieter Nohlen (Hrsg.): „Lexikon der Politik, Bd. 7: Politische Begriffe“, Directmedia, Berlin 2004, S. 559). Hrvatska enciklopedija, međutim, tvrdi da je republika: „oblik države ili vladavine u kojoj vlast imaju izabrani predstavnici; politički sustav u kojem postoji dioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu“.

Ukratko, pojam je teško odrediv, pa se naveliko koristi jednostavni trik određenja negacijom spram monarhije (što ostavlja značenjsko polje u mnogome široko otvorenim), dok se unutrašnje specificiranje svodi na izborne funkcije vlasti (a toliko otprilike i slijedi iz načelne razlike spram monarhije), pa i na diobu vlasti kao posebnost – što je empirijski posve neodrživo, jer su deseci državnih tvorbi nosili naziv republika a da ni traga od diobe vlasti nisu pokazivali (uz dodatke: narodna, socijalistička ili islamska; u tridesetima prošloga stoljeća Sean Murray je, čak, nastojao irske republikance usmjeriti ka „kapitalističkoj republici“).

Ozbiljne poteškoće koje nastaju široko prihvaćenom uporabom pojma republika kao antonima za monarhiju dobro oslikava spor koji je nastao u povodu zahtjeva da se, nakon Francove smrti, Picassova „Guernica“ iz newyorškoga Muzeja moderne umjetnosti prenese u Španjolsku. Zastupnik Picassove ostavštine Roland Dumas godinama je dokazivao da se Picassova oporuka mora interpretirati tako da je prenošenje slike moguće tek kada u Španjolskoj bude opet uspostavljena republika (Španjolska je republika bila i naručitelj slike za parišku Svjetsku izložbu 1937. gdje je bila izložena već desetak tjedana nakon što je, 26. travnja, bombardiranjem njemačkoga zrakoplovstva koje pomagalo Franciscu Francu, praktički uništen taj baskijski grad). Nakon duge pravne i političke rasprave (Dumas je poslije bio i Mitterandov ministar vanjskih poslova) obje su se strane suglasile da je Picasso imao na umu uspostavu „javnih sloboda i demokratskih ustanova“, te da Španjolska, kao ustavna monarhija pod kraljem Juanom Carlosom I. odgovara tim standardima (tim više što se je kralj bio iskazao u obrani demokratskih ustanova u trenucima pokušaja puča 23. veljače 1981.), pa je 10. rujna 1981. slika vraćena u Španjolsku. Uostalom, već je desetljećima široko prihvaćeno da su neke od suvremenih monarhija – od Velike Britanije, preko Luxembourga do Norveške – uzorne demokratske zajednice zasnovane na vladavini prava.

Monar kojem je priznato da je republikanac. Juan Carlos I. (Wikipedia)

Republika je, u svakome slučaju, unatoč očitim nepreciznostima u određenju, već klasičan oblik ustroja zajednice koji se pojavljuje zapravo kao nakana institucionaliziranja ključnoga sadržaja označenoga u samome pojmu još od rimskih vremena kao „res publica“ ili: javna stvar. Javnost se pritom uspostavlja kao ekstrakt privatnosti (koja, po pretpostavci, nestaje u samome procesu političkoga ekstrahiranja), ali i kao djelatni čimbenik republikanskoga političkog života.

(U interpretacijskome vidokrugu koji nadilazi zapadnu tradiciju pokazalo se je, doduše, da je prva verzija republike u najširem smislu pojma iskušana u šestome stoljeću prije nove ere, Indiji, u Vaishali, glavnome gradu političke zajednice Ličavi. Tamo je svake godine 7707 rađa izabiralo vođu i devetoricu njegovih savjetnika – Buddha je, djelomice i na osnovi njihova iskustva, formulirao svojih sedam uvjeta blagostanja kao načela upravljanja zajednicom.)

U svakoj se inačici politički život u republici proglašava poljem djelovanja koje nije monopol neke skupine ili klase (a posebice nije nasljedni monopol),  nego je slobodno za sve koji su, kao pripadnici dane zajednice, priznati politički subjekti – u modernoj terminologiji: državljani. U ovako ustanovljenoj zajednici postoje jasna pravila po kojima se određuju ključni politički odnosi i zaposjedaju neke javne funkcije. Jednostavno rečeno, u tako uređenoj zajednici svaki građanin ima načelno jednako pravo na preuzimanje svake ovlasti, pa nitko ne može reći da ima pravo na bilo koju funkciju po rođenju, odnosno nasljedstvu, nego zaposjedanje svake funkcije slijedi iz nekoga sustava izbora, uključujući i izbor kockom, ili, recimo, automatskim instaliranjem zastupnik(c)a/predstavnik(c)a pojedinih segmenata društva, odnosno regija u državi. Konačno, pod republikom se razumije i tip političke zajednice u kojoj su svima na volju i različite – dapače: sve – političke teme, osim onih koje bi, u provedbi, djelatno dovele samu republiku u pitanje.

