Šangajska organizacija. Savez četiri nuklearne sile. Koliko je čvrsta rusko-kineska veza?

Azija živi svoje poimanje unutrašnje i međunarodne politike koje Zapad ipak dosta slabo razumije. Branimir Vidmarović opisuje Šangajsku organizaciju za suradnju koja je nastala prije četvrt stoljeća na inicijativu prvenstveno Kine i Rusije, a s vremenom su se u nju uključile i druge velesile, sve do Indije, Pakistana i Irana. Iako nije slična ni NATO-u ni Europskoj uniji, ne znači da je irelevantna

• Naslovna ilustracija: Stilizirani prikaz dijela Zemlje kojim dominira Šangajska organizacija za kooperaciju (Wikimedia Commons)

• Dr.sc. Branimir Vidmarović, diplomirao i doktorirao na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Stručnjak za Kinu i Istočnu Aziju, suradnik odsjeka za Azijske studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

U šali možemo reći da je Šangajska organizacija za suradnju (ŠOS) najveća međunarodna regionalna organizacija za koju nitko nije čuo. Organizaciju trenutno čini devet članova: Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Iran, Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgizija. Ona se rasprostire na 60 posto površine Euroazije. Stanovništvo zemalja članica broji 3,3 milijarde ljudi što je gotovo polovica stanovništva planete. Njihov ukupni BDP iznosi 19 bilijuna dolara. Čak četiri zemlje posjeduju vlastito nuklearno oružje.

No, unatoč ogromnoj geografiji i impresivnim pokazateljima, zbivanja u Šangajskoj organizaciji gotovo nikada ne dospiju na stranice novina i portala. Ni nedavno pristupanje Irana – jednog od akutnih političkih i sigurnosnih žarišta danas – nije potaknulo medijske i ekspertne analize. Čak i u akademskom svijetu, Šangajska organizacija je tek jedna od egzotičnijih istraživačkih niša.

ŠOS se temelji na političkoj raznolikosti i različitim nacionalnim interesima koji su se stvorili nakon raspada Sovjetskog Saveza. Novonastale države Centralne Azije bile su u posebno teškoj situaciji jer su morale istovremeno regulirati svoje novostečene bilateralne odnose, smanjivati rizike i pozicionirati se u regiji. Povijest organizacije seže u 1996. Tada je u Šangaju održan prvi skup šefova pet zemalja: Rusije, Kine, Kazahstana, Kirgizije i Tadžikistana. Sudionici su potpisali Sporazum o jačanju vojnog povjerenja u pograničnim prostorima. Na temelju tog sporazuma nastala je neformalna politička grupa, poznata kao „Šangajska petorka“. Glavni cilj Petorke bila je osiguranje stabilnosti duž granice bivših sovjetskih republika i Narodne Republike Kine.

Godine 1997.grupa je u Moskvi potpisala još jedan sporazum, o uzajamnom smanjenju oružanih snaga u pograničnom prostoru. Boris Jeljcin i Jiang Zemin su zasebno potpisali deklaraciju o multipolarnom svijetu. Na sljedećem sastanku 1998., Kazahstan je predložio sazivanje konferencije o zajedničkom djelovanju i mjerama za izgradnju povjerenja u Aziji.

Svaki naredni sastanak podebljavao je portfolio suradnje Petorke: Deklaracija o glavnim pravcima strateškog partnerstva potpisana je 1999. Razgovaralo se o temi borbe protiv transgraničnog kriminala, trgovine drogom i organiziranog kriminala. Dio susreta bio je posvećen ideji obnove Velikog puta svile koji će se desetak godina kasnije pretvoriti u kineski transnacionalni infrastrukturni projekt Pojas i put. Sljedeće godine, „Šangajska petorka“ je prerasla u tzv. Šangajski forum kojemu se u ulozi promatrača pridružio Uzbekistan. Konačno, 2001. godine, čelnici Petorke i Uzbekistana potpisali su Deklaraciju o osnivanju Šangajske organizacije za suradnju.

Ciljevi nove organizacije prvo su bili određeni kao uzajamno protivljenje uplitanju u unutarnje poslove drugih zemalja pod izlikom zaštite ljudskih prava, te uzajamna podrška u zaštiti nacionalne neovisnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i društvene stabilnosti svake zemlje članice. Ubrzo su osim stabilizacije situacije u Centralnoj Aziji zemlje u popis ciljeva dodale jačanje prijateljstva i dobrosusjedskih odnosa među državama, razvoj suradnje na području politike, gospodarstva, znanosti i kulture. Ipak središnja idejna osovina i poveznica sviju zemalja i njihovih političkih sustava postala je borba sa ‘tri zla’ – terorizmom, separatizmom i (vjerskim) ekstremizmom. U tu svrhu je u gradu Biškeku uspostavljen ured Regionalne antiterorističke strukture, čija kratica RATS igrom slučaja nije blagozvučna u anglofonom dijelu svijeta.U konačnici, u Povelji Šangajske organizacije su uz navedene ciljeve svoje mjesto našli i prioriteti razvoja prometne infrastrukture, energetike, telekomunikacije, naftnog i plinskog sektora, poljoprivrede te korištenja vodnih resursa.

