Slučaj Sebold. Varljivost sjećanja i što internet čini ‘tehnologiji’ pamćenja. Um u memoriju slaže priče. Računalo slaže podatke

Digitalno doba s jedne strane odmaže sjećanju, jer se slabije pamti ono što se pospremi na 'eksternu memoriju' na društvenim mrežama, a s druge strane pomaže - bolje se pamti događaj u čiji je opis uložen trud radi prezentacije na društvenim mrežama. Tajne memorije posebno su važne u pravosuđu zbog navođenja svjedoka na željeno sjećanje o nepostojećim događajima

• Naslovna fotografija: Alice Sebold ispričala se zbog optužbi za silovanje Anthonyju Broadwateru koji je oslobođen krivnje nakon 16 godina u zatvoru (Foto: PH)

Početkom prosinca 2021. godine svijet je obišla vijest da je čovjek koji je osuđen i odslužio kaznu za silovanje uspješne književnice Alice Sebold zapravo nevin. Sebold je 1981. godine silovao nepoznati Afroamerikanac kada je imala 18 godina zbog čega je oboljela od PTSP-a, te su joj trebala desetljeća da se uspješno suoči sa svojom traumom. Svoje osjećaje i razmišljanja odlučila je pretočiti u umjetnost. Njen detaljni memoarski opis mučnog iskustva, Lucky (1999), preko noći ju je pretvorio u obećavajuću književnu zvijezdu. Sebold je nastavila pisati i tri godine kasnije objavila je fantastični roman za mlade The Lovely Bones koji je postao svjetski hit kod publike i kritičara, adaptiran u film 2010. godine, te u predstavu 2018. godine. (U Hrvatskoj su objavljena oba romana, Ljupke kosti 2003. i autobiografska Sretnica 2005., obje u izdanju zagrebačkog Algoritma, a film redatelja Petera Jacksona iz 2010. ostvario je veliki uspjeh.)

U studenom 2021. osuđenik za silovanje Alice Sebold na sudu je oslobođen krivnje, gotovo dva desetljeća nakon što je odslužio kaznu. Igrom slučaja, presudan je u tome bio pokušaj da se izvorni memoari o silovanju ekraniziraju. Jedan od producenata filma primijetio je pogreške u memoarima i na suđenju počinitelju te je nakon produkcijskog kraha filma pokrenuo istragu koja je dovela do poništavanja presude. Šokirana autorica javno se ispričala čovjeku čiji je život nepravedno uništen. Povela se javna rasprava o odgovornosti autorice. Naime, Sebold je počinitelja tehnički dva puta prepoznala, a u knjizi je živopisno opisala kako nije mogla zaboraviti njegovo lice, dah ili ponašanje.

Laička javnost, unatoč učestalim raspravama u stručnim krugovima, i dalje uglavnom smatra da je pamćenje, pogotovo kod značajnih životnih događaja nepogrešivo. Istraživanja pokazuju upravo suprotno.

• Kula od karata

Uvriježeno je da se vlastitom pamćenju može vjerovati jer bitne stvari uvijek pamtimo točno. Laička intuicija tumači prisjećanje odnosno pamćenje kao ponovno gledanja snimke nekog događaja, no znanost je davno pokazala da sjećanje više nalikuje ponovnom prepričavanju neke knjige po bilješkama. Ljudsko pamćenje događaje ne reproducira već rekonstruira. Ljudski mozak evoluirao je da poput algoritma dobro rastavlja sjećanja na bitna obilježja, integrira ih s emocionalnim stanjima te ih pohranjuje na još nedovoljno poznat biokemijski način. Problem je što ljudi osjećaju da su osobito živa ili emotivna sjećanja točnija, ali su upravo zbog emotivne nabijenosti čak i sjećanja o traumatskim događajima fluidnija i vjerojatnije netočna.

Psihologinja Elizabeth Loftus (1944.) posvetila je karijeru proučavanju pouzdanosti ljudskog pamćenja i istraživanju njegove varljivosti i nepostojanosti. Između ostalog 1970-ih je razvila tzv. paradigmu dezinformacijskog učinka. Ukratko objašnjeno, svjedoci su u prisjećanju vrlo povodljivi. Pristrano postavljanje pitanja, kontekst, čak i stereotipovi utječu na način na koji ljudi rekonstruiraju priču po zapamćenim činjenicama te tako utječu i na točnost prisjećanja. Povezana priča stvara se vođenim popunjavanjem rupa u sjećanju.