Radi se o ugrađenome sustavskom ograničenju, principu koji je, primjerice, prihvatio njemački ustavni sud kada je, kolovoza 1956., zabranio Komunističku stranku Njemačke, s argumentom da je u njezinome programu revolucionarna promjena („slobodarskog demokratskog“) poretka, a što znači da stranka ne želi djelovati na osnovama ustava (na „tlu ustava“ kako je bio formuliran nosivi stav) te zbog toga ne može biti dopuštena. To se ograničenje, u osnovi, realizira posredstvom formalnih, proceduralnih odredbi koje, međutim, dobivaju, kada ih se u nekoj praktičkoj situaciji dosljedno primjenjuje, jasne, sadržajne, dapače: konkretne političke konsekvencije.

Za posrednu (a protiv neposredne) demokracije: David Hume (Wikipedia)

Demokracija je kao praksa razvijena gotovo paralelno sa republikom. S jedne strane je nazivom starija (u grčkome izvornom smislu), ali u smislu posredne, predstavničke demokracije, kako je danas u pravilu interpretirana, uspostavlja se tek u devetnaestome stoljeću, i razumije se zapravo, prije svega kao sustav legitimiranja, opravdanja vlasti. Dakle, neka vlast je demokratska onda kada je demokratski izabrana, kada ima demokratsku legitimaciju, ali to, dakako, još ne znači da i funkcionira na način koji supstancijalno odgovara onoj većini koja je tu vlast izabrala. Predstavnička institucija izborima, pravno, politički, pa i simbolički, zapravo ubija narod/puk i preuzima njegovo sustavsko mjesto do narednih izbora („parlamentarni genocid“).

Još 1739. Hume iznosi važan (ne samo političko-antropologijski i političko-psihologijski) argument za posrednu demokraciju (a protiv neposredne): „Izvor je civilne vlasti u tomu što ljudi, ni kod sebe niti kod drugih, nisu kadri liječiti ograničenost duše koja ih navodi da nazočno pretpostavljaju udaljenome“ – David Hume, „Of the Origin of Government“, „Essays Moral, Political and Literary“ (Ed. by E. E. Miller), Liberty Fund, Indianapolis 1987, p. 39. Predstavnici u ovome – dalekosežno formativnom – shvaćanju nisu samo prijenosnici nagnuća biračkoga tijela, nego, iznad svega, njegovi interpreti.

Istovremeno, predstavnička demokracija ima, smatraju pisci ovoga doba, bolje šanse izići na kraj s problemom očuvanja jedinstva zajednice, pripitomljavanjem centrifugalnih tendencija. Razlog je u tomu što u većim asocijacijama svaki predstavnik mora uzeti u obzir širi krug interesa, dakle od predstavničkoga se tijela – u cjelini – očekuje svojevrsno političko filtriranje izvornih inicijativa biračkoga tijela, a ne puko preslikavanje njegovih nagnuća. Imajući to na umu, a posebice Humeove raščlambe (usp., „Of the Independency of Parliament“, l.c., p. 42-47), James Madison („Federalist“ 10) odbacuje termin demokracija, a za oznaku poželjne vladavine zasnovane na predstavničkome načelu uzima pojam – republika. Republika se, ne samo u tom razdoblju, razumije kao institucijski koloplet koji omogućuje vrijednosno zasnovanu intervenciju u socijalnu danost (revolucije i zbog toga – ali, naravno, i zbog višestoljetne opreke s kraljevinama – naprosto obožavaju republikansku formu; nerijetko neovisno o sadržaju).

U kontinentalnim raspravama podjednako su važne bile postavke koje formulira danas uglavnom zaboravljeni d’Argenson (René-Louis de Voyer de Paulmy, marquis d’Argenson). Njegov je rukopis, najprije pod naslovom: „Jusqu’où la démocratie peut être admise dans le gouvernement monarchique“ („Koliko demokracije može biti pripušteno u monarhijsku vlast“), od sredine 1730ih kolao francuskim intelektualnim krugovima (Rousseau ga dva puta s uvažavanjem spominje u „Društvenome ugovoru“), da bi tek postumno, 1764., bio objavljen pod dalekosežno neutraliziranim naslovom: „Considérations sur le gouvernement ancien et présent de la France“ („Razmatranja o prijašnjoj i sadašnjoj vlasti u Francuskoj“). Polazeći, takorekuć prijerevolucionarno, od potrebe promjene socijalnih prilika u zemlji, posebice stanja seljaštva, d’Argenson predlaže radikalnu decentralizaciju, stvaranje lokalnih (u mnogo čemu autonomnih) vlasti, te elemente predstavničke demokracije kako bi „kraljevina izmijenila lik“ (utjecajni suvremenik abbè de Saint Pierre njegovo temeljno stajalište lakonski rezimira: „čini se da ste bliži demokraciji no monarhiji“).

