Reputacija, sramota i krivnja: Nevjerojatno je kako malo treba (računalima) za evoluciju morala

Pod kojim se uvjetima zajednicom može širiti altruizam? Prema samo jednom od rezultata računalnih simulacija evolucije morala opisanih u ovom članku, mogućnost da u zajednici prevlada empatija ovisi o tome je li omjer štete (onog koji pomaže) i koristi (onom koji prima pomoć) manji od vjerojatnosti da se o tom događaju zna. Iako izgleda komplicirano, svijet računalnog morala je ustvari jednostavan

LJETNI TEČAJ SURADNJE (1): Nadigravanje sebičnjaka: Što je zajedničko operi Tosca i prodaji lažne robe za lažni novac

LJETNI TEČAJ SURADNJE (2): Pod kojim će se uvjetima u svijetu egoista pojaviti suradnja, a bez središnjeg autoriteta

LJETNI TEČAJ SURADNJE (3): Ciklusi zla i dobra počinju periodima tame. Kako ipak prevladaju velikodušnost i suradnja

Indirektni reciprocitet i reputacija

„Daj i bit će ti dano“ iz Lukina evanđelja ili „Kako sudiš bit će ti suđeno“ iz Matejeva, možete shvatiti kao govor o reciprocitetu. No, Luka ne misli da će onaj kojem vi dajete nužno biti onaj koji vama daje, niti Matej misli da će onaj kojem vi sudite vama suditi. Mnogi čak misle da Luka i Matej zapravo govore o tome da će vam biti dano i suđeno tek na onom svijetu, ovisno o tome što ste dali i kako ste sudili na ovom.

Ipak,  i u ovom našem svijetu svakodnevno viđamo da se dobro vraća dobrim a zlo zlim. Ne nužno u direktnim odnosima, nego često u indirektnim. Naime, u svojim procjenama ne oslanjamo se  samo na vlastita nego i na tuđa iskustva.

Ivo kod Ante ima reputaciju koju nije stekao samo u direktnom kontaktu s Antom, nego i na temelju Ivinih kontakata s drugim ljudima, koje su oni prepričali Anti, ili ih je netko drugi ili treći prepričao Anti: „Ivo lako posuđuje, a teško vraća posuđene novce. Marku je već dvije godine dužan, iako je dug obećao vratiti za mjesec dana. Kada vidi Marka skriva se. Uistinu jadno i bijedno.“

Zahvaljujući ćaskanju, traču i drugim vrstama glasina u stanju smo procijeniti druge ljude i institucije, dignuti im rejting ili ga spustiti, pa na temelju toga odlučiti kako ćemo s njima poslovati.

Indirektni reciprocitet

Društva postaju veća, složenija i povezanija ako se njihove individue u svojim ekonomskim interakcijama mogu osloniti  na indirektni reciprocitet. On omogućava uspješno funkcioniranje većih zajednica, jer više ne moramo znati svakoga osobno da bismo ga procijenili. Veća zajednica omogućava specijalizaciju, jer imamo dovoljno zainteresiranih za naš specijalizirani proizvod. Reputacija, sa svoje strane, individue uspješno etablira kao eksperte za specijalizirane poslove itd.

Snaga reputacije je ogromna. Bez mnogo razmišljanja predajemo svoj paket nepoznatom čovjeku na pošti. Dajemo mu svoj novac, vjerujući da će čitav niz nama nepoznatih  ljudi naš dragocjeni paket dostaviti starom  prijatelju na drugoj strani svijeta.

No, da biste stvorili rejtinge ljudi i institucija s kojima poslujete (ili se na neki drugi način prema njima odnosite) nije vam dovoljan samo jezik. Morate biti majstor u „čitanju tuđih misli“. Morate razumjeti njihove motivacije (dobri Samarićanin pomogao je ranjenom čovjeku, iako je ovaj bio neprijateljskoga roda) i morate se moći staviti u njihov položaj (da ja krvarim uz cestu bio bih zahvalan strancu koji mi nesebično pomaže). Psiholozi bi rekli da morate imati „teoriju uma“, izvanrednu sposobnost da razumijete želje, motivacije i namjere drugih ljudi, a za to vam je potreban veoma razvijen mozak. Indirektni reciprocitet zato igra značajnu ulogu u njegovom razvoju, kao što i on ima značajnu ulogu u razvoju indirektnog reciprociteta.