Nešto slično dogodilo se i sa slučajem Sebold i njenim krivim prepoznavanjem silovatelja. Pri policijskom suočavanju isprva ga pri prepoznavanju nije izdvojila, no prisutni policajci i tužitelji uvjerili su je da je pala na trik i uputili je da ispravno prepozna njihovog ciljanog osumnjičenika. Idući put kada ga je prepoznala, za vrijeme suđenja, počinitelj je bio jedini Afroamerikanac u sudnici i sjedio na mjestu za optuženog.

Implikacije otkrića Elizabeth Loftus za pravosudni sustav očite su, jer svjedoci imaju osobitu pravnu težinu u svim procesima. Loftus je brzo postala profesionalni forenzički stručnjak za pitanje vjerodostojnosti pamćenja svjedoka. U devedesetima je napravila još jedan veliki pomak u znanosti kada je istraživanjima pokazala ne samo da se pamćenja mogu iskriviti, već je moguće stvoriti i potpuno nova, kriva pamćenja. Ljudi se prirodno povode za tuđim prijedlozima, naročito djeca, starije osobe i emocionalno ranjive osobe, što često izaziva sumnju jesu li potisnuta pamćenja uistinu potisnuta ili su umetnuta prilikom njihova navodna otkrića. Poznat je eksperiment u kojemu je Loftus demonstrirala da je kod četvrtine sudionika uspješno uspjela umetnuti živo sjećanje izgubljenosti u trgovačkom centru koji se navodno dogodio u djetinjstvu, iako im se to nije dogodilo.

Slični nalazi replicirani su opet i opet. Uspješno su u sudionika stvorena detaljna sjećanja spašavanja od utapanja, hospitalizacije zbog upale uha, napada divljih životinja, fizičkih nesreća, trbobolje nakon konzumiranja kiselih krastavaca, vožnje u balonu ili igranja sa Zekoslavom Mrkvom u Disneylandu (što je nemoguće). “Samo zato što se sjećanje čini detaljnim, samo zato što je osoba uvjerena u njega, i samo zato što je sjećanje emocionalno duboko, ne znači da se nešto dogodilo” zaključila je 2005. Loftus.[i]

Prilikom pravosudnog procesa dolazi do paradoksa: detaljno ispitivanje policije i odvjetnika ‘onečišćuje’ sjećanja svjedoka očekivanjima, pristranostima i stereotipovima dok istodobno raste sigurnost svjedoka u vlastito sjećanje jer ga prilikom svakog prizivanja uvježbavaju. Krivci za svoje loše sjećanje nisu svjedoci, već ljudi koji prikupljanju informacije od svjedoka. Više svjedoka za isti događaj neće smanjiti problem već mogu jedni drugima izmijeniti sjećanja dok se ne postigne neki grupni konsenzus. U istraživanju iz 2007. potvrđeno je da su se sudionici usuglasili o sjećanju na navodno isti video-isječak, koji je svakom sudioniku bio različito prikazan. Kada su odgovarali na pitanja o detaljima koji su bili različiti točnost je bila79% za stvari koje nisu raspravljali zajedno, no samo 34% za stvari iz video-isječka o kojima su zajedno razgovarali.

Dvoje neuroznanstvenika, Karim Nader i Joseph LeDoux, ustanovili su 2000. pokusom na štakorima da samo prisjećanje ne samo da može izmijeniti sjećanje već ga  i izbrisati. Naučili su skupinu štakora da povezuju određeni ton s blagim električnim šokom. Prestali bi se kretati svaki put kada bi čuli taj zvuk. No, kada su štakorima ubrizgali tvar (anisomicin) koja blokira stvaranje proteina u amigdali (središte mozga za reakcije bijega ili borbe, ujedno vezano uz izrazito emocionalna iskustva), štakori su prestali reagirati na zvuk. To pokazuje kako je traumatična sjećanja moguće teoretski izmijeniti u toj mjeri da zapravo budu izbrisana.