Za razliku od formalnosti demokracije, republika je prije svega vrijednosno određena. James Madison (Wikipedia)

Danas se, na ovome tragu, demokracija, za razliku od republike koja je vrijednosno određena, pretežito pojavljuje kao sažetak dva proceduralna/formalna institucijsko-politička elementa; kao opravdanje ili legitimacija vlasti i kao njezino (proceduralno osigurano) funkcioniranje. Kod opravdanja vlasti riječ je zapravo o jednostavnome modelu – individua prihvaća prenošenje nekih ovlasti nad svojim životom (ili barem stanovitim segmentima toga života) na izvanjsku instanciju ponajprije zbog emocionalnih razloga, uz uvjet neposrednoga uvida u kvalitete te instancije, najčešće osobe iz užega životnog kruga. No, kada se radi o širem kontekstu, izvan dosega osobnih poznanstava, osoba (kao građanin/ka)  može ovaj transfer (sada: pretežito racionalno, a ne emocionalno) prihvatiti samo pod pretpostavkom da se radi o – odgovarajućim postupkom – ovlaštenim funkcionarima/funkcionarkama.

Demokracija – u novovjekome (predstavničkom) izvoru – nije, dakle, drugo do model vladanja zajednicom koji je legitimiran voljom većine formalno utvrđivanom u unaprijed zadanim terminima; sve ostalo su ideologemi. Ono što se uobičajeno spominje kao „temeljna vrijednost demokracije“ – jednakost – zapravo je njezina pretpostavka; demokracija funkcionira pod uvjetom da su osobe koje odlučuju unaprijed (proceduralno) izjednačene. U samome demokratskom procesu radi se, međutim, baš o legitimiraju ključne političke nejednakosti – o izboru onih koji, privremeno, vladaju (nad svima ostalima).

Odatle pak slijedi da ne postoje genuine demokratske „vrijednosti“ (osim korektnoga zbrajanja). Riječju, demokracija po sebi ne ukida načelo „pobjedniku sve!“ (u obratu, u Brenovu originalu: „vae victis!“ – „jao poraženima!“). No, s vremenom su se na demokratsku praksu nakalemili raznovrsni popravci. Ponajprije, smjena vlasti bez nasilja koja je uračunata u osnove demokracije dovodi do popuštanja razine ritualnoga (a onda i dopuštenog, pa i realnog) političkoga nasilja, do proširenja izborne baze, do prihvaćanja demokratske legitimacije u tradicionalno autoritarnim institucijama…

Mukotrpni razvoj dospijeva sredinom dvadesetoga stoljeća do postupne realizacije liberalne demokracije koja, uz vladavinu većine, pretpostavlja i zaštitu manjine (uključujući individuu kao elementarnu manjinu) – pod (ustavnim) uvjetima prihvatljivima za sve. No, i taj model, u kojemu vladavina prava ograničava političku većinu, nailazi posljednjih desetljeća sve jasnije na barem tri ozbiljne poteškoće: na nesposobnost da političko izjednačavanje građana na iole efikasan način prenese na smanjivanje socijalnih razlika među njima (jer te razlike očito rastu i u državama „funkcionirajuće demokracije“), na neodrživost nosive modelske pretpostavke da demokratski subjekt, narod/puk sačinjavaju po definiciji razumne i autonomne osobe sposobne donositi smislene odluke bez utjecaja izvanjskih čimbenika (što je u mnogome poništeno rastućim izvorima dvadesetostoljetnih mehanizama omasovljujuće manipulacije), te na globalizacijsko slabljenje funkcije nacionalnih država (unutar kojih demokracija koliko-toliko funkcionira). Iz ovoga se sklopa pokušava izići promjenama koje polaze kako od neposredno-demokratskih obrazaca, tako, u novije vrijeme, i praksom deliberativne (raspravne) demokracije. No, to su, još uvijek, posve marginalne pojave.