Moralnost

Mozak koji je ovladao indirektnim reciprocitetom lako će evoluirati i do mozga koji implementira moralnost. Samo jedan korak od indirektnog reciprociteta Luke i Mateja nalazi se „Zlatno pravilo“ koje je prisutno u gotovo svim kulturama i religijama: „Ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi.“ To je pravilo pitagorovaca, budista, hinduista, taoista, Židova, kršćana, muslimana i mnogih drugih (nalazimo ga u tekstovima Konfucija, Platona, Aristotela itd.). Ono veže empatiju s idejom indirektnog reciprociteta – ako sam danas nekome dobar (jer sam empatičan), sutra će netko biti meni dobar (jer imam dobru reputaciju). Individualni reciprocitet i reputacija ključni su elementi ljudske suradnje, u samom su središtu onoga što znači biti čovjek.

Računalne igre i reputacija

Naše je pitanje, u kakvim sustavima mogu evoluirati indirektni reciprocitet i reputacija i možemo li to istražiti u kontekstu jednostavnih računalnih igara? Nowak i Sigmund pokazali su nam da možemo.

Krenuli su od računalno simulirane populacije individua koje se nasumično susreću jedna s drugom. Prvoj se individui nudi opcija da pomogne ili ne pomogne drugoj. Ako je ona dobri Samarićanin koji pomaže, time donosi neku korist drugoj individui, a sebi donosi neku štetu (kao u svakom altruističkom činu).  Ako je šteta (sebi) manja od koristi (drugom) onda će altruistički čin, kada bude uzvraćen, za obje individue biti koristan.

Naravno, ako individue dožive tek jedan jedini susret racionalno je (a to ovdje znači korisnije u običnom sebičnom smislu) da jedna drugoj ne pomogne, kao i u slučaju zatvorenikove dileme. Ako se iste individue opetovano susreću, pomaganje će postati racionalnim (opet kao i u zatvorenikovoj dilemi) jer će se, uz izmijenjene uloge, šteta nadoknaditi u nekom sljedećem susretu. No, tako opetovani susreti istih individua dovode do direktnog reciprociteta (usp. gore) a Nowaka i Sigmunda zanimala je mogućnost nastajanja suradnje u „indirektnim situacijama“.

Bez straha od osvete

Zato su programirali opetovane susrete u kojima se iste individue više nikada ponovo ne susreću. Dakle, loši se Samarićanin ne mora bojati osvete onoga kojem nije pomogao, ako bi se u nekom budućem susretu (s tom istom individuom) on sam našao potrebitim.

Pod određenim uvjetima populacijom će se širiti strategije koje odluku na pomaganju nekoj individui temelje na reputaciji te individue (pomažu samo osobama s određenim rejtingom). Više dajemo onima koji su to zaslužili

Umjesto ponovljenih susreta Nowak i Sigmund u svoje su simulaciju ugradili stvaranje reputacije: rejting svake novorođene individue jest 0 i raste za 1 svaki put kada ona nekome pomogne, a pada za 1 svaki put kada ne pomogne. Osim toga, rejting neke individue mijenja se samo kod onih individua do kojih je dopro glas o tome je li ta individua u danom susretu pomogla ili nije (to znači da je svakom susretu pridružen skup individua kojima je dostupna informacija o tom susretu i to nije nužno skup svih individua). Dakle, kao i u stvarnom svijetu, razne individue mogu različito rangirati jednu te istu individuu.

U svakom trenutku svaka individua, kod svake druge individue, ima određeni rejting. Osim toga, ona u svakom trenutku ima i ukupni „kapital“ koji je jednak zbroju svih koristi stečenih u susretima u kojima prima pomoć, umanjenom za zbroj svih šteta otrpljenih u susretima u kojima daje pomoć. Kao i u prethodnim Nowak-Sigmundovim turnirima individue se razmnožavaju proporcionalno svojem kapitalu (usp. prethodne članke).

Karakteristike pojedinaca

Naravno, svaka individua ima svoju strategiju (program) prema kojem nekome pomaže ili ne pomaže. Na primjer, neke uvijek pomažu, neke nikada ne pomažu, neke alterniraju u pomaganju i ne pomaganju, neke to čine slučajno, neke pomažu samo individuama s rejtingom većim od 7, neke samo onima s rejtingom manjim od 0, neke samo onima s kapitalom većim od 32, neke samo onima s kapitalom većim od 100 i rejtingom manjim od 2 itd.

