Sporazum Pariz-Rim mediteranska protuteža sjeveru i (ili) baza novog europskog političkog trokuta

Trebamo li „pojačanu suradnju“ Francuske i Italije interpretirati kao prekretnicu u unutarnjim odnosima navećih članica ili, još i više, u vanjskoj politici Europske unije, pita Aleksandra Šućur u članku u kojem interpretira dalekosežni Kvirinalski sporazum koji je Macron potpisao s Draghijem dan nakon posjeta Hrvatskoj a ostao je manje zapažen u hrvatskoj javnosti

• Naslovna fotografija: Macron i Draghi potpisuju Kvirinalski sporazum (Breakingnews)

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

U članku analiziramo sklapanje Kvirinalskog sporazuma, vrednujući političku težinu i izglede za uspjeh (još uvijek potencijalnog) ‘trokuta’ Pariz-Berlin-Rim kao glavnog ‘proizvodnog motora’ zajedničke politike sigurnosti i obrane, unutarnjih, vanjskih i europskih poslova, svemirskih i vojno-industrijskih istraživanja, te općenito ‘pojačane’ gospodarske i institucionalne suradnje. Riječ je o politikama (i strategijama) koje su vitalne za opstojnost čitave Europske unije, ali su u nadležnosti članica, štoviše – izravni su refleks njihova suvereniteta.

Dan nakon potpisa ugovora o prodaji dvanaest rabljenih F3-R višenamjenskih vojnih zrakoplova Republici Hrvatskoj, francuski predsjednik Emmanuel Macron i predsjednik talijanske vlade Mario Draghi potpisuju u Rimu “sporazum o pojačanoj bilateralnoj suradnji” na koji se hrvatski mediji nisu ni osvrnuli. Visoka cijena već korištenih aviona (npr. Egipat je 24 nova Rafalea platio 3,75 milijardi eura) sigurno privlači veću pozornost, ali je interesantno da je vijest o potpisu ovog sporazuma između dvije velike EU članice dobila vrlo malo medijskog prostora i drugdje u Europskoj uniji. Odjek, i to vrlo pozitivan, dobila je tek u španjolskim medijima i na geopolitičkim portalima, dok su je njemački, možda i zbog nepoznanice kojim će se točno ‘europskim smijerom’ uputiti nova koalicijska vlada, kudikamo opreznije reducirali na diplomatsku vijest, bez ikakvog ‘povijesnog’ ili ‘determinirajućeg’ prizvuka kakav je dobila u francuskim i talijanskim medijima.Između ovih krajnosti, čini se da najobjektivnije iščitavanje dolazi od grupe autora koji produbljuju europske teme za tjednik The Economist, a potpisuju se pseudonimom Charlemagne kojim ću se ovdje koristiti za daljnja raščlanjenja.

Pod simpatičnom karikaturom u kojoj su Draghi i Macron vozači autobusa koji dijelom lebdi nad ponorom u oštroj krivini na liniji Pariz-Rim, s proročanskim naslovom o prekretnici u EU politici, te pobrojavanjem najvažnijih nesuglasica (eufemizam za žestoke svađe i optužbe) koje su karakterizirale odnose dviju EU zemalja zadnjih godina, tekst  lucidno ističe sljedeće tri stvari:

1. Ako se Elizejski sporazum između Francuske i Njemačke iz 1963. ticao SAD-a (prisjetimo se da je dodatno potvrđen i proširen Aachenskim sporazumom 2019.), francusko-talijanski sporazum se odnosi na Njemačku. „Svaka od partija koje čine novu njemačku vladu daje Francuskoj razloga za zabrinutost, bilo da se se radi o slabašnoj politici obrane socijaldemokrata, frugality (štedljivom) stavu liberala ili žestokom opiranju Zelenih nuklearnim centralama. Francuska ima nasušnu potrebu za opcijama, a Italija je dobra opcija.”