Traumatična sjećanja postaju s vremenom kvalitativno sve gora. Za njih je uobičajeno da se nepoželjno prizivaju u svijest protiv volje traumatiziranih osoba i stalno ponovno obrađuju. Prilikom svake mentalne obrade događaji se pomalo mijenjanju, produbljuju, sjećanja postaju istančanije crno-bijela, emocionalno nabijenija, dodaju se novi detalji, a životna opasnost postaje izraženija. Kaže se da vrijeme liječi rane, ali zapravo pojačava kontrast u sjećanjima na isti način na koji prejaki kontrast na fotografijama zapravo skriva detalje. Ovo je pogotovo problematično za sve žrtve posttraumatskog stresnog poremećaja i vezanih mentalnih problema. Zvuči bezosjećajno, ali značajan dio žrtava vjerojatno proživljava traumatičnu situaciju gorom nego što je stvarno bila i to treba imati na umu kod pružanja podrške. Subjektivna stvarnost gora je od objektivne. Potrebno je imati na umu da šok i duševna bol mogu ujedno blokirati stvaranje dugoročnog pamćenja, pa ljudi katkad popunjavaju rupe po informacijama iz druge ruke ili prema kulturnim očekivanjima.

• Selektivna pažnja

U kvaliteti pamćenja važnu ulogu ima i pažnja, no teško da možemo postaviti pitanje zašto Sebold nije bolje obratila pozornost na nasilnika. Ljudski um funkcionira na principu da filtrira ogromnu količinu informacija prije nego ih uopće počinje pohranjivati u kratkoročno i dugoročno pamćenje.

I uz uobičajeno oštar vid, koliko se čitatelja ovog teksta može prisjetiti koliko točno prozora ima zgrada u kojoj se nalaze ili pokraj koje su nedavno prošli, koliko ih je otvoreno ili zatvoreno? Koje se stvari nalaze na namještaju do vas? Naravno, ako postoji svjesna namjera, lako je pogledom provjeriti taj podatak. Osim što registrira stvari vidom, ljudski um obično ne obraća pažnju na pritisak zraka, pritiska naslona na leđa, točan položaj dijelova tijela, broj dugmeta na košulji. Kod drugih ljudi ne obraćamo pažnju na sve detalje njihova izgleda ili odjeće. Primjerice ne pamtimo položaj svakog madeža na nečijoj koži ili točan uzorak njihove majice ili košulje, ali ih lako možemo prepoznati, bez dozivanja točno iz pamćenja već prepoznavanjem kada smo im ponovno izloženi.

Svijest zapravo svakog trenutka barata vrlo malim brojem podataka, ali ih po potrebi može brzo provjeriti. Možda najbanalniji primjer su pogreške u tekstu – velik broj čitatelja automatski će preskočiti razmak viška ili ignorirati krivi padež jer su usmjereni na sadržaj, ne na izvedbu teksta. Koliko je svijest bitna u opažanju informacija pokazuje poznati eksperiment iz 1999. godine koji je zgodno demonstrirati i ovdje.

Zadatak vam je prebrojiti u sljedećem videu uspješna dodavanja lopte igrača odjevenih u bijelo. Pripremite se za zadatak i pokušajte što bolje provjeriti svoje mentalne sposobnosti.

Prebrojte dodavanja bijelih

Ovisno o pozornosti čitatelja, dobar dio je vjerojatno točno prebrojio dodavanja lopte. No prema istraživanju, oko polovica ljudi zbog usmjeravanja pažnje propušta primijetiti prolaz osobe u odijelu gorile koja maše gledatelju. Potpuno neočekivani događaj teže je uočiti od onog barem djelomično očekivanog. U drugom eksperimentu gotovo trećina sudionika nije zamijetila svijetli crveni križ na zaslonu čak i kada je bio jedini predmet u boji prilikom zadatka razlikovanja crnih i bijelih oblika.

Implikacije za traumatična sjećanja također su problematična. Ako netko nekome prijeti nožem ili pištoljem, ljudi će se vjerojatnije usmjeriti na samu prijetnju oružjem a ne na samog počinitelja pa suprotno očekivanjima nagađaju detalje o njegovom fizičkom izgledu. Kada um odlaže informacije iz trenutne upotrebe u kratkoročno i dugoročno pamćenje, proces selekcije se nastavlja, a informacije se i dalje filtriraju i reduciraju samo na istaknute karakteristike. Zapravo, u hipotetskoj pljački osoba će biti previše uzbuđena pa će pamtiti samo činjenicu da joj je netko prijetio nožem ili pištoljem, ili da je bila prisutna maska. Vrlo mali broj ljudi će biti dovoljno priseban da ne bude previše napet i smireno pamti detalje.