Prateći svoje individue u nebrojenim susretima (pod opisanim uvjetima) Nowak i Sigmund su ustanovili sljedeće:

Ako je šteta koju donosi pružanje pomoći bitno manja od koristi koju donosi primanje pomoći (tj. ako je omjer štete i koristi dovoljno malen) i ako je količina informacija o ponašanju suigrača dovoljno rasprostranjena, onda će se uspješno razmnožavati i populacijom širiti one strategije koje odluku o pomaganju ili ne pomaganju nekoj individui temelje na reputaciji te individue (tj. pomažu samo onima koji imaju dovoljno veliki rejting).

Moral proizvod indirektnog reciprociteta

Taj nam se rezultat može učiniti trivijalnim, jer „smo to oduvijek znali“. Na primjer, R. Alexander (koji je uveo termin indirektni reciprocitet) u svojoj knjizi The Biology of Moral Systems iz 1987. jasno kaže da je moral proizvod indirektnog reciprociteta. Mi stalno vrednujemo druge ljude, direktno i indirektno, te na temelju tako stvorenih reputacija više dajemo onima s boljom reputacijom (i to smatramo moralnim, jer „su oni to zaslužili“).

Rothschildi su u napoleonskim ratovima bili pod ogromnim pritiskom da Francuskoj izruče novac svojih engleskih klijenata (i ujedno francuskih neprijatelja, što je mnogima bilo važnije), ali oni to ipak nisu učinili. No poslije rata svi su znali da se Rothschildima može vjerovati, tj.  reputacija im je neizmjerno narasla. Na tom su se povjerenju zatim silno obogatili, jer su s njima (zbog indirektnog reciprociteta) svi htjeli poslovati.

Za prosperitet individua visoke reputacije, ne treba ništa više od krajnje jednostavnog načina stvaranja reputacije, uz uvjet da je šteta koju sebi činimo bitno manja od koristi koju time pružamo

Istu tu istinu nalazimo i u njemačkoj poslovici: Tue Gutes und Rede darueber (čini dobro i o tome govori) ili u stihu iz jedne pjesme američkih izviđača: Be careful not to do your good deeds when there’s no one watching you (pazi da svoja dobra djela ne činiš dok te nitko ne gleda).

Sve to nije upitno. Međutim, Nowak-Sigmundove simulacije pokazale su da za pojavu prosperiteta individua visoke reputacije, ne treba ništa više od krajnje jednostavnog načina stvaranja reputacije, uz uvjet da je šteta koju sebi činimo bitno manja od koristi koju time pružamo. Naime, individue koje pomoć daju i pomoć primaju krajnje su simplificirane, pomoć je tipizirana i uvijek ista, kao i reputacija koja za 1 raste ako pomažeš i za 1 pada ako ne pomažeš. Tim banalnim i krajnje jednostavnim svijetom strelovito će se proširiti plamen moralnosti, tj. dobri Samarićani u njemu će biti uspješni a loši će biti neuspješni. To nisu mogli predvidjeti ni Alexander, ni Rothschildi, ni njemački puk, ni američki izviđači. Nevjerojatno je kako malo treba za evoluciju moralnog ponašanja (nažalost, složenije situacije možda mogu i srušili ovu jednostavnu idilu).

Mutacije i ciklusi

Nowak i Sigmund svoje su simulacije (po uzoru na one kojima su istraživali evoluciju suradnje pri igranju zatvorenikove dileme; usp prethodne članke) učinili još realističnijima uvođenjem mutacija (slučajnih grešaka u egzekuciji programa pojedinih individua). Desilo se ono što su oni (i svi koji prate ovaj serijal) i očekivali.

Dobri Samarićani postaju sve bolji i bolji, dok populaciju ne preplave bezuvjetni pomagači, dobrice koje uvijek i svima pomažu. One svojom sveprisutnošću stvaraju plodno tlo za širenje zlih koji nikada i nikome ne pomažu. Kada se pak zlikovci previše razmnože dobri Samarićani opet postaju uspješni i ciklus se ponavlja. Teško da bi to itko mogao predvidjeti bez Nowak-Sigmundovih računalnih simulacija.

Rezultat vrijedan časopisa Nature: Za evoluciju altruizma dovoljno je da omjer štete (od davanja pomoći) i koristi (od primanja pomoći) bude manji od vjerojatnosti da znate (informiranost) ishod susreta. U slučaju potpune informiranosti šteta od davanja može biti velika kao korist od pomoći, a ako šteta nije velika ni širenje informacije o pomoći nije važno.