Pojašnjenje: Elizejski i Aachenski sporazumi u temelju  su onog što općenito percipiramo kao ‘njemačko-francusku osovinu (ili motor) EU’, ali predstavljaju i moment u kojem Sjedinjene Države napuštaju ulogu poslijeratnog protektora mira u Europi i preuzimaju ulogu ‘patrona’, neke vrste ‘krsnog kuma’ unifikacije kontinenta. Bez obzira na to što i dalje drže  vojne baze na njemačkom (i ne samo njemačkom) teritoriju, SAD Francusku, jedinu veliku EU zemlju u kojoj nemaju vlastitu bazu, doživljavaju kao svoj alter-ego na europskom kontinentu i vječni izvor inspiracije za vlastite institucije, politički ethos i gotovo bratsko prijateljstvo koje je – metaforički rečeno – deklinirano čak i u gramatici američkog Ustava. Sa svoje strane, Francuska je čak i previše svjesna te al pari relacije, pa su njene inicijative u drugim europskim zemljama često dočekane predrasudom tipa „evo opet imaju napadaj grandeura, nadajmo se da će ih brzo proći“, vjerojatno jer tu al pari relaciju Francuske s SAD-om doživljavaju bilo neozbiljno, bilo s odbojnošću.

Sa svoje strane, Njemačka bi najviše da nastavi živjeti sklupčana pod američkim protektoratom sine die, vjerojatno bi i dodatno platila samo da se ne mora baviti delikatnim temama kao što su sigurnost, obrana i vanjska politika, valjda trajno dokazujući da SAD nema razloga za brigu jer ne predstavlja potencijalnu opasnost za sigurnost kontinenta. Paradoksalno, ta pozicija joj savršeno odgovara: europski je hegemon koji ne izaziva strah (osim donekle u Poljskoj, permanentno paranoično ‘stješnjenoj’ između Velike Rusije i Velike Njemačke), te čiji su građani spokojno obavijeni posthistoricističkim i ekonomističkim mjehurom kojeg brižno njeguje (što smo mogli vidjeti i po totalnoj odsutnosti vanjskopolitičkih i sigurnosnih tema u nedavnoj izbornoj kampanji). Iz centralne pozicije na kontinentu, projekcija na baltičku, slavensku i benelušku Europu joj je zajamčena, što joj uz veličinu i golemu ekonomsku snagu, posljedično jamči i poziciju ‘prirodnog hegemona’.

Glavni je problem je međutim da ne dobacuje do Mediterana (Charlemagne će se osvrnuti i na Mediteran, v. 2), zapravo, Njemačka uopće ne razumije geopolitičke silnice koje vladaju tim malim i – kako mu ime kaže – između zemalja zatvorenim – oceanom. Radi se o silnicama u kontinuiranoj konfrontaciji, pregovaranju, nadigravanju, čak i otvorenom sukobu, a zbog kojih si terrae koje zalijeva Mediteran ne mogu priuštiti luksuzni san o ‘kraju povijesti’ koji sniva Njemačka: arapska proljeća, rat u Siriji, Libija, politički prevrati u nekoliko zemalja, više su nego očiti dokaz da Mediteran nastavlja s produkcijom povijesti, zapravo, slično kao Balkan, i Mediteran „proizvodi više povijesti nego što je u stanju probaviti“, kako je to svojedobno artikulirao Churchill. To fundamentalno nerazumijevanje Mediterana, uz dominaciju na kontinentu, jedan je od razloga zbog kojeg Njemačka u dosjeima označena ‘problematičnom’, najvećom, a nedodirljivom,  pomorskom silom s one strane Atlantika. Ni jedan centar moći ne smije ignorirati što se zbiva na periferiji i limesu utjecaja te moći, jer to znači neodlučivanje i nepoduzimanje ispravnih mjera, uz rizik fragmentacije i dodatne štete po sustav.

Vođe koalicijskih stranaka u novoj njemačkoj vladi: Annalena Baerbock (Zeleni); Olaf Scholz (Socijaldemokrati); Christian Lindner (Liberali) (Foto: Bayl.eu)

U vezi s Italijom kao ‘opcijom’ za Francusku, autor u The Economistu se referira na jači leverage koji bi dvije zemlje mogle imati, naročito u slučaju da se nova njemačka vlada odluči povući ili srezati svoj golemi financijski doprinos Recovery fondu – europskom planu oporavka ili prijevremeno početi inzistirati na povratku ‘proračunskim parametrima’ i slično. Premda je inicijativa, kako ćemo vidjeti u nastavku, o dogovaranju pojačane suradnje između Francuske i Italije pokrenuta godinama prije pandemije (čak prije potpisivanja Aachenskog sporazuma), sama pomisao da je novi njemački ministar financija Lindner svojedobno  bio veliki zagovornik austerity politike (politike štednje) izaziva hladni znoj i u Parizu i u Rimu, te sigurno predstavljala veliki poticaj za sklapanje ovog bilateralnog sporazuma i u tom anti-austerity ključu.

