Samo za depresivne. Pamflet o apokalipsi tehnokapitalizma. Jeremijada. Istinita.

Ova kritika suvremenog kapitalizma više je od moralne panike koja obično prati pojavu novih tehnologija i medija, piše Nataša Babić u virtuoznom prikazu i ironičnom osvrtu na knjigu “Spaljena zemlja – s onu stranu digitalnog doba, prema postkapitalističkom svijetu”. Pamflet Jonathana Craryja ipak ne ostaje bez simpatija autorice članka

• Naslovna fotografija: Napušteni serveri u pustinjskom krajoliku, ruševine grada u daljini. (Midjourney v7)

• Autorica je publicistica koja živi i radi u Zagrebu i Pragu.

U razgovoru o knjizi na podcastu Scorched Earth – Andrew Faust and Jonathan Crary, autor se očituje da je napisao politički pamflet, namjernu provokaciju, a ne kritičku analizu, što napominje i na samom početku teksta: “Moj cilj… nije dati nijansiranu teorijsku analizu, nego, u doba akutnog izvanrednog stanja, afirmirati istinitost naširoko dijeljenih shvaćanja i iskustava i inzistirati na tome da oblici radikalnog odbijanja – a ne adaptacije i rezignacije – nisu samo mogući, nego i nužni.” Spomenute “oblike radikalnog odbijanja” ne razrađuje dalje od nesudjelovanja na društvenim mrežama.

“Internetski kompleks funkcionira kao beskrajno proklamiranje vlastite neophodnosti i beznačajnosti svega u životu što se i dalje opire integraciji u njegove protokole. Njegova sveprisutnost i integriranost u gotovo svaku sferu osobne i institucionalne aktivnosti nezamislivom čini svaku predodžbu o njegovoj privremenosti ili postkapitalističkoj marginalizaciji. Ali taj dojam samo označava kolektivno zakazivanje imaginacije u pasivnom prihvaćanju zatupljujućih rutina kao sinonima za življenje. Nezamislivo je … u mjeri u kojoj su naše žudnje i spone s drugim ljudima i drugim vrstama oštećene i onesposobljene.”

Neka vas uvod ne obeshrabri – nije riječ o zamornoj elegiji razočaranog šezdesetosmaša s debelim dioptrijskim staklima uslijed izučavanja Frankfurtske škole. Iskupljujuće svojstvo ovog pesimističkog štiva je činjenica da je Crary doista došao do poštovanja vrijednih zaključaka. Njegova polazna teza je da svjedočimo terminalnoj fazi kapitalizma čija komercijalizacija koincidira s pojavom neoliberalne politike. Neologizmom “internetski kompleks“, on opisuje niz digitalnih platformi, protokola i fizičke infrastrukture koji čine “golemi, neizračunljivi opseg kapitalizma 24/7“, (Tzv. “kapitalizam 24/7” tema je njegove prethodne knjige “24/7: Late Capitalism and the End of Sleep”).

Jonathan Crary, “Spaljena zemlja – s onu stranu digitalnog doba, prema postkapitalističkom svijetu”, AGM. Virtuozno napisan pamflet o terminalnoj fazi tehnokapitalizma. (Fair Use)

Internetski kompleks relativno brzo je prerastao u “…neumoljivi stroj ovisnosti, usamljenosti, lažnih nada, okrutnosti, psihoze, zaduženosti, potraćenog života, erozije sjećanja i društvene dezintegracije. Sve naglas promovirane prednosti postaju beznačajne ili sekundarne u odnosu na njegove razorne i sociocidne učinke.” Tehnološka pismenost koristi se kao “eufemizam za šoping, gejmanje, bindžanje i druga monetizirana i ovisnička ponašanja”, a IT je sredstvo za masovnu proizvodnju ponašanja koji ujednačava i homogenizira iskustva. Prisjećajući se želja i nadanja vezanih uz internet devedesetih, kada smo entuzijastički prigrlili decentralizitrajući i antihijerarhijski demokratski medij na kojemu smo, oslobođeni cenzure i državne kontrole, trebali surađivati i razmjenjivati ideje, zatekli smo se u svijetu monopolističkih korporacija i društvenih mreža s novim izvorima “ovisnosti, usamljenosti, lažnih nada, okrutnosti, psihoze, zaduženosti, protraćenog života, korozije pamćenja i društvenog raspada…”

“Digitalna zajednička dobra nikada nisu postojala niti će ikada postojati… od samog početka se radilo o prisvajanju vremena, o razvlaštivanju I depersonaliziranoj povezanosti…”, rezimira Crary.

