Skepsa prema demokraciji. A da se ipak pokuša s ekspertima

U dva članka Hana Samaržija nastojat će objasniti zašto je demokratizirani oblik ekspertne vlasti, gdje profesionalna i epistemički izuzetna administracija kontinuirano konzultira građanke i građane o njihovim željama i potrebama, epistemički vrjedniji oblik političkog autoriteta od svih poznatih političkih konfiguracija, uključujući i današnje predstavničke demokracije

• Naslovna ilustracija: Platon s Rafaelove freske Atenska škola (Wikimedia Commons)

• Autorica je politička epistemologinja i komparatistica književnost

Bilo koji oblik skepse prema demokraciji, a osobito prema današnjim liberalnim predstavničkim demokracijama, uobičajeno je dočekan s podignutom obrvom i obilnom dozom podozrivosti. Čini se da takva razmišljanja prizivaju despotske režime poput onoga Vladimira Putina, čiji narod sad pasivno sudjeluje u ratu koji nije želio i trpi njegove ekonomske posljedice, ili aristokraciju, autokratski režim indiferentan prema zaslugama, koji smo etički nadišli prije više od tri stoljeća. A koncept vladavine eksperata, star koliko i rasprave o najboljem obliku vlasti, za sobom povlači osobito uznemirujuću jeku. Vlast elite zaštićene u bjelokosnoj kuli i apatične prema građanskim potrebama naizgled se doima kao tragičan korak unatrag naspram demokracije, navodne vladavine naroda za narod. Ako se i pošteno pozabavite s idejom vladavine eksperata, možda zamislite pristrane i ispodprosječne akademike koji manevriraju svojom nezasluženom reputacijom radi ostvarivanja svojih materijalnih interesa. Javljaju se, dakako, i druge brige. Kao u notornom slučaju Rousseauovog maglovitog zakonodavca, možete se zapitati tko bi birao vladajuće stručnjake i koje bi kriterije primjenjivao pri tom izboru. Nadalje, možda biste se dosjetili i pitanja nadgledanja izvršavaju li eksperti svoj posao epistemički odgovorno, nepristrano i učinkovito. Svako je od ovih pitanja lucidno i razborito, no na njih su rijetko ponuđeni uvjerljivi odgovori. U obliku kralja filozofa čija spoznaja ideje dobre vlasti automatski stišava sve političke tenzije, koncept vladavine eksperata poznat je još od Platonove Države (studentima beznadno naporne). Međutim, to je ujedno i koncept koji još nikad nije na jasan način razborito analiziran, definiran i učinjen praktički uporabljivim. Kad govorimo o političkim odlukama, intuitivno se nadamo da će biti etički pravedne i epistemički vrijedne: podudarne sa suvremenim znanstvenim saznanjima, racionalne, razborite i oblikovane kao učinkovit odgovor na uočene socioekonomske teškoće. Usprkos njezinim navodnim manjkavostima, u seriji dva članka nastojat ću objasniti zašto je demokratizirani oblik ekspertne vlasti, gdje profesionalna i epistemički izuzetna administracija kontinuirano konzultira građanke i građane o njihovim željama i potrebama, epistemički vrjedniji oblik političkog autoriteta od svih poznatih političkih konfiguracija, uključujući i današnje predstavničke demokracije.

Političko neznanje prosječnog glasača jedna je od najbolje dokumentiranih karakteristika suvremene politike