Koncept jednakosti, kao jednakopravnosti (prethodno) različitih u zajednici, može se praktički očuvati samo uz uvjet jamstava da se različitosti toleriraju. Pluralizam pritom ne može biti nadređen demokraciji, kada je o njezinu doslovnome značenju riječ – o vladavini puka u državi

U izvedbi, sadašnje se demokratsko  funkcioniranje uglavnom razumije kao pluralističko, dakle kao ono koje nipošto ne običava koristiti frazu „svi smo mi jedna stranka“, nego prihvaća načelnu legitimnost svjetonazorski, interesno, ideologijski… različitih stavova individua i skupina. U samome je temelju demokracije, od teorijskih početaka, koncept jednakosti, kao jednakopravnosti (prethodno) različitih u zajednici, koji se može praktički očuvati samo uz uvjet jamstava da se različitosti toleriraju. No, ta se tolerancija odnosi na egzistencijsku razinu, na njihovo (po mogućnosti neometano) postojanje, pa i na političko predstavljanje. Ne odnosi se to, međutim, na udio u funkcioniranju vlasti koji je sustavski pridržan za one koji su većinski legitimirani; manjinske pozicije i interesi ostaju u pričuvi – do narednih izbora u najmanju ruku.

Pluralizam pritom ne može, logično, biti nadređen demokraciji, kada je o njezinu doslovnome značenju riječ – o vladavini puka u državi. Utoliko, lošem (iako valjda nehotičnom) crnom humoru ponajprije pripadaju prigodne interpretacije hrvatske (novije) prošlosti oslonjene na to da je „Hrvatska [je] u Austro-Ugarskoj imala višestranački sabor…pa, tehnički, i Sabor je poslije 1945. bio višestranački…“ (Tvrtko Jakovina, N1, 30. 5. 2020.) Jer, u Austro-Ugarskoj je Hrvatska imala tek 5-7% odraslih osoba s pravom glasa (muškaraca starijih od 24 godine, s određenim stupnjem naobrazbe i imutka), pa se (djelomični) pluralizam unutar takve skupine ne može smatrati demokratskom instancijom. U socijalističkome pak razdoblju pluralizma nije bilo ni nominalno (osim u dva marginalna pokušaja, prvi zaustavljen na lokalnoj razini 1967., dok je drugi plaćen, pored ostaloga, sumanutom praksom Zakona o udruženom radu u zadnjim godinama sustava koji je nekim birači(ca)ma davao do pet glasačkih prava).

Budući da pluralizam ima smisla samo pod pretpostavkom temeljnih demokratskih procedura i odgovarajućih institucija on ne može biti korišten kao samostalni kriterij demokratičnosti (sustava, izbornog postupka, itd.), ali je takav postupak uvjerljiva indicija nejasnoća što ih – čak i teorijski osigurana – upotreba pojma sa sobom nosi. Te su nejasnoće, u mnogome paradoksalno, vezane upravo uz procesualnost kao bitnu značajku demokracije, jednostavno uz njezinu (pred)određenost (izvan Hegelova konteksta) teško pojmljivom formulom – bit=forma.

Za razliku od načelno formalizirane demokracije, republika je oduvijek mišljena prvenstveno kao sadržajno zadana zajednica vrline, ponajprije vrline zauzimanja/angažiranja za javnu stvar. Subjektom je republike izvorno samo ona(j) tko je pripravan i sposoban baviti se javnim pitanjima kao problemima, dakle, ona(j) tko za dobro javnosti zatomljuje vlastitu privatnost – ponajprije tako što se njome u javnosti ne bavi. Obliti privatorum publica curate, geslo Dubrovačke republike, ali i drugih komuna toga, pa i ranijeg vremena (baselske, npr.), dobro ilustrira ovu, dakako posve mistificiranu, interpretaciju politike (koja, kao vrijednosni ideal, ima ipak veliko značenje). Do potpunoga modela razvija se ovo emfatičko (u osnovi feudalno) shvaćanje u Rousseauovu pojmu citoyena kao moralnoga bića per definitionem (kao – revolucionarni – otklon od feudalnoga nekritičkog nasljeđa Rousseau uvodi dvojstvo bourgeois/citoyen).

Citoyen kao moralno biće po definiciji. Jean Jacques Rousseau (Wikipedia)

Dvojstvo o kojemu je kod Rousseaua riječ konstitutivni je element republikanske tradicije koja i živi od ove napetosti, od zapovijeđenoga zaborava privatnosti kao uvjeta javne egzistencije. I izvan striktno političke sfere, tradicijsko označavanje prostitutki  kao javnih žena upućuje na isti složaj; prostitutke čine, naime, izvan privatnosti ono što se smatra samo u privatnosti dopuštenim – i to u uvjetima razmjenbene komunikacije (pa su pristojne žene dopuštene samo kao privatne žene).

