Senshoubyou – bolest pobjede. Samopouzdanje koje vodi u deluziju i poraz

Japanski lideri u Drugom svjetskom ratu privatno su bili svjesni ludila u koje se upuštaju, no u javnosti, na grupnim sastancima pretvarali su se u "jastrebove" koji su se takmičili u ratobornosti, piše Oleg Maštruko u eseju o "bolesti pobjede". Nakon niza spektakularnih pobjeda, Japanci su trebali stati nakon bitke kod Koraljnog mora, no oni su tada krenuli planirati svoju najambiciozniju operaciju dotad, koja će označiti početak kraja njihove dominacije na Pacifiku.

• Naslovna fotografija: Bitka kod Midwaya, dim se uzdiže iz američkog nosača Yorktown. (CC0)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti.

U ovom nastavku epizoda iz povijesti ratovanja nećemo se baviti samo jednom bitkom, već širim fenomenom – što kada neobuzdano samopouzdanje dovede do neobjektivne ocjene vlastitih i protivničkih sposobnosti i mogućnosti?

Povijest ljudskih sukoba, i povijest općenito, obiluju takvim primjerima. Custer kod Little Big Horna, Napoleon u napadu na Rusiju, Sile osovine u napadu na CCCP, ili u manjem primjeru – u bitci na Neretvi, Amerikanci u Vijetnamu, Francuzi u Vijetnamu, Kinezi u Vijetnamu, Talijanski ulazak u WW1, Talijanski ulazak u WW2, i tako daje i tako dalje i tako dalje… Reklo bi se da imamo i neke uzorke koji se ponavljaju?

Potučen, Napoleon je kod povlačenja iz Rusije, na smrznutim cestama negdje istočno od Berlina, procijedio – “Du sublime au ridicule il n’y a qu’un pas.” Od nečeg sublimnog, uzvišenog, rafiniranog, do ridikuloznog – samo je jedan korak. Da, prijatelju! Ovu izjavu – meni osobno jedan od top 5 citata ikad – zabilježio je Dominique-Georges-Frédéric Dufour de Pradt, francuski svećenik, diplomat i povjesničar, u to vrijeme Napoleonov veleposlanik u Varšavi.

Postoji i neslužbeni termin za fenomen o kojem govorimo – bolest pobjede, victory disease.

Za najzanimljiviji i najbolji primjer odabirem, dakako, Japance u WW2. Njihov je primjer tako dubok, dugotrajan i gotovo filozofski, da zavređuje posebnu analizu. Oni su, ili barem pametniji među njima, naime, točno znali u što se upuštaju i očekivali kako bi to moglo završiti. A ipak su se upustili. Fatalizam, s notom šintoističkog pogleda na svijet? Zen koan u trajanju šest mjeseci ili godine dana? Priča o žabi i škorpionu, i neizbježnosti sudbine?

Japanci imaju i posebnu riječ – senshoubyou.

Senshoubyou se može manifestirati u bilo kojem području gdje uspjeh zaslijepi aktere, dovodeći do pogrešnih odluka. (CC0)

Senshoubyou (戦勝病, japanski za „bolest pobjede“) je izraz koji opisuje stanje prekomjernog samopouzdanja, arogancije ili samozadovoljstva koje nastaje nakon niza vojnih ili drugih uspjeha, što često dovodi do katastrofalnih poraza zbog podcjenjivanja protivnika, zanemarivanja promjena u okolnostima ili neprilagođivanja strategije. Ovaj fenomen karakterizira uvjerenje u vlastitu nepobjedivost, ignoriranje obavještajnih podataka i nesposobnost anticipiranja novih taktika ili promjena u dinamici sukoba. Izraz potječe iz japanskog konteksta, posebno povezanog s japanskim vojnim kampanjama tijekom Drugog svjetskog rata, ali se primjenjuje i šire, uključujući vojne, poslovne i psihološke kontekste. Senshoubyou se može manifestirati u bilo kojem području gdje uspjeh zaslijepi aktere, dovodeći do pogrešnih odluka.

Prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Japan se suočavao s ključnom strateškom dilemom: hoće li usmjeriti svoje ekspanzionističke ambicije prema sjeveru, protiv Sovjetskog Saveza, ili prema jugu, prema britanskim i nizozemskim kolonijalnim posjedima u jugoistočnoj Aziji. Sve to, uz zadatost beskonačnog rata u Kini, u kojeg su se upleli još 1931., a „službeno“ od 1937., i iz kojeg nisu vidjeli izlaza.

Odluka gdje napasti bila je povezana s japanskim ciljevima osiguravanja prirodnih resursa, posebice nafte, gume i minerala, potrebnih za održavanje industrijske i vojne moći. Unutarnje političke i vojne podjele, posebice između carske vojske i mornarice, dodatno su komplicirale proces donošenja odluka, dok su vanjski čimbenici, poput poraza kod Nomonhana i međunarodnih sankcija, prisilili Japan na riskantan put prema ratu s zapadnim Saveznicima.

Japanska carska vojska bila je zagovornik strategije Hokushin-ron (Sjeverni put), koja je predviđala ekspanziju prema sjeveru, u Mandžuriju i dalje prema sovjetskom Dalekom istoku. Ovaj smjer bio je privlačan jer je obećavao kontrolu nad resursima i potencijalno slabljenje Sovjetskog Saveza, viđenog kao dugoročna prijetnja, još od Rusko Japanskog rata 1905. Međutim, ovaj plan doživio je težak udarac 1939. tijekom bitke kod Nomonhana na granici Mandžurije i istočne Mongolije. (Mongolija je tada bila praktično protektorat Sovjetskog Saveza.)

Japanska carska vojska pretrpjela je katastrofalan poraz u srazu sa sovjetskom vojskom pod zapovjedništvom Georgija Žukova. (CC0)

Japanske snage, suočene sa sovjetskom vojskom pod zapovjedništvom Georgija Žukova, koji će kasnije svjetsku slavu steći kod Moskve i Berlina, pretrpjele su katastrofalan poraz. Sovjetska kombinacija tenkova, topništva i zračne podrške razbila je Japance, otkrivajući slabosti japanske kopnene vojske u modernom mehaniziranom ratovanju. Poraz kod Nomonhana oslabio je povjerenje u sjevernu strategiju.

Nasuprot vojsci, japanska imperijalna mornarica zagovarala je strategiju „Nanshin-ron“ (Južni put), usmjerenu na britanske i nizozemske kolonije u jugoistočnoj Aziji, posebice Malaju, Borneo i Nizozemsku Istočnu Indiju. Ove regije bile su bogate naftom, gumom i drugim sirovinama ključnim za japansku ekonomiju, koja je bila pod sve većim pritiskom zbog američkih sankcija i embarga na naftu uvedenih zbog rata u Kini. Južni smjer nudio je brži pristup resursima, ali je nosio ogromne rizike, uključujući neizbježan sukob s Velikom Britanijom, Nizozemskom i, daleko najkritičnije – Sjedinjenim Američkim Državama. Mornarica je bila svjesna da bi rat s ovim silama zahtijevao brze i odlučujuće pomorske pobjede, ali i dugoročnu sposobnost obrane proširenih teritorija, što je bila zastrašujuća perspektiva s obzirom na ograničene japanske resurse.

Unutarnji sukob između kopnene vojske i mornarice bio je ključni faktor u japanskom donošenju odluka. Vojska, dominantna u političkom životu Japana, bila je opsjednuta kopnenom ekspanzijom i sukobom s Rusijom, dok je mornarica, odgovorna za pomorske operacije, bila pragmatičnija i svjesna svojih ograničenja. Ove dvije grane često su djelovale kao suparnici, s različitim prioritetima i vizijama budućnosti. Vojska je prezirala mornarički oprez, dok je mornarica smatrala vojnu strategiju preambicioznom i neodrživom. Ovaj sukob doveo je do impulzivnog donošenja odluka, gdje su kompromisi često bili vođeni političkim pritiscima, a ne strateškom logikom. Mornarica, unatoč svojoj moći i prestižu, često je bila prisiljena popustiti pred ultranacionalistima iz redova kopnene vojske i vlade koji su zahtijevali agresivnu ekspanziju.