Izvor: Silk Road Briefing 2021.

Danas konstrukcija ŠOS broji 9 punopravnih članova, 3 zemlje sa statusom promatrača i 9 zemalja sa statusom partnera u dijalogu. Članovi ŠOS-a su Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Iran, Kazahstan, Kirgizija, Uzbekistan i Tadžikistan. Status promatrača (red prije punopravnog članstva) imaju Afganistan, Bjelorusija i Mongolija. Status partnera u dijalogu (red prije promatrača) imaju Azerbajdžan, Armenija, Egipat, Kambodža, Katar, Nepal, Saudijska Arabija, Turska i Šri Lanka.

…On posao svaki na svoj način radi…

Priroda Šangajske organizacije predstavlja analitički izazov. Na prvi pogled, grupu vrlo raznolikih političkih režima na okupu drži tek uzak skup uzajamno prihvatljivih temeljnih načela i ciljeva. Manjak pravno obvezujućeg okvira omogućuje članicama da uživaju punu autonomiju u interakciji s drugim državnim i nedržavnim akterima, ulaze i formiraju druge saveze te ostvaruju svoje nacionalne interese kako smatraju prikladnim. Unatoč svojim razmjerima, organizacija zasad nije narušila postojeću ravnotežu moći u svijetu i veliko je pitanje koliko je ona utjecajan i relevantan akter u sustavu međunarodnih odnosa. ŠOS bi u širokom smislu mogli usporediti s OESS-om, ali je struktura ŠOS-a složenija a njegove zadaće i ciljevi konkretniji.

Zbog njezine nejasne prirode i položaja Stephen Blank je pisao da je putanja Šangajske organizacije „idiosinkrastična i neulovljiva“.Organizacija je uglavnom orijentirana na specifičan set problema regionalne sigurnosti koji su postali sve izraženiji početkom 21. stoljeća. No, ona nije koncipirana kao kolektivna obrana poput NATO-a, niti je zamišljena da bude nadnacionalna političko-ekonomska integracija poput EU-a.

Unatoč načelu zajedničke borbe protiv terorizma, separatizma i ekstremizma, ta borba nikada nije postala obvezna, niti je eksternalizirana izvan granica Organizacije. ŠOS nije obrambeni savez i ne posjeduje svoj članak 5. Sigurnost se tretira kao zajednički cilj, ali su metode i alati za njegovo ostvarivanje suvereno pravo svake članice.

ŠOS ne obvezuje države da dijele svoje političke, ekonomske i vojne kapacitete. Ne postoje mehanizmi penalizacije za kršenja kolektivnih normi i pravila kao u Europskoj Uniji. Sudjelovanje u organizaciji ne podrazumijeva ni tzv. difuzni reciprocitet, odnosno dobrovoljnu razmjenu kapaciteta ili nedefinirane pogodnosti kroz neko nedefinirano vrijeme. Štoviše, ŠOS nema mehanizam ili tijelo za posredovanje i rješavanje raznih sporova između članica – zbog toga što bi takav mehanizam bio u suprotnosti s načelima nemiješanja u unutarnje poslove drugih.

Zbog razgranate i složene birokratske institucionalne strukture, ŠOS je nemoguće kategorizirati kao klub za dijalog. Struktura ŠOS-a je poprilično glomazna. U srcu organizacije je Tajništvo. Tajništvo je odgovorno za koordinaciju susreta raznih formata i raznih razina: predsjednika, predsjednika vlada, vijeća ministara vanjskih poslova te vijeća nacionalnih koordinatora ŠOS-a. Na Tajništvo su naslonjena i vijeća svih mogućih ministarstava članica, koji imaju zasebne skupove i radne grupe. Tu je tzv. nevladina grupacija: Poslovno vijeće, Međubankovna zajednica, Energetski klub, Forum ŠOS, Zajednica mladeži ŠOS te Fakultet ŠOS. Jedina sigurnosna struktura koja vrši interakciju između sigurnosnih tijela članica je Regionalna antiteroristička struktura (RATS). I ona ima svoje vijeće te izvršni komitet.

