Sljedeće, odnosno novo normalno: inflacija i zašto to ovaj put može biti dobro

U maniri precjenjivanja "našeg povijesnog trenutka" i "naše uloge u tektonskim promjenama" mnogi u Velikoj recesiji prepoznaju početak nove faze kapitalizma, a zajedno s korona-šokom vide nekakvu točku prekida jer svijet navodno više neće biti isti, piše Ivo Bićanić u članku u kojem analizira prirodu aktualnih zbivanja u ekonomiji nakon Velike recesije i u doba korona-šoka. Posebnu pažnju posvećuje preispitivanju pozicije centralnih banaka koje je počelo i prije

Naslovna fotografija: Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić (lijevo) sve se češće slika s ministrom financija Zdravkom Marićem (desno) i predsjednikom vlade Andrejem Plenkovićem

Velika recesija, koja je počela 2008., i korona-šok iz 2020. dvije su posve različite stvari. Velika recesija je posljedica poslovnih ciklusa koji redovito prate kapitalistički način proizvodnje (ekonomisti prepoznaju četiri vrste takvih ciklusa: “Kitchener”, koji traje godinu dana, “Juglar ili poslovni ciklus”, koji traje manje od desetljeća, obično 5-6 godina, “Kuznets”, u trajanju od barem dvadesetak godina i “Kondratievljeve duge valove” od pedesetak i više godina). Sve su to endogeni ciklusi. Većina radova, rasprava i pažnje posvećeni su “Juglarovom”, odnosno poslovnom ciklusu koji se najdublje urezao u javnu svijest, a koji se redovito javlja od početka 19. stoljeća. Nisu svi “Juglarovi ciklusi” isti, okidači im mogu biti vrlo različiti, traju različito, ekonomisti ih mogu objasniti ex post i, naravno, najaviti, ali ne i predvidjeti.

Od Svjetske krize iz 1929. rješenja koja se koriste i razrađuju sastoje se od politika u čijem su sastavu tri paketa mjera: za “peglanje” ciklusa, za ublažavanja udara kontrakcije te za poticanje poleta. Izuzmu li se libertarijanci, u struci postoji popriličan konsenzus da tako treba postupati, kao i o općim načelima kako se to radi, stvar je u održavanju efektivne potražnje, no ne slažu se svi nužno u pogledu konkretnih mjera.

Korona-šok posve je različit od navedenih ciklusa. Riječ je o singularitetu, jednokratnom egzogenom šoku (koji izgleda ima mini valove). Ovo je prvi šok takve vrste (usporedbe sa Španjolkom iz 1918. vrlo su nategnute, a sa Crnom smrti iz 1347. netočne). Ovo je prvi put da je cijeli svijet istovremeno ušao u veliku kontrakciju (i to u istovremenu kontrakciju ponude i potražnje), odluke i politike država neposredni su uzrok pada ekonomskih aktivnosti i, unatoč nespremnosti – situacija je bila posve nepredvidiva, radi se o novom virusu, od samog je početka vladao značajan konsenzus kako odgovoriti na šok.

Razlike između krize i šoka postat će osobito vidljive tokom oporavka. Kada je riječ o poslovnom ciklusu, treba rehabilitirati novčarstvo, obnoviti zaposlenost i ugovoriti nove dobavne uvjete i pravce, za što sve treba vremena. U slučaju korona-šoka, novčarstvo je u odličnom stanju, zaposlenost održana intervencijama, a dobavni su pravci smanjeni ili obustavljeni, no ne i prekinuti, pa za obnovu neće trebati toliko vremena (zato se govori o famoznim “V” ili “W” obnovama, a ne o “U” ili, nedajbože, “L” obnovi). Stoga je točnije utjecaj korone vidjeti kao jednokratni šok, a ne kao krizu ili recesiju, što su pojmovi vezani uz poslovni ciklus.

