‘Smrt iz očaja’ kosi bijele muškarce srednje i mlađe dobi, bez fakulteta. Američki sustav jede svoju djecu

U prvom dijelu članka Ivo Škorić prikazuje knjigu Smrti iz očaja, čija statistika dokazuje da je razlog za skraćenje životnog vijeka u SAD povećana smrtnost bijelih muškaraca bez fakulteta. U drugom dijelu članka podsjeća da je zemlju zahvatila serija štrajkova, a u trećem se opet vraća knjizi, iznosi zamjerke (izostanak kritike industrije obrazovanja) i podsjeća da će smrti iz očaja postupno zahvatiti i druge skupine, među ostalim i fakultetski obrazovane

• Naslovna ilustracija: Dio naslovnice knjige Death of Despair and the Future of Capitalism u izdanju Princeton University Press

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za  niz tzv omladinskih publikacija u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. je u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Kako sam prešao pedesetu, u drugom desetljeću novog tisućljeća, i tako ušao u godine kada su ljudi tradicionalno na vrhuncu svoje poslovne sposobnosti i mjesečnih prihoda, primijetio sam da moj primjer odudara od te norme: godinama nisam vidio povišicu plaće, sve sam teže nalazio posao, počeo sam imati sve više zdravstvenih problema, dok su oko mene cijene, naročito raznih harača, poput osiguranja, registracija, dozvola, pretplata, usluga (posebno zdravstvenih – zubni most sam recimo došao u Zagreb napraviti), školarina, itd. sve vrtoglavo porasle. Naravno, taj svoj usud sam prvo automatski pripisivao svom statusu kao imigrantu. Imigrantima jeste tradicionalno teže, i u prosjeku zarađuju manje. Nije mi palo na pamet da bi ovo društvo tako tretiralo vlastite građane.

Onda se prošle godine pojavila knjiga “Smrti iz očaja i budućnost kapitalizma” (Deaths of Despair and the Future of Capitalism) profesora ekonomije sa sveučilišta Princeton, Anne Case i Angusa Deatona, inače nobelovca. Ta knjiga mi je nažalost pokazala da sam bio u krivu. Moj status imigranta nema uglavnom nikakve veze s mojom ekonomskom situacijom ni s mojim nezadovoljstvom životom. Nego pripadam tužnoj kategoriji drugih slično situiranih građana ove zemlje, koje je ovo kapitalističko društvo odbacilo kao nepotrebne i ostavilo da trunu pored ceste napretka, u nemilosrdnoj utrci da što više napuni džepove vlasnika svega što jest i što još nije.

Dvoje autora su se osjetili ponukanima napisati tu knjigu iz drugih razloga. Njima je palo u oči da je u Sjedinjenim Državama tri godine za redom (2014.-2016., a nastavilo je tako i 2017. i 2018., op.a.) padao prosječni očekivani životni vijek, što se nije desilo od 1918., Prvog svjetskog rata i Španjolske gripe, i što se istovremeno ne dešava niti u jednoj bogatoj, razvijenoj, zapadnoj demokraciji danas. I krenuli su istraživati zašto se to dešava, što je do toga dovelo, i kako bi se to moglo zaustaviti. Pronašli su da je znatno porastao mortalitet jedne specifične grupe građana, grupe kojoj ja pripadam: sredovječni (45-54), bijeli muškarci bez fakultetske diplome. Mortalitet te grupe je toliko statistički znatno porastao da je to uzrokovalo pad prosječnog očekivanog životnog vijeka cijelog društva.

Od 1995.-2015. mortalitet fakultetski obrazovanih u primjeru (Slika 4.1; slike su prenesene iz knjige, i ovdje ih označavamo brojevima koje imaju u knjizi) države Kentucky se neznatno mijenjao i stagnira ispod 40/100,000 – dok je mortalitet ljudi bez fakulteta istovremeno porastao sa 37/100,000 na 137/100,000. Autori se zatim trude odgovoriti na sljedeća pitanja: što uzrokuje tu povećanu smrtnost? Od čega se više umire i zašto? Otkada je tako i gdje i zbog čega je tako?

Slika 4.1 Mortalitet obrazovanih manje od fakultetske diplome naglo je porastao.

Center for Disease Control and Prevention (CDC) bilježi uzroke smrti. I, iako je smrtnost za tu grupu porasla, smrtnost od do tada najvećeg uzročnika smrtnosti, bolesti srca, u istom je vremenskom razdoblju opala (Slika 10.2). Znači, mora biti nešto drugo. Knjiga to drugo naziva “smrtima iz očaja” – jer su za porast naše smrtnosti najviše zaslužna tri efekta porasti broja samoubojstava, broja smrti od predoziranja narkoticima i broja smrti od posljedica alkoholizma.

Slika 10.2: Pad broja umrlih od bolesti srca i rast ‘smrti iz očaja’

Emile Durkheim u 19. stoljeću postulira da se obrazovaniji češće samoubijaju. No, taj postulat se izokrenuo naopačke u Americi 21. stoljeća. Dok se broj samoubojstava ljudi rođenih 1945. gotovo uopće ne razlikuje između fakultetski obrazovanih i onih koji to nisu (<20/100,000), razlika je drastična za ljude rođene 1970. (Slika. 8.1), i sve je veća za svaku generaciju rođenu poslije 1970.: u generaciji rođenih 1985. je četverostruka, tj. za one koji nisu završili fakultet iz te generacije četiri puta je veća šansa da će se ubiti ili predozirati kao ovisnici, nego da su završili fakultet (Slika. 4.3).

Slika 8.1: Stvari su krenule nizbrdo sa 1970. godinom.

Case i Deaton identificiraju 1970. kao prekretnicu, kao moment kada su stvari krenule nizbrdo, i kada se životna sudbina slabije obrazovanih počela toliko dramatično razlikovati od njihovih obrazovanijih kolega, što se to desilo 1970.

Slika 4.3: Za rođene 1985 koji nisu završili fakultet četiri je puta veća šansa da će se ubiti ili predozirati kao ovisnici, nego da su završili fakultet

Prisjetimo se grafikona Thomasa Pikettyja koji demonstrira kako je do 1970. krivulja rasta cijene rada (tj. radničkih plaća) uglavnom paralelno slijedila krivulju rasta produktivnosti rada, a nakon 1970. te dvije krivulje se razilaze, produktivnost raste, a plaće stagniraju. Case i Deaton prezentiraju slične grafikone: 1970. došlo je do promjene ekonomske paradigme u funkcioniranju američkog društva. Keynesianska ekonomija i Brandeisianski zakoni, doneseni da obuzdaju grabež iz prethodne ‘pozlaćene ere’ Rockefellera, Carnegia, Mellona, Morgana, Fricka i Swifta, najednom su napušteni i na njihovo mjesto ustoličeni su Milton Friedman, Čikaška škola i deregulacija. Monopol je ponovno proglašen dobrim, ako smanjuje cijenu za potrošača – bez obzira na to je li niža cijena ostvarena, najčešće uništavanjem okoliša i života radnika. Sindikati u privatnom sektoru su sistematski uništeni. Maksima (koja je dobila naziv ‘neoliberalizam’) takvog našeg novog kapitalističkog sustava je postala da čitav sustav i postoji jedino i isključivo da maksimalizira dobit za dioničare i vlasnike.