Sastanak ministara vanjskih poslova o ‘Afganistanskom pitanju’, sredinom 2021 (Ministarstvo vanjskih poslova Kine)

ŠOS je vrlo zanimljiv primjer specifičnog poimanja vanjske i sigurnosne politike u Centralnoj Aziji. Tamošnji režimi sebe vide kao institute koji su suočeni sa šutljivim i otvorenim izazovima svojoj političkoj vlasti i prijetnjom gubitka pozicija unutar vlastitih država. U njihovoj političkoj kulturi, takvi se izazovi smatraju destabilizacijom čitave zemlje i društva. Kao rezultat, vladajuće centralnoazijske elite pokušavaju nametnuti snažnu kontrolu nad svim političkim i sigurnosnim pitanjima kako bi ograničile mogućnosti drugim unutarnjim akterima da osporavaju njihov autoritet. Zato su centralnoazijske političke i vojne elite sklone vjerovati da je unutarnja sigurnost najvažnija stavka. Teritorijalni integritet i stabilnost prije će uništiti negativni unutarnji procesi, a ne prijetnja izvana. Kina i Rusija gledaju na određene aspekte svoje sigurnosti kroz sličnu optiku; naglasak je na prijetnjama koje predstavljaju secesionističke težnje u dalekim regijama. Čečenija i šire područje Sjevernog Kavkaza u Rusiji te Xinjiang i Tibet u Kini. Sigurnost je stoga primarno domaća, a ne međudržavna kategorija. Proklamirana borba protiv terorizma, ekstremizma i separatizma je odraz činjenice da su za elite zemalja članica Šangajske organizacije najvažnije sigurnost (održivost) režima i unutar regije.

Zbog prethodnoga je Šangajska organizacija na Zapadu stekla reputaciju ‘kluba diktatora’. No, to je zastarjela simplifikacija. Česta politička previranja i smjene vlasti u Kirgiziji, na primjer, svjedoče o suprotnome. Zemlje Šangajske organizacije nisu se miješale ni tijekom revolucije 2005., ni 2010. Pravi bi ‘klub diktatora’ učinio sve u njegovoj moći da očuva stabilnost jednog režima. Problemi transfera vlasti u Kazahstanu, koji su nedavno kulminirali pokušajem destabilizacije situacije u zemlji isto pokazuju da je rotacija elita moguća te da je ŠOS u toj problematici samo promatrač. Članstvo Indije i Pakistana, zemalja s regularnom političkom rotacijom, također ne ide u prilog tvrdnji da se radi o autokratskom klubu.Stoga možemo zaključiti da je za Šangajsku organizaciju unutarnja stabilnost režima nedjeljivo dobro koje je sama po sebi vrijednost, te da se ne radi o isključivoj vezanosti za političku ideologiju, personalije ili stranke.

Svi za sve i jedan za sebe

Kompozicija Šangajske organizacije ostavlja određenu slobodu zemljama-članicama Centralne Azije da ojačaju svoje prioritete i imaju utjecaj u oblikovanju regionalne agende. Participacija dviju velikih sila – Rusije i Kine, jedne transregionalne sile u usponu – Indije, te čak četiri nuklearne sile – navedeni plus Pakistan, razlikuje Šangajsku organizaciju od ostalih organizacija u Centralnoj Aziji. Akteri Centralne Azije načelno drže da ŠOS bolje odgovara njihovim interesima zbog toga što nema prijetnje izvana i zbog toga što nema jedinstvenog centra moći – hegemona.

S obzirom na hegemoniju – vodeću moć organizacije ili saveza koja može koristiti članove da legitimizira svoje sebične vanjskopolitičke ciljeve te vrši pritisak na njih u slučaju podijeljenih mišljenja, ŠOS je primjer multilateralnog balansiranja. U trenutku osnutka, rusko-kineska osovina pružala je članicama mogućnosti istovremenog udruživanja s Rusijom i Kinom u okviru u kojem kineska prisutnost ublažava sve potencijalne neželjene aspekte ruske integracijske agende dok je ruska prisutnost pružala sigurnost u pogledu kineske politike. Obično se na ŠOS gleda kao na alat kineskog utjecaja u regiji. Na primjer, kineski stručnjak Jia Qingguo smatra da je ŠOS u stvari kineski eksperiment multilateralnog upravljanja. ŠOS je satkan od elemenata kineske političke kulture. Na primjer, ranije spomenuta ‘tri zla’ su prijetnje koje su prvotno definirane i sročene u Kini.