Međutim, zbog svoje vremenske bliskosti Velika recesija i korona-šok nerijetko se sagledavaju zajedno. U maniri precjenjivanja “našeg povijesnog trenutka” i “naše uloge u tektonskim promjenama” mnogi u Velikoj recesiji prepoznaju početak nove faze kapitalizma, a zajedno s korona-šokom vide nekakvu točku prekida jer svijet navodno više neće biti isti. Dobra ilustracija takvog precjenjivanja novoskovana je sintagma o “novoj normalnosti”. Ovo nije prvi put da se takvo što nudi, izuzmu li se ratovi. U novije vrijeme, nešto slično nudilo se pod pojmom sekularne stagnacije, tu sintagmu skovao je Alvin Hansen 1938. da bi opisao usporavanje rasta tridesetih godina, odnosno nakon Svjetske krize, a uskrsnuo ju je Lawrence Summers 2013. kako bi opisao postojano usporavanja rasta i tehničkog napretka nakon Velike recesije. Nakon korona-šoka isti je pojam sadržajno ponovno uskrsnuo kao “nova normalnost”, što se sada polako počinje zamjenjivati sintagmom “sljedeća normalnost”. Puno je prerano za dokazivanje postojanja “novog/sljedećeg normalnog” (naprosto nije proteklo dovoljno vremena da bi se mogla ustanoviti točka prekida), no nije prerano prepoznati da ni Velika recesija ni korona-šok nisu donijeli nove sekularne promjene. Obje su pojave zajedno samo ubrzale sekularne procese koji su počeli već prije i možda malo promijenile njihov redoslijed. No, još nismo uočili nikakve radikalne dugoročne promjene i novine.

Među mnogobrojnim takvim ubrzanjima već prisutnih trendova u zadnje se vrijeme posebno ističu tri trenda koji se pripisuju međuzavisnosti (sinergiji?) djelovanja recesije i šoka. Sva se tri tiču financija i ekonomske politike. U dva slučaja počeli su prije, a ubrzali se nakon Velike recesije, a jedan od njih je više vezan uz korona-šok. Riječ je o:

• preispitivanju nezavisnosti središnjih banaka,
• duljem razdoblju skoro nultih kamatnjaka i
• spremnosti na fiskalnu intervenciju.

Ove trendove valja istaknuti i promatrati zajedno jer je moguće da zajedno stvaraju uvjete za jednu relativnu novinu: inflaciju (što će biti nešto novo za one mlađe koji nemaju osobno iskustvo inflacije nego su o tome samo čitali ili vjerojatnije, gledali PowerPoint prezentacije dok im je osobno iskustvo više vezano uz deflacijske pritiske).

Trend povećanja samostalnosti središnjih banaka nastao je nakon razdoblja stagflacije (niskih stopa rasta i inflacije) iz sedamdesetih godina (Nijemci su poseban slučaj, njihova fobija od inflacije seže u razdoblje hiperinflacije iz vremena od prije jednog stoljeća.) Osnovna ideja je da monetarna kretanja treba izolirati od mogućih zloupotreba fiskalne politike, politike uopće i države, a glavne poluge monetarne politike, koja se bavi tečajem, razinom cijena i kamatnjacima, prepustiti samostalnim i nezavisnim stručnjacima. Takva koncepcija mogla bi se nazvati tehnokratskom monetarnom politikom. Ovaj pristup je potporu našao u promjeni dominantne ekonomske paradigme koja je naglašavala klasičnu dihotomiju između “svijeta stvari, roba i usluga” i “svijeta novca”.

Dolazi li kraj tehnokratskoj novčanoj politici koja je naglašavala klasičnu dihotomiju između “svijeta stvari, roba i usluga” i “svijeta novca”: ministar financija Zdravko Marić (lijevo) i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić

Međutim, izvan matice oduvijek je bilo mnogih ozbiljnih (i još više neozbiljnih) ekonomista koji su ukazivali na teorijsku i političku neodrživost takve odvojenosti i nezavisnosti središnjih banaka. Nakon Velike recesije i neuspjeha upravljanja državnim dugovima skepsa u pogledu nezavisnosti centralnih banaka je rasla, a korona-šok ju je pretvorio u ravnopravnu, pa možda čak i dominantnu paradigmu. Sada središnje banke zapravo mogu direktno financirati deficit države i monetizirati dug, a novac se može tiskati koliko se želi (“Nova monetarna teorija”, koju neki nazivaju”Voodoo teorija”, dala je i teorijske osnove za politike takve vrste).