Još teže bi itko mogao predvidjeti koji je to omjer šteta (od pružanja pomoći) i koristi (od primanja pomoći), te koja je to razina informiranosti o ishodima susreta potencijalnih pružatelja i primatelja pomoći, koje dovode do širenja populacije dobrih Samarićana, tj. do evolucije altruizma. Nowak i Sigmund dokazali da je za to dovoljno da omjer štete i koristi bude manji od vjerojatnosti da znate ishod nekog susreta. Dakle, u slučaju potpune informiranosti (kada je spomenuta vjerojatnost 1) šteta može biti gotovo identična koristi, dok u slučaju da je šteta mnogo manja od koristi i razina informiranosti može biti veoma niska. Zaista izvanredan rezultat vrijedan objavljivanja u časopisu Nature 1998.

I na kraju podsjetimo na važnu ogradu koja je čitateljima ovog serijala dobro poznata (usp. početak)  da sve to samo dokazuje kako je moguće da altruizam evoluira u čisto sebičnm okruženju, ali ne i da je nužno tako evoluirao među ljudima (oni ipak čine bitno kompleksniji sustav).

Sramota i krivnja

Koja je biološka, ili bilo koja, svrha srama? Financijske glavešine isplatile su si 2008. godine samo u SAD, 20 milijardi dolara u bonusima. To se dogodilo u istoj godini u kojoj je država sanirala financijski sektor s 245 milijardi dolara (tj. glavešine su s nešto manje od 10% sanacije besramno financirali sami sebe).

Koja je uloga srama u toj vječnoj napetosti između pojedinca i zajednice. Pretjerana eksploatacija zajedničkih pašnjaka, lovišta, voda, antibiotika itd. primjeri su tragedije javnoga dobra (usp. prethodne članke), u kojoj su izbori pojedinca u sukobu s općim dobrom i svima je odavno jasno da uravnotežiti kolektivne i individualne interese nije lako.

Ipak, ljudska društva u tome nekako uspijevaju, pokazujući zavidnu razinu suradnje. Tu razinu uspješnosti možemo zahvaliti mnogim (evoluiranim) ljudskim svojstvima (usp. gore), među kojima važnu ulogu ima i osjećaj sramote.

Osjećaj sramote je ono što očekujemo da će se pojaviti kada neki pojedinac ne surađuje s grupom u koju je uključen. Sram regulira društveno ponašanje i zadnje je upozorenje prije kazne: uklopi se ili snosi posljedice. Osjećaj sramote determiniraju grupne norme, dok osjećaj krivnje (za razliku od sramote) proizlazi iz individualnih normi. Sram za razliku od krivnje osjećamo samo u okviru grupe.

Mnoge životinje pozorno prate da li članovi njihove grupe surađuju ili ne surađuju i shodno tome se prema njima i odnose. Svijest o tome da ih se prati stalno je prisutna i ona povećava razinu suradnje. To potvrđuju etološki eksperimenti provedeni na mnogim vrstama, od riba do čovjekolikih majmuna. Slično je i s ljudima.

Istraživači sa sveučilišta u Newcastleu postavljali su iznad kutije u koju se dobrovoljno ostavljaju doprinosi za kavu i čaj sliku cvijeća ili očiju koje vas netremice gledaju. Alternirajući svaki tjedan sliku cvijeća i očiju, u ukupnom nizu od deset tjedana, ustanovili su da su ljudi u tjednima u kojima su ih gledale oči u kutiju stavljali trostruko veće iznose nego u tjednima u kojima ih one nisu gledale.

Što je ljudska zajednica složenija to je prilagođavanje zajedničkim normama važnije, a time je i uloga osjećaja sramote veća. On nas upozorava da pridržavamo zajedničkih normi ili da budemo spremni podnijeti kaznu i prezir svoje okoline.

Individualne slobode

Ovakav tradicionalni način socijalne konsolidacije ima i svoje negativne strane. Dovoljno je sjetiti se izopćenja raznih marginalnih skupina (nevjernika, Židova, bolesnika, … lista je ogromna) pa da shvatimo zašto se dogodio pomak prema individualnim slobodama; zašto nam je postalo neugodno sramotiti ljude. Sramoćenje mnogi s pravom doživljavaju kao poziv na javno kažnjavanje, poziv na linč.

Zato su  današnja individualistička društva odbacila kaznu i prethodno sramoćenje kao sredstvo kojim članovi zajednice osiguravaju socijalnu konsolidaciju. To svoje tradicionalno pravo predali su specijaliziranim institucijama (dakle, trećoj strani u sukobu) poput policije i sudstva.