Pa ipak, proširenje na Indiju, Pakistan i Iran značajno je poboljšalo multilateralizam organizacije te uravnotežilo utjecaj i moć Kine i Rusije. Time je osim ravnoteže, poboljšana i autonomija manjih članica. Budući da je Indija strateški suparnik Kine, zainteresirana je da prokrči put u Centralnu Aziju te da u ulozi treće opcije ostvari ojača svoj utjecaj. Pakistan je pak važan faktor u kontekstu islama i sigurnosnih pitanja povezanih s islamom te najveći kineski partner u inicijativi Pojas i put. Iran je velik korak u smislu razvojne dinamike Organizacije i njenog sigurnosnog dometa. Iran zaokružuje i upotpunjuje Kaspijski bazen, izolira Afganistan i širi utjecaj Šangajske organizacije sve do granica američkih interesa na Bliskom Istoku.

Primanje Irana u punopravno članastvo SCO na summitu u Dušanbeu 2021 (ParsToday)

Jedan od glavnih nedostataka u smislu jednake zastupljenosti je središnji proračun Organizacije. Središnji proračun financira se doprinosima država-članica, a isti se utvrđuju i raspoređuju prema sporazumu o podjeli troškova. Doprinosi nisu jednaki. Oni koji daju više, imaju veću zastupljenost u glavnom tijelu organizacije, Tajništvu. Donedavno su Rusija i Kina zajedno činile oko 48% ukupnog proračuna i samim time imali najveću zastupljenost. Svakako je zanimljivo da ova činjenica nije obeshrabrila Indiju i Pakistan. Upravo suprotno, obje zemlje su spremne na minimalnu participaciju. Trenutno doprinosi izgledaju ovako: Rusija i Kina po 20,6% svaka, Kazahstan 17,6%, Uzbekistan 14,6%, Kirgizija 8,8%, Tadžikistan 6% te Indija i Pakistan s po 5,9%. Kao što vidimo, proširenje Organizacije smanjuje utjecaj Rusije i Kine i stimulira veću participaciju ostalih zemalja.

Unutarnji i vanjski izazovi

Eksperti obično upućuju na niz problemskih područja u kojima su vidljive nesuglasice. To se posebno tiče razilaženja političkih i ekonomskih interesa Rusije i Kine. Kina gleda na zemlje ŠOS-a kao na perspektivno tržište te smatra da omjeri antiterorističke i ekonomske djelatnosti moraju biti jednaki. U perspektivi,  ekonomska komponenta trebala bi zauzimati glavno mjesto u djelatnosti organizacije. Rusija pak inzistira na primatu tradicionalnih sigurnosnih aktivnosti ŠOS-a. Strahujući od uspostavljanja ekonomske hegemonije Kine u post-sovjetskoj Aziji, Moskva nastoji sačuvati svoj utjecaj i odvratiti Kinu od totalne dominacije. Osim toga, dvije velesile imaju svoje sigurnosne prioritete: za Kinu sigurnosna komponenta ŠOS nije toliko bitna jer njeni osnovni problemi leže daleko izvan ŠOS-a – Tajvan te Istočno i Južno kinesko more. Rusija nastoji učvrstiti područje svoje povijesne dominacije te traži jaču integraciju kroz transfer dijela suvereniteta regionalnih država prema nadnacionalnim tijelima kao što su ODKB, i Euroazijska ekonomska zajednica. Naravno, Kina nema namjeru dijeliti suverenitet ni sa kime.

Moskva ekonomsku integraciju na prostoru ŠOS-a vidi kao udaljeniji cilj i za sada preferira pojedinačne subregionalne projekte s gospodarstvima sličnog kapaciteta. Peking bi volio pretvoriti Centralnu Aziju u jedinstven prostor ekonomske integracije. Postoji mišljenje da bi uklanjanje trgovinskih prepreka i ukidanje carina između zemalja ŠOS-a stvorilo povoljne uvjete za naglo povećanje izvoza kineskih proizvoda pa bi Centralna Azija postala privjesak kineskog gospodarstva. Scenarij jačanja razlika između Rusije i Kine najviše potenciraju i priželjkuju američki stručnjaci dok ruski istraživači zaobilaze problemska područja i fokusiraju se na multilateralne aspekte života ŠOS-a.