Zanimljiv je i nalaz da kada se ljudima pruži mogućnost da izravno pragmatično utječu na svoju pažnju i pamćenje, oni ne biraju opciju koja bi ih poštedjela mogućnosti buduće patnje. Prethodno je u tekstu spomenuto istraživanje koje biokemijski blokira loša sjećanja u štakora. Zapravo postoji niz mogućih metoda koje bi se mogle razviti u slične tretmane kod ljudi. No, neriješeno je pitanje etike takvog hipotetskog tretmana u ljudi. Ljudi su vrlo svjesni da su njihove osobne povijesti zbirke pamćenja i ne žele ih dirati. Elizabeth Loftus je 2011. u istraživanju pitala oko 1000 sudionika bi li uzeli lijekove koji bi spriječili stvaranje traumatičnog pamćenja (hipotetski napad hladnim oružjem prilikom pljačke koji bi rezultirao hospitalizacijom) i spriječili time mogućnost da u budućnosti potencijalno razviju PTSP. U prosjeku, četiri od pet sudionika odbilo je tu mogućnost iako je pragmatično gledano iza boravka u bolnici bolje imati jednu neobjašnjenu noć nego riskirati cjeloživotno proživljavanje traume.

• Kognitivni kiborzi

Jedan od važnijih znanstvenofantastičnih književnika današnjice, samozatajni Ted Chiang objavio je 2013. godine priču The Truth of Fact, the Truth of Feeling (nominiranu za nagradu Hugo za 2014.) Jedan od naratora naglašava da iako “ne mislimo o njemu kao takvom, pisanje je oblik tehnologije. […]Postali smo kognitivni kiborzi čim smo postali tečni čitatelji i posljedice toga su duboke”. Središnja tema je sukob između onog što ljudi osjećaju točnim i onog što je objektivno točno, što  pojava novih tehnologija ukida.

Dvije paralelne radnje bave se implikacijama prijelaza s nesavršene metode prijenosa i pamćenja informacije na savršeniji. Jedna radnja smještena je u Afriku u ranom 20. stoljeću gdje misionar uči domoroca konceptu pisanja. U drugoj radnji u bliskoj budućnosti novi moćni pretraživač Interneta omogućuje ljudima da preko podataka zabilježenih na Mreži rekonstruiraju točne verzije događaja (što autor naziva digitalnim protezama za pamćenje). Oba imaju dramatične učinke na naratorovo shvaćanje svijeta.

Dok su implikacije postajanja pismenim razumljive, zanimljive su spekulacije buduće pismenosti putem točne rekonstrukcije događaja na temelju zapisa na društvenim medijima. Nostalgija postaje objektivno punom pogrešaka, a djetinjstvo gubi svoj impresionistički (intimistički?) šarm.

Promatranje događaja kroz treću perspektivu, neobojenu osobnim osjećajima, baca novo svjetlo na stare sukobe i pogreške. “Antropolozi će vam reći da oralne kulture drugačije razumiju prošlosti jer za njih povijest ne mora biti toliko točna koliko potvrđivati samorazumijevanje zajednice. Ne bi bilo točno da su njihove povijesti nepouzdane; njihove povijesti služe svrsi. Svatko od nas je sada osobna oralna kultura. Ponovno pišemo svoje prošlosti da bi služile našim potrebama i podržavale priču koju trebamo. S našim sjećanjima svi smo mi krivi za vigovsku interpretaciju naših osobnih povijesti, vidjevši sebe kao skupinu koraka prema našoj slavnoj sadašnjici.” Narator u vremenski bližoj radnji shvaća da je mučni obiteljski događaj iz njegove prošlosti koji mu je poslužio kao povod za dubinsku samospoznaju i promjenu ličnosti bio njegova krivnja i njegova pogreška, a sav njegov trud i osobni rast uzaludan i nije imao nikakvog učinka na kćer.

Očite su paralele s pričom Alice Sebold i njenim pogrešno osuđenim silovateljem. Njena težnja za pravdom protiv osobe koja joj je gotovo uništila život uništila je pak život drugog čovjeka. No zbog digitalnog doba svaki čovjek mora se sve više suočavati s istinama o vlastitom pamćenju. Primjerice, mnogi korisnici Facebooka na njemu su već barem deset godina, i usluga sjećanja danas mnoge sili da se prisjete loših događaja, prijateljstava koje su prestala, putovanja koja su poluzaboravljena ili hobija koje su zapustili, u jednakoj mjeri kao i dobrih iskustava poput obiteljskih ili prijateljskih okupljanja.