Financijalizacija internetske tehnologije i neoliberalna globalizacija proizvele su, između ostalog, i niz “okultnih ekonomija” koje kao i ostale sheme za brzo bogaćenje, prate oblici magičnog mišljenja. Preuzimajući poslovanja s različitim kriptovalutama, operacije financijskog kapitala nude instant bogatstvo, akumulirano preko noći, naoko ni iz čega. U konačnici, upozorava Crary, cijeli je posao klimav poput kule od karata i ovisi o vjetrovima svjetske ekonomije. Na koncu će se ponoviti već toliko puta viđena priča – sićušna imovina mnogih završit će u portfeljima elitne manjine. U međuvremenu cvjeta tzv. gig ekonomija s privremenim poslovima i minimalnim osjećajem sigurnosti. Radna mjesta neprestano vise na rubu nestanka, stambeni prostor postao je nedostižan, zdravstveno osiguranje minimalno je ili nikakvo, stare zajednice koje su nas nekoć povezivale i pružale podršku nestaju, uvjeti rada i suživota prožeti su očajem i beznađem. Crary navodi epidemije anksioznosti i depresije, ovisnosti i samoubojstva kao dominirajuće oznake suvremenosti, da ne spominjem američki specifikum – proliferaciju oružja i masovnu pucnjavu po sugrađanima. Crary zastupa tezu njemačkog sociologa Wolfganga Streecka koji tvrdi da se kapitalizam nalazi u fazi uznapredovale dezintegracije i da je dosegao terminalno stanje entropičnog nereda u kojemu nestaje stabilnost društvenih institucija.

Ako vam ovo nije dovoljno depresivno, čekajte da pređemo na dio gdje Crary piše o uznapredovalom uništenju životnog okoliša. Mitologiju kapitalističkog progresa prati nezadrživo razaranje organskog i anorganskog svijeta, a najnovija mutacija kapitalizma, “postindustrijska informacijska ekonomija”, zahtijeva ekspanziju destruktivnih industrijskih praksi do ekstrema koji prijete razoriti svijet. Proizvodi high-tech tehnologije; komunikacijske mreže, bezbrojni gadgeti, solarni energetski sistemi, baterije i cijela infrastruktura “zelene tehnologije”, zahtijevaju nastavak najprljavijih i najotrovnijih ekstrakcija planetarnih resursa, uključujući potrošnju enormne količine energije i milijuna litara vode potrebnih za rashlađivanje golemih IT postrojenja. S Indijom i Kinom, koje su se odnedavna pridružile konzumerističkom derneku, pokojni antropolog David Graeber pretpostavio je da će sistem dospjeti do fizičkih granica oko 2050. godine. Unatoč daljnjim ne-liberalnim mutacijama ekonomskog sistema (protekcionizam, nova militarizacija,…), stare prakse uništenja vrsta i okoliša neumoljivo se nastavljaju nesmanjenim tempom.

“Zagovornici zelenog kapitalizma i obnovljivih izvora energije nude lažna jamstva da se, uz odgovarajući nadzor, ekstrakcija resursa može obavljati bez uništenja staništa, ekosistema i ljudskih zajednica, ali znaju da se to nikada neće dogoditi. Povijest je nedvosmisleno pokazala da je kapitalizam nepomirljiv s raspravama o očuvanju bilo koje vrste. U trenutku kada se toplinska energija širi biosferom i raste do razina koje ugrožavaju život, važno je izreći očigledno: ti minerali moraju ostati u zemlji, a urgentni zadatak je radikalno smanjenje razmjera potrebe za neograničenom energijom 24/7”.