2. Charlemagne nadalje upozorava: “Nevažno je koliko se stvari mogu poboljšati između Francuske i Italije, Njemačka i dalje ostaje glavni saveznik Francuske. Dogovor koji je prihvatljiv i Francuskoj i Njemačkoj vjerojatno je prihvatljiv i za većinu članica Europske unije; (sam) sporazum Italija-Francuska bi imao problema s podrškom izvan Mediterana. Svaka važna promjena traži francusko-talijanski pritisak. Ali joj još uvijek treba njemačka dozvola.“

Kad ovo čitamo, moramo znati da svrha Kvirinalskog sporazuma nije samo u ‘prethodnom usaglašavanju’ stavova Italije i Francuske, jer je takvog usaglašavanja bilo i ranije, primjerice, na inicijativu tehničkog premijera Marija Montija, redovna usaglašavanja su se održavala prije sastanaka Europskih vijeća i s Njemačkom i s Francuskom, praksa s kojom su nastavili i Gentiloni i Letta i Conte. (Plus sa Španjolskom, koju će Italija najvjerojatnije nastojati uključiti i u francusko-talijanska tijela predviđena Kvirinalskim sporazumom. Predsjednik Mattarella se nije bez razloga zadržao čak tri dana u Madridu odmah nakon što je u predsjedničkoj palači na Kvirinalu ‘ugostio’ potpisivanje sporazuma koji je tako dobio ime po brdu i palači koji su, koji dan ranije, na G20 susretu na tom istom mjestu, inspirirali Borisa Johnsona na komično pobrojavanje rimskih brežuljaka.) Svi talijanski premijeri su se svojski trudili ostaviti dojam da je Italija ‘jezičac na vagi’ koji preteže u situacijama kad bi njemačke i francuske pozicije bile divergentne.

Macronov prijedlog da Italija i Francuska sklope sporazum u Rim je stigao još početkom 2018., a razlozi zašto dosad nije bio sklopljen su brojni. Najočitiji je naravno nejednak status dviju zemalja u ‘nepisanoj EU hijerarhiji’. Ružno zvuči, ali nejednake ‘političke težine’ zemalja su normalnost, gotovo fizička zakonitost u teoriji međunarodnih odnosa. Drugi je razlog nepovjerenje Italije. Prijedlog je došao u vrijeme Macronove blokade talijanske državne tvrtke Fincantieri u preuzimanju najvećeg francuskog brodogradilišta Chantiers de l’Atlantique (u sklopu stečajnog postupka nad ranijim južnokorejskim vlasnikom, tvrtkom Stx i likvidacije imovine pred sudom u Seulu), te u razdoblju u kojem francuski Vivendi radi na neprijateljskom preuzimanju tvrtke Mediaset i (paralelno) većeg dioničkog paketa Telecoma Italia Mobile (TIM), protiv čijeg predsjednika Vincenta Bollorèa Tužiteljstvo u Milanu koji mjesec ranije otvara istragu. Kao dolijevanje ulja na vatru (adding insult to injury, rekli bi u The Economistu) Francuska se u Libiji pozicionira na stranu Kirenaike i generala Haftara, a Italija podržava vladu u Tripoliju koju priznaju UN. Međusobne optužbe i svađanja cis- i transalpinaca se zaoštravaju nakon izborne promjene vlasti u Italiji, a jedan od tad najvažnijih talijanskih ministara (Luigi Di Maio, danas ministar vanjskih poslova) čak sudjeluje u prosvjedima ‘žutih prsluka’ protiv Macrona. Vijesti koje iz dana u dan izazivaju sablazan europske javnosti i (neutemeljenu) strepnju da bi se u Libiji dvije zemlje mogle nastaviti mrko gledati čak i kroz nišan.

