Skora reindustrijalizacija nije moguća. Šanse ima samo Sjeverozapadna Hrvatska

Reindustrijalizacija je regionalni fenomen, piše Zoran Aralica, u prikazu istraživanja Sveučilišta u Dubrovniku i Ekonomskog instituta u Zagrebu. Riječ je o regijama koje nisu izložene turizmu, područjima koja nisu glavni gradovi tih zemalja (nema pritiska rasta cijena nekretnina i zemljišta usljed priljeva kapitala izvana), o urbanima, gušće naseljenima i područjima koja su zemljopisno bliže razvijenim zemljama EU, te koja nisu u proteklom razdoblju izgubila značajan dio stanovništva

• Naslovna ilustracija Varaždinske vijesti

• Autor je znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu

• Uvod

U posljednjih desetak godina svjedoci smo povratka ideja za koje se donedavno smatralo da su napuštene. Jedna je i reindustrijalizacija[i]. Cilj je ovoga prikaza[ii] pridonijeti raspravi o mogućnostima reindustrijalizacije Republike Hrvatske.

Policy preporuke koje mogu ubrzati razvoj industrijske proizvodnje mijenjaju se od razdoblja do razdoblja i u velikoj mjeri ovise o okruženju koje taj razvoj promiče ili sprječava. U drugoj polovici prošlog stoljeća dominirao je vertikalni pristup koji je bio usmjeren prema razvoju pojedinih sektora nacionalne ekonomije. Devedesetih godina prošlog stoljeća zamijenjen je horizontalnim pristupom, kod kojeg je fokus bio na učinkovitom funkcioniranju tržišta i makroekonomskoj stabilnosti. Od globalne financijske krize (iz 2008. godine) zamijećene su manjkavosti tih dvaju pristupa. Umjesto njih sve češća policy je Nova industrijska politika[iii], čija je osnovna pretpostavka da nadležna tijela trebaju uspostaviti i implementirati odgovarajući proces policy intervencije (Bačič, Aralica, 2017).

Kod nas, reindustrijalizacija može zaživjeti na regionalnim razinama i to kao rezultat poznavanja vlastitih ograničenja (depopulacija stanovništva, tip deindustrijalizacije (v. Tregenna 2011)), zatim prepoznavanja važnosti industrijske proizvodnje kao osnove razvoja ekonomije i kao rezultat implementacije policy programa usmjerenih unaprijeđenju produktivnosti i inovativnosti odgovarajućih industrija[iv]. To znači da je danas nemoguće govoriti o reindustrijalizaciji bez poznavanja deindustrijalizacije u proteklih tri desetljeća, kao i prepoznavanja procesa i mehanizama  (npr. Industrije 4.0[v]) koji mogu unaprijediti industrijsku proizvodnju. Ti bi ti mehanizmi trebali biti uključeni u širu policy agendu.

U sljedećem će se dijelu članka govoriti o obnovljenom interesu stručne javnosti za industrijsku proizvodnju i industrijsku politiku na razini EU, a u posljednjem dijelu o mogućnostima reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva.

• Različite potrebe za reindustrijalizacijom u EU

Obnovljeni se interes za industrijskom proizvodnjom u EU može smatrati posljedicom slabljena uloge industrija zemalja EU od 90-tih godina prošlog stoljeća do Globalne financijske krize (GFK) u 2008. godini (Mlody, 2016). Drugi je razlog tumačenje prema kojem je njemačka otpornost na posljednju GFK, rezultat njezine jake industrije  (EU Monitor: 2013). Europska komisija je 2012. objavila dokument kojim se izravno promicala reindustrijalizacija (Renaissance of Industry for Sustainable Europe), a članice pozvane na podršku jačanju industrijske proizvodnje tj. na povećanje udjela industrijske proizvodnje na 20% BDP do 2020 godine. U 2017. godini je, kroz seriju mišljenja Europske komisije (EC Communications), objavljena nova Industrijska strategija, među kojima je najznačajnija objava bila Ulaganje u pametnu, inovativnu i održivu proizvodnju – obnovljena EU industrijska policy strategija (EC, 2017)[vi]. Ona definira šest važnih područja: dva tematska područja: digitalizacija i zelena ekonomija i četiri horizontalna – jedinstveno tržište, internacionalizacija, investicije i inovacije.