Industrijska poljoprivreda svakako je najstrašnija manifestacija modernosti. Crary žali nad izgubljenim svijetom agrarnog života s njegovim ritmovima, odnosima i oblicima rada, njegovom “taktilnom uronjenošću u procese njegovanja i skrbi o organskom životu”. Iako se izjašnjava protiv regresivnog ruralizma, autoru nedostaje život uronjen u žive okoliše; uzajamnosti ljudskih bića, flore i faune. Izvjesno je da nas je nekoć i taj oblik života(renja) sputavao vlastitim oblicima ropstva, ali je iskorištavanje prirodnih resursa bilo održivo pa ih Crary ne spominje.

Enrique Dussel, pokojni argentinsko-meksički filozof inspirirao je Craryjev poziv na poraz sistema koji prijeti opstanku života na Zemlji. (Ralg23, CC0 )

Poseban krug pakla autor je rezervirao za suvremenu znanost čije su institicije neodvojive od tehnologije i kapitalizma. Apsolutnu sakralizaciju znanosti u medijima prati stroga zabrana/tabu razgovora o ulozi znanstvenika u razaranju ekološkog sustava zemlje. Altruistični i medijski eksponirani pojedinci, poput David Attenborougha, gurnuti su u prvi plan “kao kamuflaža strukturalnog dosluha većine znanstvenih istraživanja s korporacijskim i vojnim prioritetima.”

Pozivajući se na misao argentinsko-meksičkog filozofa Enriquea Dussela, Crary poziva na “poraz… sistema, koji predstavlja prijetnju opstanka života na Zemlji”, kao jedan od najvažnijih zadataka današnjice. Za ostvarenje tog cilja, odbija “on line” politički aktivizam, jer internet razara individualnu sposobnost djelovanja, kroz “usamljene subjektivnosti” atomiziranih i klasno neosvještenih pojedinaca. Obespravljenje se raspršuje “u niz odvojenih identiteta, sekti i interesa”, a život na mreži efikasan je inkubaror neofašizma i rasizma. Njegova nazovi-prednost je ta da omogućuje kratkoročne mobilizacije oko partikularnih tema poput politike identiteta, obojenih revolucija, klimatskih prosvjeda i slično, ali to su prolazni oblici izražavanja indignacije. Crary podsjeća da je masovna mobilizacija radikalnih pokreta iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća ostvarena bez “fetišizacije materijalnih sredstava u svrhu organiziranja”. Na ovom mu argumentu zamjera dio ljevice[1],  ukazujući na prednosti umrežene komunikacije i smatrajući da bi odbacivanjem digitalne tehnologije “bacili bebu iz korita, zajedno s vodom”.

Crary primjećuje da internet svojim malignim djelovanjem briše svaki trag klasne borbe i solidarnosti. “Na društvenim medijima nema revolucionarne subjektivnosti.”, tvrdi. “Samo sudjelovanje na mrežnom životu drži nas u zamci fantazme individualne autonomije i onemogućuje zamišljanje ciljeva koji nisu individualni i usko privatni.” Težnja za sistemskom promjenom putem aparata koji jamči podčinjenost vladajućim datostima od začetka je osuđena na propast, a “sugerirati da je internet mjesto gdje bi indigeni narodi, migranti bez državljanstva, nezaposleni i osiromašeni, ljudi koji čame u zatvorima, trebali osporavati svoju marginalizaciju i zamjenjivost nije samo netočna, nego i maliciozno neodgovorna.”

Crary poziva na radikalnu promjenu našeg načina života: odbijanje proizvoda i usluga – na neku vrstu ekosocijalizma ili postkapitalizma bez rasta. “Budući da kapitalizam napreduje na digitalnoj samoći, odvojite trenutak da pogledate prema van, da svijet vidite kao živu, dišuću stvar.”, poručuje Crary. “Good luck!”, odgovaraju mu do jučer gladni Kinezi, Indijci i demografski eksplozivna Afrika, od kojih svaki pojedinačno želi svoj automobil, svoj i-phone, svoj godišnji odmor na dalekoj lokaciji, svoju nedjeljnu pečenku i svoj streaming korisnički račun.