Kako je epilog ovih priča slabo poznat hrvatskoj javnosti, dozvolit ću si malu digresiju.

• Nakon nekoliko godina upravljanja francuskim brodogradilištem fifty-fifty zajedno s francuskom državom (u čijem 50-postotnom udjelu paket od 11% drži Naval Group, brodograđevna tvrtka pod izravnom kontrolom francuskog Ministarstva obrane) i pet produljenja privremenih ugovora o kontroli 50% dionica uz prijedlog kupnje i fuzije sa Chantiers de l’Atlantique, početkom ove godine (31.siječnja), Fincantieri odlučuje prekinuti s daljnjim mučenjem, povlači kupoprodajni prijedlog i ne produljuje pravo na kontrolu 50% dionica.
• U zajedničkom communiquéu kojim Fincantieri i Chantiers izvještavaju nadležne ministre dviju vlada i EK povjerenicu Vestager o definitivnom prekidu procesa fuzije, ističe se međutim da je joint-venture Naviris između Naval Groupe i Fincantierija “potpuno operativan od siječnja”. Dvije državne brodograđevne tvrtke surađuju preko dvadeset godina na zajedničkim visokotehnološkim projektima vojne brodogradnje, zajednički su izradile i neometano jedna od druge koriste zajedničke tehnologije i patente, ali su tek 2019. potpisale Alliance Cooperation Agreement, koji definira operativne uvjete i plan R&T rada joint-venture s ciljem „poboljšanja sposobnosti servisiranja mornarica matičnih država, pribavljanja novih narudžbi namijenjenih izvozu trećim zemljama, razvoju novih tehnologija i općenito povećanju konkurentnosti brodograđevnog sektora dvaju država”. U veljači 2020. u Napulju, Naviris dobiva dodatnu podršku međuvladinim ugovorom koji potpisuju dva ministra obrane, Guerini i Parly, a koji najavljuju i razvoj nove „europske patrolne korvete“ čija je narudžba predviđena i PESCO-okvirom Europskog Vijeća. Početkom ove godine, Naviris je dobio i NATO certifikat, u trenu kad je već radio na 7 naručenih razvojno-tehnoloških projekata.
• Slučaj Vivendi-Mediaset je okončan odustajanjem svih strana od daljnjeg pravosudnog postupanja i potraživanja (ali uz obeštećenje od 26,3 milijuna eura Silviju Berlusconiju – zbog kršenja copyrighta, nakon čega su tvrtke obitelji Berlusconi odustale od drugih sporova), dok u slučaju TIM-a, Vivendi ima pravo glasa na 9,9% dionica, sukladno zakonu o telekomunikacijama, premda je najveći vlasnik s oko 24%.

Na ‘libijski epilog’ ćemo se osvrnuti kasnije, jer taj dossier (koji je povezan i s kompliciranom ratnom situacijom u Sahelu) još nije zaključen. Važno je znati da su ostala krupnija pitanja – zatvorena.  U ovom fragmentu (br. 2) teksta koji nam služi kao matrica za tumačenje zbivanja, realnih namjera ugovornih strana, te vrednovanje dometa i ‘političke težine’ sporazuma, valja rasvijetliti na što se referira autor kad kaže da je i za „mediteransku politiku“ još potrebna „njemačka dozvola“. Premda su riječi razumljive, kriptičnost leži u onom što je u toj tvrdnji odsutno, a to je kako/čim/gdje privoljeti novu njemačku vladu na amenovanje „mediteranske politike“: Njemačka ima bilateralni (Aachenski) sporazum o pojačanoj suradnji s Francuskom, u kojoj su strane opet ‘jedan na jedan’, neovisno o tome što bilateralno dogovaraju Francuska i Italija.