Sve je veća popularnost koncepta industrijskog razvoja i industrijske proizvodnje i među novim članicama EU[vii], skupini zemalja kojoj pripada i Hrvatska. Zemlje Središnje i Istočne Europe kao i zemlje Jugoistočne Europe koje su postale članice EU od 2004. do 2013. doživjele su u posljednjih tridesetak godina značajne promjene institucija i to onih koje utječu na poslovanje poduzeća. Ponajprije se to odnosi na regulative koje su omogućile liberalizaciju tržišta i dominaciju privatnog vlasništva.

Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, proizvodni sektor Srednjoistočne i Jugoistočne Europe  činio je između 20% i 40% privreda tih zemalja (Havlik, 2014)[viii], pri čemu su u prosjeku sve te zemlje imale investicije s niskom učinkovitošću (Vonyo, 2017). Tranzicija je značila brzo uvođenje pravila tržišnog natjecanja, usporedno s liberalizacijom tržišta roba  i usluga, i privatizacijom, što je dovelo do napuštanja dotadašnjih socijalističkih uređenja, urušavanja postojećeg zajedničkog tržišta i restrukturiranja poduzeća. Pri tome su se zemlje različitim brzinama[ix] priključivale EU, a što je imalo utjecaja na njihove glavne makroekonomske agregate, dodanu vrijednost, zaposlenost i izvoz (v. Stojčić, i ost. 2018).

Navedeni procesi kao i dominacija određenih pristupa industrijskoj politici[x] utjecali su na različite oblike deindustrijalizacije[xi] ali i reindustrijalizacije u proteklih desetak godina, na nacionalnim ali i subnacionalnim (regionalnim) razinama. Tako je (prema donjoj slici), udio proizvodnog sektora u dodanoj vrijednosti u analiziranom razdoblju porastao u Mađarskoj, Poljskoj i Bugarskoj, a stalan u Češkoj, Litvi i Rumunjskoj (Stojčić, Aralica, 2018: 719-720).

Slika 1: Uloga proizvodnog sektora u dodanoj vrijednosti u razdoblju 2000-2015 ; Izvor: Stojčić Aralica (2018: 720)

Na slici su na horizontalnoj osi zemlje nove članice EU i vrijednosti udjela dodane vrijednosti proizvodnog sektora u ukupnoj dodanoj vrijednosti od 2000 do 2015[xii]

Udio dodane vrijednosti proizvodnog sektora se smanjio u Sloveniji, Slovačkoj i Hrvatskoj.

Trendovi smanjenja za iste zemlje u istom razdoblju vrijede i ako se analizira udio zaposlenih u proizvodnim sektorima u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Na sljedećoj slici na horizontalnoj osi slično kao i na prethodnoj slici analiziraju se zemlje nove članice EU i udjeli zaposlenosti u proizvodnim sektorima u odnosu na ukupnu zaposlenost u razdoblju od 2000.-2015. Smanjenje ovoga udjela ponajviše se odvijalo u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj i to iznad 20 postotnih poena.

Slika 2: Uloga proizvodnog sektora u zaposlenosti u razdoblju 2000-2015; Izvor: Stojčić Aralica (2018: 720)

Što se tiče deindustrijalizacije na razini NUTS 2[xiii] regija (subnacionalnih cijelina),  analiza je pronašla veliki broj regija u kojima je, usporedno s manjim udjelom  zaposlenosti u proizvodnom sektoru, bio prisutan trend rasta udjela njegove dodane vrijednosti u BDP. Takvi nalazi ukazuju na produktivnu transformaciju prema tehnološko intenzivnijim industrijama. U prosjeku je riječ o relativno gušće naseljenim, urbanim područjima, ali koja nisu glavni gradovi svojih država. Navedena produktivna transformacija događa se tako što raste sektorska konkurentnost a smanjuje se radna intenzivnost a što je znak da se na tim područjima pojavljuju nove ekonomske aktivnosti koje nisu bile dominantne u prošlosti (v. Stojčić i ost. 2019: 4).