­­

Legendarni Isoroku Yamamoto, veliki realist i čovjek koji je dobro poznavao Ameriku. (CC0)

Mornarica je bila svjesna da bi sukob s američkom mornaricom vjerojatno bio strašan. Admirali poput Isorokua Yamamota upozoravali su da Japan može postići samo kratkoročne pobjede, ali da nema kapaciteta za produženi rat. Štoviše, mnogi japanski mornarički časnici, pa i sam Yamamoto, proveli su neko vrijeme u periodu između dva rata u SAD, na školovanju, u profesionalnim ili privatnim posjetima, poznavali su Ameriku a neki su imali i prijatelje tamo. Općenito, duh japanske mornarice drastično se razlikovao od duha armije, tj kopnene vojske.

Yamamotov poznati citat o tome kako će se odvijati rat glasi – „rasturam šest mjeseci i ostvarujemo pobjedu za pobjedom, a nakon toga gubimo rat“ (u nekim verzijama – nakon toga ne očekujem uspjeh). „Rasturam“ je moj slobodni prijevod „I run wild“ – po Ronaldu Spectoru, japanski izvornik nažalost ne znam.

Unatoč tom pesimističnom, ili realističnom pogledu na stvari, mornarica je bila pod ogromnim pritiskom domaće politike i vojske, koja je forsirala agresivnu vanjsku politiku. Američki embargo na naftu 1941. dodatno je pogoršao situaciju, stavljajući Japan pred izbor: ili popustiti američkim zahtjevima i povući se iz Kine, što je bilo politički neprihvatljivo, ili krenuti u rat kako bi osigurao resurse na jugu. Mornarica, iako nesklona ratu, na kraju je pristala na plan napada na Pearl Harbor, videći ga kao jedini način za neutralizaciju američke prijetnje u početnoj fazi rata.

Japan je ulazio u rat znajući da njegov uspjeh ovisi o brzim pobjedama i nesposobnosti Saveznika da se oporave, odnosno brzom slamanju njihovog morala i volje za rat.

Bilo je onih koji su smatrali da se Amerika, i sama nekad kolonija koja je ratom izborila nezavisnost, ne bi trebala postavljati kao zaštitnik tuđih kolonijalnih interesa

Što se tiče Amera, oni se i nisu trebali miješati, nitko nije dirao ništa njihovo. Japancima je glavni cilj bio Nizozemska Istočna Indija, to jest današnja Indonezija, zbog nafte i sirovina. Ameri su, međutim, cijelo vrijeme bili glavni zaštitnik Kine, a nakon japanskih prijetnji, i zapadnih kolonijalnih sila – Nizozemske i Britanije. Ovo, zapravo, i nije išlo posve glatko, na unutrašnjopolitičkom planu bilo je onih koji su smatrali da se Amerika, i sama nekad kolonija koja je ratom izborila nezavisnost, ne bi trebala postavljati kao zaštitnik tuđih kolonijalnih interesa. I nakon rata, kad su u Kini prevladali komunisti, neki komentatori su smatrali kako je cijeli fajt na Pacifiku bio pogrešan, i protiv krivog neprijatelja. Japance je, po tom tumačenju, trebalo pustiti da se „nahrane“ nizozemskim i engleskim sirovinama, bez miješanja, a ni oko Kine se nije trebalo petljati, ako je već suđeno da postane komunistička.

No, kada su Amerikanci jasno rekli da će braniti tuđe posjede, i inzistirati na povlačenju iz Kine, Japancima je bilo jasno da njih, kao najjačeg neprijatelja, treba udariti prve.