Par dana nakon potpisa Kvirinalskog sporazuma (i ovog upozorenja u The Economistu), najtiražniji talijanski dnevni list, La Repubblica, kroz pero svog dopisnika iz Bruxellesa, piše o rođenju „Trokuta Berlin-Pariz-Rim“ koji će „voditi Europsku uniju“, najavljujući da bi Kvirinalski sporazum mogao biti “poduplan” analognim sporazumom Italija-Njemačka, te da su “ strogo povjerljivi kontakti već počeli”. Autor je neslužbeno doznao da je ministarski sastanak već zakazan za iduće proljeće „radi usaglašavanja ili barem definicije završne verzije sporazuma čiji je opseg velik kao i onaj Kvirinalski“, „definicije trgovačkih i industrijskih saveza, ali i dogovaranja vanjske politike, te istraživanja”, imajući u vidu da su “proizvodni sustavi dviju država već sad duboko međusobno povezani”.

Isti dan Armando Varricchio, talijanski veleposlanik u Republici Njemačkoj, daje veliki intervju Berliner Zeitungu, u kojem je nahvalio europsku politiku u suzbijanju posljedica pandemije, pri čemu je „njemački doprinos bio od presudnog značaja“, a čega je opet posljedica da u Italiji više nema euroskeptika „jer je EU dokazala da je, u najkriznijem momentu, uz talijanski narod“. Veleposlanik smatra da je za globalni uspjeh EU neophodno “čvrsto partnerstvo Italije i Njemačke”, te da je “suradnja Njemačke i Italije, dvije velike europske države” od temeljne važnosti pred najvažnijim izazovom – “očuvanjem socijalnih i kulturnih vrijednosti Europe u globalnom restrukturiranju” i “modernosti koja ne zapostavlja europsku baštinu”.

Ove objave nisu koincidencije već dokaz da Italija (i kroz medije i kroz diplomatski korpus) aktivno pritišće novu njemačku vladu na sklapanje sličnog sporazuma.

3. Charlemagne zaključuje tekst tvrdnjom da Kvirinalski sporazum izražava “uravnoteženiji odnos najvećih EU članica” jer je Njemačka “prva ekonomija”, jer je Francuska “najdinamičnija zemlja” i jer je Italija “najvažnija”, i to ne samo zbog Marija Draghija i jer je “Italija treća europska ekonomija, i jer će njen rast determinirati zdravlje kluba (…)“.

„Ne samo zbog Marija Draghija…“. Nema nikakve sumnje da talijanski Super-Mario (nadimak stečen za vrijeme upravljanja Europskom centralnom bankom, politikom quantitative easinga nakon grčkog kraha, te rečenice „whatever it takes“, kojom je hrabro artikulirao namjeru da će ECB poduzet sve da spasi zaduženu članicu eurozone, neovisno što o takvoj odluci mislili političari) uživa ogromni ugled i u centrima moći (ne samo u EU, već i u Washingtonu) i među talijanskim građanima. Čak 64% talijanskih građana ga ocjenjuje pozitivno i želi da nastavi s vođenjem vlade, dodatnih 16% bi ga željeli novim predsjednikom države. (Mattarelli istječe mandat i, premda je izrazito popularan, ne pada mu na pamet „ostati još neko vrijeme“ kao što je to bio prisiljen Napolitano. Talijanski predsjednik ima samo jedan mandat od 7 godina, Mattarella se Ustava drži kao pijan plota i vjerojatno je namjerno iz njegovog ureda puštena informacija da je iznajmio stan u Rimu, pa su mediji mogli zabilježiti i kako je vlasnica skoro pala u nesvijest kad je na vratima vidjela predsjednika koji je došao potpisati ugovor o najmu, jer joj je dotad identitet najmoprimca bio nepoznat.) Da mi je netko prije 10-20 godina rekao da bi samo 13% talijanskih građana negativno procijenjivalo nekog centralnog bankara, mislila bih da je lud, tko o bankarima ne misli loše?

„Zdravlje kluba“. Autor se referira na činjenicu da je Italija too big to fail, tj. njen je proizvodni sustav, pogotovo u Lombardiji i Sjevernoj Italiji toliko umrežen s proizvodnim sustavima (naročito Njemačke), da bi njen default (zbog visokog duga) determinirao propast čitave EU. Draghi je u ovom EU kontekstu garancija ‘elementarne matematike’ i ekonomske održivosti.