Učinke deindustrijalizacije na razini zaposlenosti moguće je promatrati kao sumu promjena triju vrijednosti: učinak promjene radnog intenziteta (en. labour intensity effect – LEF) učinak promjene sektorske konkurentnosti (en. sectoral share effect – SEF) i učinak promjene radne produktivnosti na razini ekonomije (en. Aggregate productivity effect)[xiv] (Tregenna 2011). Prvi učinak mjeri stupanj promjena zaposlenosti u proizvodnom sektoru koji se može pripisati promjenama intenziteta rada (inverzna produktivnost rada). U analiziranim zemljama udio se intenziteta rada smanjivanjao od 2000. do 2015. Drugi učinak pripisuje se promjenama u zaposlenosti u proizvodnom sektoru u odnosu na dodanu vrijednost ekonomije, za razliku od trećeg učinka koji govori o promjenama na razini cjelokupne ekonomije u dodanoj vrijednosti i u radnoj produktivnosti[xv].

Što se tiče prvog učinka (promjene zaposlenosti koje se mogu pripisati promjenama intenziteta rada) on je negativan za sve zemlje a što je logično jer se u njima u analiziranom razdoblju povećala produktivnost rada. Što se tiče drugog učinka on otkriva kako postoje zemlje u kojima se smanjenje učinka radnog intenziteta događa usporedno s povećanjem učinka sektorske konkurentnosti i to su Litva, Mađarska, Bugarska, Češka i Poljska. S druge strane pojavljuje se skupina zemalja koju karakterizira usporedna smanjenja vrijednosti analiziranih učinaka. Riječ je o Latviji, Hrvatskoj, Slovačkoj, Estoniji, Sloveniji i Rumunjskoj.

Doljnja slika ukazuje da postoje zemlje koje uspijevaju povećati udio industrije u dodanoj vrijednosti na osnovi konkurentnosti u odnosu na zemlje koje to još nisu u stanju postići. Dodatno u prvoj skupini su one zemlje koje su od 2000. do 2015. imale povećanje konkurentnosti proizvodnog sektora na način da se povećao udio dodane vrijednosti u proizvodnim sektorima tih zemalja u odnosu na njihovu ukupnu dodanu vrijednost.

Slika 3: Udio učinka radnog intenziteta i udio učinka sektorske konkurentnosti promatrano kao udio u promjeni zaposlenosti u razdoblju 2000-2015; Izvor: Stojčić Aralica (2018: 721)

Zanimljivo je da su  u gornjem dijelu slike u većoj mjeri one zemlje koje su imale razvijeniju industrijsku politiku a u doljnjem zemlje sa slabijom praksom industrijske politike od 90 tih godina prošlog stoljeća do danas (usp. Karo Kattel 2015)[xvi] [xvii]

Razlozi za razlike između ovih dviju skupina zemalja su sljedeći:

·       Gornja skupina zemalja (iznad horizontalne linije na Slici 3)  imala je i veću razinu inventivnih aktivnosti i u prosjeku veću razinu mendžerskih sposobnosti na početku tranzicije

·       Razlike u kvaliteti izravnih stranih ulagača. Gornja skupina zemalja je privukla veći broj multinacionalnih poduzeća u odnosu  na donju skupinu zemalja (v. Aralica, 2017: 34) a što je imalo utjecaje i na makroekonomske agregate novih članica EU (v. Stojčić, Vojvodić, Aralica, 2018). Posebno se ovaj nalaz odnosi na Sloveniju i Hrvatsku koje su kasnile s priključenjem EU;

·       U prosjeku veća sklonost gornje skupine zemalja prema aktivnoj industrijskoj politici tijekom posljednjih 30-ak godina u odnosu na prosjek zemalja koje pripadaju donjoj skupini.