Japanski plan bio je uzeti Amerikancima Filipine, Nizozemcima teritorij današnje Indonezije, Britancima Malaju, i dva krunska dragulja, Singapur i Hong Kong, te Australcima Rabaul i Novu Gvineju, uz to i ponešto manjih ciljeva i otoka, i tada – stati. Napraviti obrambeni perimetar i braniti ga dok Saveznici ne izgube volju da ga osvajaju. Zapravo, tijekom postupka osvajanja navedenih ciljeva, ideja je bila usput nanijeti tako bolne udarce neprijatelju, da će izgubiti volju već i u toj fazi.

Zanimljivo je kako su Japanski lideri, i civilni i vojni, bili jedne osobe privatno, a druge javno. Privatno, a to znači u vlastitim dnevničkim zapisima ili razgovorima 1:1, bili su itekako svjesni ludila u koje se upuštaju, i prema Kini, a pogotovo kasnije prema SAD. Konačno, bili su to pametni ljudi iz zemlje s jednim od najviših prosjeka inteligencije na svijetu. Bili su jako oprezni i itekako svjesni jako malih šansi koje imaju u srazu s Amerikom.

Javno, a to znači na grupnim sastancima raznih vladinih kabineta, kriznih stožera, generalštabova i slično, ti razumni ljudi pretvarali su se u „jastrebove“ koji su se takmičili u ratobornosti i guranju zemlje u rat. Nitko si od njih nije želio dopustiti da ga vide kao „slabića“, da izgubi obraz… Ovo je dijelom učinak specifično japanske kulture, zatim i istočnjačke kulture koja naginje kolektivizmu, ali konačno – dijelom je i karakteristika svih ljudi svuda.

­­

Chuichi Nagumo, stara iskusnjara, i zapovjednik Kido Butai u prvom dijelu rata – neki mu zamjeraju manjak vještine u baratanju mornaričkom avijacijom, ja se ne bih složio. (CC0)

Rat je otvoren legendarnim napadom na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote na otoku Oahu, na Havajima. Japanska mornarica je potiho dovela kompletan Kido Butai, udarnu flotu šest najvećih nosača aviona, prilazom sa sjeverozapada, znajući da su u tom smjeru američke patrole najrjeđe.

Na opis samog napada u ovom tekstu nećemo trošiti previše prostora, gotovo svatko zna za Pearl Harbor, makar u općim crtama – šest velikih flotnih nosača najveća je koncentracija pomorske avijacije do tada u povijesti, a ostala je to i dugo nakon Pearl Harbora. (Porediti s napadom na Taranto, što smo opisali u jednom od prethodnih epizoda ovog serijala na Ideje.Hr.) Masakr u luci bio je ogroman, ali ipak manji nego je mogao biti da su Japanci uspjeli na spavanju uloviti i američke nosače aviona, a ne samo bojne brodove.

Samo nekoliko sati nakon Pearl Harbora, japanske zračne snage izvele su razorni napad na Clark Field, glavnu američku zračnu bazu na Filipinima. Unatoč upozorenjima o mogućem napadu, američki zrakoplovi, uključujući velik broj lovaca P-40 i bombardera B-17, bili su zatečeni na zemlji zbog loše koordinacije i kašnjenja u pripremi. Japanski bombarderi i lovci Zero, poletjevši s baza na Formozi (današnji Tajvan), izveli su precizan napad, uništivši gotovo polovicu američkih zrakoplova u bazi i značajno oslabivši sposobnost za obranu Filipina.

Mornarička baza Cavite u plamenu. Unatoč hrabrom otporu filipinskih i američkih vojnika, nedostatak zračne podrške i ograničeni resursi prisilili su savezničke snage na povlačenje. (CC0)

Nakon uništenja avijacije na Clark Fieldu, japanske snage započele su invaziju Filipina, iskrcavši se na sjeveru Luzona 10. prosinca 1941. i brzo napredujući prema Manili. General Douglas MacArthur, zapovjednik savezničkih snaga, suočio se s odlično pripremljenim i motiviranim japanskim trupama pod vodstvom generala Masaharu Homme. Unatoč hrabrom otporu filipinskih i američkih vojnika, nedostatak zračne podrške i ograničeni resursi prisilili su savezničke snage na povlačenje prema poluotoku Bataan i otoku Corregidor. Do travnja 1942, nakon opsade Bataana i pada Corregidora, Japan je učvrstio kontrolu nad Filipinima.