“Predavanje Jonathana Craryja ‘Kraj spavanja: Razmišljanja u sjaju svijeta koji radi 24/7’, Škola vizualnih umjetnosti, New York, studeni 2009.” (Nepoznati autor, Fair Use)

Ne mogu se izmaći dojmu da je Craryevo viđenje definirano zapadnim iskustvom i svojevsrnim pesimizmom carstva u opadanju koje ne dijeli realnost najvećeg dijela svijeta, kako po pitanju opadajuće uloge zajednica, tako i po pitanju međusobne solidarnosti pojedinaca i grupa. Robert D. Putnam je već 1995. objavio esej “Kuglanje sam: Opadajući društveni kapital Amerike”, daleko prije opće digitalizacije i širenja društvenih mreža – znak da je uznapredovala modernost i atomizacija društva rasklimala tradicionalne veze i društveni “cement” koji je povezivao stare zajednice i prije Web 2.0. Amerikanci su, jednostavno rečeno, već odavno dovoljno bogati da bi se međusobno tolerirali zbog uzajamne nužnosti. Svatko je mogao komotno večerati “sam” pred vlastitim TV-ekranom, bez davež-rođaka i napornih susjeda.

Namjerno pojednostavljujem i banaliziram; niti su Amerikanci tako atomizirani, niti je materijalno bogatstvo toliko da bi u potpunosti rastočilo stare zajednice. Prije će biti da Crary piše o ljudima koje poznaje, klasi obrazovanih i relativno privilegiranih bramana kojoj i sam pripada; o vlastitim studentima i mladeži globalnog Sjevera koja većinu budnog vremena provodi na ekranima i telefonima, zabavljeni gejmingom, pornografijom i bindžanjem serijala – “razvlašćeni od vlastite mladosti… izloženi stimulacijama koje izazivaju ovisničko ponašanje…, uskraćenih sposobnosti izgradnje rezervoara sjećanja i iskustava”. U razgovoru s Andersom Dunkerom za “Nordic Art Review”[2], Crary priznaje:

“Pišem u kontekstu Sjeverne Amerike i mislim da je važno vidjeti internet kao nešto što ima neke izrazito američke značajke. Postoji nešto suštinski američko u modelu usamljenog sudionika u sustavu. Način na koji se internet i društveni mediji sada koriste proširenje je onoga što je dio američke kulture već jako dugo: slavljenje autonomnog pojedinca koji nema temeljnu ovisnost o zajednici. To je patološka naličje američke “slobode”, shvaćene kao sloboda od odgovornosti prema drugim ljudima. Ali taj model, koliko god se globalno izvozio, jednostavno nije održiv. Postoje mjesta na globalnom Jugu, na primjer, gdje unatoč svim načinima na koje je globalni kapitalizam oštetio tkivo društvenih odnosa, još uvijek postoji način na koji dio supstance zajednice i srodstva opstaje unatoč atomizaciji koju zahtijevaju tržište i komodifikacija.”

U posljednjem poglavlju, Crary analizira biometrijske procedure; nadziranje, profiliranje i digitalnu kontolu potrošača/korisnika, fokusirajući se na glas, lice i pogled, njihovu aproprijaciju i utilizaciju u sklopu ekonomije pažnje čiji je cilj financijalizacija prikupljenih informacija. Kao povjesničar umjetnosti, dio posvećen “praćenju oka” (eye tracking), posebno je zanimljiv, a dodatni primjeri iz književnosti i vizualne kulture ukazuju na prirodu društvene promjene kojoj svjedočimo i kritične trenutke metamorfoze prethodnog stanja u ovo danas.

Pisac je svojom upotrebom jezika milostiv – nema terora opskurnog pisanja i naprezanja nad ezoterijom teorijskog izričaja koji zahtijeva godine obrazovanja i poznavanje konvencija. Ipak je Crary izdanak anglosaksonske kulture koja obeshrabljuje upotrebu opskurnog jezika francusko-njemačke tradicije. Njegov tekst nije jednostavan, ali je maksimalno razumljiv, jer čitatelj/kupac čitanjem/konzumacijom mora opravdati napore/trud/investiciju autora izdavača. Ako obratite pozornost na bilješke uz tekst i bibliografiju, naći ćete izvanredan odabir literature kritičke teorije i pregled suvremene kritike kapitalizma.

