Ljubav nije bila dio njezinog svijeta: sjećanje na Joan Didion.

U 87. godini umrla je velika američka književnica Joan Didion. Pozivajući se na njezinu najžešću kritičarku Hana Samaržija piše: Didion je fokus na estetsko uvijek birala iznad ishitrenih emocionalnih ocjena, jer za empirijsko i estetsko možemo biti sigurni da je stvarno. Njezina tema nikad nisu bili hipiji niti zvijezde šezdesetih nego uvijek ona sama, prikrivena slojevima lažnih subjekata koji su služili kao katalizator za uvide u to što znači biti misleće ljudsko biće.

• Naslovna fotografija: Joan Didion iz razdoblja beskrupuloznog opisa kulture hipija i vodećih osoba tog doba (Foto: Netflix)

• Autorica je politička epistemologinja i komparatistica književnost

Korijen samopoštovanja trenutak je kad napustimo neutemeljene tlapnje o vlastitoj veličini te sposobnostima i prihvatimo odgovornost za svoje pogreške. Ovaj okrutno lucidan uvid potekao je iz pera novinarske i spisateljske legende koja nas je jučer, u poznoj dobi od osamdeset i sedam godina, dostojno i pravovremeno napustila. Joan Didion svoj je mitologizirani i samo refleksivni tekst o samopoštovanju napisala s jedva dvadesetak godina i objavila u časopisu Vogue, kao nagradu za najbolji prijavljeni esej. Njezin uvid o povezanosti samopoštovanja i napuštanja iluzija o sebi bio je potaknut zbiljskim empirijskim podbačajem: Didion zbog nedovoljno dobrih ocjena i fakultetskih postignuća nije bila primljena u žuđeno sestrinstvo, pa je, razmišljajući o svojoj reakciji na tu umrtvljenu nadu, shvatila da sebe doista ne poštujemo ako nismo kadri prihvatiti činjenicu da smo često i sami krivi. Glavnu nagradu, put u Pariz, Didion za razliku od slavne protagonistice Staklenog zvona svoje suvremenice Sylvije Plath nije prihvatila, nego je zatražila u časopisu biti povremena novinarka. Zbog svojeg brutalno jasnog stila – metode pisanja koju je sasvim svjesno razvila manično tipkajući i brišući rečenice Ernesta Hemingwaya, pa upijajući odsutnost pridjeva i obilje priloga – rapidno se uspela do statusa stalne novinarke, a potom i do mjesta pomoćne urednice trivijalnog modnog časopisa koji nije mogao u cijelosti iskoristiti potencijal njezinog spisateljskog talenta. U kasnijoj zbirci eseja Odakle sam potekla, Didion će nam otkriti da se zbog vojnih dužnosti svojega oca neprekidno seljakala, pa je svugdje gdje je dolazila bila strankinja. Ovaj osjećaj nepripadnosti mjestu i, poopćeno, nepripadnosti svijetu, definirat će njezin esejistički stil i narativni fokus svih njezinih romana.