Osim na Filipinima, kopnena vojska igrala je ulogu i u Britanskoj Malaji. Invazija je započela kopnenim putem, iz Japancima (prisilno) prijateljskog Tajlanda, ali i brodskim iskrcavanima na istoku Malajskog poluotoka. Upravo ova iskrcavanja trebali su napasti britanski bojni brodovi.

Ujutro 10. prosinca 1941, Force Z pod zapovjedništvom admirala Toma Phillipsa: bojni brodovi Prince of Wales, ponos mornarice, i Repulse, s nekoliko razarača – plovili su Južnokineskim morem s ciljem zaustavljanja japanske invazije Malaje. Japanske snage već su se iskrcale na obalu Kota Bharua i drugih područja Malaje, započevši brzo napredovanje prema Singapuru. Bez zračne zaštite, britanski brodovi bili su ranjivi. Japanska imperijalna mornarica, odnosno mornarička avijacija, pripremila je napad koji će označiti prekretnicu u kampanji, pa i cijeloj povijesti ratovanja.

Potapanje Prince of Walesa i Repulsea – dotad neviđen trijumf mornaričke avijacije.

Japanski dvomotorni zrakoplovi mornaričke avijacije, bazirani na kopnu, Mitsubishi G3M i G4M – savezničke oznake Nell i Betty – napali su Force Z u nekoliko valova, torpedima i bombama. U roku od nekoliko sati, oba broda su potopljena, s velikim gubicima među posadama. Japanske kopnene snage nastavile su iskrcavanje i napredovanje, a cijela operacija odjeknula je svijetom – prvi put u povijesti ratovanja bombarderi bazirani na kopnu potopili su tako goleme mete, i to ne jednu nego dvije, i to ne bilo koji britanski brod već Prince of Wales!

I uza sva uspješna iskrcavanja japanska armija u Malaji je bila brojčano manja od britanskih branitelja, odnosno njihovih indijskih i australskih trupa. Unatoč tome, uz izuzetnu upornost i visok moral, potiskivali su jedinice Commonwealtha do samog Singapura. Singapur je bio tvrđava, doduše spremniji za napad s mora nego s kopnene strane, ali očekivalo se da opstane – do daljnjeg, pogotovo protiv snaga koje su bile brojčano slabije.

Pregovori u Singapuru – Yamashita (lijevo, sjedi) je doslovno lupio šakom o stol i poplašio britanskog generala Percivala metodama bullyinga, tako da je ovaj odmah predao Singapur, unatoč brojčanoj premoći na strani Engleza. (CC0)

U pregovorima japanskog generala Yamashite i engleskog Percivala, Yamashita je totalno dominirao, i riječima i gestama uvjerio Percivala da kapitulira, sada i odmah! Percival, koji na snimkama izgleda kao preplašeni štreber pred školskim bullyjem predao je grad bez čak i simboličnog pokušaja da ga barem neko vrijeme brani.

Winston Churchill nazvao je pad Singapura 15. veljače 1942. „najgorom katastrofom i najvećom kapitulacijom u britanskoj povijesti“. U memoarima je opisao šok i razočaranje zbog brzog japanskog napredovanja i neočekivanog kolapsa obrane, posebice jer je Singapur smatran neosvojivom tvrđavom Britanskog Carstva. I Hong Kong je pao, još brže, ali na manje sraman način.

Japanci su se činili nezaustavljivima, i svojim neprijateljima, a i samima sebi, a da su od Yamamotovih najavljenih šest mjeseci prošla tek nešto više od dva.