U online životu suvremenog kapitalizma nema prijateljstva, ljubavi, zajedništva, suosjećanja, slobodne igre želja, dijeljenja sumnji i boli. Prisutna je samo simulacija bez restaurativnih učinaka stvarne samoće. (Abraham Ortelius, CC0 1.0)

Pred sam kraj, Crary ponavlja sažetiju motivaciju svog eseja – smatra da online život ne nudi prilike za “prijateljstvo, ljubav, zajedništvo, suosjećanje, slobodnu igru ​​želje ili dijeljenje sumnje i boli“. Ako se i dogode, to su samo simulacije, “prožete odsutnošću i površnošću“. Atomizirana gomila pojedinaca totalno obuzetih svojim ekranima demonstriraju odbijanje zajednice, no ta je inzularnost “lišena restaurativnih učinaka stvarne samoće”.

Kritika suvremenog kapitalizma Jonathana Craryja više je od moralne panike koja obično prati pojavu novih tehnologija i medija. Istinski postajemo društvo sa zabrinjavajućim opadanjem pismenosti, gubimo moć koncentracije, zanemarujemo čitanje zahtjevnijih sadržaja, a pod plimnim valom osrednjeg mišljenja, gubimo moć kritičkog rasuđivanja. Teza Jürgena Habermasa da jezik, kao medij uzajamnog razumijevanja, ne predstavlja samo važnu komponentu našeg života i svijeta, nego ih i aktivno stvara kroz javnu sferu, danas prati uznapredovala erozija tik-tokizacije i koordinirane proizvodnje obmana i distorzije. Umjetna inteligencija samo će intenzivirati postojeće globalne nejednakosti i ubrzati procese destrukcije, smatra Crary. On zastupa mišljenje upravo suprotno od tehno-optimističnog narativa kojemu sam nedavno svjedočila pri razgovoru s jednim ekonomistom iz samog “srca tame”, američke zapadne obale. Nasuprot uvjerenju mog sugovornika da će umjetna inteligencija uvesti doba neviđenog obilja i efikasnih rješenja naših najakutnijih i najkompliciranijih problema, Crary u spomenutom razgovoru u Nordic Art Reviewu kaže: “Nitko od nas nije spreman za neke od posljedica novih primjena umjetne inteligencije. Na primjer, vjerojatnost da će za nekoliko godina 95 posto verbalnog sadržaja na internetu biti neljudsko. Zapanjujuća asimetrija između nas samih i tih strojnih sposobnosti proizvodi svojevrsnu egzistencijalnu kapitulaciju. Gledamo ono što je Agamben nazvao nasiljem nad jezičnom biti ljudskih bića, nasiljem nad samom mogućnošću dijaloga.” Ovaj aspekt suvremenosti vodi demoralizaciji i razbijanju nade, razotkrivajući ljudsku suvišnost, posebno kada se suočimo s nestankom radnih mjesta iz kojih smo donedavno crpili identitet i osjećaj samopoštovanja.

Craryjev tekst nije politička ekonomija poput pisanja Yanisa Varoufakisa, niti je manifest za političku akciju poput knjiga Coryja Doctorowa iz EFF-a. Njegov osnovni problem je da poziv za radikalno drugačiji način života zaboravlja maksimu da kajganu ne možeš pretvoriti natrag u jaje. Konkretna pitanja: kako će se kapitalizam raspasti i kako ćemo uvesti ‘postkapitalistički’ sustav razmjenjivosti ostaju bez odgovora. Njegovo lijepo, ali sumorno štivo postaje još sumornije ako se ima u vidu da radikalnost promjene koju Crary zagovara (komunitarni socijalizam?) povijesno nastaje tek kao (mogući) rezultat enormne energije društvenog nasilja koji mu predhodi. Mogućnost uspostave nove ravnoteže kroz imaginarij zajednice utemeljene na uzajamnosti, pravednosti i jednakosti zadobija mnoge varijacije; od Islamske države, Čevengura Andreja Platonova ili Aguirrinog El Dorada u prašumama Amazonije. Sanjanje humanista i bien-pensanta preuzimaju “ljudi volje” i majstori moći. Utopije prati loša reputacija.

• Bilješke

[1] Jake Pitre, “The Internet Doesn’t Have to Be This Bad”, Jacobin, 29. 7. 20222., https://jacobin.com/2022/07/jonathan-crary-scorched-earth-book-review

[2] Anders Dunker, “Meant to Incite”, Nordic Art Review, 09. 06. 2023., https://kunstkritikk.com/meant-to-incite/