Rast produktivnosti poduzeća analiziranih zemalja od 90-tih godina rezultat je izravnih stranih ulaganja (iz vodećih zemalja EU) tako da se jačanje industrijske proizvodnje odnosno eventualna reindustrijalizacija treba dizajnirati i implementirati drukčije nego u vodećim zemljama EU. U odnosu na izravna strana ulaganja sve se veća važnost daje nacionalnim investicijama. Naime bez obzira na pozitivan utjecaj izravnih stranih ulaganja (ISU), u posljednjih desetak godina se na takav način stvaranja dodane vrijednosti gleda s oprezom i za to se navode sljedeći razlozi:

1. Prevelika koncentracija ISU iz vodećih zemalja EU (npr. Njemačka) u odnosu na investitore iz drugih dijelova svijeta učinila je zemlje primaoce dijelom njemačke ekonomije (usp. Pogatsa, 2019b: 55), pri čemu zemlje primaoci  zemljama odakle dolaze ISU u pravilu pridonose aktivnostima niže dodane vrijednosti (npr. sastavljanje proizvoda) dok aktivnosti s višom dodanom vrijednosti (npr. istraživačko razvojne) ostaju u zemlji investitora (usp. Srholec, 2007).
2. Funkcioniranje  eura u razdoblju štednje (austerity) dovelo je, prema tumačenju određene skupine ekonomista, do drastične promjene u vanjskotrgovinskoj razmjeni u korist Njemačke u odnosu na nove članice EU (usp. Pogatsa, 2019a: 9).
3. Konačni je razlog sama logika produktivne transformacije u analiziranim zemljama (što se vidi i na gornjoj trećoj slici). Rast konkurentnosti sektora više dodane vrijednosti dovodi neminovno do prekida poslovne prakse uvoza znanja o proizvodnji iz vodećih vanjskotrgovinskih partnera, te proizvodnje i izvoza polugotovih proizvoda u te zemlje. Jednostavno proizvođači u svom tehnološkom razvoju zahtijevaju proizvodnju proizvoda viših dodanih vrijednosti i što je još važnije traže i nova tržišta.

Tako je veća sklonost domaćim investicijima više usmjerena prema traženju većeg prostora za vlastito ekonomsko djelovanje pri čemu se za to ne traži suradnja isključivo s poduzećima iz vodećih EU zemalja (Njemačke, Austrije …)[xviii] već se surađuje i s poduzećima iz drugih dijelova svijeta (npr. Kina i SAD) koja jačaju svoj utjecaj u nacionalnim ekonomijama novih članica EU.  Za sada su načela jačanja industrijske proizvodnje za zemlje Srednje i Istočne Europe najasnije izražena unutar Višegradske deklaracije 2018. gdje je istaknuto kako ove zemlje više ne žele biti lokacije na kojima će se sastavljati proizvodi vodećih EU zemalja.

Rast popularnosti koncepta reindustrijalizacije u ovom dijelu Europe rezultat je traženja prepoznatljivosti tih zemalja na globalnoj razini i pokušaj smanjivanja zaostajanja u odnosu na razvijene zemlje EU. No, kakva industrija omogućuje tim zemljama da budu konkurentne?

Ako se promatra EU kao cijelina tada je potrebno govoriti o dva oblika reindustrijalizacije: prvi, u razvijenim se zemljama govori o potrebi vraćanja pogona iz manje razvijenih zemalja, reshoring; drugi bi se oblik reindustrijalizacije trebao zasnivati na izgradnji industrija zasnovanih na novim znanjima što mora pridonositi smanjivanju razlika u produktivnosti i u plaćama u odnosu na zemlje EU.