Joan Didion desetljetnu je slavu stekla kao novinarka afektivne disocijacije: u svojoj zbirci eseja Pognuti prema Betlehemu, potpuno odvojena od objekata svojih reportaža i obilno podsmješljiva prema njihovoj banalnosti, Didion je raščlanila kulturu američkih hipija, stvarne ličnosti neizrecivo slavnih osoba šezdesetih i tadašnje zajednice radikalnih feministica. Prema njezinim otrovno britkim esejima, hipiji šezdesetih bili su zbunjeni, tupasti i razasuti ljudi svih dobi i spolova koji su simbolizirali rastakanje vrijednosti američkog društva u nerazlučivi kaos, a radikalne feministice u njezinom peru bile su priglupe glumice deklarativno fatalno uvjerene u svoje stavove o stoljetnom neprijateljstvu potlačenih žena i privilegiranih muškaraca, no u zbilji obilno napojene internaliziranim ženomrstvom i nimalo feminističkim kulturnim praksama. Među njezinim slavnijim esejima iz zbirke nalazimo i naraciju o njezinom susretu s članovima tada izuzetno slavnih The Doorsa. U očima Joan Didion, slijepima na površne kulturne iluzije, The Doorsi nisu bili heroji, geniji niti veliki ljudi: legendarni Jim Morisson prikazan je kao majmunoliko biće koje golog torza otvara i zatvara zatvarač svojih traperica i kao dijete se poigrava s upaljačem, nesposoban odgovoriti na njezina složenija pitanja. Komparativni književnici ovu će vrstu novinarstva kasnije prozvati novim novinarstvom, koje je pasivno reportiranje činjenica smijenilo gotovo književnim pripovijedanjem o objektima svojeg novinarskog rada. U kratkom eseju Zašto pišem, Didion će se desetljećima kasnije osvrnuti na svoje uvjerenje da poredak riječi u rečenici fatalno utječe na njezino značenje, a da je ona sama bila prisiljena pisati kao netko tko je iz psihološke potrebe morao bilježiti aspekte vanjskog svijeta koji su ju zanimali, makar je to činila u svojoj privatnoj bilježnici. Točnije, tada nam je rekla da ona pripada onoj sorti ljudi koji empirijske uvide ne mogu ostaviti zaboravljenima, nego ih moraju transformirati u nešto trajno i pridati im ljudsko značenje. Vrijedi napomenuti i da zbirka Pognuti prema Betlehemu nije bila u cijelosti novinarska, nego je sadržavala i pomno skrivene autobiografske uvide. Pažljivoj čitateljici ili čitatelju Didion će stoga povjeriti da je razborito ostati svjestan vrste ljudi koji smo nekada bili, kako nam naši prošli karakteri ne bi usred noći pokucali na vrata i zapitali se tko ih je napustio i tko će im se za to iskupiti. Činjenica je, Didion nas podsjeća, da rapidno zaboravljamo ljude i događaje koje nikada nismo kanili zaboraviti, i da u zapećak guramo događaje koje smo nekada smatrali prijelomnima. Kao ljudska bića, nepopravljivo smo i esencijalno pogrešivi i skloni lagati si kako se ne bismo morali doista upoznati, no to, prema Didion, nije nešto čega bismo se morali sramiti, nego stalan aspekt ljudskog življenja.

Jima Morissona prikazala je kao majmunoliko biće koje golog torza otvara i zatvara zatvarač svojih traperica i kao dijete se poigrava s upaljačem, nesposoban odgovoriti na njezina složenija pitanja

Kad je u svojoj svijesti apsolvirala ulogu emocionalno distancirane novinarke, kojoj će se u životu ipak povremeno vraćati, kao u zbirci Političke fikcije koja je demistificirala floskule tadašnjih političara, Didion se posvetila pisanju romana stilom koji je bio amalgam ogoljenog pisma Ernesta Hemingwaya i Didionine prirodne sklonosti zmijolikim zavisno složenim rečenicama prožetim brojnim surečenicima. Njezin prvi roman, Tijek rijeke, kritika je – usprkos nekolicini zgodnih citata koje iz njega možemo izlučiti – sasjekla zbog nejasne radnje i tendenciozne karakterizacije likova. Svoje pogreške Didion nije ponovila u svojem sljedećem romanu, u nas neprevedenom klasiku Odigraj svoje karte davno adaptiranom u loš niskobudžetni film, ekranizaciju koju takvo djelo nipošto nije zaslužilo. Odigraj svoje karte iz perspektive objektivnog pripovjedača u trećem licu bavi se Mariom Wyeth, teško klinički depresivnom neuspješnom glumicom koja se – usprkos svojoj klasičnoj ljepoti – nakon jedne loše odglumljene i jedva zapažene uloge uči nositi s činjenicom da u brutalnosti  Hollywooda nikada neće postati netko značajan. Stilski zanimljivo komparatistima književnosti, samo prvi pasus romana pisan je u Mariinoj struji svijesti. “Neki se pitaju je li Iago zao. Ja se nikada ne pitam,” Maria nam priznaje u prvoj rečenici romana. Ako doista čitamo s razumijevanjem, shvatit ćemo da ovo priznanje ne znači da Maria Shakespearea čita nepažljivo, nego da je njezina disocijativna depresija toliko uznapredovala da više nije sposobna shvatiti kulturno kodirane razlike između dobra i zla. Prateći ispraznost Mariinih dana, Odigraj svoje karte donosi nam najbolji opis depresije koji se skanjuje zapravo spomenuti tu riječ: grozeći se postati “jedan od onih ljudi koji ostavljaju prazne konzerve sardina i boce burbona u sudoperu,” Maria se besciljno vozika Kalifornijom i bezrazložno zastaje na benzinskim stanicama ne bi li kupila kakvo gazirano piće, praveći se da njezin život i dalje ima neki cilj. U tijeku neugodne radnje koja se zbog ogoljenosti stila čita kao bijeli bljesak, saznajemo da Maria hoda sa sadističkim redateljem Carterom koji je nikada nije pomislio staviti u svoje filmove i druži s isključivo s jednako nesretnim holivudskim parom, zlobno površnom Helene i njezinim samoubilački nastrojenim partnerom B.Z.-om. Maria u nekom trenutku shvaća da nosi Carterovo dijete i koleba se želi li ga zadržati: Carter, naravno, ledeno navija za pobačaj, no Maria osjeća svojevrsnu povezanost s bićem koje raste u njezinoj utrobi. Konačna odluka je, dakako, abortus, no način na koji će Didion prikazati Marijinu reakciju na pobačaj čin je spisateljske genijalnosti.