Kapitalizam je prestao proizvoditi dobrobit za sve i benefaktori enormnog ekonomskog rasta u zadnjih 50 godina su gotovo isključivo vlasnici kapitala i njihovi lakeji, savjetnici, menadžeri i nadzornici, mala kasta gornje desetine pučanstva, u koju je moguće ući jedino naslijeđenim bogatstvom ili obrazovanjem. Ulaznica u tu kastu postala je fakultetska diploma. Termin ‘meritokracija’, koji je britanski ekonomist i sociolog Michael Young 1958. skovao kao rugalicu, predviđajući katastrofalne rezultate takvog društva kako za jednakost tako i za inovativnost i za sam društveni ugovor na kojem svako društvo nužno počiva, postao je definicija našeg suvremenog društva, lišen svoje originalne ironične konotacije, a ljudi koji nisu završili fakultet (uglavnom zato što im to roditelji nisu mogli financijski priuštiti), postali su građani drugog reda, osuđeni:

– na stagnantne plaće (1970. početna plaća s fakultetom bila je 40% viša od plaće nekog bez fakulteta, a 2000. ta razlika je bila 80%; i sve je gora za mlađe generacije; i dok plaće ljudima s fakultetom rastu od njihove 30. do 50. godine života, ljudima bez fakulteta, što sam sam iskusio, plaće počinju padati kad navrše 40) (Slika 11.1),

Slika 11.1. Premija na diplomu drastično raste

– na lošiju zapošljivost (dok samo 5% radno sposobnih muškaraca s fakultetom ne radi, 1/5 r.s. muškaraca bez fakulteta ne radi: to je jedinstveni slučaj da istovremeno padaju i nadnice i radna participacija, sugerirajući da uzrok nije lijenost radnika, nego njihova nepotrebnost suvremenom američkom kapitalizmu),

– na neoženjivost i gubitak stabilnosti obitelji (muškarci bez fakulteta, loših i nestabilnih primanja, žive kao samci, bez stabilnosti koju im je nekad pružala obitelj, jer tko bi ih takve, i ako imaju djecu, djeca ne rastu s njima: dok je broj oženjenih muškaraca s fakultetom starijih od 35 stabilan oko 75% u zadnjih 30 godina, broj oženjenih starijih od 35 bez fakulteta istovremeno je pao s 80% na 60%) (Slika. 12.1), i,

Slika 12.1. Bez diplome su neoženjivi

– na, bez sindikalne zaštite, političku beznačajnost (ne glasaju: skoro 90% fakultetski obrazovanih bijelih muškaraca glasa u predsjedničkim izborima, a jedva oko 65% onih bez fakulteta – njihov postotak je tek nešto porastao 2016. kad su pohrlili glasati za Trumpa: ako se rezultati predsjedničkih izbora 2016. analiziraju po općinama, vidimo da je Trump dobio najviše glasova u predominantno bijelim ruralnim općinama s velikim postotkom neobrazovanih), tretirani, kako ih je Hillary Clinton nazvala, kao ‘jadnici’ (deplorables). Mi bez fakulteta smo označeni kao manje vrijedni za društvo danas – David Shor, data analitičar američkih izbora, već neko vrijeme upozorava Demokratsku stranku na to kako je razlika u obrazovanju postala primarni pokretač političke polarizacije i klasne stratifikacije u društvu, dok je stranka previše zaokupljena rasnim i pitanjima identiteta, zanemarujući svoje nekadašnje uporište u sindikaliziranoj radničkoj klasi kao političkoj protuteži kapitalu i obrazovanju) – kombinacija čega svega skupa ih je dovela na rub očaja, samoubojstva, i ovisnosti. A u analizi, koju je Nacionalna Akademija Znanosti SAD-a objavila u prosincu 2021., znanstvenici Michael Macy, Manqing Ma, Daniel Tabin, Jianxi Gao i Boleslaw Szymanski matematički ekstrapoliraju ono što vidimo u svakodnevnom životu ovdje: da je politička polarizacija već otišla toliko daleko da se društvo više ne može ujediniti i složiti ni oko toga kako reagirati protiv zajedničkog neprijatelja kao što je pandemija, nego ljudi donose odluke hoće li nositi maske ili ne i hoće li se cijepiti ili ne prvenstveno i isključivo na osnovu toga gdje sebe vide u političkom spektru.

Vezu između Smrti iz Očaja, teze koju su Case i Deaton prvi puta iznijeli još 2015. i broja glasova za Trumpa uspostavio je Washington Post još u ožujku 2016. člankom u kojem Jeff Guo uspoređuje broj glasova za Trumpa po općini na republikanskim predizborima u 11 država nakon Super-utorka, s mortalitetom bijelaca starosti 40-64 u tim općinama, ustanovivši statistički značajnu korelaciju izmđu ta dva parametra. Drugi najbolji pokazatelji da će općina glasati za Trumpa bili su viši postotak ljudi bez fakulteta, nedavno zatvorena tvornica, i visoki postotak ljudi koji ne rade. U biti slične društveno-ekonomske okolnosti koje neke dovedu do samoubojstva, druge do ovisnosti o heroinu, treće dovedu do toga da glasaju za Trumpa. Ko-autorica knjige, Anne Case, upozorila je 2015. u magazinu Quartz kako će i Bernie Sanders i Donald Trump politički kapitalizirati na nezadovoljstvu bijele radničke klase i kako će samoubojstva, alkoholizam i ovisnost u toj istoj skupini biti vjetar u jedra njihovih kampanja: predviđanje koje se i obistinilo.

To što se sada dešava, ne znači da je crncima bolje. Crnci i dalje stoje lošije i po obrazovanju i po primanjima i po očekivanom životnom vijeku. Dapače, njih je promjena ekonomske paradigme 1970-tih prve pogodila masovnim otpuštanjima, nezaposlenošću i posljedicama kao neoženjivost, ovisnost i kriminal, tijekom krize crack kokaina 1980-tih, nakon čega je Amerika napunila svoje zatvore mladim crnim muškarcima zbog raznoraznih minornih prekršaja i uzimanja droge, jer ih nije imala kuda drugdje smjestiti. Sada ista ta kriza sustiže i bijelce slabijeg obrazovanja. A posljednje krivulje pokazuju da od grabeži neoliberalizma u skoroj budućnosti neće biti zaštićeni ni oni s fakultetskom diplomom, kako ih ima sve više, a tržište rada nije spremno za njihov toliki broj.