Društvene mreže i sjećanje

Funkcioniraju li društvene mreže već kao kibernetička proteza? Istraživanje iz 2018. pokazalo je da se uistinu oslanjamo na tehnologiju. U tri eksperimenta sudionici koji su morali dokumentirati svoju aktivnost na društvenim mrežama slabije su pamtili svoja iskustva. Vrijedi napomenuti da se slabiji učinak (od otprilike 10%) nije pojavio samo kod liveblogginga nego i kod pukog zapisivanja iskustava. Krivac dakle nije digitalno doba već sam čin eksternalizacije iskustva, na kojem god mediju postoji. Drugi medij mogu biti i drugi ljudi. Primjerice, u intimnim vezama partneri spontano ‘dijele‘ detalje sjećanja među sobom tako da svatko od njih pamti samo dio primjerice prvog spoja ili obljetnice. No, postoje i nalazi koji ukazuju da se ljudi bolje prisjećaju događaja o kojima su pisali na društvenim mrežama. Vjerojatno zato jer su morali uložiti dodatan trud u obradu podataka radi njihovog pokazivanja drugima.

Čini se da bi prezentacija pamćenja mogla biti odlučujući čimbenik za pitanje naše buduće postojanosti pamćenja. Prema novom istraživanju (doduše kvalitativne prirode) iz 2021., broj lajkova za neko prisjećanje na Facebooku, Timehopu i Appleu bio je povezan s ugodnosti sjećanja. Autori rada nazvali su ovaj fenomen kvantificiranom nostalgijom. Broj lajkova oblikuje značenje sjećanja i njihovu osobnu vrijednost osobama jer se kod svakog prisjećanja u novije vrijeme pamti i broj lajkova koje je sjećanje dobilo. Štoviše, prisjećanja vjerojatno sam čin sjećanja strogo vezuju uz ritmove društvenih mreža, pa nostalgija postaje kvantificirana i predvidljiva za komercijalne svrhe. Sjećanja time djelomično postaju emocionalno algoritamski optimizirana kao i druge objave na društvenim medijima. Važno je napomenuti da je bitan dio svakog sjećanja oduvijek bila njihova povijest prisjećanja. Banalan je primjer to što je autoru često teško uređivati vlastiti tekst jer ga on ne čita kao nepoznata osoba već se automatski prisjeća svih detalja, truda ili konteksta koji nisu izraženi u tekstu – čitanje vlastitog teksta pretvara se u prisjećanje svog toka misli. Zato je utjecaj urednika jako bitan za svaku dobru knjigu ili tekst i većina čitatelja zapravo podcjenjuje zahvale urednicima teksta u predgovorima knjiga ili uopće ne vidi utjecaj dobrih uredništva u časopisima.

Faze pamćenja i sjećanja

Poput priče Ted Chianga, naša aktivnost na društvenim mrežama postaje kibernetička proteza za pamćenje, a njeni učinci zasad su nepoznati. Ljudsko pamćenje je nesavršeno, rekonstruktivno i sve više ovisno o tehnologiji. Čak će i sjećanje na ovaj tekst izblijediti brzo, izmiješati se sa sjećanjem čitanja tekstova sličnih tema i ovisiti o broju komentara i njegovih lajkova na mrežama. Evolucijski se pokazalo da čovjek u načelu pamti suštinu stvari dovoljno dobro i pouzdano da preživi, pa će valjda tako preživjeti i naša sjećanja – dovoljno dobro koliko nam trebaju u svakodnevnom životu.

• Bilješke

[i]  Fenomen sugestibilnosti vrlo je kontroverzan jer dovodi u pitanje jesu li potisnuta sjećanja stvarno potisnuta. Razna otkrića u sadržaju potisnutih sjećanja sadržajno variraju od seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu do sjećanja otmica od vanzemaljaca. Pitanje umetanja lažnih sjećanja u psihologiji je dovelo do tzv. ratova pamćenja. Kritičari su optužili Loftus za pretjeranu generalizaciju rezultata i kršenje etičkih načela, a našla se i na meti teoretičara zavjere pa je čak optužena za bivanje dijelom sotonističke urote.