foto klub

Samo ljubav, prema prirodi, prema ljepoti. MAK, Frida i ptice

Miroslav Ambruš Kiš / 14. siječnja 2020. / Publikacije / čita se 2 minute

Kad me susjed pita zašto me baš svaki put vidi s kamerom, podvalim mu jednostavno objašnjenje: da mi ne bude dosadno šetati psa. Ribiče sa Savice, uostalom, nitko ne pita kako mogu satima zabacivati udicu. Znam da im je uzbudljivo.

Fotografiram od devete godine. Od tada sam i razvijao svoje filmove i printao ih. Te prve slike bolje je ne pokazivati, ali sam iz njih puno naučio. Jedna od krasnih stvari je da cijenim digitalno fotografiranje.

Fotografija mi je pomogla u pisanom novinarstvu još u vrijeme kada je s piscem obavezno išao fotoreporter. Ako nije mogao ići, a to se početnicima znalo dogoditi, sama verbalna priča baš i nije bila za objaviti. Druge zarade od fotografiranja nikad nisam imao.

Ne umišljam si da sam nepriznati genijalan fotograf, a i bilo bi pretenciozno tvrditi da sam za tako nešto ikad imao ozbiljnu fotografsku aparaturu. Međutim, imam oko za one koji takvu opremu imaju, a rezultati im znaju bit slabašni. I mobitel je upotrebljiva kamera, ako znaš što njime možeš izreći i pokazati.

Fotografija mi je motiv da pokažem što vidim, drugima, pa i sebi. Divna je osobina fotografije da trenutak zanimljiva prizora, iskustvo trenutka, možeš zaustaviti i gledati ga kolikogod je potrebno da iskustvo učvrstiš. Koliko nam toga viđenog nepovratno pobjegne! A potom i izblijedi u sjećanju…

U fotografiji je, osim zaustavljenoga trenutka, seksi već i to što možeš vidjeti i ljepotu u nečemu što je promatraču sitno, ili čemu se ne može dovoljno približiti. Fotografija je i gimnastika za mozak, jer ponekad uočiš kadar koji spaja naizgled nespojivo, pa je takav trenutak stvar mentalne fleksibilnosti da takvo zapažanje zabilježiš.

S vremenom sve me više veseli kako mi se godine života pridodaju jedna na drugu, a desetljeća na desetljeća, što imam takav refleks da zanimljivost uopće uočim – i registriram.

Prije dvije godine preselio sam se blizu jezera na Savici. Sva sreća da psa moram šetati barem dvaput na dan, a kameru ionako nosim. Tu je mnogo vodenih ptica, zapuštenih gajeva i druge – volim reći – mikrodivljine, a neke druge vrste privlače i obližnji vrtovi.

I ne samo ptice. Životinje na slobodi su plahe i, kolikogod puta onuda prošao, nikad ne stižem zabilježiti sve što vidim, iako oduvijek znam da je upravo to, što oko vidi, moguće i snimiti, danju ili noću, po dnevnom svjetlu, magli, snijegu, u guštari.

Naravno, neuspjeh je češći nego uspjeh, ali svaka šetnja je novo razvijanje taktike i strategije. Neka vrsta lova. To shvaća i pas, pa mi ptice i druge životinje na slobodi sve manje rastjeruje dok njuška i trčka ispred mene. Kad se primirim, ili se počnem šuljati, pas dobro razumije što se događa.

Kad me koji susjed pita zašto me baš svaki put vidi s kamerom, podvalim mu jednostavno objašnjenje: da mi ne bude dosadno šetati psa. Ribiče sa Savice, uostalom, nitko ne pita kako mogu satima zabacivati udicu. Znam da im je uzbudljivo.

Vodomar s (očigledim) karakterom

Siva čaplja, personality

Frida više ne rastjeruje ptice

Začuđena vjetruša
Vrana, let

Djetlić, sam po sebi

Mladi galeb

U kljunu – pet (slovima – pet!) ribica

Najmanji sokolić (Falco tinnunculus)

Zovu ga obični, Obični zviždak (Phyllopus-collybita)

Politički korektno rečeno, rusa svračka (naime, rusi svračak, ali ženka)

Riđogrla trepteljka (Anthus-spinoletta), baš je trepteljka, a valjda i riđogrla, što god to značilo

Krešendo

Frida još jednom, jer je ista kao Godardov pas u Goodbye to Language, samo – ljepša