Suparništvo Kine i Rusije nije problematično u onoj mjeri u kojoj to vide vanjski eksperti. Dvije zemlje zbližavaju svoje pozicije kako bi se oduprle pritisku SAD-a. Indija je strateški suparnik Kine te nastoji imati jednako dobre odnose s Rusijom i SAD-om

Ipak, suparništvo Kine i Rusije nije problematično u onoj mjeri u kojoj to vide vanjski eksperti. Kao prvo, dvije zemlje zbližavaju svoje pozicije kako bi se oduprle pritisku SAD-a. Rusija je prihvatila činjenicu da Kina ima svoje interese, te da se vizije, ciljevi i politike dvaju zemalja ne moraju podudarati. Bez lažnih iluzija i uzajamnih očekivanja, odnosi zemalja mogu biti čvršći i bolji. Kao drugo, ulazak drugih velikih i nuklearnih zemalja u organizaciju stvaraju bolju ravnotežu snaga. Ali i nove probleme. Indija je strateški suparnik Kine te nastoji imati jednako dobre odnose s Rusijom i SAD-om. Indija će se rado pridruživati svim suvislim protukineskim američkim inicijativama sve dok od toga ima koristi. Američka strategija u Aziji i Pacifiku (tzv. Indo-Pacifik) podrazumijeva udruživanje Indije, SAD-a i drugih velikih azijskih demokracija kao što su Japan i Australija kako bi obuzdali razvoj Kine.

SAD je jedan od izazova. Iako se zbog povlačenja iz Afganistana može steći dojam da je SAD napustio Centralnu Aziju, to nije točno. Američka reakcija na molbu predsjednika Kazahstana Tokajeva upućenu ODKB-u dobro ilustrira nade i interese Washingtona u Centralnoj Aziji. Sjedinjene Države su ojačale mehanizam ‘C5 + 1’ sa zemljama regije, naravno u kontekstu svoje politike suzbijanja planova Kine i Rusije. To unosi nesklad u rusku i kinesku ideju poretka u regiji. Sjedinjene Države su pojačale svoju retoriku u vezi Ujgura i Xinjianga, udarajući na imidž Kine i pokušavajući poremetiti odnose između Kine i većinski muslimanskih zemalja regije. Povlačenje iz Afganistana je za zemlje ŠOS-a kreiralo novu regionalnu zonu rizika i stvorilo nove unutarnje i vanjske prijetnje.

Iako je deveteročlani ŠOS vođen tzv. ‘Šangajskim duhom’ (skupom zajedničkih ideja i vrijednosti) i više-manje jasnom vizijom zajedničke budućnosti, ipak valja reći da su kolektivna svijest zemalja ŠOS-a i poimanje zajedničke odgovornosti još relativno slabi. Svako novo širenje smanjuje centralnoazijski ‘štih’. Igra između Kine, Rusije i Indije je u određenoj mjeri negativno utječe na osjećaj ‘jezgrovitosti’, odnosno ‘konciznosti’ ŠOS-a, koji je prevladavao tijekom prvih deset-petnaest godina. Ulazak Irana nastavlja radikalno mijenjati prvotnu geografiju organizacije. Pojava Irana će bez dvojbe uvjetovati promjene u zadaćama i prirodi ŠOS-a i vjerojatno dovesti do institucionalne transformacije ŠOS-a ka izraženijoj obrambenoj i sigurnosnoj politici.

Nacionalne strategije pet malih i srednjih zemalja ŠOS-a usredotočene su na vlastiti razvoj i daju prioritet nacionalnim interesima. Četiri članice koje su stekle neovisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza, čuvaju svoju teško stečenu neovisnost i suverenitet te ga neće dijeliti sa ŠOS-om. U praksi, sve to ne pridonosi razvoju kolektivnog identiteta i zajedničkih ciljeva te onemogućava pretvaranje ŠOS-a u azijski NATO ili EU. Mehanizam djelovanja ŠOS-a također ograničava osjećaj zajedništva. Princip konsenzusa umanjuje učinkovitost donošenja odluka i djelovanja organizacije. Zbog toga ŠOS ne može brzo, učinkovito i ravnopravno (zbog pritiska velikih) reagirati na zahtjeve manjih i srednjih članica te glavne političke događaje u regiji.

Kamo dalje?

Postepeno je agenda Šangajske organizacije nadrasla primarne zadaće borbe protiv ‘tri zla’ na teritorijima država članica. Na unutarnjoj razini, organizacija je radila na jačanju gospodarske i kulturne suradnje među svojim članicama, iako su ti napori slabo vidljivi zbog postojećih unakrsnih gospodarskih struktura kao što su inicijativa Pojas i put i Euroazijska ekonomska zajednica. Na vanjskoj razini, organizacija postupno jača svoj dijalog s međunarodnim organizacijama, prvenstveno s Ujedinjenim narodima (UN) i grupom nacija jugoistočne Azije (ASEAN).