Iako se to suprotstavlja svemu što slušamo još od drvenih klupa Politike i gospodarstva, demokracija je također neobranjiv oblik vlasti. Politički epistemolozi već desetljećima, u svojim laicima rijetko privlačnim knjigama i časopisima, ukazuju na upitne kognitivne kapacitete glasačkog tijela da izabere etički i epistemički najispravniju političku opciju te na sikofantsku neučinkovitost deliberativnih političkih tijela. A, nasuprot demokratskim intuicijama okamenjenim u našim kolektivnim konceptualnim resursima, takve ocjene nisu ni neutemeljene ni bezrazložne. Naime, istraživači političkog ponašanja – plodne i vrlo sugestivne discipline unutar politologije – već šest desetljeća oslikavaju deprimirajući portret prosječnog glasača. Premda njihov rad nipošto nije filozofski, on političke epistemologe uči prihvatiti prizemljen i ne idealni pristup epistemološkom filozofiranju. Prema novijim saznanjima studija političkog ponašanja, većina građanki i građana posve je neupoznata čak i s golim minimumom informacija o izbornim procesima nužnim za sudjelovanje u političkom životu države (Delli Carpini 2005). No, punokrvni začetnik istraživanja epistemičkih – ili intelektualnih – kapaciteta prosječnih građana nedvojbeno je Phillip Converse. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća, Converse je proveo osmogodišnju longitudinalnu studiju koja je pokazala da samo 12% građana – drugim riječima, jedva desetina glasačkog tijela – uistinu razumije metaforički socioekonomski spektar između ljevice i desnice i može se točno ideološki pozicionirati na njemu (Converse 1964). Desetljećima kasnije, politolozi Taber i Lodge odlučili su se pozabaviti s tom politički sofisticiranom desetinom glasačica i glasača, i otkrili samo da oni postaju toliko ideološki okamenjeni da su spremni izvoditi kognitivne vratolomije kako bi zadržali svoje stavove usprkos obilnim dokazima koji podrivaju njihova uvjerenja (Taber i Lodge 2006). No, najveću je literarnu slavu – vjerojatno zbog knjižnog formata i kristalne jasnoće stila – doživjela longitudinalna analiza politologa Delli Carpinija i Keetera iz devedesetih godina prošlog stoljeća, a koja je dokumentirala upoznatost građana s krajnje elementarnim političkim činjenicama: imenima i stranačkim afilijacijama ljudi koji vode njihovu državu te pravnim procedurama njihova biranja. Nimalo iznenađujuće za ciničnijeg političkog epistemologa, utvrdili su da samo 20% Amerikanaca može točno odgovoriti na polovicu jednostavnijih, uvodnih pitanja, dok ostatak nije kadar odgovoriti ni na što (Delli Carpini i Keeter 1997). Naposljetku, politolog Larry Bartels slavno je napisao da je “političko neznanje prosječnog glasača jedna od najbolje dokumentiranih osobina suvremene politike” (Bartels 1996: 194). Iako ćemo se pozabaviti s još različite literature, ovi zaključci nude satiričku ilustraciju demokratskog političkog života: dok većina građanki i građana ne zna koga i zašto odabire, kako ih se pravno odabire, ili uopće ne želi odabrati, ona pomno informirana i epistemički superiorna manjina plaho podliježe stranačkom dogmatizmu. Autori koji javno neslaganje percipiraju kao pouzdano tlo za epistemički vrijedno donošenje odluke religiozno su predani utopijskim meditacijama ili govore isključivo o vrlo specifičnim interesnim skupinama u vrlo specifičnim okolnostima (Sunstein 2005). Primjerice, danas dvadeset godina star, no i dalje sveprisutan članak Elizabeth Anderson o demokratskom donošenju odluka lažno se predstavlja kao stvarna rasprava o rutinskim procedurama predstavničke demokracije (Anderson 2006). Premda je riječ o inovativnoj temi kojom se vjerojatno ni jedan drugi epistemolog ne bi dosjetio pozabaviti, debata o šumarskim zajednicama Južne Azije koje su profitirale od uključivanja ženskih glasova kilometrima je udaljena od iole kredibilne analogije za suvremene stranačke predstavničke demokracije.

Ishodi rasprava odlučeni su unaprijed. Deseti saziv Hrvatskog sabora (Wikipedia)

Pretpostavimo da su istraživači političkog ponašanja u pravu i da su građani toliko mizerno upoznati s politikom da su epistemički nesposobni donositi imalo vrijedne političke odluke. Zašto bi itko odabrao demokraciju kao najprivlačniju političku konfiguraciju? Eksplicitno rečeno, većina političkih filozofa i politologa pristrana je spram demokracije zbog intuitivnog vjerovanja da će velike skupine – poput parlamenata karakterističnih za države stranačkih predstavničkih demokracija – toliko dobro raspravljati da će putem razborite argumentacije i obostranog poštovanja doći do najbolje moguće odluke, baš kao što je John Stuart Mill prorekao u svojem slavnom eseju o slobodnom govoru. Nažalost, ovo je uvjerenje također znanstveno neutemeljena žvrljotina. Devedesetih godina prošlog stoljeća, psiholozi Gigone i Hastie istražili su kakve će odluke proizaći iz dugih rasprava velikih kolektiva. Ustanovili su da odabrane odluke nisu bile one epistemički najvrjednije – one najčvršće poduprte recentnim znanstvenim saznanjima iz danog područja – nego mišljenja koja je većina raspravljačica i raspravljača podržavala prije no što je razgovor uopće i započeo (Gigone i Hastie 1993). Opet, pretpostavimo da je ovo stalni uzorak, a ne samo tjeskobni rezultat jednog nesretnog istraživanja. U tom slučaju, parlamenti poput Hrvatskog sabora nisu mjesta racionalne rasprave, nego dvorane gdje stranački predstavnici glume debatu, no na koncu se slože oko onoga što je većina – a posebice ako ta većina pripada vladajućoj stranci i sačinjava punokrvnu parlamentarnu većinu – ionako vjerovala. U konačnici, svi parlamenti sadrže parlamentarne većine. A, želimo li ostati u dodiru sa zbiljom, stranke u poziciji moći nikada se neće odreći svoje prednosti kako bi suprotnim dokazima dali epistemički poštenu priliku. Srećom, Gigone i Hastie nisu jedini znanstvenici koji su istražili učinak zajedničkog znanja. Dražen Prelec i njegove kolege također su utvrdili da su zaključci rasprava velikih skupina najčešće najniži zajednički nazivnik vjerovanja koje je i prije debate uživalo najveću potporu, koliko god iracionalno ono bilo (Prelec et al. 2017). Dakle, stajalište parlamentarnih većina – poput gotovo okamenjene većine Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskom saboru – gotovo je uvijek stav koje bi parlamenti navodno trebali donositi konsenzusom. Ova činjenica čini teatralne parlamentarne rasprave suvišnima, jer su većine konačne zaključke ionako mogle donijeti same. Konačno, možemo identificirati još jedan gorući problem smrtonosan za stranačku predstavničku demokraciju. Parlamentarni predstavnici i predstavnice ne materijaliziraju se iz zraka. Premda je to možda suvišno eksplicirati, parlamenti se sastoje od članica i članova stranaka, a strančarstvo je plodno tlo za stvaranje komora jeke, društvenih epistemičkih struktura koje u cijelosti brišu povjerenje svojih sljedbenika u etičke i epistemičke vrline svih nositelja suprotnih stavova. Zbog njihove unutarnje strukture, gotovo je nevjerojatno da bilo koja politička stranka – uključujući i progresivne te iskreno benevolentne zelene stranke koje osvajaju popularnost diljem svijeta – neće postati komora jeke za svoje podupiratelje.