Osokoljena, japanska mornarica proširila je operacije na Indijski ocean. U proljeće 1942., flotila s par nosača aviona (dio se nakon Pearl Harbora vratio u Japan ili je poslan u druge operacije), predvođena admiralom Chuichijem Nagumom, pokrenula je niz prepada na britanske baze na Cejlonu (današnja Šri Lanka) i obližnje pomorske rute. Ove operacije, uključujući napade na Colombo i Trincomalee u travnju 1942., bile su dio šire strategije za neutralizaciju britanske Istočne flote. Japanski zračni napadi izazvali su značajne gubitke, potopivši nekoliko britanskih brodova, uključujući par krstarica i manji nosač aviona.

Kakav je strah nastao među saveznicima, govori i to što su Britanci pokrenuli operaciju zauzimanja – Madagaskara, dakle otoka kod same Afrike. Madagaskar je do rata bio francuski, a početkom 1942. lokalna kolonijalna administracija bila je vjerna kvislinškom vichyjevskom režimu, pa su Englezi to smatrali nužnim uzeti pod svoje – zbog straha od Japanaca! Japanci i jesu napali Madagaskar, no samo mini-podmornicama, bez iskrcavanja ili avijacije.

Ovi prepadi nisu samo demonstrirali japansku pomorsku i zračnu snagu, već su imali i šire posljedice, potkopavajući britanski ugled u kolonijalnoj Indiji i potičući nacionalističke pokrete.

Nizozemska krstarica De Ruyter u suludo hrabrom, ali u konačnici uzaludnom boju u Javanskom moru. (CC0)

Bitka u Javanskom moru krajem veljače 1942, najveća bitka površinskih brodova od Jutlanda 1916., bila je jedan od najtragičnijih i najherojskijih trenutaka nizozemske povijesti. Pokušajte se staviti u situaciju Nizozemaca na Javi, recimo. Vaša matična zemlja brzo je pregažena Hitlerovim hordama u proljeće 1940, ali vi još držite izolirane, daleke baze u ovoj koloniji, sa šačicom vojnika i zastarjelim oružjem. Svi znaju da se sprema japanski napad, jer je upravo Indonezija ono što Japancima najviše treba – bogata je sirovinama, naftom, kaučukom, rižom, mineralima… Ipak, kapitulacija nije opcija. Spremate očajnički otpor.

Saveznici su se u ovoj regiji organizirali kao tzv ABDACOM – ABDA dolazi od American, British, Dutch and Australian, a COM je jednostavno komanda. ABDA flota skupljena je s koca i konopca: par britanskih krstarica i razarača druge klase, koji su pobjegli iz Singapura, par američkih brodova u još gorem stanju (s izuzetkom krstarice Houston), par australskih krstarica, te sve što se moglo skupiti od nekada slavne Nizozemske mornarice – nekoliko krstarica i razarača.

ABDA flota predvođena je nizozemskim kontraadmiralom Karelom Doormanom. Doorman i Nizozemci znaju da je ovo njihov „last stand“, zadnja bitka, nemaju se više gdje povući, kao partizani na Sutjesci, skupo će prodati svoju kožu!

Doorman isplovljava iz Surabaje, s namjerom da obiđe japanske ratne brodove i udari na konvoj s transportnim brodovima koji nose invazijske snage i njihove zalihe. Japanci su u čudu – ova šarena hrpica starih brodova, s umornim posadama koje govore različitim jezicima, misli udariti na naše najbolje krstarice i razarače? (Na jednom od japanskih brodova, razaraču Amatsukaze, kapetan je bio Tameichi Hara, čija je knjiga Destroyer Captain kasnije postala klasik japanskih ratnih memoara.)