Vanjska politika SCO usmjerena je, uz ostalo, na produbljavanje veza sa zemljama ASEAN-a (Foto: ASEAN)

Kao što je navedeno, sigurnosna suradnja primarna je zadaća Šangajske organizacije. Njena povelja naglašava održavanje mira i jačanje sigurnosti i povjerenja u regiji te tradicionalna područja sigurnosne suradnje kao što je koordinacija napora u području razoružanja i kontrole naoružanja. Nakon što su granični sporovi između država članica bili manje-više riješeni, sigurnosni fokus Šangajske organizacije prebacio se na rješavanje sigurnosnih izazova koji proizlaze iz nedržavnih izvora i koji zahtijevaju bitno drugačiji pristup od međudržavnih sigurnosnih odnosa. Iako je sigurnost i dalje osnovni element, organizacija se već duže vrijeme aktivno bavi gospodarstvom, kulturom i obrazovanjem. Tako ŠOS pokušava izaći iz okvira svoje funkcije regionalne sigurnosne organizacije i postati multifunkcionalna organizacija.

Iako je Organizacija još mlada, postoji  evolucija u njezinoj regionalnoj sigurnosnoj agendi. U prvoj polovici 2000-ih, ŠOS se primarno fokusirao na suzbijanje antirežimske tendencija i ‘tri zla’. Međutim, nakon razdoblja proširenja dnevnog reda sredinom i krajem 2000-ih, ŠOS se sve više fokusirao na povećanje stabilnosti država kroz suradnju i u gospodarskom, kulturnom i ekološkom polju. To je velikim dijelom zato što su Rusija i Kina počele tretirati terorizam i separatizam kao manje izraženu prijetnju svom sustavu, što je dovelo do usvajanja širih perspektiva o sigurnosti.

Gospodarska suradnja oduvijek je bila na dnevnom redu Šangajske organizacije. Međutim, unatoč pokušajima pokretanja raznih akcijskih planova te utemeljenja gospodarskih tijela poput Poslovnog vijeća i Međubankovnog udruženja, ŠOS nema izraženu ekonomsku moć i ne može predstaviti alternative već postojećim bilateralnim i multilateralnim ekonomskim vezama. Tu je važna i velika razlika u kapacitetima i težini, od ekonomske moćne Kine do vrlo slabih gospodarstava Kirgistana i Tadžikistana što u praksi znači da ni jedna organizacija ne može ponuditi zajednički ekonomski okvir koji bi bio jednak i prihvatljiv za sve. Također, države članice imaju različite prioritete u pogledu odnosa između državnih političkih struktura i gospodarstva. Na primjer, Kina je zagovornik stvaranja zone slobodne trgovine u regiji, dok se neke od centralnoazijskih republika ne žele odreći čvrste političke kontrole nad svojim ekonomijama. Pitanje ekonomije za Moskvu predstavlja veći problem od pitanja tko je glavni jamac sigurnosti u regiji. Rusija ne može konkurirati ogromnim kineskim investicijama i ekonomskoj moći; kreacija zone slobodne trgovine po kineskim načelima znatno bi oslabila Euroazijsku ekonomsku zajednicu i dala svim zemljama daleko više ekonomskih mogućnosti. No, unatoč tome što između zemalja-članica postoji visoka razina kompatibilnosti načelnog interesa za određene oblike gospodarske suradnje, prvenstveno energetiku i infrastrukturu, manje je entuzijazma za široku i sveobuhvatnu trgovinsku suradnju.

Neko je vrijeme među stručnjacima rastao osjećaj da bi Šangajska organizacija mogla uspostaviti određeni stupanj interakcije s NATO-om – prvenstveno zbog svog angažmana u Afganistanu. Čini se da odlazak američkih i NATO snaga iz Afganistana zasad uklanja ovu ideju sa stola. Ipak, tranzicijska nestabilnost u Afganistanu predstavljat će izazov za zemlje Šangajske organizacije i testirati njenu spremnost da svoje političke i sigurnosne napore usmjeri izvan svojih granica.