Čak i unutar zemalja Istočne Europe trebale bi postojati razlike u pristupima reindustrijalizaciji, s obzirom na pitanje prolaze li zemlje klasičnu deindustrijalizaciju (primjer Hrvatska) ili pokazuju znakove reindustrijalizacije u određenim segmentima privrede (npr. Poljska, ili Češka). U prvom slučaju nova poduzeća češće će se pojavljivati u područjima u kojima ne postoji tradicija za razliku od drugoga slučaja u kojem će nove industrije, samim time i poduzeća, biti u većoj mjeri povezane s dotadašnjim kretanjima u industrijskoj proizvodnji.

• O mogućnostima reindustrijalizacije u Hrvatskoj

Razvoj industrije koja će se zasnivati na većoj dodanoj vrijednosti, a što je usko povezano s tehnološkom kompleksnošću, osnovni je preduvjet reindustrijalizacije. Drugi je preduvjet povećanje izvoza u obujmu, kao i broja novih izvoznih proizvoda. Oba cilja mogu biti dio koncepcije razvoja industrijske proizvodnje.

Empirijski rezultati govore da je reindustrijalizacija regionalni fenomen u nacionalnim ekonomijama. Kod analiziranih zemalja radi se o regijama koje nisu izložene turizmu, područjima koja nisu glavni gradovi tih zemalja (nema pritiska rasta cijena nekretnina i pritiska rasta cijena zemljišta usljed priljeva kapitala izvana). Riječ je o urbanim gušće naseljenima i područjima koja se istovremeno nalaze zemljopisno bliže razvijenim zemljama EU (npr. Njemačkoj, Austriji).  Dodatno, područja pogodna za reindustrijalizaciju bi trebala biti ona koja nisu u proteklom razdoblju izgubila značajan dio stanovništva, odnosno ona koja imaju visoku gustoću stanovništva (Stojčić i ostali 2019).

Prethodni nalazi poprilično sužavaju područje gdje se u bliskoj budućnosti u Hrvatskoj može dogoditi reindustrijalizacija. To je Sjeverozapadna Hrvatska.

Fokusiranje reindustrijalizacije na subnacionalna područja zahtijeva drugačije djelovanje u odnosu na koncepciju reindustrijalizacije na nacionalnoj razini. Izazovi se odnose na povećanje produktivnosti industrije usporedno s povećanjem prosječnih plaća. To bi značilo da je potrebno unaprijediti proizvodnu strukturu s investitorima i djelatnostima koji su u stanju donijeti veći broj ponajprije bolje plaćenih radna mjesta i koji mogu poticati jačanje vještina zaposlenika u postojećim poduzećima. Unapređenje sektora na regionalnoj razini zahtijeva i selektivnost pri čemu je  programe potrebno dopuniti stvaranjem uvjeta za nove investicije, industrije i pripadajuće vještine, koordiniranim djelovanjem regionalnih dionika i nacionalnih policy tijela.

• Nacionalna razina

Reindustrijalizacija na nacionalnoj razini je  u Hrvatskoj u kratkom roku neprovediva, što potvrđuju argumenti izneseni u ovome prikazu:

1. Dosadašnji tijek deindustrijalizacije je povezan i s gubitkom radnih mjesta u prerađivačkom sektoru od početka tranzicije do danas;
2. Nedovoljna sklonost industrijskoj politici tijekom 90-tih u Hrvatskoj i  kasnije, nekozistentost industrijskih politika donesenih prošla dva desetljeća;
3. Ratna zbivanja tijekom devedesetih uzrokovala su sporije uključenje Hrvatske u međunarodne tokove robe i kapitala, čime su zemlje Višegradske skupine dobile kvalitetnije izravne strane ulagače, a što je dovelo do slabijeg djelovanja izravnih stranih ulaganja na produktivnost i izvoz u Hrvatskoj.
4. Ukupna je makroekonomska politika tijekom protekla tri desetljeća bila usmjerena prema politici stabilizacije, pri čemu se razvojna politika tek odnedavno percipira u Hrvatskoj, i to radi mogućnosti upotrebe EU fondova (što je ponovno pogrešan način djelovanja).