Nakon identifikacije problema i preciznog datiranja kako i otkada je počeo, druga polovica knjige bavi se pokušajem nalaženja odgovora na pitanja na koji način je promjena našeg kapitalizma dovela do smrti iz očaja: koji su točno mehanizmi najzaslužniji za drastične razlike u primanjima i fizičkom i psihičkom zdravstvenom stanju obrazovanih i neobrazovanih u SAD. U tome se autori fokusiraju na dva odgovora: golemu i, uslijed neoliberalne paradigme, sve veću koncentraciju kapitala i moći u rukama sve manjeg broja megakorporacija koje grme i oblače našim svakodnevnim životima i indirektno doprinose našem očaju, te američku zdravstvenu industriju, prema autorima najgori primjer te grabeži: prvo, imamo daleko najskuplje zdravstvo na svijetu, drugo, nismo ni približno najzdraviji na svijetu, i, treće, zdravstvena nas industrija ne samo osiromašuje kao društvo, nego nas čini ovisnima i time dodatno doprinosi porastu broja smrti iz očaja.

Američka potrošnja na zdravstvo porasla je sa 5% BNP 1960. na 18% BNP 2017. godine. Dakle, postotak BNP dostupan za druge troškove, koji nisu zdravstvo, opao je sa 95% na 82% od 1960.-2017. Istovremeno, od 1979.-2017. realne plaće bijelih muškaraca u dobi od 45-54 god. i bez fakultetske diplome opale su 15%. Kombinirano oni dakle imaju skoro 30% manje novaca na raspolaganju za trošenje danas nego njihovi prethodnici pred 30-40 godina. Ta neimaština sigurno doprinosi očaju. Posebno gledajući manjinu koja je sve bogatija i sve si može priuštiti: nejednakost, to da npr. generalni direktor Coca-Cole, kako je Robert Reich objavio na društvenim mrežama, zarađuje 1621x više od svojih radnika provocira bijes. Zavist je sasvim normalna ljudska emocija i mudro društvo je predviđa i nalazi načina da se s njom nosi. Mi, međutim, nismo mudro društvo. Mudro društvo bi u prvom redu zabranilo Coca-Colu, jer izaziva ovisnost, i jer dovodi do epidemije dijabetesa i pretilosti, koja košta ovo društvo između $147 i $210 milijardi godišnje u zdravstvenim izdacima: Čikaška škola misli da vrč može na vodu dovijeka i da se nikad neće razbiti.

Autori izdvajaju dva uzroka pojavi koju su zapazili: sve veću koncentraciju kapitala i moći u rukama sve manjeg broja megakorporacija koje vedre i oblače svakodnevnim životima i indirektno doprinose očaju, te američku zdravstvenu industriju, prema autorima najgori primjer te grabeži

Čovjek bi još nekako mogao opravdati taj vrtoglavi rast cijena zdravstvenih usluga kada bi uslijed toga mi kao društvo bili zdraviji. No, nismo. (Slika. 13.1) Druge razvijene kapitalističke demokracije ostvaruju znatno duži prosječni životni vijek uz znatno manje zdravstvene troškove po glavi stanovnika. Američka cijena od $10,739 po glavi u SAD 2017. je najviša na svijetu. Švicarci su drugi u svijetu po zdravstvenim troškovima: 12.3% BNP. Oni su 2017. živjeli u prosjeku 5.1 godina duže, a sa $3000 manje po glavi.

Slika 13.1: Druge razvijene demokracije plaćaju manje za zdravstvo a žive duže nego Amerikanci.

A i nije samo pitanje životnog vijeka, nego i morbiditeta: sve smo bolesniji i živimo u bolu, fizičkom i duševnom, posebno stigmatizirana grupa koja se nije dočepala fakultetske diplome – 3 puta više neobrazovanih živi u kroničnoj boli i taj broj raste iz generacije u generaciju i utječe na ljude u sve mlađoj dobi (Slika. 6.2). Zašto je dakle naše zdravstvo toliko skupo? I zašto nas ne čini zdravijima? I zašto je tolika razlika u zdravlju među obrazovanima i neobrazovanima?

Slika 6.2: Sve je više mentalnih bolesti među slabije obrazovanima.

Kratak odgovor na ta pitanja je da je zdravstvena industrija ovdje tretirana kao svaka druga industrija, dakle od nje se očekuje da posluje na tržištu, da bude profitabilna, tj. da proizvodi maksimalni mogući povrat na uloženo vlasnicima bolnica, medicinskih fakulteta, osiguravajućih društava i farmaceutskih kompanija. Naše zdravlje je tu sasvim sekundarno. U određenim, paradoksalnim slučajevima, kao što je ovisnost, industrija čak profitira čineći nas bolesnijima. Case i Deaton argumentiraju da je nemoguće tržišno vrednovati koliko nam vrijedi da smo zdravi i da stoga postoje društvene i političke dimenzije zdravstva koje ne mogu biti regulirane tržištem, tj. da se ne mogu očekivati pozitivni zdravstveni ishodi ako tretiramo zdravstvo kao industriju od koje se očekuje profit za dioničare. Prikazuju farmaceutsku industriju, osiguravajuća društva, bolnice i medicinske fakultete kao rekete, koji svaki doprinosi kontinuiranom daljem napuhavanju balona američke zdravstvene potrošnje. A najgorem od tih reketa – industriji pilula za bol – posvećuju i cijelo posebno poglavlje.

Case i Deaton nazivaju američku zdravstvenu industriju “redistribucijom Šerifa iz Nottinghama”: industrija je loša u održavanju zdravlja, ali odlična u stvaranju bogatstva za one koji pružaju zdravstvene usluge. Svaki segment zdravstvenog sustava je preplaćen. Američki doktori su dvostruko bolje plaćeni od liječničkog prosjeka u drugim OECD zemljama: 16% od onih koji su dohodovno u gornjih 1% su liječnici. To je moguće tako što liječnička komora namjerno kreira oskudicu liječnika, lobirajući Kongres da oteža stranim liječnicima da rade ovdje u struci – pitanje “Mislite li prakticirati medicinu u SAD?” nije daleko od pitanja “Jeste li terorist?” na imigracijskim papirima – i da ograniči broj studenata na fakultetima medicine ovdje. No, upravo zbog toga što imamo manje liječnika po glavi nego što bi nam trebalo da budemo zaista zdraviji, oni nisu ni jedini ni najveći uzrok enormnih troškova našeg zdravstva.

Lijekovi i drugi medicinski proizvodi su također u Americi najskuplji na svijetu: svaki lijek u Americi je barem dva puta skuplji od istog takvog lijeka u Njemačkoj. Bolničke procedure su skuplje. Operacija zamjene kuka je u Americi četiri puta skuplja nego u Francuskoj. Komponente umjetnog kuka i umjetnog koljena su barem tri puta skuplje u SAD nego bilo gdje drugdje – iako se radi o istim komponentama istih proizvođača. Američke farmaceutske kompanije se pravdaju da lijekovi ovdje moraju biti toliko skupi da pokriju trošak istraživanja i razvoja, no to je slaba utjeha siromašnom američkom puku koji to plaća. Bolnice neprestano dižu svoje cijene ne jer trebaju, nego jer mogu. Regionalni bolnički centri, koji nemaju konkurencije, naplaćuju 12% više cijene od onih koji je imaju.