Novčari su, po običaju, ispred političara koji još ne žele preuzeti odgovornost za nove složene odnose (bilo im je lijepo u zavjetrini samostalnosti banaka jer su imali nedodirljivog dežurnog krivca). Naravno, manja samostalnost banaka može se tumačiti i kao demokratizacija monetarne politike, koja ovime postaje inkluzivnija jer umjesto da štiti interese novčarstva i manjine, odnosno posjednike novca, sada mora uključiti ciljeve većeg broja stanovnika, pa i onih koji novac koriste samo kao platno sredstvo. Hrvatska se u ove trendove dobro uklapa. Središnja banka “štampa” novac, kupuje državne papire (posredno, kako bi se zadovoljila forma i da se ne raspire rasprave o institucionalnim promjenama), a guverner se sve češće slika s ministrom financija i predsjednikom vlade i svi oni “pušu u isti rog”.

Dulje razdoblje izrazito niskih kamatnjaka započelo je nakon tiskanja novca poslije Velike recesije i kako sada stvari stoje, nastavit će se idućih godina. Politika niskih kamatnjaka službena je politika važnih središnjih banaka (pa i provincijskih poput HNB-a). Zamka likvidnosti (kada ponuda novca prestane utjecati na razinu kamatnjaka) ekonomistima nije nepoznata, no njezino ovako dugo trajanje je novina. Ovo više nije zagonetka, teorijska objašnjenja postoje, i ljudi iz prakse, hommes d’affaires, tome su se prilagodili, kao i ulagači jer burzovni indeksi cvjetaju. Međutim, nakon Velike recesije neobuzdano tiskanje novca nije se pretvorilo u prikladan rast. Vrlo pojednostavljeno, ogromno povećanje ponude novca nakon Velike recesije (takozvani “QE”, što je kratica za “quantitative easing“, odnosno kvantitativno popuštanje) popravljalo je krizom narušene bilance novčarskih zavoda, koji su za novi novac postali crna rupa, tako da se novac nije prelio u ne-monetarni sektor i u rast cijena (iako je bilo i drugih važnih razloga zašto cijene nisu rasle poput globalizacije, smanjenja troškova poslovanja i prijevoza itd.). Novčarstvo je rehabilitirano, stopa rasta se oporavila jer je na ovaj način recesiju u ciklusima zamijenio polet, ali kamatnjaci su ostali niski, a cijene dionica narasle.

• Hrvatska

S ovim u vezi stvari su u Hrvatskoj kompliciranije. Prvo, Hrvatska zbog grešaka u ekonomskoj politici prvenstveno Milanovićeve, a onda i kasnijih vlada nije sudjelovala u svjetskom poletu nakon Velike recesije (svijet je dobio “U” a Hrvatska “L”). Što se niskih kamatnjaka i vanjskog duga tiče, postoji korist jer se zemlja privikava na niske kamatnjake i refinanciranje vanjskog duga uz bolje uvjete. No problemi postoje u samoj zemlji, i to zbog običaja stanovništva da štedi u bankama, uslijed čega mnogi relativno gube jer je kamata na štednju nikakva, ili se na takve uvjete privikavaju kao Baumolovi “loši poduzetnici” (Baumol je već ranih pedesetih vidio da ne mora svako poduzetništvo biti dobro, naprotiv). Budući da će razdoblje niskih kamatnjaka potrajati, oba ova utjecaja će se nastaviti, pri čemu interni utjecaj jako zabrinjava jer štediše relativno gube.

