Središnje pitanje očuvanja demokracija. Mogu li preživjeti vlastite glasače?

Umjesto da pruži ravnotežu aristokratskom zastranjivanju unutar nacionalnih demokracija, jedinstveno tržište uspostavilo je 80-ih godina transnacionalni prostor za poslovno lobiranje u kojem dominiraju tehnokrati, piše Nataša Babić u šestom i posljednjem dijelu prikaza knjige Helen Thompson "Poremećaj - Teška vremena u 21. stoljeću". U poglavlju posvećenom demokraciji, Thompson zaključuje da političari moraju maksimalno limitirati rizike ovakvog zastranjivanja kako bi građani prihvatili teškoće koje od njih iziskuju.

• Naslovna fotografija: Dobrovoljka IRA-e u zapadnom Belfastu s jurišnom puškom AR18, (Colman Doyle Collection / National Library of Ireland Catalogue)

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu.

• Prethodni nastavci: Vodič Helen Thompson kroz nesigurna vremena. Energija, geopolitika, sudbine demokracija, Europa i svijet nakon raspada SSSR-a. Uloga NATO-a i politika nafte u vrijeme frackinga, Kraj Bretton Woodsa i njegove posljedice. Od eurodolara do sporazuma iz Maastrichta, Financijske i gospodarske krize 21. stoljeća. Odnosi Kine, Amerike i podijeljene Europe, Iz prava glasa u cezarizam. Postoji li unutarnji slijed propasti demokracija?

Tijekom 1970-ih, inflacija unosi nestabilnost u zapadne demokracije i vlada dojam da se zbivanja izmiču kontroli. Društva su nasilna i ratobornija nego desetljeće ranije. Sjeverna Irska i Baskija postaju središta secesionističkih pokreta s terorizmom i političkim neredima. U Zapadnoj Njemačkoj i Italiji, Baader-Meinhof i Crvene brigade provode ubilačku kampanju tijekom “olovnih godina”. Nasilje i atentati počeli su u Americi desetak godina ranije, a domaće terorističke skupine nastavljaju djelovati kroz sedamdesete.

Mnogi ističu “demokratska zastranjivanja” kao uzrok nestabilnosti koja će prije ili kasnije doći glave i samu demokraciju. Zapadnonjemački kancelar Willy Brandt strahovao je da su zapadne demokracije toliko zaglibile u vlastitim kontradikcijama da im je preostalo još samo dva-tri desetljeća do propasti u kaosu i diktaturi. Zaključak da su demokracije postale previše demokratične iznijet je i u izvješću “Kriza demokracije” koje je 1975. objavila Trilateralna komisija, sastavljena od političara i poslovnih ljudi iz Sjeverne Amerike, Europe i Japana. U tom je izvješću, Samuel Huntington prvi put upotrijebio izraz “višak demokracije”, a ostali autori zaključili su da je degeneracija demokracije neraskidivo vezana uz inflaciju. Sličan argument danas čujemo u vezi eurozone koja je utemeljena na pretpostavci da demokratska kontrola nad monetarnom politikom vodi inflaciji.

­
Konzervativna stranka u Britaniji pobijedila je na izborima 1979. oslanjajući se na glasače iz radničke klase nakon vala štrajkova.

Korporativni profiti su opadali sedamdesetih i bili su to sindikati koji su u Zapadnoj Europi otežali obuzdavanje inflacije. U strahu od štrajkova, vlade su prihvaćale zahtjeve za rast plaća bez obzira na posljedice. U SAD-u su vozači kamiona koji nisu bili članovi sindikata, divljim štrajkovima i blokadama pretvorili autoceste u zone oružane borbe. Međutim, kontrole cijena i plaća kojima su vlade pokušavale ukrotiti inflaciju uživale su široku demokratsku podršku, posebno među radništvom i nižom srednjom klasom. Richard Nixon nikada nije bio popularniji nego kada je 1971. uveo zamrzavanje plaća i cijena. Pod vodstvom Margaret Thatcher, Konzervativna stranka u Britaniji pobijedila je na izborima 1979. oslanjajući se na glasače iz radničke klase nakon vala štrajkova, poznatih kao “Zima nezadovoljstva”. Njihov je program isticao pad inflacije kao primarni cilj. Nezaposlenost koja je uglavnom pogodila industrijske sektore zbog konkurencije iz istočne Azije i preseljenja proizvodnje, otežala je sindikatima da inzistiraju na povećanju plaća, a tamo gdje je uslužni sektor generirao nova radna mjesta, sindikati nisu posjedovali revolucionarni kapacitet kakav su imale industrije poput rudarstva, metalurgije i lučkog prijevoza.

Helen Thompson podsjeća da je nafta bila važan uzrok inflacije, ali je pad cijena početkom osamdesetiih značajno doprinio njenom snižavanju. Ključna promjena u američkoj politici sedamdesetih bila je činjenica da je zemlja postala ovisna o nafti iz inozemstva. Jimmy Carter uništio je vlastito predsjedništvo kada je predložio štednju energije kao jedan od načina obnove energetske neovisnosti. Tada su mu kritičari odbrusili: “Štednja nije američki način, proizvodnja je američki način”. Kada je Donald Trump odgovorio na pitanje o rastu cijena zbog uvođenja tarifa, parafraziram: “Američko dijete može se igrati s dvije lutke i ne treba mu njih stotinu” – bio je to totalno “neamerički” odgovor, ako je Jimmy Carter mjerilo.