Izvršni direktor New York Presbyterian Hospital plaćen je $4.5 milijuna 2014., a direktor North Shore University Hospital čak dvostruko toliko. Izvršni direktori farmaceutske industrije izvlače još više novca: Kenneth Frazier (Merck) $18 milijuna, Ari Bousbib (Iqvia) $38 milijuna godišnje

Ako se dvije bolnice, udaljene manje od 10 km jedna od druge, ujedine u konglomerat, cijene u obje će u prosjeku otići 6% gore. Direktori bolnica, često bivši liječnici, plaćeni su basnoslovne sume da stvore takve konglomerate, dignu cijene i tako sebi još povećaju plaću. CEO New York Presbyterian Hospital plaćen je $4.5 milijuna 2014., CEO North Shore University Hospital čak dvostruko toliko. Izvršni direktori farmaceutske industrije izvlače još više novca iz industrije: Kenneth Frazier (Merck) $18 milijuna, Ari Bousbib (Iqvia) $38 milijuna godišnje. Dodajmo tome trošak na milijune ljudi koji rade u administracijama osiguravajućih društava i bolnica svakodnevno se natežući oko toga kako da izvuku što više novca od jadnika kojima treba zdravstvena pomoć, tako da je jasno gdje naš novac ide. A zdraviji nismo. Iako većina zdravstveno osiguranih ima osiguranje kroz poslodavca – u kojem slučaju poslodavac plaća veći dio mjesečne premije – cijena ipak utječe negativno, jer bi poslodavac, da ne mora toliko plaćati za zdravstveno osiguranje zaposlenika, mogao podići plaće: vrtoglavi rast zdravstvenih usluga je jedan od razloga stagnacije plaća za ljude s nižim primanjima, gdje zdravstveno osiguranje predstavlja veći udio u ukupnom trošku koji oni predstavljaju za poslodavca.

Slika 7.2: Ovisnost o tabletama protiv bolova fizičkih radnika

Jedino što je gore od toga koliko nas zdravstvo puno košta a koliko nam malo pomaže, je posebna situacija ovisnosti o opijatima, koju je zdravstvena industrija kreirala na naš trošak a za svoj profit, i koja je jedna od tri komponente smrti iz očaja. Obično se kaže kako su u životu jedino neizbježni smrt i porezi. No, za osobe koje se bave fizičkim radom, a ljudi bez diplome obično tako završe, srednja životna dob neizbježno donosi kroničnu bol: koljena, ramena, kičma, stopala, ruke. (Slika. 7.2) Od artritisa je 2017. godine bolovalo 54.4 milijuna Amerikanaca. I kad nas nešto boli jedino nam je stalo da bol prestane. Stoljećima već znamo da lijekovi na bazi opijuma ublažuju bol. No, isto, znamo da čine ovisnima. S vremena na vrijeme se pojavi neki novi lijek na bazi opijuma, za kojeg njegovi izumitelji tvrde da rješava bol a ne čini ovisnim. Negdje nakon američkog građanskog rata pojavio se morfij i hipodermička igla. Tvrdilo se da neće biti ovisnosti jer se injekcijom zaobilazi probavni sustav. Po prvi put u povijesti medicina je bila sposobna barem kratkotrajno potpuno ukloniti bol. Do kraja 19. stoljeća morfij se davao i djeci. I oko stotinu tisuća veterana građanskog rata postalo je ovisno.

Tada je Bayer sintetizirao heroin, koji se u početku prodavao, pogađate, kao zamjena za morfij koja ne čini ovisnim, i roditelji su ga davali djeci da bolje spavaju. Negdje do početka Prvog Svjetskog Rata postalo je jasno da i heroin čini ovisnim, te je donesen Harrison Narcotics Act, koji je ograničio upotrebu opijata/narkotika. Nakon toga upotreba opijata je drastično pala. No, bol nije nestala iz naših života. Kao niti želja da imamo lijek da je suzbijemo. Napokon, 70 godina nakon prve epidemije ovisnosti o opijatima smogli smo hrabrosti za drugu. Baš kako sam ja došao u SAD, 1990. pojavila se knjiga Ronald Melzacka “Tragedija nepotrebne boli” u kojoj Melzack argumentira da je rizik ovisnosti o opijatima naprosto manje značajan od rizika života u kroničnoj boli bez njih. Pojavila se masa drugih stručnjaka za bol pa i Američko Društvo za Bol. Sve u koincidenciji s ranije opisanim promjenama u ekonomiji i društvu koje su dovele više ljudi do toga da žive u boli. U toj promijenjenoj atmosferi liječnici su bili pod pritiskom da prepisuju više opijata i tako su i postupali.

Onda se 1996. pojavio OxyContin, nova čudesna pilula, za koju se vjerovalo, kao nekad za heroin i prije za morfij, da će biti opijat koji ne čini ovisnim.  Na recept je 2012. godine izdano toliko OxyContin pilula da bi bilo dovoljno za svakog Amerikanca za mjesec dana, a 2016. je 17,087 Amerikanaca umrlo od predoziranja lijekovima koje su dobili na recept. Proizvođač OxyContina, Purdue Pharma, do sada je prodao pilula u vrijednosti $30-50 milijardi dolara, a vlasnici, obitelj Sackler, su od toga u džep spremili $12-$13 milijardi. Kako su u zadnjih deset godina države uvidjele da OxyContin itekako čini ovisnim, tako su ga liječnici prestali prepisivati, a Purdue Pharma je promijenila kemijski sastav da ga učini manje primaljivim ovisnicima, što je onda rezultiralo time da su se ovisnici jednostavno prebacili na znatno jeftiniji i tri puta jači heroin na crnom tržištu, a danas na 200 puta jači sintetički fentanyl, čija smrtnost u SAD-u danas nadmašuje automobilske nesreće. Purdue Pharma je u međuvremenu bankrotirala (ali je ostala kompanija koja posluje van SAD-a: Mundi Pharma). Gradovi i države, najviše pogođeni epidemijom ovisnosti, sudskom odlukom dobili su $26 milijardi od distributera lijekova Amerisource Bergen, Cardinal Health i McKesson, te proizvođača Johnson & Johnson. Neki liječnici su završili u zatvoru za primanje darova i poticaja (tj. mita) od proizvođača da prepisuju što više pilula za bol. Sitne ribe. Sackleri su međutim platili kaznu od $4.3 milijarde, ali ih je sud oslobodio odgovornosti za smrti od ovisnosti i neće biti ni dana u zatvoru.