Moramo razlikovati dvije vrste autoriteta nužne za bivanje učinkovitom političarkom ili političarem: politički i epistemički autoritet

Što se tiče eksperata – stručnjaka – i autoriteta, to je tema o kojoj ne možemo govoriti bez radnih definicija tih pojmova. Najjednostavnije rečeno, parafrazom samog utemeljitelja socijalne epistemologije, Alvina Goldmana, eksperti su epistemički agenti osobito priučeni da iznose pretpostavke, evaluiraju dokazni materijal i donose zaključke u njihovom specifičnom području (Goldman 2011). Ovo iskustvo izučavanja podataka do najsitnijih detalja bolje ih oprema i za provizorne procjene u drugim područjima. Prijeđemo li na autoritet, moramo razlikovati dvije vrste autoriteta nužne za bivanje učinkovitom političarkom ili političarem: politički i epistemički autoritet. Politički autoritet obično je definiran kao legitimno pravo za izvršavanjem moći nad drugima, a, prema utjecajnoj definiciji epistemologinje Linde Zagzebski, epistemički autoritet je legitimno pravo donošenja obvezujućih odluka u tuđe ime (Zagzebski 2012). Neću tvrditi da ekspertiza inherentno implicira politički autoritet izvršavanja moći nad drugima. Specijalizirano znanje ne sadržava ni jednu osobinu koja povlači moć nad drugima. Doduše, pripadanje stranci koja eratično naiđe na izborni uspjeh jednako je jadan temelj za iskazivanje moći nad drugima, ali to je upravo ono što epistemičkim agentima pridaje politički autoritet. Pripadnost parlamentarnom predstavništvu usporedivo je mizeran indikator epistemičkog autoriteta: odabranost na izborima više je stvar popularnosti ili glasačkog materijalnog pragmatizma nego historijata donošenja dobrih političkih odluka. Ako posjedovanje epistemičkog autoriteta znači imati pravo donositi odluke u tuđe ime, onda epistemički autoritet pretpostavlja neku vrstu stručnosti. Uzimajući u obzir uska epistemička ograničenja današnjih parlamentarnih predstavnica i predstavnika, detaljnije obrađena u prethodnom odlomku, čini se da bi bilo mudrije učiniti ono što stručnjaci kažu o temama iz domene svoje ekspertize. A, pri bližem čitanju definicije političkog autoriteta, možemo shvatiti da je intuitivno da bi politički autoritet – moć nad drugima – trebao proizlaziti iz ili biti blisko povezan s intelektualnim sposobnostima onih koji imaju takvu moć. Govorimo li o okolnostima koje uključuju donošenje praktičnih odluka, ispravni moralni principi nalažu da oni s moći da povrijede druge posjeduju osobni historijat izvrsnih odluka koje su uspješno riješile uočene teškoće. U tom slučaju, politički autoritet doista, barem djelomično, proizlazi iz stručnosti. Štoviše, teško je zamisliti radnu definiciju političkog autoriteta koja ne sadrži skrivenu premisu da bi oni s moći povrijediti druge – članice i članovi Vlade – morali biti i intelektualno izuzetni.

U sljedećem ću se članku, baviti pitanjima kako ispravno izabrati stručnjake za ekspertnu vlast i zašto je demokratizirani oblik ekspertne vlasti, koji nalaže stalnu obostranu komunikaciju eksperata i građana, najbolji danas dostupni oblik političke vladavine.

• Literatura

Anderson, E. 2006. “The Epistemology of Democracy.” Episteme 3 (1-2): 8-22.

Bartels, L. 1996. “Uninformed Votes: Information Effects in Presidential Elections.” American Journal of Political Science 40 (1): 194-230.

Delli Carpini, M. 2005. “An Overview of the State of Citizens’ Knowledge About Politics.” University of Pennsylvania.

Delli Carpini, M., and Keeter, S. 1997. What Americans Know About Politics and Why It Matters. New Haven: Yale University Press.

Gigone, D., and Hastie, R. 1993. “The common knowledge effect: Information sharing and group judgment.” Journal of Personality and Social Psychology 65 (5): 959–974.

Goldman, A. 2016. “Expertise.” Topoi 37: 3-10.