Ali, Charlemagne piše da ni Draghi ni sprečavanje talijanskog defaulta nisu razlozi zbog kojih je Italija „najvažnija europska zemlja“. Ostaje da nagađamo što su razlozi zbog kojih autor misli da jest.  Pada mi na pamet Lady Gaga na nedavnoj promociji filma House of Gucci: „Tko na svijetu ne voli Italiju?“ U pravu je: Italija nema neprijatelja, a Made in Italy je sinonim za modu, dizajn, inovativnost, dobru hranu, vino i zabavu, područje je goleme povijesne baštine koja je stvorila ono što zovemo Zapadnom kulturom, a koja diktira trendove u svijetu.

Italija nema neki posebni nacionalni mit: mit koji je uvriježen u percepciji Talijana je da su brava gente, dobri ljudi. Što naravno nije točno, Talijani su dobri koliko i Nijemci, Hrvati, Kinezi, Amerikanci… ali njegovanje ovakvog mita ne nosi štetu nikom, svatko te percipira dobroćudnim i dobronamjernim. Kako je nedavno izjavio hrvatski predsjednik Milanović: „Odnosi između Hrvatske i Italije su toliko dobri da su dosadni.“ Ovo bi šef bilo koje države na svijetu mogao misliti, premda to možda ne bi tako (prostodušno?) formulirao.

Tko na svijetu ne voli Italiju?

Zadnja stvar koja mi pada na pamet zbog koje bi Italija bila „najvažnija europska zemlja“ je njena centralna pozicija u Europi, samo nešto malo južnije od Njemačke, što ju ujedno čini centralnom i na Mediteranu, kao što je Apeninski poluotok bio u doba Starog Rima. Rimsko carstvo međutim nije njegovalo mit o dobrim ljudima, već je vladalo Mediteranom. Da pomiješamo povijesna doba, kako bi Rimsko carstvo vidjelo prodor Erdoganovog neootomanskog carstva u Libiji? Vjerojatno je i Turska mislila da su odnosi Italije i Turske „toliko dobri da su dosadni“ (Italija je bila i najveći sponzor ulaska Turske, još uvijek kandidatkinje, u EU), pa su u trenu žestoke svađe Francuske i Italije u Libiji, koju sam iznad opisala, mislili da je sve super ako se supstituiraju talijanskoj poziciji, a Rusi francuskoj u Kirenaici? Da se razumijemo, Turska u Tripolitaniji (još uvijek) djeluje isključivo kroz plaćenike, držeći se nekakvog UN-reda o „jačanju libijskih institucija“. Kako bi Rimsko carstvo gledalo na tursku obnovu naoružanja i vojnu obuku u Albaniji? (Usputno pitanje: je li predsjednik RH bio ili nije bio savjetnik Edija Rame?) U Albaniji, barem 50% stanovništva govori talijanski, to je zemlja kojoj je Italija najviše pomogla kad joj je bilo najteže, što je Albanija uzvratila svojom simboličkom pomoći Italiji u onom prvom valu pandemije (predivan moment), ali ovaj drugi moment, kome je Albanija dala da joj obnovi vojsku… otvoreni je šamar Italiji, koja je – usput  rečeno – ispala i jako naivna.

Zaključak: Italija se Kvirinalskim sporazumom svrstala uz Francusku. Sporazum predviđa razmjenu dužnosnika u 11 resora, dakle, Francuzi će doći u talijansku administraciju, a Talijani u francusku. Dvije zemlje će imat zajedničke urede u kojima će se moći do sita poslati do đavola, a da ne uznemiravaju europske građane. Da me netko prisili na gatanje, rekla bih da će se isti scenarij odviti i s novom njemačkom vladom. Što se tiče Turske, ona više ne može računati na talijansku podršku, jasno je to još onog trena kad je Draghi rekao da je Erdogan diktator, pa je stvar izglađena na G20, jer Biden misli da je Turska još funkcionalna u antiruskom ključu. To što je Turska uhapsila navodnog „talijanskog špijuna“ dan nakon potpisa, samo potvrđuje njenu stvarno kvarnu namjeru. Turska možda ne sponozorira terorizam u Francuskoj, kako je to Macron predstavio Italiji, ali između dva zla, Italija je odabrala manje.