Sloboda odlaska pretpostavlja slobodu ostanka. Svijet treba očuvati, a ne potrošiti ga

Koncept „slobode ostanka“ Eve von Redecker podrazumijeva slobodu u vremenskom i relacijskom smislu, piše Zdenko Duka u osvrtu na istoimenu knjigu. Samo ostajanje na jednom mjestu nije sloboda - provedeno vrijeme treba biti ispunjeno. U liberalnom diskursu, ispunjenje je svedeno na stjecanje materijalnog obilja i akumulaciju dobara, a iz takve perspektive, ograničenja rasta pojavljuju se kao ograničenja slobode.

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija lastavica na žici. (Midjourney v7)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Kao što sloboda ostanka pretpostavlja pravo na odlazak, i sloboda kretanja predstavlja slobodu samo tamo gdje je moguć i ostanak. A potonje – mogućnost ostanka – dolazi s puno više pretpostavki. Zahtijeva očuvanje nastanjivog svijeta – piše Eva von Redecker u knjizi „Sloboda ostanka“ koju je prošle godine objavio AGM u hrvatskom prijevodu Stipe Ćurkovića. Eva von Redecker (r. 1982.) njemačka je filozofkinja i slobodna autorica koja je napustila akademsku karijeru, a radila je kao znanstvena suradnica na Sveučilištu Humboldt, na Sveučilištu Cambridge i u New School for Social Research u New Yorku. Original ove knjige „Bleibefreiheit“ objavljen je u Frankfurtu na Majni 2023. godine. U hrvatskom prijevodu 2024. objavljena je i knjiga Eve von Redecker „Revolucija za život. Filozofija novih oblika protesta“.

Ime knjige nastalo je iz olakšanja koje je osjetila zbog otkazanog puta. (Medico International / CC BY 3.0)

Autorica je u vrijeme prvog pandemijskog vala trebala otputovati u SAD kako bi tamo održala nekoliko predavanja, ali je zbog COVID-a put otkazan. Bila se radovala putu, no kad je on otkazan, osjetila je izvjesno olakšanje.

„Točno tog dana vratile su se lastavice. A ja sam bila tu. Pokusno, nazvala sam to onda ‘slobodom ostanka’. Slobodom da ostaneš tu gdje jesi“, piše ona.

„Sloboda“ je u zapadnoj tradiciji neraskidivo povezana sa slobodom kretanja. Ona podsjeća i kako je pitanje prava na putovanja bila točka koja je najavila kraj nedemokratskog državnog socijalizma. Sloboda je sloboda kretanja i iz te perspektive ostanak bi predstavljao točku gdje je sloboda svedena na ništicu.

Ali, nije baš tako. Činjenica je da ljudi traže i to da smiju (negdje) ostati. „Ne radi li se ovdje zapravo o sigurnosti? Ili, u krajnjem slučaju o „životu“? Ili jednostavno o zaštiti prirode, o zaštiti manjina? Povrh svega, upravo ta vrsta zaštite danas se optužuje da želi ukinuti slobodu.“, piše Eva von Redecker. Liberalni pojam slobode mora imati ograničenja kako bismo uzajamno sačuvali slobodu svih. „Borbe protiv deportacija i za pravo na ostanak mogli bismo opisati kao avangardu samoopoziva. Zahtjev da netko ili nešto ostane, traži uspostavu novih ograničenja ovdje i sada, ograničenja koja će prepriječiti put liberalnim zagovornicima vlasništva“, objašnjava autorica.

Ostanak napušta prostorni imaginarij slobode, ali se odnosi na mogućnosti budućnosti. Odnosno – na vrijeme. Pa se i pandemijska ograničenja mogu opravdati ako ih odvojimo od trenutačne slobode kretanja i shvatimo da se radi o slobodi da se opet u nekom trenutku možemo slobodno kretati. Ili, da sada više uopće ne letimo avionom kako bismo kasnije mogli disati. To znači misliti temporalnije.

“Imati mjesto gdje ćemo moći ostati slobodni velika je sreća.” (Mapa svijeta, 1320. Pietr Vesconte / CC0)

Jesmo li spremni slobodu priuštiti i budućim generacijama? „Imati mjesto gdje ćemo moći ostati slobodni velika je sreća. Nešto što primamo kako bismo u tome uživali, ne nešto što proizlazi iz naših vlastitih sposobnosti. Već spomenute borbe za pravo na ostanak posvećene su upravo zadatku da taj fundament poopće. Cilj je osigurati budućnost u kojoj bi sloboda za sve mogla postati održiva. U radničkim borbama i pobunama protiv podjarmljivanja radi se o slobodi raspolaganja vremenom: zaštita okoliša i zdravstvo životu žele osigurati buduće vrijeme.“

Jer, koncept „slobode ostanka“ Eve von Redecker podrazumijeva slobodu u vremenskom i relacijskom smislu. Sloboda tada zahtijeva, kao minimum, očuvanje zajedničkog, nastanjivog svijeta u kojem svaki pojedinac može istinski ostati. Liberalna koncepcija slobode, koja slobodu shvaća prvenstveno kao slobodu kretanja i slobodu od ograničenja, postala je neadekvatna, osobito u svjetlu prijetnje propasti ekosustava. Ekološka koncepcija slobode inzistira na očuvanju regenerativnih uvjeta živog svijeta.