Osim zajedničkih vojnih vježbi koje se redovito održavaju od 2005. godine i multilateralnog obrazovnog programa pod nazivom Fakultet ŠOS, teško je pronaći sporazume i mjere koje bi konkretno utjecale na zajedničke politike i gospodarstvo zemalja članica. Čini se da je glavni uspjeh ŠOS-a njegova egzistencija

Pitanje o realnim uspjesima Šangajske organizacije može prouzročiti glavobolju. U literaturi i radovima koji se tiskaju u zemljama ŠOS-a stalno se piše o velikim dostignućima ŠOS-a u svim područjima djelatnosti. Kritički i skeptični osvrti vrlo su rijetki. Ako pogledamo bliže, nije teško primijetiti da se sva aktivnost – o tome se pišu debele knjige – svodi na sastanke, konferencije te inicijative svih mogućih vrsta. Konkretnih je koraka malo. Osim zajedničkih vojnih vježbi koje se redovito održavaju od 2005. godine i multilateralnog obrazovnog programa pod nazivom Fakultet ŠOS, teško je pronaći sporazume i mjere koje bi konkretno utjecale na zajedničke politike i gospodarstvo zemalja članica. Čini se da je glavni uspjeh ŠOS-a njegova egzistencija kao takva te da je njegova najveća vrijednost u činjenici da u jednoj instituciji daje prostor i platformu za dijalog vrlo različitim zemljama koje imaju slične sigurnosne probleme unutar iste regije.

S druge strane, teško je bilo očekivati nešto drugo, s obzirom na strukturu organizacije, njen pogled prema unutra te njen mehanizam djelovanja. Čak ni NATO kao sustav kolektivne obrane od vanjskih prijetnji, tijekom svih ovih godina nije imao konkretnih proboja u obliku značajnih reformi ili promjene politike, ne računajući proširenja.

Iako su zapadni analitičari, shvativši da ŠOS nije centralnoazijski NATO te kao takav ne sudjeluje u globalnoj igri za moć i dominaciju, digli ruke od ŠOS-a, smatrajući da organizacija nema evolucijski potencijal, ŠOS je ipak na svoj način relevantan. Organizacija se širi i ima veliku listu čekanja, što znači da je njen neobvezujući modus operandi privlačan i prihvatljiv. ŠOS će i dalje biti relevantan. Tu su glavna pitanja: relevantan za koga, u kojem obliku, na koji način, i u koju svrhu? Očito je da organizacija napušta svoju ishodišnu geografiju. I jasno je da će se u budućnosti njeni ciljevi i politike morati promijeniti s obzirom na duboke promjene međunarodne situacije, nove izazove te pridošlice i njihove interese. Za sada ti raznovrsni interesi sprečavaju ŠOS da postane nešto kvalitativno veće. Među zemljama ne postoji konsenzus oko problema koje brinu najveće članice kao što su Rusija, Kina ili Indija. Organizacija ne može postati punokrvni pandan NATO-u jer njene članice ne žele birati strane i biti jednostrano vezane za neki sustav sigurnosti. Članstvo Irana dodaje protu-američki element, ali to je i dalje nedovoljno da organizacija poprimi obrise kolektivnog antagonista zapadnih sustava. Stoga je u kratkoj i srednjoj perspektivi realno očekivati jačanje mehanizama sigurnosne suradnje: dublju integraciju razmjene obavještajnih i policijskih informacija, bolju koordinaciju stožera nacionalnih obrana, a možda i uspostavu stalnog zajedničkog kontingenta antiterorističkih snaga. Dok se to nije dogodilo, ŠOS i dalje egzistira negdje u prostoru između OESS-a, Europola i velike međuvladine konferencije.

• Korištena i dodatna literatura:

Allison, Roy and Lena Jonson, eds. Central Asian Security: The New International Context.

Aris, Stephen. ‘Tackling the “three evils”: Shanghai Cooperation Organisation (SCO) – A Regional Response to Non-Traditional Security Challenges or an Anti-Western Bloc?’

Ayoob, Mohammed. The Third World Security Predicament: State Making, Regional Conflict, and the International System

Blank, Stephen. ‘The Shanghai Cooperative Organisation: Post-Mortem or Prophecy.’

Blank, Stephen. Making Sense of the Shanghai Cooperation Organization.

Bogaturov, Alexei. International Relations in Central-Eastern Asia: Geopolitical Challenges and Prospects for Political Cooperation.

Cheng, Joseph. China’s Approach to SCO.Institutional Development, Economic Cooperation, Security and the Challenge from Afghanistan.

Cheng, Joseph. The Afghanistan Situation and China’s New Approach to the SCO.

Chung, Chien-peng.China and the Institutionalization of the SCO.

de Haas, Marcel. Relations of Central Asia with the SCO and the Collective Security Treaty Organization.

Efremenko, D. V. New Stage in the Development of the Shanghai Cooperation Organization.

Fan, X. Existing Mechanisms of the Shanghai Cooperation Organization and Their Problems Dealing with Non-Traditional Security Challenges.

Goo and Lee.Military Alliances and Reality of Regional Integration. Japan, South Korea, the US vs China, North Korea.

Grace, Abigail. The Lessons China Taught Itself-Why the Shanghai Cooperation Organization Matters.