Demokracija u predstavničkome vidu također počiva na dvojstvu privatnoga i javnoga, no ono nije podložno filtru vrijednosne naravi, nego proceduralnim ograničenjima – navedeno Humeovo zaključivanje već rano upućuje na svijest o tom problemu. Odatle pak slijedi da često (i uglavnom pogrešno) navođeni Rousseauov izrijek o „narodu bogova“ koji bi imao biti podoban za demokraciju ne treba poimati kao oznaku potrebe za ljudima „novoga kova“, nego kao izvođenje zaoštrenih izvoda iz vlastitih moralističkih postavki u određenju pojma citoyena – na to, uostalom, upućuje i Marxova radikalizirana kritika iz teksta „Uz židovsko pitanje“. (Do farse doveden moralistički pristup političkim dogodovštinama odzvanja u suvremenim medijskim skandaliziranjima nad nemoralom političke klase „potkrijepljen“ tvrdnjom da je ona pod povećalom javnosti zbog toga što ima i funkciju društvenoga uzora. No, teško bi bilo naći povećalo koje bi pokazalo barem jedan primjer političara/ke koji je u suvremenim medijima trajnije moralno pozitivno okarakteriziran).

Milanovićeva nevoljkost da pridonese demokratskome događanju u legitimiranju republikanskoga poretka još se jasnije pokazuje iskazom da možda neće glasati “zato jer bi možda baš taj moj jedan glas mogao biti presudan”

Iz tradicijske kompleksne višeznačnosti republike kao odredbene kategorije političkoga sustava slijede, uz mnoga druga, i opetovana nesnalaženja hrvatskoga predsjednika dotične institucije. Počevši s (gotovo) radikalno-demokratskim interpretiranjem republike u nastupnome govoru, razmjerno je brzo skliznuo ka nekoj vrsti njezina aristokratskoga tumačenja. Uoči parlamentarnih izbora izazvao je, tako, brojne kontroverzije odbijajući pozvati građan(k)e da iziđu na izbore. (“Od mene ćete uvijek čuti stav o idejama, odnosima u društvu, o vrijednostima. To sam radio kao političar zadnjih petnaest godina, to radim kao predsjednik, to sam najavio u svojoj kampanji i to provodim. Ali, privatne stvari, jesam li se za nekog osobno opredijelio i tko je taj, to će ostati u mojoj domeni i toga ću se držati kao predsjednik, posebice kad su u pitanju parlamentarni izbori”- Hina, 8. 7. 2020.).

S obzirom na činjenicu da je riječ o (najvišem) neposredno izabranome funkcionaru države (u francuskoj Trećoj republici rekli bi čak – u nastavku na drukčije utemeljenu formulu Friedricha Velikoga – prvome sluzi nacije) doista je riječ o bizarnoj odluci da se predsjednik jedne republike ne založi za faktičko proširenje naroda/puka (koji ga je izabrao) – većim izlaskom na izbore. Još je čudnije Milanovićevo tumačenje privatnosti, jer riječ je o izlasku na izbore, što je javan, nipošto privatni čin – upravo u nosivim republikanskim kategorijama.

Očita nevoljkost da pridonese demokratskome događanju u legitimiranju republikanskoga poretka još se jasnije pokazuje iskazom da možda neće glasati “zato jer bi možda baš taj moj jedan glas mogao biti presudan” (u interviewu M. Bagi, TV „Nova“ 21. 5.2020.) S obzirom na to da je takva zgoda faktički nemoguća, izgleda vjerojatnijim da se je i na Pantovčaku pojavila (povijesno nipošto izuzetna) prezidencijalna megalomanija, te Zorana Milanovića navela na prispodobu s britanskom kraljicom, koja odista tradicionalno ne glasa na izborima, ali ponajprije stoga što je u Velikoj Britaniji „tek“ 1872. uvedeno tajno glasanje, pa je prije toga postojala mogućnost utjecaja monarha u samome glasačkome postupku. Hrvatske su tradicije ipak znatno kraće, pa je, možda, ponajprije riječ o nerazumijevanju republikanskoga postava, a ne o zbiljskoj opasnosti utjecaja na izborni ishod.

Bilo bi, nakon mnogih spomenutih (aIi i nespomenutih) nejasnoća, doista nepravedno očekivati da se baš hrvatski predsjednik othrva ozbiljnim i dugotrajnim kategorijalnim nedoumicama. A kad već nije, možda, barem, svojom (neujednačenom) praksom potakne interpretacije podobnima da pripomognu terminologijskim i teorijskim raščišćavanjima koja svakako predstoje.