Moguće je jedino ukazati na preduvjete koji su nužni u nacionalnoj ekonomiji da se započne s politikom usmjerenom jačanju industrijske politike. Ispunjavanje preduvjeta zahtijeva:

• Koordinaciju buduće industrijske politike s makroekonomskim mehanizmima u nacionalnoj ekonomiji (a što zahtijeva konzistentnu monetarnu politiku, fiskalnu politiku i politiku plaća), usmjerenu povećanju produktivnosti privrede i povećanju izvoza;
• Unapređenje funkcioniranja javnih politika među policy tijelima. Jedan je od načina da na razinama ministarstava postoje sektori koji će razvijati  ‘evidence based’ analitiku (cilj je da se odluke zasnivaju barem u manjoj mjeri na analitičkoj podlozi)[xix].
• Snažniju ulogu mekih institucija u promicanju konkurentnosti. Antikorupcijsko djelovanje na nacionalnoj razini mora dati sigurnost investitorima da ulažu u nacionalnu ekonomiju (usp. Aralica i ost. 2018);
• Koncipiranje nacionalnih prioreta u društveno-ekonomskoj sferi, što bi trebala biti osnova korištenja EU fondova a ne obratno, što je trenutni slučaj, a što podrazumjeva i izgradnju vlastitih programa usmjerenih strukturnim promjenama u gospodarstvu.
• Analizu maksimalnih kapaciteta proizvodnih djelatnosti; razmatranje uloge tehnologije u jačanju tih kapaciteta;
• Poznavanje mogućnosti povezivanja trenutnih industrija s ostalim djelatnostima, a što je u skladu i s posljednjim policy dokumentima, Junckerovim planom o industrijskoj politici iz 2017 kao i u skladu s posljednjim značajnim EU dokumentom Green New Deal.
• Unaprijeđenje standarda proizvoda na domaćem tržištu radi zaštite domaće proizvodnje. Uvođenje standarda kojima je cilj zaštita nacionalnih tržišta uz uvjet da se ne krše pravila tržišnog natjecanja jedan je od osnovnih načina kako se brani nacionalna proizvodnja u svim zemljama svijeta. Osnovno načelo kod standarda je zaštita tržišta od loših (škart) proizvoda. Uobičajeno razvijenija industrijska proizvodnja dovodi do postojanja razvijenijih standarda na tržištima.
• Promicanje brownfield investicija radi jačanja industrijske proizvodnje što je sada rijetkost u Hrvatskoj;
• Promicanje razvoja poslovnih klastera kao skupine poduzeća u pojedinim djelatnostima;
• Promicanje inovacijskih policy instrumenata koji se zasnivaju na potražnji (demand side innovation policy instrument, npr. inovativna javna nabava) i njihovo povezivanje s policy ciljevima na regionalnoj i nacionalnoj i nadnacionalnoj razini. Primjena policy agende kao što je EU Green Deal zahtjeva i realizaciju investicija koje će morati biti točno usmjerene i prema širim društvenim ciljevima (npr. zdrava hrana, čista energija). Postizanje ovih agendi bit će nemoguće bez policy instrumenata koji su usmjereni prema nabavci i primjeni točnog određenog oblika inovacija (Edler i ost, 2013: 12)[xx]

• Bilješke

[i] Reindustrijalizacija je kao koncept prisutna kroz različite industrijske strategije u posljednje vrijeme u zemljama svijeta: Kina, Indija i Europskoj unija (Pellegrin, 2019: 13).

[ii] Prikaz je rezultat rada na Znanstveno kompetitivnom projektu Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva na kojem su sudjelovali istraživači Sveučilišta u Dubrovniku (UNIDU) i Ekonomskog instituta u Zagrebu. Voditelj projekta je bio izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić s UNIDU-a. Hrvatska zaklada za znanost je financirala projekt (IP-2016-06-3764).

[iii] Strategija pametne specijalizacije pripada ovoj skupini policy pristupa.