I to nije prvi put u povijesti da jedna kompanija može posijati toliko smrti i zla za profit i da se nakon toga restrukturira i nastavi poslovati kao respektabilna. Purdue Pharma 19. stoljeća bila je britanska i zvala se Jardine, Matheson & Company (danas se zovu Jardine Matheson Holdings i imaju četiristo tisuća zaposlenika) prema vlasnicima, liječniku William Jardineu i njegovom partneru Scott Mathesonu i bavila se preprodajom opijuma iz Indije u Kinu. Poput Amerike danas, Kina je krajem devetnaestog stoljeća bila u krizi i ljudi su vapili za nečim da utaže bol i nezadovoljstvo, i opijum im se činio kao odličnim odgovorom. Za Britanski imperij i Istočno-Indijsku Kompaniju prodaja opijuma iz Indije u Kinu bio je najprofitabilniji biznis s Kinom. Britanske kompanije su barem za profit trovale tuđe građane. Američke truju svoje. Kineski car je 1839.  godine poslao agenta Lin Zexua u Canton (Guangzhou) da uništi sav opijum, više od tisuću tona. Trgovci su zahtijevali kompenzaciju. Britanska kruna je poslala topovnjače u ponižavajućoj epizodi za Kinu koju povijest pamti kao Opijumske ratove. Otprilike kao da meksički narkokarteli zahtijevaju kompenzaciju od meksičke vlade za pošiljku droge koju je zaplijenila američka DEA, i Meksiko onda bombardira Texas. I Jardine i Matheson su kasnije bili članovi parlamenta, a Matheson i guverner Bank of England. Sudeći po tome, Sackleri bi u nekoj budućoj trumpijanskoj američkoj vlasti lako mogli biti ministri.

I, iako je zdravstvo najočitiji i najbezobrazniji primjer trenda, već stoga što ne može uspješno biti riješeno tržištem, kako vladajuća ekonomska paradigma uporno forsira, nikako i nipošto nije jedino koje prolazi kroz konsolidaciju i koncentraciju kapitala i moći u sve manji broj ruku. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće imali smo tzv. ‘pozlaćenu eru’ slične koncentracije moći i kapitala. U prvom činu takve koncentracije se uvijek svima čini kako nema razloga prigovarati takvoj koncentraciji jer omogućuje inovaciju i progres od čega velik broj ljudi ima koristi, pa se onda neumjereno bogaćenje malog broja može opravdati. No uvijek postoji i drugi čin, koji Case i Deaton zovu kopanje opkopa (building moats), dizanje mostova, i micanje ljestava. Rockefellerov Standard Oil je pokupovao dio kompetitora, a ostale je istisnuo iz biznisa cijenom željezničkog prijevoza pod svojom kontrolom. Svi inovatori, kad se jednom etabliraju, ulažu trud da ih se ne može istisnuti s njihovih pozicija. Njihovo bogaćenje se tada ne može više opravdati progresom za većinu i dešava se kroz dogovaranje cijena, podizanje barijera novim inovatorima, i na štetu i preko leđa kako mušterija, tako i zaposlenika.

Nekad su to bile željeznice, čeličane, i rafinerije nafte. Danas su to telekomunikacijske kompanije, internet giganti, i društvene mreže. Ta tendencija ka koncentraciji je inherentna kapitalizmu. Monopol na tržištu omogućuje stabilnost, garantira profit, i omogućuje monopolistu da nametne cijenu koju hoće. Što je dobro za kapitalista. Ali ne i za potrošača.  Zato su u prvoj polovici dvadesetog stoljeća doneseni brojni zakoni da se monopolizacija spriječi. Tijekom Drugog Svjetskog Rata i pod Franklin Delano Rooseveltom SAD su imale Ured kontrole cijena. Danas zvuči nevjerojatno, ali tada je američka država ograničavala cijene 8 milijuna proizvoda od 3 milijuna proizvođača. Nakon rata, Gallupovo istraživanje je pokazalo kako 3/4 pučanstva želi da se ta ograničenja nastave. Predsjednik Truman je pokušao. No, Kongres je ukinuo kontrolu cijena. U ljeto 1946., kako su te kontrole ukinute, cijene su smjesta skočile. Cijena mesa se udvostručila za mjesec dana. Te jeseni Demokratska stranka je izgubila kontrolu u Kongresu. Do 1948. inflacija je porasla na 7.7% (što je cca postotak više nego što je danas). Republikanci su krivili snagu sindikata. Truman je krivio njih. U govoru u listopadu 1948. napao je Nacionalno Udruženje Proizvođača zbog “urote protiv američkog potrošača”. Kad su čeličane najavile da će podići cijene, zaprijetio je da će ih nacionalizirati. Kad je William McChesney Martin, guverner Fed banke odlučio dići kamate kao odgovor na inflaciju, što je tipični financijaški odgovor na inflaciju, pa smo na bolje već i zaboravili, Truman ga je nazvao “izdajnikom”. I tako je Truman ponovno izabran: čak 89% radnika u tada moćnoj automobilskoj industriji glasalo je za njega.

Danas svjedočimo sličnoj koncentraciji, no izostaje energična politička akcija da se ona obuzda. Godine 1983. pedeset je kompanija bilo vlasnikom 90% medija, a 2011. to vlasništvo je bilo u rukama samo 6 kompanija. Disney je kupio Simpsonse i Bart je dobio uši Miki Mausa i postao pristojno dijete. Udio prodaje u najveća 4 maloprodajna lanca u Americi porasla je sa 15% nad 30% od 1980.-2015. Amazon se prostire na 2,600,000 kvadratnih metara skladišnog prostora. Imamo svega 3 mreže mobilne telefonije: Verizon, AT&T, T-Mobile. I 4 avioprijevoznika: American, Delta, United, Southwest. I sva četiri imaju istog vlasnika. Warren Buffetova tvrtka Berkshire Hathaway je najveći dioničar Delte i drugi najveći u ostala tri (Buffet, kojeg inače slavimo kao velikog dobrotvora i mudrog investitora, također je i najveći dioničar Coca-Cole, sa 400 milijuna dionica, time indirektno doprinoseći epidemiji pretilosti i dijabetesa, koja ovo društvo godišnje košta više od vrijednosti njegovog vlasničkog udjela). Rezultat za potrošače nisu niže nego više cijene. Porast cijena je trenutno 6.8%.

I guverner Fed banke Jerome Powell sad želi dignuti kamatne stope. Po uzoru na “izdajnika” Martina i Paul Volckera, koji je to učinio pod Reaganom i otjerao ekonomiju u recesiju, da bi zaustavio inflaciju. Ta metoda – kreiranja oskudice novca – postala je standard anti-inflacijske politike, zato što najviše pogađa najsiromašnije, one koji nisu u stanju platiti lobiranje i koji stoga imaju najmanje utjecaja na političke odluke. U Washingtonu je 2018. bilo registrirano 11,654 lobista: 22 lobista na svakog izabranog političara s po $6.5 milijuna troška po političaru (ukupni trošak političkih kampanja 2018. bio je $1.3 milijarde; i svake izborne godine je sve veći). U početku (prvi čin), dok su još imali slogan “ne budi zao”, Google nije trošio ni centa na lobiranje. No, 2018. potrošili su $21 milijun – više nego ijedna druga korporacija. I, nažalost, Obamina administracija, u kojoj je Biden bio potpredsjednik, nije ništa činila da tu koncentraciju spriječi. Obama sam nije krio oduševljenje velikim tehnološkim kompanijama poput Amazona i Googlea, spajdašio se s Ericom Schmidtom, generalnim direktorom Googlea i predao im da srede Obamacare web site kad se stranica uporno rušila, a hrpa njegovih bliskih suradnika završila je na lukrativnim pozicijama u big tech firmama nakon isteka njegovog mandata (Jay Carney, press secretary – Amazon, David Plouffe, campaign manager – Uber, Lisa Jackson, šefica EPA – Apple).