Bitka traje cijelo popodne i večer, i svodi se na niz očajničkih pokušaja ABDA flote da zaobiđe japanske krstarice i dopre do transportnih brodova. Kod svakog pokušaja ABDA gubi po brod ili dva, ali pokušava opet, sve slabija i sa sve manjim šansama za uspjeh. Japanski razarači i krstarice, uz podršku svojih tehnološki vrlo naprednih torpeda dugog dometa, eliminiraju savezničke brodove. Kako kaže pomorski povjesničar Vincent O’Hara: „Tijekom Drugog svjetskog rata nijedan drugi admiral nije vodio veliku pomorsku bitku s tako turobnom odlučnošću koju je Doorman pokazao u vođenju ove bitke.“

Doorman, na mostu krstarice De Ruyter, zapovjednog broda Nizozemske mornarice i ABDA flote, izdaje zapovijed: „Svi brodovi, slijedite me!“ dok vodi svoju flotu u gotovo samoubilački juriš. U četvrtom ili petom pokušaju probijanja do konvoja De Ruyter i Java potopljeni su, negdje oko ponoći, a Doorman je poginuo zajedno s većinom svoje posade. Sva ova očajnička žrtva, uspjela je odgoditi iskrcavanje na Javu za jedan jedini dan!

I brodovi koji su preživjeli pakao bitke u Javanskom moru, uglavnom su lovljeni jedan po jedan, u danima što su uslijedili.

Teritorij pod kontrolom Japana na vrhuncu širenja, i senshoubyoua.

Do svibnja 1942, dakle, Japanci su zabilježili niz pobjeda toliko nadmoćnih, toliko uvjerljivih, gotovo nevjerojatnih, i protiv toliko raznolikih a često i brojčano jačih neprijatelja, da možemo shvatiti gdje se rodio senshoubyou. Osnovna ideja – osvojit ćemo stvari s popisa, i zatim uspostaviti obrambeni perimetar, nekima se sada činila previše skromnom. Točku u kojoj će zaustaviti osvajanja i zahvat tog perimetra, stalno su pomicali dalje i dalje. Idemo uzeti još poneki otok, još neki teritorij! Glavni predstavnik ovog razmišljanja u redovima mornarice bio je admiral Matome Ugaki. Uz to, Doolittleov napad na Tokio, iako simboličan i gotovo bezopasan, izazvao je iracionalnu reakciju japanskog vodstva, potaknuvši ih na daljnju ekspanziju umjesto obrane.

No, prisjetimo se proročanskih riječi najsposobnijeg japanskog admirala – Yamamota…. Šest mjeseci rasturanja, i onda gubimo rat.

Pritom, spomenimo i kako su Japanci na svojim brodovima konzistentno podcjenjivali kontrolu štete, damage control. Usmjereni na apsolutnu ofanzivu, nisu razmišljali o krpanju štete, a niti o tako „nezanimljivim“ aktivnostima kao što je recimo obrana od podmornica. Japanski brodovi često su tonuli nakon relativno skromnih oštećenja, s kojima bi brodovi drugih mornarica došli do luke.

Prvi značajniji problemi pojavili su se u bici u Koraljnom moru početkom svibnja. Bio je to prvi sukob nosača aviona na otvorenom moru, gdje strane nisu imale nikakav vizualni kontakt. Borba se odvijala isključivo putem zračnih napada s nosača zrakoplova.

Američki veliki nosač aviona Lexington, u plamenu i tone, za vrijeme bitke u Koraljnom moru. (CC0)

Japan je, pod zapovjedništvom admirala Inouea, planirao invaziju Port Moresbyja na Novoj Gvineji kako bi ugrozio savezničke baze u Australiji. Američke snage, predvođene admiralom Fletcherom, presrele su japansku flotu nakon dešifriranja njihovih komunikacija. S američke strane sudjelovali su nosači Lexington i Yorktown, s japanske Shōkaku i Zuikaku, veliki flotni nosači, vjerojatno najbolji u japanskoj floti, te mali pomoćni nosač Shoho.

Bitka je završila taktičkom pobjedom Japana zbog većih gubitaka Saveznika, uključujući potapanje nosača Lexington i oštećenje Yorktowna, dok su Japanci izgubili laki nosač Shōhō i pretrpjeli oštećenja na Shōkakuu. Međutim, japanska invazija Port Moresbyja je zaustavljena, čime je Australija ostala sigurna od izravne prijetnje i čime su Japanci doživjeli prvi „reality check“ u vezi svoje, stvarne ili percipirane, nadmoći i nepobjedivosti.