[iv] Osnovna jedinica analize unutar Strategije pametne specijalizacije jesu tematska područja za razliku od vektorskog pristupa industrijskoj politici gdje je osnovno područje analize pojedini sektor unutar gospodarstva.

[v] Nekoliko je područja koja se smatraju dijelom ovoga koncepta: 3D-printing, Umjetna inteligencija, Big data, Internet stvari (en. Internet of Thing IoT) i robotika (Sutherland, 2018).

[vi] Više informacija o različitim inicijativama unutar ove strategije vidjeti na sljedećem linku

https://ec.europa.eu/growth/industry/policy_en

[vii] Riječ je o sedam Srednjoeuropskih zemalja (Češka, Poljska, Mađarska, Slovačka, Bugarska, Hrvatska i Slovenija), tri Baltičke zemlje (Latvije, Litva i Estonija) kao i dvije otočne zemlje Cipar i Malta.

[viii] Navedeni udjeli proizvodnog sektora (uključujući industriju)  smatrani su visokim i to je bio jedan od argumenata zašto je deindustrijalizacija tijekom 90-tih godina smatrana očekivanom pojavom.

[ix] Potpisivanjem Ugovora o pristupanju i pridruživanju (en. Stability Association Agreement)

[x] Vertikalni pristup je bio dominantan do 90-tih godina prošlog stoljeća i zamijenjen je horizontalnim pristupom industrijskoj politici. Kao što je ranije navedeno pristup Nove industrijske politike počeo se pojavljivati od globalne financijske krize.

[xi] Pozitivna je deindustrijalizacija kada se smanjenje broja zaposlenih u proizvodnim sektoru događa usporedno s povećanjem broja zaposlenih u uslužnom sektoru. Kod negativne deindustrijalizacije smanjenje zaposlenih u proizvodnom sektoru događa se usporedno s rastom nezaposlenosti u toj nacionalnoj ekonomiji.

[xii] Prva vrijednost u stupcu za Bugarsku se odnosila 2000 godinu za razliku od posljednje vrijednosti u istom stopcu koja se odnosila na 2015.

[xiii] NUTS (Nomenclature des unités territoriales statistiques) je skraćenica za Nomenklaturu prostornih jedinica za statistiku. Postoje NUTS 1, NUTS 2 redom do NUTS 5 klasifikacija. Za Hrvatsku relevantne su NUTS 3 klasifikacije koje predstavljavaju županije kao i NUTS 2 klasifikacija koja predstavlja statističke regije.

[xiv] Analiza trećeg učinka promjene radne produktivnosti na razini ekonomije nije predmet ovoga prikaza.

[xv] Važno je razumjeti kako suma sviju promjena učinaka mjerena u postotcima mora biti 100. Više o tome vidjeti Stojčić i Aralica (2018: 733-734).

[xvi] Karo i Kattel (2015) citirajući Töröka (2007) smatraju kako je važnost industrijske politike porasla tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća u odnosu na sam početak tranzicije u zemljama Višegradske skupine u odnosu na Batičke zemlje.

[xvii] Mora se da je na slici riječ o prosjeku zemalja koje su podijeljene na gornju i doljnju skupinu. Tako unutar doljnje skupine zemalja na slici se nalazi Slovenija koja po svojim obilježjima više pripada gornjoj skupini. Isto tako u gornjoj skupini nalazi se Bugarska koja po svojim obilježjima pripada donjoj skupini zemalja.

[xviii] Kao što je bilo u razdoblju početka tranzicije u 90-tim godinama prošlog stoljeća.

[xix] U tu svrhu je donesen Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske krajem 2017., ali nedostaje ozbiljna implementacija.

[xx] S druge strane postoje i inovacijski instrumenti koji se zasnivaju na ponudi (en. supply-side innovation policy instrument). Ovi su instrumenti za razliku od demand side innovation policy instrumenata usmjereni prema stvaranju inovacija.