Odbacivanje sramoćenja čini se dobrom promjenom, posebno u regulaciji individualnih ponašanja koja ne štete drugima (poput vjere i nevjere, raznih seksualnih ponašanja i sl.). Društvo je time veći naglasak počelo stavljati na osjećaj krivnje kao promotora suradnje i konsolidatora zajednice. No, može li osjećaj krivnje preuzeti sve one uloge koje je imao osjećaj sramote?

Ako je sramoćenje u liberalnim zajednicama odbačeno kao sredstvo ograničavanja osobnih ponašanja koja ne štete drugima, što je s ponašanjima koja štete drugima?

Mnoge (liberalne) zemlje javno objavljuju imena, fotografije i adrese pedofila. Mnoge (uključujući i Hrvatsku) objavljuju popise većih poreznih dužnika (ili branitelja među kojima njihova bliža okolina tada može prepoznati one lažne). Suci nekih američkih država osuđuju džepare i provalnike na nošenje oznaka koje ih u javnosti čine prepoznatljivima.

Dostojanstvo

Takva javna sramoćenja možda smanjuju količinu sramotnih ponašanja, ali nema li (liberalna) država ustavnu obvezu da štiti dostojanstvo svojih građana, čak i onih posrnulih?

Naravno, sramoćenje ne mora uključivati državu. Susjedi mogu „snimiti“ kako javni prostor zagađujete svojim smećem te to objaviti na You Tubeu (ili, kao što se desilo, na HRT-u). Američki novinari objavili su imena i adrese najvećih potrošača vode u Santa Feu (najveći je postigao 20 puta veću potrošnju od prosjeka u Santa Feu). Razni sportski i ini klubovi rutinski objavljuju imena članova koji ne plaćaju članarinu.

U svim tim slučajevima radi se o individualnim ponašanjima koja štete nekoj užoj ili široj zajednici. Ni u jednom od tih slučajeva država ne sudjeluje u javnom sramoćenju opisanih ponašanja. Je su li ta sramoćenja u redu i jesu li uopće efikasna?

Osjećaj krivnje ne funkcionira na razini institucije jer je on proizvod individualnih skrupula. Institucije nemaju osjećaj krivnje.

Razmotrimo najprije efikasnost. Sramoćenje (ili samo prijetnja sramoćenjem) vrlo vjerojatno mijenja individualna ponašanja, no u svijetu velikih problema promjene individualnih ponašanja nemaju veliki značaj. Novinari iz Santa Fea ustanovili su da su, u usporedbi s komercijalnim potrošačima, individualni zapravo sitne ribe. Najveći komercijalni potrošač troši 200 puta više vode od najvećeg individualnog. Lako ćete usporediti korist od „preodgoja“ najrastrošnije institucije i „preodgoja“ najrastrošnije individue.

Tu dolazimo do ključne razlike između sramote i krivnje. Osjećaj krivnje ne funkcionira na razini institucije jer je on proizvod individualnih skrupula. Institucije nemaju osjećaj krivnje. Mogu ga imati članovi institucije, ali ne možemo očekivati da superpozicija njihovih individualnih osjećaja krivnje (koji, uostalom, izrazito variraju) dovede do promjene ponašanja institucije. Dapače, individualne će krivnje članovi institucije vrlo lako racionalizirati, jer „oni nisu institucija“.

S druge strane sramota je javni sentiment koji kao javni bitno utječe na reputaciju institucije (o reputaciji v. gore) . A reputacija je možda najvažnija „imovina“ neke institucije (CEO-i su 2004. godine u Davosu medijima dali zajedničku izjavu u kojoj kažu da je za uspjeh firme reputacija značajnija od financijskih pokazatelja).

Na primjer, Los Angeles od kraja 90-tih sramoćenjem uspješno podiže razinu javnoga zdravlja. Svi restorani u svojim izlozima moraju oglasiti rezultate zadnje sanitarne inspekcije. Velika slova A, B ili C, koja jasno vidite u izlozima, hvale restoran ocjenom A ili ga sramote ocjenom C. U skladu s očekivanjima čistoća restorana je porasla, a broj pacijenata hospitaliziranih zbog trovanja hranom pao je za 20%.

Ukratko, veza sramote i reputacije je očita. No, kako se ona razvijala i gdje je danas?