Osim klimatskih promjena, prisilnih migracija, rastućih nejednakosti i ratovi ugrožavaju pravo na ostanak. Mogu li ostati ovdje i ostati slobodan? Možemo li živjeti na ovom planetu, bez obaveze da u stalnom strahu mukotrpno pokušavamo sprječavati njegove katastrofe? Na toj osnovi autorica vremenski definira koncept slobode. Godišnji migracijski ciklusi ptica selica, dnevni položaji sunca, periodi rasta vegetacije.

“Tamo gdje se ne radi o jedinstvenom rasponu nekog individualnog života, nego o prirodi, to vrijeme možemo opisati kao cikličko. Ne puko vrijeme, prazna budućnost, nego mijene, cijelo preobilje ispunjenog vremena. To je ono što bi temporalno shvaćena sloboda mogla predstavljati: puninu, obilje vremena i mijena. Kako bi se istinski osigurala sloboda, slobodno vrijeme mora biti istovremeno ispunjeno vrijeme.“, piše Eva von Redecker.

Teško podnosimo da svoju slobodu i sebe same zamišljamo kroz vrijeme. Naše je vrijeme ograničeno, a prostorni svemir beskonačan. „Ali, nije li i vrijeme beskonačno? Ne možemo li u njemu – i s njim – i mi ostati beskonačni? Tako to vide svi koji vjeruju u život poslije smrti.“, piše von Redecker. Autorica navodi dijaloge iz „Fedona“ u kojima Platonov Sokrat u danu kada mora umrijeti razgovara sa svojim prijateljima. On mjesto kojemu bi (njegova) duša trebala imati pristup naziva „pravom zemljom“ koja, za razliku od naše, nije „istrošena i iskvarena“, ne nagrizaju je slane vode, nije puna mulja i izmeta koji donose „rugobu i bolest“, nego je ravnomjerna, sjajna i puna boja. Duša je kao vozilo kojim je moguće otploviti i zaobići smrt. Međutim, tako se vremenski raspon života relativizira do beznačajnosti. „Platon za svoju poziciju plaća katastrofalnu cijenu: zemaljski život mu postaje ravnodušan“, piše von Redecker.

Vremenski koncept slobode oslanja se na prihvaćanje vlastite smrtnosti. To jest nepodnošljivo. Ali, von Redecker piše:

„Skandal nije da uopće moramo umrijeti. Koliko god bilo nepodnošljivo, to ne možemo promijeniti. Skandal je to da umiremo tako različito rano. Ne radi se samo o tome da su neki životi bolje zaštićeni, iako je i to naravno istina, sve dok budu postojale farmaceutska industrija i klase. Klase znače i da se zaštita zaštićenih sastoji od napada na nezaštićene. Klase znače da je čovječanstvo toliko rascijepljeno da se unutar njega ponavlja ono što zapravo vrijedi samo u odnosu na vanjsku prirodu: da sav život živi na račun drugih života…Jedina smo vrsta koja je stvari organizirala tako da preuranjena smrt mnogih podupire živote vrlo malog broja privilegiranih“.

Moralo bi biti moguće prihvatiti realnost smrti. Ako treba, i u njezinoj nepodnošljivoj podnošljivosti i izbježivoj neizbježnosti. Ali – ne dopustiti da vrijeme koje nam preostaje opustoši smrt. Ono što uklanja užas iz svijesti o konačnosti, piše von Redecker, prije će biti specifičan pogled na život: smisao za življenu puninu koji nam daje razlog za zahvalnost. Smisao za obuhvatnije vremenske veze koje će nadživjeti naš vlastiti život.

Naravno, samo ostajanje na jednom mjestu nije sloboda. Provedeno vrijeme treba biti ispunjeno. U liberalnom diskursu, ispunjenje je svedeno na stjecanje materijalnog obilja i akumulaciju dobara. Iz takve perspektive, ograničenja rasta pojavljuju se kao ograničenja slobode. „Ne čudi da sa spoznajom o granicama rasta počinje glavinjati i tradicionalna koncepcija slobode. Imati kako bi se imalo još više; možemo li se od toga emancipirati?“ Sloboda ostanka bi značila da to preobilje sačuvamo, umjesto da ga akumulacijom svedemo ni na šta.

