Sekvenciranje genoma povijesnih osoba. Uzaludna potraga za nacrtom zla u ljudima

Dobre namjere nekad nisu dovoljne da bi opravdale svaku vrstu istraživanja, pogotovo ako širu javnost može dovesti u zabludu, piše Tamara Čačev u osvrtu na dokumentarac "Hitler's DNA: Blueprint of a Dictator". Iako je ideja da se zlo može svesti na genetičku podlogu pojedinca duboko pogrešna, takvih će studija vjerojatno biti sve više.

• Naslovna ilustracija: Dvoje znanstvenika gledaju holografski prikaz molekule DNA, povezane s prikazima slavnih povijesnih ličnosti. (Nano Banana Pro)

• Dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Čačev je također članica Savjeta Ideje.hr

Ovih se dana, na britanskom Channel 4 emitirao dokumentarni film o  „tajnama“ koje krije genom Adolfa Hitlera, bombastičnog  naslova „Hitler’s DNA: Blueprint of a Dictator“ a sve povodom 80 godina od njegovog samoubojstva u berlinskom bunkeru. Obično me takvi „tračerajski“ naslovi ne privlače, budući da svi znamo da se u masovnoj produkciji dokumentaraca danas, nažalost, preferira kvantiteta umjesto kvalitete. No, činjenica da su u kreiranju materijala za ovaj projekt sudjelovali stručnjaci, molekularni biolozi s ozbiljnih institucija, privukla je moju pažnju, kao i ideja da bi možda genetika mogla pridonijeti rasvjetljavanju informacija o povijesnim ličnostima.

Za potrebe ovog dokumentarca angažirani su profesorica Turi King, genetičarka i ravnateljica Milner Centre for Evolution pri Sveučilištu u Bathu, i povjesničar Dr. Alex J. Kay, ekspert za povijest nacističke Njemačke. Uzorak DNA koji je analiziran izdvojen je iz komadića tkanine sofe na kojoj su ostali tragovi krvi nakon počinjenog samoubojstva na samom kraju travnja 1945. Čovjek bi pomislio kako je moguće da takav artefakt uopće postoji i kako se može sa sigurnošću tvrditi da se uistinu radi o Hitlerovoj krvi. Samim pogledom na tkaninu i usporedbom fotografija iz bunkera jasno je da se radi o prilično specifičnom uzorku tkanine koji se lako može prepoznati. No, kako to da  je on  danas dostupan za analizu? Nakon ulaska u Berlin, nekoliko dana nakon smrti Hitlera, Rusi su preuzeli kontrolu nad bunkerom i vrlo je malom broju ljudi dopušten ulaz. Jedan od njih bio je potpukovnik Roswell P. Rosengren, časnik za informiranje javnosti generala Dwighta D. Eisenhowera, vrhovnog savezničkog zapovjednika u Europi, koji je tom prilikom uzeo i neke „suvenire“ između ostalog i komadić tkanine sa sofe koji je kasnije naslijedio njegov sin te ga predao u fundus povijesnog muzeja Gettysburg Museum of History, dok se sama sofa nalazi u Rusiji. Ovaj je muzej, kada je tehnologija za to postala dostupna, ponudio uzorak tkanine za genomsku analizu.

No, kako biti siguran da je krv upravo Hitlerova. Za početak treba utvrditi radi li se uopće o krvi muškarca, budući da iz povijesnih izvora znamo da je u bunkeru bila i njegova životna partnerica te supruga na jedan dan, Eva Braun. Taj dio analize je danas genetičkim analizama vrlo lako utvditi. No dalje stvari postaju komplicirane jer iako znamo da se radi o krvi muškarca, kako znati da se stvarno radi o Hitlerovoj krvi. Naravno, trebalo bi imati još jedan biološki izvor DNA koji je sigurno povezan s njime, najsigurnije bi bilo da se analizira DNA potomstva ili nekog od bliske rodbine, ali Hitler nije imao djece. Ipak, kako je ova tema već neko vrijeme u medijskom prostoru već je bilo pokušaja da se pronađu takve osobe te je napravljeno obiteljsko stablo daljnjih muških rođaka koji su još živi DNA i dobivena je DNA jednog od njih. Ideja iza te studije bila je da se prati nasljeđivanje kromosoma Y unutar obitelji budući da se zna kako su „biljezi“ koje analiziramo na tom kromosomu stabilni iz generacije u generaciju muškaraca. Stoga se muška loza može generacijski lako pratiti u nekoj obitelji jer temeljem tih biljega razlikuje od muške loze neke druge obitelji. Stoga, ukoliko je na komadiću tkanine uistinu Hitlerova krv, ona će „tip“ kromosoma Y odgovarati muškoj lozi današnjih muškaraca iz njegove obitelji, pa makar i ne bili bliski srodnici. Iz provedene analize bilo je vidljivo da se tip kromosoma Y poklapa između uzorka na tkanini i Hitlerovog daljnjeg rođaka, te da se ujedno radi o rijetkoj varijanti.  Stoga je još manje vjerojatno da bi slučajno moglo doći do toga da daleki Hitlerov rođak i druga osoba čija bi krv mogla biti na tkanini imaju isti tip ovog kromosoma.