Njezina je disocijativna depresija toliko uznapredovala da više nije sposobna shvatiti kulturno kodirane razlike između dobra i zla

Kako ne bi doista razmišljala o onome što čini – nasilno vadi ono što je moglo postati njezino dijete iz svojega tijela – Maria se počinje manijakalno fokusirati na vanjštinu svega što ju okružuje. Odjeću čovjeka unajmljenog da ju odveze na pobačaj Maria opisuje do minucioznih detalja – saznajemo da je odjeven u cijelosti u bijelo, s bijelom košuljom i uskim kremastim trapericama – i jednaku pažnju posvećuje njegovom automobilu. Objektivni pripovjedač tijekom čitavog postupka neće zabilježiti niti jednu Mariinu misao koja nije očajničko usredotočenje na ono estetsko. U konačnici saznajemo da je prostorija gdje će joj obaviti abortus gola i sumorna, da boja na zidovima na mjestima zapušteno otpada u trakama, da će ju polegnuti na razodjeveni krevet i grubo joj razmaknuti noge i da će čitava stvar biti gotova u desetak minuta. Nakon pobačaja, Maria zapada u katatonično stanje koje može završiti ili hospitalizacijom ili samoubojstvom, pa Maria i B.Z. odabiru potonje. Zatvoreni u hotelskoj sobi unajmljenoj za suicid, Maria i B.Z. slušaju zvukove druženja koji prodiru kroz njihov otvoreni prozor. “Slušaj,” B.Z. joj govori, “Zamisli da imaš toliko toga za izgubiti da si za to voljna razbiti bocu.” Maria i B.Z. potom uz pomoć burbona gutaju šake sedativa, nadajući se da se uslijed njihovog neplaniranoga djelovanja više nikada neće probuditi. B.Z. pogađa ispravnu količinu tableta i umire, a Maria podbacuje i preživljava. Na koncu romanu, Mariu zatječemo hospitaliziranu u psihijatrijskoj klinici, a ona nam namigujući nudi svoj posljednji uvid u prvom licu, jeku južnjačke ljubavi svojega oca: “Sad znam što ništavilo znači i nastavljam igrati.”

Iako Didion više nikada neće napisati roman kakvoće Odigraj svoje karte, njezini sljedeći romani – Knjiga čestih molitvi, Demokracija i Posljednja stvar koju je želio – obilno su nailazili na osvrte onodobne kritike. Pišući o Knjizi čestih molitvi, danas anonimna kritičarka zapazila je da ne može vjerovati da je netko kadar tako okrutno prikazati odnos između majke i kćeri. Didion se sedamdesetih uz svoj spisateljski rad, koji je uključivao autobiografske zbirke eseja Bijeli album i El Salvador, udaje za vrlo imućnog scenarista Johna Dunna, iako je njihova ljubav prvenstveno bila platonska. U biografskom filmu o njezinom životu osrednje satkanom prije jedva nekoliko godina, Središte se pomiče, ostarjela i bolesno mršava Didion će, odjevena u sivu kašmirsku vestu koja naglašava sivkastu kožu zategnutu preko njezinih jagodica, hladno reći da se nikada nije zaljubila i da ljubav jednostavno nije bila dio njezina svijeta. I doista, romantični odnosi u njezinom su novinarskom radu uvijek narisani s obilnom dozom sarkazma, a sve su veze iz njezinih romana dubinski nesretne, kako bi nas naučile o nečemu drugome i tužnijem o zbiljnosti ljudskog života. Didion je čitavoga života bila esencijalno neurotična žena: njezine preživjele prijateljice u biografskom će filmu pripovijedati o tome da Didion nikada nije doručkovala, nego bi sa sunčanim naočalama silazila iz spavaće sobe i na sofi dnevnoga boravka u tišini pila konzervu dijetne Coca Cole. Učestalo je patila od bolnih migrena, a povremeno je, kao Maria iz njezinog najboljeg romana, zapadala u katatonična stanja kada je mogla jesti samo uslužno donesenu bistru juhu. Budući da Didion, sitno biće od stotinu i pedeset centimetara i tridesetak kilograma, nije mogla zatrudnjeti, ona i Dunne posvojili su kćer Quintanu koja je zbog urođenih bolesti preminula u žalosnoj dobi od trideset i devet godina. Didion je gubitak kćeri opisala u autobiografskoj knjizi Plave noći, fantastičnom eseju od dvjestotinjak stranica koji nam je u nasljeđe ostavio sljedeću rečenicu, bezvremenski čin utjehe: “Zatvorila sam kutiju i stavila je u ormar. Nemoguće je nositi se sa svime što smo izgubili.”