Autorica citira Virginiu Woolf koje je 1923. zapisala u Dnevnik: „Želim život učiniti sve punijim i punijim“. I zaključuje: „Upravo tako zamišljam slobodu: učiniti život punijim, vrijeme ispunjenijim“. Komentira filozofiju egzistencijalizma feministkinje Simone de Beauvoir, pa piše da u egzistencijalizmu svaka osoba ostvaruje svoju slobodu tako što slijedi nacrte u kojima prekoračuje samu sebe – transcendira. Ali, de Beauvoir ne može razriješiti negativan pogled na nužnost smrti. „S mišlju da je ono što je bitno zapravo započinjanje, Hannah Arendt je revolucionirala egzistencijalističku filozofiju“, piše von Redecker. Interpretira da je za pojam slobode Hannah Arendt smrtnost sporedna jer egzistenciju razmatra iz činjenice naše rođenosti.

„Sloboda nastaje kada se stavimo u ispravan odnos spram rođenja. A ispravan odnos je ponavljanje. Započinjanje takoreći, ponavlja naše rođenje. Sloboda je ponovno samorođenje“.

Tako ponovni početak predstavlja raskid s jednoličnim, kontinuiranim vremenom.

„Ispunjeno vrijeme je vrijeme obilježeno i umnogostručeno novim počecima. Ponavljanje rođenja pokreće novu inicijativu, njeni učinci i održivost će se pokazati s vremenom, ali njena realnost je sigurna već u sadašnjem trenutku, u momentu novog početka“.

Autorica navodi da je socijalni psiholog Daniel Kahnemann uspio pokazati da samo oko pet posto vremena djelujemo izvan rutina i predvidljivih obrazaca ponašanja. Prema Judith Butler, žudnja nas čini nedovršenima. Sami sebe činimo nedovršenima. Nedovršeno je obećanje. Priprema za ponovno rođenje.

U životu je moguć neograničeni broj novih početaka. (Feniks, Hokusai / CC0)

Kad Eva von Redecker piše o ponovnim rođenjima hoće reći da je u životu moguć neograničeni broj novih početaka. Tako živimo ispunjeno vrijeme. Inače, stvarno se rađamo neslobodni. Dijete ne može opstati samo na svijetu, potrebna je skrb majke ili koga drugog da ga, kako se kaže, digne na noge. Isto tako, ovisni smo jedni o drugima i to uvijek i ostajemo. Slobodu ostanka stvaramo samo zajednički i ona raste kada je dijelimo s drugima. Temporalizirana sloboda predstavlja puninu vremena i vrijeme punine.

U neslobodi nema novih početaka. Kao ekstremni oblik neslobode ona spominje sistem nasljednog ropstva koji je nametan crnim ljudima iz generacije u generaciju.

„Gdje je realno, historijski određeno vrijeme prožeto gubicima i naseljem, gdje vlada lažno, prazno mirovanje vremena, ne možemo tek tako iskoračiti iz njega kao iz pojedinačne situacije…Mijenjati se ne trebaju pojedinačni životi nego vremena“. I zato je najmoćnije sredstvo takve promjene generalni štrajk. To je politički oblik štrajka.

„Sloboda ostanka“ lijepa je, iznimno zanimljiva knjiga Eve von Redecker. Opredjeljenje koje proizlazi iz njezinih filozofsko-socioloških polazišta kojima ona hoće emancipirati pojam slobode u ovoj knjizi – je ljevičarsko, ekološko, antipatrijarhalno, antikapitalističko, aktivističko. Svijet treba očuvati, a ne potrošiti ga, očuvati ne samo za nas nego i za generacije koje dolaze. No, čini mi se da pitanje individualne smrti niti u ovoj „temporaliziranoj“ slobodi nije „riješeno“ ni na koji prihvatljiviji način od onoga na koji su ga (uglavnom neuspješno) rješavali i neki egzistencijalisti. A dihotomija „slobode prostora“ (kretanja, rasta) i „slobode vremena“ čini se ipak donekle umjetno stvorena.

Knjiga počinje i završava s lastavicama koje su simboli slobode, a njihove se selidbe zbivaju u prirodnim ciklusima. „Mnoge lastavice ugibaju na dugom letu preko Sredozemnog mora, ali barem mogu ignorirati vojno utvrđene granice i bodljikave žice Tvrđave Europe. Lastavice još žive u svijetu bez država, graničnih kontrola i putovnica, baš kao i ljudi najveći dio svoje povijesti, na putu s jednog mjesta prema drugom, u sporom ritmu putovanja i ostanka, kretanja i stizanja“, piše Eva von Redecker.