Stacy Mitchell, sudirektorica Instituta za Lokalnu Samoodrživost, anti-monopolističkog think-tanka, opisuje Obaminu administraciju kao “vrlo centrističku u smislu dominantnog ekonomskog modela posljednjih nekoliko desetljeća” i navodi kako je to bilo očito već na samom početku Obaminog prvog mandata, kad je njegova administracija odlučila ne poduzeti nikakvu ozbiljniju akciju protiv velikih banaka koje su doprinijele krizi 2008., nego im je dapače dozvolila da postanu još veće i moćnije, dok su milijuni ljudi izgubili svoje kuće u ovrhama. Obama je 2013., u govoru na otvaranju Amazonovog skladišta u Chattanoogi, TN, udivljen podatkom kako je Amazon tijekom prethodnih Božićnih praznika prodavao više od 300 proizvoda svake sekunde, opisao kompaniju, koja je doslovce dovela tisuće manjih maloprodajnih lanaca do bankrota, i koja tretira zaposlenike kao strojeve, kao “primjer kompanije koja kreira stabilne, dobro plaćene poslove i pridonosi stabilnosti srednje klase”. No big tech ne kreira dodatnu vrijednost za sve američke građane jednako. Apple proizvodi svoje luksuzne proizvode u Kini, kreirajući nezamislivu dobit, ali vrlo malo dobro plaćenih poslova u SAD. Facebook je postao epicentar ruske kampanje dezinformacija i platforma krajnje desnice i antivaksera, duboko destabilizirajući američko društvo i politički sustav. I Covid pandemija je samo još više ubrzala to pretakanje novca iz džepova potrošača i radnika u džepove dioničara: najmanje 100 kompanija povećalo je svoj stopu dobiti za vise od 50% od 2019., piše u eseju za New York Times ovog Božića profesorica Meg Jacobs (također s Princetona, kao i autori knjige). Neke kompanije su svoju dobit povećale i za više od 100%, kao npr. prerađivači mesa.

Mitchell ukazuje kako se u tome Bidenova administracija razlikuje od Obamine. Biden je uzeo k srcu savjete Case i Deatona o tome kako treba zaustaviti dalju konglomerizaciju kapitala na uštrb društva. Biden se okružio mladim ljudima, mahom djecom imigranata, kakvi su sačinjavali Bernijev predizborni tim. Jedan od primjera je imenovanje Line Khan, kćeri pakistanskih imigranata, na čelo FTC (Federal Trade Commission). FTC je vladina agencija odgovorna za zaštitu potrošača i primjenu zakona koji reguliraju monopole. Lina Khan je studentica i proteže Barry Lynna, autora knjige “Satjerani u kut: Novi monopolni kapitalizam i ekonomija destrukcije” i osnivača organizacije Open Markets Program, za koji je Khan radila prije imenovanja na čelo FTC. Drugi primjer je reakcija na trenutni vrtoglavi rast cijena mesa u zemlji. Mesoprerađivačka industrija je nastala krajem 19. stoljeća u Chicagu, kad je tajkun Gustavus Swift izumio praktični željeznički vagon-hladnjaču. S vremenom je mesoprerađivačka industrija postala najvažnija karika u lancu od žive krave do hamburgera u našem želucu, diktirajući cijene mesa na tržištu. Troje Bidenovih ekonomskih savjetnika, Brian Deese, Sameera Fazili, i Bharat Ramamurti u postu na web stranici Bijele kuće 10. prosinca pišu:

“Četiri velika mesoprerađivačka konglomerata kontroliraju 55-85% tržišta svinjetine, govedine i peradi – Tyson, JBS, Marfrig, i Seabord – njihova bruto dobit je porasla 120% tijekom pandemije, a njihov neto prihod porastao je 500%. Tu dobit kompanije su iskoristile da isplate $3 milijarde dioničarima i da kupe više od $1 milijarde vrijednosti vlastitih dionica kako bi im digle vrijednost.” Tu dobit su ostvarili svojom monopolističkom pozicijom na tržištu potplaćujući proizvođače, farmere, i dižući cijene potrošačima za 35% više nego što bi bilo opravdano troškovima COGS (cost of goods sold). Radnici u mesoprerađivačkoj industriji u SAD su mahom imigranti, izbjeglice iz pakla kao Myanmar, kojima je stajati cijelu noć u frižideru i sjeći meso napredak u životu. Njih su tjerali da rade i tijekom pandemije. Protupandemijske mjere su se poštivale kad se moglo, a da se ne obustavi proizvodnja. U JBS-ovoj klaonici u gradu Greeley, Colorado, država je inicijalno zahtijevala 2 metra distance između radnika. No posao je nemoguće obaviti s distanciranjem većim od pola metra. Pa se tako onda i radilo. Covid je poharao klaonice i meso je najednom nekoliko tjedana tijekom ljeta 2020. nestalo s polica dućana. OSHA (Occupational Safety and Health Administration – američki savezni regulator sigurnosti i zaštite na radu) je kaznila klaonicu u Greeleyu, za nepoštivanje protu-pandemijskih mjera, koje je dovelo do smrti radnika, jedva nešto više od 15 tisuća dolara (za usporedbu: direktor JBS, inače brazilskog konglomerata, za SAD, Andre Nogueira, kompenziran je s nešto više od pola milijuna dolara godišnje).

Cijena mesa je identificirana kao najveći uzročnik ukupnog rasta cijena od 6.8% i sačinjava četvrtinu ukupnog rasta cijena hrane. Deese, Fazili i Ramamurti zaključuju kako rast cijena mesa nije samo prirodna posljedica ponude i potražnje na tržištu, već “rezultat odluke korporacija da iskoriste svoju poziciju na nekompetitivnom tržištu, na štetu potrošača, farmera, rančera i naše ekonomije u cijelosti”, te zatim navode seriju mjera, koje je Bidenova administracija već poduzela ili namjerava poduzeti da tu pljačku osujeti i spriječi. Ta ‘odluka korporacija da iskoriste svoju poziciju na nekompetitivnom tržištu, na štetu potrošača, proizvođača i ekonomije u cijelosti’ je identificirana u knjizi Case i Deatona kao istočni grijeh suvremenog američkog kapitalizma i izvor problema smrti iz očaja. Oni to zovu izgradnjom opkopa, kako sam ranije spomenuo. I vrlo je osvježavajuće vidjeti da se Bidenov tim, za razliku od Obaminog, time namjerava baviti.