Treći trend tiče se spremnosti fiskalne politike na brzu reakciju bez obzira na dugoročne implikacije (na koje su neki upozoravali od samog početka). Poučene zbivanjima oko i nakon Velike recesije, države su reagirale na korona-šok spremnošću na povećanje državnog duga, osigurale su pomoć za održavanje zaposlenosti raznim subvencijama, kao i porezne olakšice i pomoć za pogođene u poslovanju. Za takvu reakciju ubrzo je skovana i prikladna sintagma (Richard Baldwin): Act Fast, Act Big and Keep the Lights On. Središnje banke ovo su spremno podržale i dug država i cijelog svijeta značajno je porastao. Taj je dug ogroman i s njim nešto treba napraviti, neće sam od sebe nestati. Politike zaduživanja bez ograda, koje su osmislili drugi, s tek malom zadrškom primijenjene su i u Hrvatskoj. Reakcija u Hrvatskoj je bila promptna i u skladu s dominantnim prohtjevima rastrošne grupe EU zemalja. Održala se zaposlenost, pomoglo se pogođenima, ali je odnos prema dugu i troškovima šoka ostao previše konzervativan, pri čemu nisu uzete u obzir posebnosti uvjeta. Naime, zadržati zaposlenost u gospodarstvu koje ne treba značajno restrukturiranje ne znači isto što i fosilizirati zaposlenost u jednoj zemlji koja vapi za restrukturiranjem, u kojem slučaju je moralni hazard jako izražen. U tom pogledu libertarijanci imaju pravo kada upozoravaju da je lako uvesti intervencije (spomenute subvencije, olakšice i ostalo) ali jednom uvedene vrlo teško se miču. Moglo se bolje i pametnije, a troškove pogreške platit će(mo) svi.

Jačanje ova tri trenda proizvelo je ogroman deficit i dugove kako svjetskog tako i narodnih gospodarstava, naglo su skočili privatni dugovi, no još više oni javni. To se može riješiti na četiri načina:

• restrukturiranjem duga, uz smanjeni pritisak na vraćanje,
• stečajem prema zajmodavcima, domaćim i stranim, odnosno prestankom otplate duga,
• stečajem prema stanovništvu, odnosno prekidom ili smanjenjem proizvodnje i ponude javnih dobara i usluga i
• inflacijom.

Sve ovo čini se da stvara uvjete za jednu relativnu novinu: inflaciju. Inflacija još od sedamdesetih godina nije problem i, kako je već napomenuto, većini onih koji danas donose odluke inflacija nije dio osobnog iskustva i kolektivnog sjećanja. O inflaciji oni su samo čitali i potpuno je zamislivo da nemaju animozitet i refleksni strah, što je dobro, njihovo je iskustvo bliže deflacijskim pritiscima. Ne radi se tu o visokoj inflaciji nego o godišnjoj inflacijskoj stopi višoj od 2% kroz dulje razdoblje, recimo 4-5% i bez ubrzanja na dvoznamenkaste brojeve. Time je magični cilj od 2% (FED-a, ECB-a, BoJ-a, i drugih) zapravo ukinut. FED je već rekao da prihvaća stopu inflacije iznad dosadašnjeg cilja od 2% jer su mu drugi ciljevi sada važniji (zaposlenost, rast). Drugi će ovo slijediti, ako ne jasno kao FED, onda implicitno. Amerika je ekonomski prevelika i preutjecajna da bi ovakav zaokret u monetarnoj politici drugi mogli zanemariti. Ovaj obrat u svojoj politici (jer centralni bankari nikada ne griješe, papa možda) FED je zamotao u cilj prosječne stope od 2%, što znači da im je prihvatljivo da stopa može biti i viša. Za sada se takva inflacija još ne vidi u brojkama, koje su pod utjecajem deflacijskog pritiska, ali ima puno naznaka da je već prisutna (osobito u uslugama) i bila bi vidljiva da se bolje računa (primjerice, inflacija cijena vrijednosnica na burzama je već prisutna, sa šokom se promijenila i košarica potrošnje koja sada bitno odstupa od one statističke u pogledu stavki u vezi s putovanjima, zabavom i sličnim, dok drugih važnih izdataka uopće nema ili su besplatni).

Na inflaciju se ozbiljno upozorava od početka upravljanja šokom, odnosno već od ožujka 2020. Međutim, javna tijela još su u tom pogledu u fazi poricanja (doduše, FED više nije). U akademskoj i konzultantskoj zajednici o tome se već neko vrijeme raspravlja, prečesto iz već ušančenih stavova, pri čemu sudionici u raspravi nisu ni blizu konsenzusa. No klatno sve više prelazi na stranu zagovornika inflacije, a oni ukazuju na dvije važne stvari. Prvo, da će do inflacije doći jer takvi su uvjeti, “ne možete zaustaviti Reuters”. Drugo, da to zapravo nije loše nego naprotiv, inflacija bi trebala postati dio prihvaćenog rješenja, te se nerijetko piše o inflaciji kojoj je država sponzor. U ovoj raspravi od koristi sigurno neće biti političari kavanskog stila i Facebook površnosti, pa ni neki nama poznati predsjednici-liliputanci. Ali od pomoći mogu biti razni specijalisti, čak i ako su penzionirani filozofi ne-ekonomisti.