U retrospektivi, Japanci su trebali stati tada.

U stvarnosti, ne samo što nisu stali, već su krenuli planirati svoju najambiciozniju operaciju dotad – operaciju MI, napad na Midway.

Midway je sićušan atol na samom kraju lanca Havajskog otočja. Ukupna površina mu je nešto veća nego našeg Biševa – jednog od čak i nama najmanjih otoka.

Zašto Midway? Yamamoto je zaključio da Ameri nisu dobili dovoljno šamara, i da ih treba namamiti na veliki sukob flota protiv flote, nosači, bojni brodovi…. Sve! Da bi uspio u tome naumu, morao je napasti točku koju Amerikanci ne mogu prepustiti bez borbe, za koju se moraju tući, sa svime što imaju – izvući će ih na otvoreno, i poraziti! Midway, ma kako sitan bio, bio je ta točka. Ako ga Japanci uzmu, imaju bazu na dohvat Pearl Harbora i ostatka Havajskog otočja. (To što bi ta baza bila neodrživa na duži rok, zasad ćemo zanemariti.)

­­

Kapetan Kuroshima, „Bog operacija“, stvarao svoje planove nakon dugih seansi meditacije, gol u svojoj kabini, uz opijanje, pušenje i paljenje tamjana. (CC0)

Kako slikovito opisuje Walter Lord, u japanskom planiranju ključnu ulogu imao je kapetan Kameto Kuroshima, poznat kao „Bog operacija“, koji je stvarao svoje planove nakon dugih seansi meditacije, gol u svojoj kabini, uz opijanje, pušenje i paljenje tamjana, u tradiciji srednjovjekovnog ratnika-monaha Musashija. Nije se prao, nije se ženio, ali je imao mistični utjecaj na generacije Japanaca, uključujući samog Yamamota.

Plan koji je nastao bio je dostojan Kuroshiminog ugleda. Neobično kompleksna koreografija, koja je uključivala 16 različitih skupina brodova koje su morale djelovati u savršenoj koordinaciji, međusobno udaljene tisućama milja, na različitim krajevima najvećeg oceana na Zemlji.

Plan se temeljio i na optimističnim obavještajnim podacima koji su sugerirali da su Enterprise i Hornet jedini nosači aviona u tom trenutku dostupni Pacifičkoj floti. Tijekom bitke u Koraljnom moru Lexington je potopljen, a Yorktown pretrpio je toliko štete da su Japanci vjerovali da je i on izgubljen. Međutim, nakon brzih popravaka u Pearl Harboru, Yorktown je isplovio i na kraju odigrao ključnu ulogu kod Midwaya.

Samu bitku kod Midwaya nećemo opisivati u detalje, to bi bila tema za zaseban tekst. Japanci su izgubili sva četiri velika nosača aviona koja su doveli na bojno polje, Ameri su izgubili nosač Yorktown, oštećen u bici u Koraljnom moru, na brzinu popravljen, poslan u borbu i tamo teškom mukom potopljen.

Očekivana posljedica koju je Yamamoto predvidio. Japanski ministar vanjskih poslova Mamoru Shigemitsu potpisuje predaju 1945. na USS Missouriju. (CC0)

Kompletan debakl, i kraj iluzije o nepobjedivosti.

Japan se od Midwaya nije nikad oporavio. Manjih taktičkih pa i operativnih pobjeda je bilo još, ali od lipnja 1942. Japan je u strateškom uzmaku. Ideja o čuvanju perimetra na oceanu mnogo je teža kad si u jednom danu ostao bez četiri – od tada dostupnih šest – velikih nosača aviona, a proizvodni kapaciteti su ti za red ili dva veličine slabiji od neprijatelja.

Yamamoto je predviđao niz pobjeda u trajanju od šest mjeseci, i onda „gubimo rat“. Rat je počeo 7. prosinca, Midway je bio 4. lipnja. Veliki admiral bio je gotovo u dan točan. Nezahvalno je biti realist u vremenima senshoubyoua.