Sofa iz berlinskog bunkera. (The Gettysburg Museum of History / Facebook)

Kada je utvrđeno da se radi doista o uzorku genomske DNA Hitlera, postavilo se pitanje što bi se povijesno relevantno moglo saznati na temelju njegove genetike. Tu je priskočio povjesničar Alex J. Kay s idejom da se pokuša razjasniti njegovo etničko porijeklo te potencijalni uzroci njegove mržnje prema Židovima. Naime kružila je nepotvrđena hipoteza još iz 1920tih, kako bi uzrok mogao biti taj da i sam Hitler ima židovsko porijeklo po djedu s očeve strane. Ovakve ideje potaknuo je trač po kojem je Hitlerova baka bila sluškinja u bogatoj židovskoj obitelji te je možda imala aferu s nekim od njenih članova. Suvremene genomske analize danas nam omogućavaju da u genomu svakog pojedinca utvrdimo miks (jer najčešće se o njemu upravo i radi, kolikogod pojedinci misle da su čistokvrni pripadnici neke nacije) etniciteta koji su pridonijeli njegovom genomu. Takvom analizom utvrđeno je da u genomu Hitlera nema elemenata koji bi ukazivali na to da je netko od njegovih predaka bio židovskog porijekla.

Zatim se pristupilo sekvenciranju čitavog genoma. Već se prilično zna o Hitlerovom zdravstvenom stanju, postoje mnogi medicinski podaci i dnevnici njegovog osobnog liječnika. Uglavnom se do sada razmatralo liberalno administriranje opijata kako bi se kupirala bol od ozljede zadobivene tijekom Prvog svjetskog rata. Nije to za ondašnje medicinske uzuse bilo ništa neuobičajeno, droge su se dijelile prilično nekontrolirano, te je Hitler do kraja rata bio prilično teški ovisnik o čitavom koktelu lijekova. Međutim, ono što je autore ovog dokumentarca zanimalo bilo jest ukratko može li se iz njegovog genoma, njegovog blueprinta diktatora, kako i glasi naslov ovog projekta, iščitati sjeme zla.

Tako dolazimo do najkontroverznijeg dijela ovog dokumentarca, gdje bi većina mojih kolega vjerojatno podvukla crtu vezano uz daljnji proces ako imalo drži do integriteta struke. Odgovornost je primarno na genetičarskom dijelu autorskog tandema budući da povjesničar nema znanja koja su potrebna da se etički razmotri postavljeno pitanje. Svima iz struke je jasno da ovako formulirano istraživačko pitanje o sjemenu zla zapisanom u genomu nije naprosto moguće. Ako krenemo u logično razmatranje ovog problema, treba se najprije zapitati što zlo u pojedincu uistinu jest te da li ima nasljednu komponentu. I ovdje ćemo zapeti prije nego smo uopće započeli. Jer kako kvantitativno izmjeriti zlo, kako ga sustavno parametrizirati pa da možemo onda napraviti kohortu „zlih“ ljudi te u njihovom genomu pronaći nešto zajedničko naspram genoma „dobrih“ ljudi, i koji bi bili ti koji bi činili tu skupinu.

Psihološka svojstva osoba su u najvećoj mjeri rezultat okoliša s vjerojatno tek manjim doprinosom, da ne kažemo zanemarivim, genetike pojedinca. Danas, a lako moguće niti u budućnosti, ne znamo, i nećemo biti u mogućnosti spoznati sveukupnost genetske podloge tako fludinog svojstva kao što je sposobnost činjenja zla. Svima koji znaju osnove genetike jasno je da se radi o poligenskom svojstvu, dakle svojstvu na koje mogu utjecati na tisuće gena aktivnih bilo u trenutku ili tijekom bilokojeg momenta u razvoju našeg mozga od maternice pa sve do sredine dvadesetih kad se smatra da smo većinom formirane ličnosti. Kada se potencijalno radi o tako velikom broju faktora koji mogu kroz jako dugo vremena utjecati na pojedinca, jasno je da svaki od njih može imati samo minornu ulogu u sveukupnom utjecaju pa stoga ne možemo niti jedan od njih proglasiti „genom“ diktatora i zločinca te ga, kao bi vjerojatno javnost priželjkivala, unaprijed prepoznati kao potencijal zla u drugima. S druge pak strane, već smo u velikoj mjeri sposobni prepoznati kako nečija okolina može utjecati na nečiji duševni razvoj. S ovih premisa, dokumentarac je završen. Ili ipak nije?