Od koristi sigurno neće biti političari kavanskog stila i Facebook površnosti, pa ni nama poznati predsjednici-liliputanci. Ali od pomoći mogu biti razni specijalisti, čak i ako su penzionirani filozofi ne-ekonomisti

Povijest nas uči da ovo jesu uvjeti za inflaciju, koktel je spremljen (nesamostalnost banaka, ogromni javni i privatni dug, uvjeti za monetizaciju duga i financijsku represiju, poticanje rasta i zaposlenosti, održavanje standarda monetarnom iluzijom, negativni šokovi ponude, monetarna ekspanzija koja ne ostaje u novčarstvu itd.). Ključno je pitanje hoće li negativni šokovi ponude, uz nastavljenu monetarnu ekspanziju, dovesti do rasta troškova poslovanja i hoće li se oni preliti na cijene (pass through mechanism) ili će se pokušati apsorbirati manjim profitima (profitne marže su u zadnje vrijeme visoke i prisutna je preraspodjela u korist kapitala). Ovome treba još dodati inflatorne utjecaje koji se mogu pojaviti uslijed smanjenja razine globalizacije i skraćenja dobavnih lanaca jer će tako nestati važni deflacijski pritisci.

Do inflacije će vjerojatno doći i time bi se okoristili skoro svi jer takve inflacije su korisne, osobito na početku i dok su još neočekivane (kasnije se javljaju problemi kada se ubrza stopa i kada svi shvate da žive u vrijeme značajne inflacije pa moraju reagirati). Posebni dobitnici financijske represije (uvjeti kada je stopa inflacije viša od kamatnjaka pa realna vrijednost duga kopni) bili bi ministri financija i “opća država” čiji će se dug topiti. Sa stopama inflacije od 4-5% sretni bi bili i centralni bankari (FED već jest sretan), ali i ulagači u vrijednosne papire i fondovi (to pokazuju već sada takozvani “break even inflation expectations“, što je mjera kojom ulagači u obveznice pokazuju očekivanu inflaciju kratkog i srednjeg roka, a iz koje se vidi da tržišta obveznica očekuju inflacija 2021.). Prednost inflacije je anonimnost, dug kopni bez rasprave o pogodovanju jednih na račun drugih ili bez biranja odnosno podupiranju izabranih i podobnih (umreženih?). S inflacijom nema ni moralnog hazarda jer država vidljivo ne pomaže nikome. Pomoć svima pak uključuje moralni hazard jer omogućava i preživljavanje loših, održava krivu alokaciju kapitala i krive poticaje zapošljavanju.

Odličan primjer za ovo postoji u ovom trenutku u Hrvatskoj, zemlji koja će sljedećih nekoliko godina imati višak ponude u turizmu i ugostiteljstvu i neće biti mjesta da svi opstanu. Bude li država pružala pomoć svima, to će onemogućiti one dobre da se izdvoje, razumna politika trebala bi voditi kontrakciji sektora, u skladu s novim uvjetima i manjkom potražnje. Naravno, treba još i napomenuti da dok je na razini narodnog gospodarstva inflacija odličan način otplate duga, pojedinci se mogu suočiti s gubicima, a financijska represija je istodobno i politika koja polagano krade novac starijima, no pogoduje mlađima (koji, kako stvari sada stoje, ionako plaćaju relativno više).

Dođe li do inflacije, to će biti globalna stvar. Hrvatska se neće moći izolirati, preko fiksnog tečaja inflacija će se punom snagom preliti u Hrvatsku. No ona neizbježna uvezena suočit će se s domaćom inflacijom i lokalnim pritiscima, i to ne samo zbog duga nego i uslijed manjka ponude na segmentima tržišta rada (koji su prisutni od ranije), domaćih posebnosti (na primjer, potreba sektorskog restrukturiranja i obnove od potresa koju financira država), kao i uslijed neprilagođenih poduzetnika i menadžera koji ne znaju isporučiti ni bijednih 3% rasta.