Guang, Pan. The SCOʹs Success in Security Architecture.

Haass, Richard. Alliance problems in the Eastern Mediterranean.Greece, Turkey and Cyprus p.1.

Hao, D. SCO Political Cooperation: Progress, Challenges and Future Paths.

Jia, Q. G. The Shanghai Cooperation Organization: China’s Experiment in Multilateral Leadership. 2007.

Kaukenov, Adil. Internal Contradictions of the SCO.

Lanteigne, Marc. Russia, China and the SCO.Diverging Security Interests.

Laumulin, Murat. The SCO as Geopolitical Bluff.A View from Astana.

Leeds, Brett Ashley. Do Alliances Deter Aggression.

MacHaffie, James. The SCO’s Limited Role in Easing Tensions Between China and India.

Mcdonald, Robert. Alliance problems in the Eastern Mediterranean.Greece, Turkey and Cyprus p.2.

McInnis, Kathleen – The Competitive Advantages and Risks of Alliances.

Mudiam, P.R. The SCO and the Gulf. Will India prefer a Further Westward Expansion of the SCO or Consolidation.

Plater-Zyberk and Monaghan – Strategic Implications of the Evolving Shanghai Cooperation Organization.

Rogers, Roy A. – The SCO and the New Great Game in Central Asia.

Russet, Bruce. An Empirical Typology of International Millitary Alliances.

Senese and Vasquez.Alliances, Territorial Disputes and the Probability of War.

Song, Weiqing – Interests, Power and China’s Difficult Game in the Shanghai Cooperation Organization.

Sun and Elmahly.NATO vs SCO.A comparative Study of Power’s military presence in Central Asia and the Gulf.

Swaine et al. China’s military and the US-Japan Alliance in 2030.

Tertrais, Bruno. The Changing Nature of Military Alliances.

Tsygankov, Andrei. Routledge Handbook of Russian Foreign Policy.

Xue, Yamei, and Benjamin Mwadi Makengo. Twenty Years of the Shanghai Cooperation Organization: Achievements, Challenges and Prospects.

Yang, Hee-Yong. A Study on Role-based Approach to Bilateral Alliances in Northeast Asia.

Yuan, Jing-Dong.China’s Role in Establishing and Building the SCO.

Zhao, Huasheng. China’s View of and Expactations from the SCO.

Алимов, Р.К. ШОС актуальны евопросыев разийского экономическогосо трудничества.

Борисов, Д. А. Политика Шанхайской организации сотрудничества в регионе.

Ван, Чаоцин. Международное сотрудничество в области безопасности между ШОС и ОДКБ.

Василенко, В. И. ШОС в региональной системе безопасности (политико-правовойаспект).

Данилович, М. В. – ШОС и проблемы безопасности Евразии.

Ефремова и Федоров – Основные результаты работы Университета ШОС.

Клименко, А.Ф. – Возможны ешаги Россиивов заимодействии с Китаем пообеспечению безопасности на пространстве ШОС.

Ладыгин, А. – Приоритетные направления ШОС.

Лузянин С.Г. – Стратегия развития Шанхайской организации сотрудничества до 2025 года.

Лузянин, С. – Поглощение, сопряжениеили конфликт ШОС, китайский проект Шелкового Пути и ЕАЭС варианты взаимодействия в Евразии.

Лузянин, С.Г. – ШОС, Шелковый путь и ЕЭС. Варианты взаимодействия.

Лукин А. – ШОС. Отстановления к всесторон немуразвитию.

Лукин, А. В. – Проблемы и перспективы развития ШОС.

Лукин, А. В. – ШОС и российские интересы в Центральной Азии и Афганистане.

Лукин, А. В. Шанхайская Организация Сотрудничества: От Становления к Всестороннему Развитию.

Лукин, А.В. – Шанхайская организация сотрудничества что дальше.

Матвеев, В.А. – Многосторонние проекты на пространстве ШОС. Оценка механизмових реализации.

Меркулова Э. А. – Место и роль Шанхайской организации сотрудничества в обеспечениимира и стабильности в Евразии.

Муратшина, К. Г. – Страны Центральной Азии и расширение ШОС.

Никитина, Ю. – ОДКБ и ШОС как модели в замодействия в сфере региональной безопасности.

Рашид, Алимов. Шанхайская Организация Сотрудничества: Глобальный Профиль в Международных Отношениях.

Сафронова, Е.И. –  Многополярность и российско-китайское сотрудничество в контексте ШОС.

Стратегия развития ШОС до 2025 года.

Филатова, Ю.М. – Роль ШОС в современных экономических отношениях.