Treći primjer je Bidenova reakcija na Twitteru na odluku kompanije Kellogg da otpusti radnike u štrajku i na njihovo mjesto postavi štrajkbrehere: “Permanentno zamjeniti radnike u štrajku je egzistencijalni napad na sindikat i sredstva za život njegovih članova. Energično podržavam zakonodavstvo koje bi zabranilo tu praksu.” Nakon što se njihov sindikat nije uspio nagoditi s vlasnicima firme oko plana zdravstvene zaštite, penzija, i plaćenog godišnjeg 1400 radnika Kellogga, jednog od najvećih svjetskih proizvođača cerealija, stupili su početkom mjeseca u štrajk u 4 tvornice (Battle Creek, MI, Lancaster, PA, Memphis, TN, Omaha, NE). Kellogg je predložio da smanji izdatke za penzije, godišnje i zdravstvo. Nakon što su radnici stupili u štrajk, Kellogg je nagovijestio da će ih otpustiti i na njihovo mjesto permanentno zaposliti nove. To je izazvalo burnu reakciju javnosti. Na Redditu se ubrzo skupila grupa dobrovoljaca koja je uspješno spamala Kelloggove on-line portale za zapošljavanje kako bi DDoS napadima spriječila kompaniju da zaposli nove radnike. No, ovo je prvi puta u dugo vremena da je i sam predsjednik SAD-a stao na stranu radnika, a protiv kapitalističkog izrabljivača.

Štrajkovi su postali česta slika našeg postpandemijskog društva. Covid je stavio mnogo radnika na respirator. A sindikate je čini se oživio i skinuo s respiratora nakon dugih 40-50 godina: čitava zemlja čini se da je u štrajku sporosti. Radnicima je dosta. A uvidjeli su napokon tijekom lockdowna da društvo ne može funkcionirati bez njih. Došlo je i do promjene percepcije radničkih štrajkova u popularnoj kulturi. Ne tretiramo ih više s mržnjom kao nešto što nam otežava život. Jedna od najpoznatijih Netflix serija prošle godine, korejski hit The Squid Game, inspirirana je krvavo ugušenim štrajkom u korejskoj tvornici auto dijelova Ssan Yong Motors 2009. (protagonist serije Sseong Gi-hun je bivši radnik te tvornice i prisjeća se štrajka u 5. epizodi), nakon čega su radnicima oduzete kuće i ušteđevine da se namiri “ekonomska šteta” koju su štrajkom uzrokovali kapitalistima. “Izgleda kao da je cijela zemlja u nekoj vrsti sindikalnih pregovora,” kaže Betsey Stevenson, ekonomist sa Sveučilišta Michigan i nekad Obamin savjetnik: “Ne znam tko će pobijediti, no za sada izgleda da radnici imaju bolju ruku.” Nema kamiondžija. Njihova realna kompenzacija je pala 44% u 10 godina uberizacije. I ljudi su napustili profesiju. Pa onda isporuke svuda kasne. Nema radnika u lukama. Pa brodovi stoje usidreni tjednima na čekanju. Toliko da je Biden sad izjavio da će početi naplaćivati kazne brodovima koji stoje pred lukama predugo i naredio lukama da rade 24 sata dnevno. Razmatra se i slanje vojske da pomogne istovar.

Najpoznatiji i najduži štrajk ove jeseni bio je u tvornici poljoprivrednih strojeva John Deere u Iowi, gdje su radnici i njihov sindikat, UAW (United Auto Workers), nakon nekoliko mjeseci blokiranja pristupa štrajkbrehera parkiralištu tvornice vlastitim vozilima, izvojevali novi ugovor, povišicu i bolje uvjete rada. U jednom od ranijih članaka napisao sam kako će sudbina tog štrajka biti lakmus test za promjenu u odnosu snaga između rada i kapitala i kako ćemo do kraja godine vidjeti kako će to završiti. Završilo je pobjedom radnika u John Deereu, štrajkom u Kelloggu, i povijesnim tweetom predsjednika Bidena. Promjena se nazire i u skladištima Amazona. Nakon sto je NLRB (National Labor Relations Board – savezno tijelo koje nadzire tretman radnika) sudski poništio neuspjele izbore za sindikat u Amazonovom Bessemer skladištu u Alabami, budući da je ustanovio da je Amazon nepropisno vršio utjecaj i pritisak na radnike, izbori za sindikat će se ponovno održati i ovog puta će vjerojatno biti uspješni. I radnici Amazonovog skladišta na Staten Islandu (skladište koje opskrbljuje grad New York), prevođeni dvojicom mladih crnih aktivista, o kojima sam također već ranije pisao, predali su uspješno peticiju NLRB za osnivanje sindikata. Amazon tijekom 2022. vjerojatno neće moći izbjeći sindikalno organiziranje svojih radnika u američkim skladištima, što ćemo zasigurno osjetiti na cijenama i vremenu isporuke, jer sumnjam da će Bezos dozvoliti da se to odrazi na njegovu dobit (dobit Amazona je porasla 220% tokom i uslijed pandemije).

Također, sindikati se mijenjaju, moderniziraju i radikaliziraju. Vodstvo IBT (International Brotherhood of Teamsters) promijenilo se ovog studenog i na mjesto James Hoffe (sina onog legendarnog Jimmy Hoffe, što samo pokazuje koliko dugo se tamo ništa nije mijenjalo) i njegovog tima, optuženog za prijateljevanje s poslodavcima i neodlučnost oko poziva u štrajk, došlo je radikalnije krilo, koji vode Sean O’Brien i Fred Zuckerman, koji su svoje vatreno krštenje doživjeli sprječavanjem ‘uberizacije’ UPS-a (United Parcel Service želio je dio normalnih radnika zamijeniti privremenima koji bi bili samostojni djelatnici kao vozači Ubera, kako bi kompanija uštedjela i podijelila veću dobit dioničarima, što im je Hoffino krilo sindikata dozvolilo prije pandemije). Ta promjena sugerira više štrajkova i glasnije radništvo u budućnosti.