• Korišteni izvori

Aralica, Zoran, Svilokos, Tonći i Bačić, Katarina, (2018) “Institutions, and firms’ performances in transition countries: the case of the selected CESEE countries”, South East European Journal of Economics and Business, 13(1), str. 68-80, doi:10.2478/jeb-2018-0005

Aralica, Z., (2017) Utjecaj institucionalnog okvira na Strategiju Pametne Specijalizacije u Hrvatskoj, str. 28-40 u: Tematski zbornik radova XXIII naučnog skupa međunarodnog značaja ”Tehnologija, kultura i razvoj” , Izdavač: Akademska Misao Beograd.

EC – European Commission (2017) Investing in a smart, innovative and sustainable Industry – A renewed EU Industrial Policy Strategy”.  Dostupno na https://ec.europa.eu/growth/industry/policy_en

Edler, J., Cunningham. P., Gok, A.,Shapira, (2013) Impacts of Innovation Policy: Synthesis and Conclusion From the selected paper of Philip Shapira, University of Manchester.

EU Monitor (2013) Europe’s re-industrialisation  The gulf between aspiration and reality, November, 26.

Havlik, P. (2014). Patterns of structural change in new EU member states (WIIW Working Paper no. 394). Vienna: The Vienna Institute for International Economic Studies

Karo, E., Kattel, R., (2015) Economic development and evolving state capacities in Central and Eastern Europe: can “smart specialization” make a difference? Journal of Economic Policy Reform, Vol 18, no. 2, pp. 172-187.

Mlody, M., (2016) Reindustrialisation of European Union member states in the context of the reshoring. International Business and Global Economy no. 35/1, pp. 455 – 467.

Pogatsa, Z., (2019a), Introduction: The Adequacy of Adoption of the Euro for Less Developed Economies, pp 6-17 In: In or Out, The Politics of Euro Accession for Eastern European Member States, Friedrich Ebert Stiftung, Sofia.

Pogatsa, Z., (2019b), Hungary, pp 51-54, In: In or Out, The Politics of Euro Accession for Eastern European Member States, Friedrich Ebert Stiftung, Sofia.

Pellegrin, J, (2019) How to tackle challenges in a future-oriented EU industrial strategy?, Study for the Committee on Industry, Research and Energy , Policy Department for Economic, Scientific and Quality of Life Policies, European Parliament, Luxembourg.

Srholec, M., (2007), High-Tech Exports from Developing Countries: A Symptom of Technology Spurts or Statistical Illusion?, Review of World Economics, 143(2), 227-255.

Stojčić, Nebojša, Anić, Ivan-Damir i Aralica, Zoran, (2019),  “Spatio – temporal determinants of structural and productive transformation of regions in Central and East European Countries”, Economic systems, 43(3–4), 100715

Stojčić, Nebojša, Vojinić, Perica i Aralica, Zoran, (2018), “Trade liberalization and export transformation in new EU member states”, Structural Change and Economic Dynamics, 47, str. 114-126, doi:10.1016/j.strueco.2018.08.004

Stojčić, Nebojša i Aralica, Zoran, (2018), “(De)industrialization and lessons for industrial policy in Central and Eastern Europe”, Post-communist economies, 30 (6), str. 713-734, doi:10.1080/14631377.2018.1443251

Sutherland, Ewan (2019): The Fourth Industrial Revolution – The Case of South Africa, Politikon, DOI: 10.1080/02589346.2019.1696003

Török, A., (2007) Industrial Policy in the New Member Countries a. of the European Union’ A Survey of Patterns and Initiatives Since 1990, Journal of industry, competition and trade, Vol 7 (3) 255-27

Tregenna, F. (2011). Manufacturing productivity, deindustrialization and reindustrialization (Working paper, World Institute for Development Economics Research, No. 2011, 57). Helsinki: UNU-WIDER. ISBN 978-92-9230-424-9.

Vonyo, Tamas, (2017) War and socialism: why eastern Europe fell behind between 1950 and 1989, The Economic History Review, Vol. 70, (1) 248-274.