Odnos sramote i reputacije

U prvobitnim zajednicama rušenje reputacije sramoćenjem, kao i njeno dizanje pohvalom, najčešće je posredovano ogovaranjem (R. Dunbar čak smatra da je baš ogovaranje dovelo do pojave govora u najranijim ljudskim zajednicama). U iteriranoj zatvorenikovoj dilemi (v. gore) razina suradnje raste ako igračima dopustite da međusobno ogovaraju načine na koje igraju.

Naravno, ogovaranje je ograničenog dosega i gubi svoj značaj na skali velikih zajednica čiji su članovi anonimni. Prije pet tisuća godina pojavilo se sredstvo dalekosežnije od govora: pismo. Danas imamo medij još većeg dosega: internet.

Uz ove komunikacijske inovacije sramoćenje može odigrati svoju ulogu i u velikim zajednicama s „anonimnim članovima“. Novinari, razne interesne grupe i obični građani mogu doći do informacija koje su im još nedavno bile nedostupne, te ih mogu proslijediti brzinom i u količinama koje su jučer bile nezamislive.

To u određenoj mjeri simulira prisni život prvobitnih zajednica, no sramoćenje je još uvijek najuspješnije u susretima licem u lice, kako svjedoče mnoge akcije grupa poput Greenpeacea ili raznih hrvatskih stožera. To znači da ipak postoje prilična ograničenja.

Kao prvo, današnji „anonimni“ svijet (koji to svojstvo nije izgubio, nego ga je možda i potencirao internetom) prepun je efemernih jednokratnih interakcija. Ako znate da se nećete ponovo naći u nekoj situaciji, poticaj da mijenjate svoje ponašanje bitno se smanjuje (usp. razliku između zatvorenikove dileme i iterirane zatvorenikove dileme).

To se donekle može kompenzirati javnim ocjenjivanjem (kao u Los Angeleskim restoranima ili internetskim rangiranjem eBay prodavača, hotelskih smještaja i sl.) ali svima je jasna ogromna razlika u uvidu koji imate o tako ocijenjenim osobama i institucijama naspram uvida koje imate o osobama i institucijama koje neposredno susrećete i svakodnevno ogovarate.

Osim toga, tehnološki napredak koji omogućava mnoga razotkrivanja jednako tako omogućava i mnoga skrivanja. Stvaranje lažnih slika o osobama i institucijama (čak i lažnih identiteta) lakše je nego ikada prije. Lehman Brothers je u godini prije svojega bankrota u manju firmu Hudson Castle (koju je imao u 25% vlasništvu) prebacivao  glavne rizike ne bi li tako popravio svoj „image“. O našim Sanaderima, Vidoševićima i njihovim „fasadama“ danas znate sve i sami.

Ropstvo nije nestalo zahvaljujući osjećaju sramote ili osjećaju krivnje robovlasnika, niti su radnici pošteđeni 16-satnog radnog dana zbog osjećaja sramote ili osjećaja krivnje njihovih poslodavaca

To nas dovodi do činjenice da neki ljudi naprosto nemaju srama. To dokazuju i kontrolirana (iako donekle artificijelna) istraživanja. Spomenuli smo da ogovaranje kao integralni dio igranja iterirane zatvorenikove dileme diže razinu suradnje. No, to je tako samo u prosjeku. Na one koji najmanje surađuju, sramoćenje najčešće ne djeluje. Određeni dio populacije naprosto nema srama i uvijek će se ponašati besramno. Banke su bankrotirale ali bankari su uzeli svoje bonuse (čak postoje mišljenja da javno objavljivanje bonusa u mnogih bankara ne bi izazvalo osjećaj sramote nego tek osjećaj zavisti).

Konačni bi zaključak mogao biti da osjećaj sramote, kao ni osjećaj krivnje, nije dostatni katalizator društvenih promjena. Ropstvo nije nestalo zahvaljujući osjećaju sramote ili osjećaju krivnje robovlasnika, niti su radnici pošteđeni 16-satnog radnog dana zbog osjećaja sramote ili osjećaja krivnje njihovih poslodavaca.

Sramota i krivnja možda i mogu veliku većinu ljudi usmjeriti u pravom smjeru, no zajednica na kraju ipak treba zakonski sustav kažnjavanja koji će je zaštititi od besramno sebičnih individua. Kakav bi trebao biti taj sustav velika je i nova tema, o kojoj ćemo tek nešto naznačiti.

U posljednjem nastavku:

Uloga zakona