Njihova je ljubav prvenstveno bila platonska. Didion sa suprugom i posvojenom kćeri (foto: Pinterest)

Nalik Plavim noćima, Didionin magnum opus zapravo je autobiografska knjiga Godina magičnog razmišljanja, esej o žalovanju koji je rapidno satkala nakon što je svojeg supruga i najboljeg prijatelja pronašla od infarkta mrtvoga u dnevnoj sobi. U Godini magičnog razmišljanja, Didion će zapaziti da se “život mijenja u najobičnijem trenutku” i da nam se zbog odsustva jedne osobe “čitav svijet može isprazniti.” Detaljnije, Didion će nam u Godini magičnog razmišljanja, prvi put otvoreno emocionalna, povjeriti da je žalovanje mjesto u koje nitko od nas ne može proniknuti dok ga doista ne iskusimo. Iako znamo da su naši bližnji smrtni, dok doista ne umru nećemo se pretvoriti u sleđene figure koje jedu samo donesenu pileću juhu i očekuju da će se njihov suprug uskoro vratiti po svoje cipele. Žalovanje nas, prema Didion, fatalno podsjeća na našu ljudskost, jer žalujući preminulu osobu također žalujemo i prethodnu inačicu sebe, biće koje je umrlo zajedno s osobom koju smo voljeli. Bolno lucidna čak i u najtežim trenutcima, Didion će napisati kako mrtve želimo održati živima kako bismo ih zadržali sa sobom, no kako ih, ako želimo krenuti dalje, moramo ostaviti mrtvima. Didion je i u Plavim noćima i u Godini magičnog razmišljanja samosažalijevanje zamijenila strogošću prema oslabljenoj sebi. U Plavim noćima, Didion nam naređuje da “ne cvili i ne žali se. Više radi. Više vremena provodi sama,” a u Godini magičnog razmišljanja, Didion nas kao lijeku za žalovanje upućuje prema književnosti, jer “informiranost je kontrola.”

Kad je svijet jučer izgubio Joan Didion, nije izgubio samo prvakinju novoga novinarstva i vrhunsku autobiografsku spisateljicu, nego jedinstvenu i ne sasvim ugodnu osobu koja je do posljednjeg trenutka živjela na svoj način: bez doručaka, ujutro zakrivena sunčanim naočalama i žeđi utažene samo dijetnom kolom. Štoviše, Didion je mnogočime nalikovala svojoj fiktivnoj Marii. Kao što će u eseju “Samo-disocijacija” zapaziti njezina najžešća kritičarka, Barbara Grizzuti Harrison, Didion je fokus na estetsko uvijek odabirala iznad dubinski ljudskih emocionalnih uvida, a to je nešto što bismo, ako smo zlonamjerni, mogli iščitati kao površnost. No Didion je ono empirijsko i estetsko uvijek percipirala kao sidro za koje se možemo uhvatiti kada se, kao u naslovu njezine biografske emisije, središte počne pomicati, jer možemo biti sigurni da je stvarno. Grizzuti Harrison u jednome je u bila u pravu: Didionina tema nikada nisu bili hipiji niti zvijezde šezdesetih. Njezina tema uvijek je bila ona sama, prikrivena slojevima lažnih subjekata koji su služili kao katalizator za spoznaje o onome što nam je Didion doista ostavila u bezvremensko nasljeđe: uvide u to što znači biti misleće ljudsko biće.