Snažna dijagnoza ali oklijevanje s rješenjima: Anne Case i Angus Deaton (Princeton University)

U posljednjem poglavlju, međutim, nakon što je cijela knjiga pisana u revolucionarno lijevom tonu, kao da je manifest Bernija Sandersa, autori pomalo razočaravaju mlakim preporukama i neodlučnošću oko toga što bi zapravo trebalo učiniti da se stanje, koje njihova knjiga nedvojbeno identificira kao loše, zaista i promjeni. Barem četvrtina knjige baca drvlje i kamenje po situaciji u zdravstvu, a onda im na kraju Medicare for All nije dobra ideja. Radije bi riješili problem kao Švicarska. Hmm. Pa svi bi htjeli biti kao Švicarska, zar ne? To nije ništa novo. I Bosna bi rado bila kao Švicarska. Ali nije. A nije ni Amerika. S konceptom UBI (Universal Basic Income) se načelno slažu s ekonomskih polazišta, no smatraju ga politički i društveno neprihvatljivim i neprimjenjivim u SAD. Jer rad ima i druge društvene vrijednosti osim novčanih primanja. To je sasvim točno. No koju alternativu nude? Sindikata se pomalo boje. Ipak su oni intelektualci i akademici. Pa nisu baš sasvim sigurni u to da šljakeri znaju što rade. Iako žestoko kritiziraju oligopolizaciju moći i kapitala u društvu, nigdje ni jednom riječju u knjizi nisu spomenuli koliziju Obamine administracije s tom oligopolizacijom, iako je knjiga objavljena nakon Obaminog mandata. No, pretpostavljam da bi podržali Bidena i anti-trust mjere i proklamacije njegovog tima. Također, knjiga je objavljena taman prije pandemije, pa autori nisu imali prilike osvrnuti se na ekonomske posljedice pandemije, lockdowna i stimulusa. Pandemija je pomogla društvu da uvidi da ne može bez radnika na dnu socio-ekonomske ljestvice. Pandemija je također usporila brzinu novca gotovo na nulu. Novac se ne obrće. Ljudi ne putuju, ne kupuju, ne troše. Nego danas, kao nikad ranije u povijesti, i najmanje imućni štede i ulažu u dionice. Posljedice toga tek ćemo osjetiti u godinama koje dolaze.

Svakako najveći propust knjige, ono što bi ovdje rekli “slon u sobi”, je nedostatak kritike sveučilišnog, akademskog, edukativnog lobbyja, kojem autori sami pripadaju. Posebno s obzirom na to da su već tako dobro ocrnili gramzljive liječnike, pohlepne farmaceutske kompanije, i bezobzirna osiguravajuća društva, zaista je zabrinjavajuće da nigdje nisu spomenuli – nakon što su uspješno zaključili i dokazali da su ljudi ovdje, ako ne završe fakultet, osuđeni na život na minimalcu, bez mogućnosti napretka, na neoženjivost, društvenu ništavnost, loše zdravlje, ovisnost o drogi i, napokon, raniju smrt – koliko sve više košta završiti fakultet i kako je sve manje moguće (i iz istih razloga zbog kojih su i drugi elementi ovog društva otišli u pakao nakon 1970-tih) završiti ga bez enormnog duga i kako, uslijed toga, si sve više to samo djeca bogatih mogu priuštiti, perpetuirajući nejednakost, i osiguravajući da se smrti iz očaja nastave i multipliciraju tijekom nadolazećih desetljeća. Za troškove obrazovanja 45 milijuna Amerikanaca je kolektivno u dugu od $1.8 tisuća milijardi dolara: 40% njih nije nikad na kraju završilo studij. A samo 32 ljudi doživjelo je da im studentski dug bude oprošten u 25 godina.

S obzirom na to da su tako dobro ocrnili gramzljive liječnike, pohlepne farmaceutske kompanije, i bezobzirna osiguravajuća društva, zaista je zabrinjavajuće da Case i Deaton nigdje nisu spomenuli industriju obrazovanja kojoj i sami pripadaju

Do 1970-ih države su subvencionirale studiranje i uglavnom je svatko mogao završiti fakultet bez duga. Studiranje na dug je započelo kao reakcija na studentske prosvjede 1968. Sveučilišta i države željeli su tako disciplinirati studente – da ih učine “odgovornima” za svoj studij: ideja je bila da ako budu plaćali za svoje obrazovanje više će ga vrednovati pa će se radije više posvetiti studiju a manje prosvjedima. S vremenom je to postalo novo normalno. Ralph Charron-Chenier, profesor sociologije na Arizona State sveučilištu, koji proučava rasnu nejednakost, piše kako je ući u dug za studij danas postalo afirmacija američkog građanstva, kao što je nekad bilo plaćanje poreza. Oni koji nisu dužni, nisu dobri građani. Dug je dramatično porastao u posljednjih 20 godina. Većina kredita izdana je u zadnjih 10 i većina je izdana od savezne vlade. Dakle kad jednom taj mjehur od uskoro 2 bilijuna dolara prsne, kriza 2008. će izgledati kao proverbijalna šetnja parkom. I taj dan se bliži, posebno u smislu nekoliko trendova koji su postali više vidljivi tek nakon što je knjiga već objavljena.

Case i Deaton postuliraju u svojoj knjizi da su crnci, mladi, i obrazovani manje podložni smrtima iz očaja. No, taj trend se postupno mijenja na gore u sve tri populacije. Budući da već godinama trubimo kako se mora završiti fakultet, sad imamo već generacije ljudi s fakultetom koji ne mogu naći posao niti si stabilizirati život i koji doživljavaju iste probleme, u koje je neoliberalna ekonomija do sada stavljala samo manje obrazovane. Istovremeno, u člancima u New York Times pojavljuju se alarmantne vijesti kako se sad i mladi sve više samoubijaju. I to posebno mladi crnci. Koji također najviše stradaju u okršajima s policijom. I nije isključeno da je njihovo bezobzirno i samodestruktivno ponašanje u tim okršajima, gdje često bezrazložno bježe, uz hajdučki slogan “prije glavu gubit neg’ je pognit”, uvjetovano osjećajima besprizornosti, bezvrijednosti i bespomoćnosti. Na primjer, Daunte Wright. Mogao se jednostavno dati uhapsiti. Ne, on se vratio u automobil i pokušao pobjeći. Policajka ga je upucala u srce. A on je ipak uspio krenuti autom nekoliko metara s metkom u srcu, dok nije umro. Malo je reći da će toga biti više u budućnosti. Dovoljno često se već dešava (eto baš pred neki dan su ubili 13-godišnjeg crnca na Floridi jer je vozio neregistrirani motor gdje nije smio, a onda im pokušao pobjeći).

Charron-Chenier naglašava kako naše društvo već godinama inzistira da moramo završiti fakultet. Posebno se za crnačku populaciju misli da je obrazovanje panacea, i diploma se doživljava kao karta za ulazak u srednju klasu i izlazak iz dubokog siromaštva. No upravo među crncima je onda zato najveći studentski dug i najviše onih koji na kraju nisu završili, jer se život ispriječio, usprkos duga. Crnci nemaju generacijsko bogatstvo, kad su do pred 150 godina sami bili nečije vlasništvo. Dakle njihova djeca uglavnom ne mogu nikako ići na fakultet ako se ne zaduže. I od 2000.-2018., dok se prosječni studentski dug za bijele studente posuđivače udvostručio sa $12,000 na $23,000 po glavi, za crne se učetverostručio – sa $7,000 na $30,000. Posljedice toga još nismo počeli osjećati. No sigurno hoćemo. Smrti iz očaja će se nastaviti. Zahvatit će mlađe. I obojene. I obrazovane. Ako hitno ne promijenimo ekonomsku paradigmu, koja čini ovo društvo bogatim, uspješnim i dobrim samo za manjinu posjedničke klase.