Znanstvenici s Instituta Pasteur u Parizu u Hitlerovoj DNA pronašli su upravo mutaciju u genu PROK2 karakterističnu za Kallmanov sindrom. (Preuzeto iz Rajiv Kumar Yadav, Baiyu Qi, Jianping Wen, Xiaokun Gang, Santasree Banerjee, Kallmann syndrome: Diagnostics and management, Clinica Chimica Acta, Volume 565, 2025)

Autori su ipak nastavili, prvotno s relativno benignom idejom da ispitaju prisutnost mutacija koje bi ukazivale na neku monogensku bolest. Monogenske bolesti su one koje u podlozi imaju promjenu samo jednog gena te je stoga direktna veza između genotipa i fenotipa (manifestacije bolesti) prilično pravocrtna ako zanemarimo još jedan fenomen koji se u genetici naziva penetrantnost a to je da se neke mutacije ne moraju apsolutno 100% ispoljiti u fenotipu. No, ukoliko je Hitler imao neku monogensku bolest, vrlo vjerojatno bi simptomi bili već ekstenzivno opisani u dnevniku njegovog osobnog liječnika. Osim ako se ne radi o Kallmanovom sindromu, opisanom tek 1944. godine, kongenitalnom hipogonadotropnom hipogonadizmu koji između ostalog uključuje smanjene razine testosterona te stoga potencijano i poremećeni razvoj spolnih organa te moguću neplodnost. Radi se o nedostatku hormona gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRH) iz hipotalamusa koji sprječava tijelo da započne ili u potpunosti završi pubertet. To dovodi do nedovoljne proizvodnje spolnih hormona, što može uzrokovati kašnjenje ili izostanak puberteta. Tako intimne informacije najvjerojatnije nije nije imao niti osobni liječnik iz onog vremena. Zanimljivo je da ovaj sindrom često prati i nedostatak osjeta njuha, te neke druge tjelesne karakteristike, no takvih informacija također nema zabilježenih u Hitlerovoj biografiji. Istina, iz podataka otkrivenih 2010, u medicinskom kartonu dobivenom iz zatvora u Landsbergu, u kojem je Hitler boravio 1923. stoji da mu desni testis nije bio spušten, no to nije nikakva rijetkost niti specifično ukazuje na Kallmana. Ipak, znanstvenici s Instituta Pasteur u Parizu u Hitlerovoj DNA pronašli su upravo mutaciju u genu PROK2 karakterističnu za ovaj sindrom.

I tu prestaje dokumentarac i počinje tračeraj jer „naravno“ da sve što je Hitler ikada napravio, sve njegove motivacije, njegov privatni život, sve to je pogonjeno činjenicom da je imao Kallmanov sindrom. Pa su tako reminiscencije njegovog cimera tijekom adolescencije u Beču odjednom poprimile sasvim nadnaravnu dimenziju, a radi se o izjavi da Hitlera žene nisu uopće interesirale, makar im je, koliko god nam to čudno izgledalo iz današnje perspektive, ipak bio drag. Očito je nažalost imao onaj  „je ne sais quoi“  faktor, ne samo na mase, nego i u neposrednom kontaktu, pa su se žene bile spremne čak i ubiti zbog njega. Prisjetimo se tragične sudbine jedne od sestara Mitford. Navodno ga nitko nije vidio niti u kupaćem kostimu. A nije niti zasnovao obitelj kako je to uobičajeno. Neki su pak u Hitlerovom izričaju kojim je pisan Mein Kampf pronašli signale potisnutog spolnog razvoja. Stoga mnogi smatraju da je i veza s Evom Braun bila platonske naravi. A što reći, ako tako kažu njegovi prijatelji i stručnjaci, onda je valjda tako.

Zatim je DNA poslana na Sveučilište Aarhus u Danskoj kako bi se pokušala pronaći genetska podloga za neka kompleksnija poligenska svojstva poput neurorazvojnih i psihijatrijskih bolesti. Ideja je bila da se ispita prisutnost genetičkih varijanti koje su na temelju velikih asocijacijskih studija na kohortama oboljelih povezane s tim patologijama. Pripazite jer sada ulazimo na teritorij statistike i vjerojatnosti, korelacije a ne nužno i kauzacije. Ukoliko je u genomu Hitlera prisutna jedna ili više genetskih varijanti, moguće je za njega izraditi tzv. poligenski rizik, parametar koji odražava procijenjenu genetsku predispoziciju pojedinca za određeni fenotip i može se koristiti kao prediktor tog fenotipa. On daje procjenu vjerojatnosti da će pojedinac imati određeno svojstvo isključivo na temelju genetike, bez uzimanja okolišnih čimbenika u obzir; a uobičajeno se računa kao ponderirani zbroj alela povezanih s tim svojstvom. Nakon provedenih analiza na danskom sveučilištu utvrđeno je kako ga njegov poligenski rizik svrstava u top 1% osoba s rizikom za razvoj shizofrenije, autizma i bipolarnog poremećaja. To znači da bi njegov poligenski rizik za shizofreniju, autizam i bipolarni poremećaj, uspoređen s genomskim profilima trideset tisuća Danaca za koje je ova institucija imala podatke, bio viši nego kod 99% današnje populacije Danske. Prosječan čovjek, naravno, odmah pomišlja kao je vjerojatno imao sve tri dijagnoze, što je daleko od istine. Tek ovdje su se autori dokumentarca počeli ozbiljnije ograđivati navodeći kako poligenski rizik nije dijagnostičko sredstvo. Pojednostavljeno, nema nikakvu praktičnu vrijednost ukoliko ne postoje primarni klinički podaci, jer radi se o statističkoj distribuciji koja se temelji na gomili ljudi, no njena je dijagnostička vrijednost za konkretnog pojedinca nikakva bez kliničke manifestacije. Da ne govorimo o stigmatiziaciji osoba koje uistinu imaju ove bolesti, zaključak koji bi također prosječan gledatelj dokumentarca mogao izvesti na temelju ovakvog vođenja cijele priče.

Ideja da se zlo može svesti na genetičku podlogu pojedinca je duboko pogrešna i zbog toga jer je u osnovi prikriveno amnestirajuća: to nisam ja, to je moja DNA.

Ideja da se zlo može svesti na genetičku podlogu pojedinca je duboko pogrešna iz razloga koje sam pokušala objasniti ovim tekstom ali i zbog toga jer je u osnovi prikriveno amnestirajuća: to nisam ja, to je moja DNA. Zvuči glupavo već kad to izgovorite, bez obzira na sličnost s jednom općepoznatom reklamom. Malo manje pogrešno jest razmišljati kako to nije do osobe već teških  životnih okolnosti. Jer za primjer jednog teškog djetinstva kakvog je imao Hitler, imamo na tisuće primjera ljudi koji u istim takvim teškim životnim okolnostima nisu postali ideolozi zla i masovni ubojice. Stoga, ma koliko se genetičarka King u svakom svom intervjuu trudila opravdati ova istraživanja znanstvenom znatiželjom i tehnološkim mogućnostima, te znanstvenom publikacijom koja bi trebala uskoro izaći, ukoliko je hipoteza istraživanja kao i premisa naslova dokumentarca u osnovi kriva, nikakva naknadna objašnjavanja ne mogu ispraviti ono što prosječni (ne)zainteresirani  konzument može iz ovakvog uratka potencijano zaključiti. Iako će ovakvih studija biti vjerojatno sve više, te postoji i benigni primjer sekvenciranja Beethovenovog genoma kojim se opet nastoji proniknuti u genetsku pozadinu njegovih dokumentiranih medicinskih stanja, dobre namjere nekad nisu dovoljne da bi opravdale svaku vrstu istraživanja, pogotovo ako se širu javnost može dovesti u zabludu.

• Dodatna literatura

1) Begg TJA, Schmidt A, Kocher A, Larmuseau MHD, Runfeldt G, Maier PA, Wilson JD, Barquera R, Maj C, Szolek A, Sager M, Clayton S, Peltzer A, Hui R, Ronge J, Reiter E, Freund C, Burri M, Aron F, Tiliakou A, Osborn J, Behar DM, Boecker M, Brandt G, Cleynen I, Strassburg C, Prüfer K, Kühnert D, Meredith WR, Nöthen MM, Attenborough RD, Kivisild T, Krause J. Genomic analyses of hair from Ludwig van Beethoven. Curr Biol. 2023 Apr 24;33(8):1431-1447.e22.

2) King TE, Fortes GG, Balaresque P, Thomas MG, Balding D, Maisano Delser P, Neumann R, Parson W, Knapp M, Walsh S, Tonasso L, Holt J, Kayser M, Appleby J, Forster P, Ekserdjian D, Hofreiter M, Schürer K. Identification of the remains of King Richard III. Nat Commun. 2014 Dec 2;5:5631.

3) Torkamani A, Wineinger NE, Topol EJ. The personal and clinical utility of polygenic risk scores. Nat Rev Genet. 2018 Sep;19(9):581-590.