Intenziviranjem američke energetske ovisnosti o inozemstvu, nafta je preusmjerena iz prostora demokratskog političkog sukoba u sferu geopolitike. Energetska kriza razjedinila je američke proizvođače i potrošače unutar različitih geografskih dijelova zemlje. Države proizvođači nafte željele su proizvoditi više i prodavati robu po tržišnoj cijeni. Države potrošači, posebno one s hladnim zimama, tražile su kontrolu cijena i više goriva za grijanje.

Za razliku od demokratskog zastranjivanja, rizik aristokratskog zastranjivanja u demokracijama nije nestao. Poslijeratne međunarodne institucije stvorile su uvjete za rast mnogo veće međunarodne političke klase od predratne. Tržišta eurodolara olakšala su rast međunarodnog bankarskog sustava temeljenog na dolaru koji je djelovao izvan kontrole vlada i središnjih banaka. Ta su tržišta omogućavala financiranje političkih stranaka i vođenje vanjske politike mimo kontrole zakona i birača. Francuska naftna kompanija Elf, koju je de Gaulle stvorio od francuskih državnih naftnih agencija, koristila je tržišta eurodolara za vođenje privatnih bankarskih operacija, kojima je osiguravala sredstva političkim strankama te podmićivala strane vlade i tvrtke. U Njemačkoj su obje glavne stranke koristile eurodolare za distribuciju tajnih sredstava i izbjegavanje zakona o financiranju stranaka.

Spoj hladnog rata i dekolonizacije stvorio je prijetnju demokratskim vladama od strane vlastitih obavještajnih službi i vojske. De Gaulle je 1958. došao na vlast prikrivenim pučem koji je političkoj klasi dao do znanja da buduća vlada mora biti prihvatljiva francuskom generalštabu. Nakon referenduma o alžirskoj neovisnosti 1961., i sam bi de Gaulle letio s vlasti da ga nisu spasili regruti koji su odbili slijediti naredbe oficira. Sljedeće godine de Gaulle je preživio pokušaj atentata, opet u režiji francuske vojske. I u Italiji su se 1970. umirovljeni vojnici i mafija udružili u pokušaju puča.

U SAD-u je hladni rat stvorio ono što je predsjednik Eisenhower u svom oproštajnom govoru opisao kao “vojnoindustrijski kompleks” koji spaja vojni establišment s industrijom oružja i omogućuje “katastrofalan uspon pogrešno raspoređene moći”. Unutar vojnoindustrijskog kompleksa odvija se tehnološka revolucija koja riskira da politika postane talac znanstvenotehnološke elite. Američka demokracija, stara dva stoljeća predstavlja “političku i duhovnu baštinu kojoj prijeti pljačkanje dragocjenih resursa sutrašnjice radi vlastite pogodnosti”, upozorio je predsjednik na odlasku.

Hladni rat potaknuo je u SAD-u  tzv. “imperijalno predsjedništvo”. Od Harryja Trumana do Richarda Nixona, predsjednici su donosili odluke o korištenju američke vojne moći uz minimalno ili nikakvo sudjelovanje Kongresa. Lyndon Johnson koristio je zakonodavnu rezoluciju donesenu nakon sumnjivo prijavljenog incidenta u Tonkinškom zaljevu, kao osnovu za slanje američkih trupa u Vijetnam. Nixon je dvije godine ratovao u Kambodži i Laosu, a da Kongres nije formalno obaviješten. Mnogi američki predsjednici koristili su CIA-u za provođenje paravojnih operacija u inozemstvu čime su američku silu u velikoj mjeri odvojili od nacionalne vojske i demokratske kontrole.

Demokratska legitimacija za stvaranje EEZ-a izglasana je samo parlamentarnim glasovima. (Bundesarchiv, B 145 Bild-F023908-0002 / Engelbert Reineke / CC-BY-SA 3.0)

Europska ekonomska zajednica također je imala slabe demokratske temelje. Demokratska legitimacija za stvaranje EEZ-a izglasana je samo parlamentarnim glasovima, iako su Francuska i Italija održale referendume za svoje poslijeratne ustave. Europski federalisti i transeuropska politička mreža za ostvarenje “što bliže Unije”, smatrali su kozmopolitski ustavni autoritet protutežom nacionalnim demokracijama.

Podrška federalizmu stigla je i iz srednjoeuropskog desnog centra. Friedrich Hayek pozdravio je eurofederalizam, jer jača liberalizam na štetu demokracije. Negiranje ideje nacionalne demokracije u korist kozmopolitske ekonomske unije podrazumijevalo je limitiranje velikih država blagostanja i državne intervencije. Među francuskim političkim strankama vladala je mala podrška za nadnacionalnu Europu koju su na kraju izgurali državni birokrati.

EEZ ni u praksi nije postala više demokratična. Nijedna njena institucija nije bila izravno birana. Neizabrana Europska komisija imala je isključivu ovlast za pokretanje zakonodavstva. Europski sud pravde ustvrdio je da EEZ predstavlja pravni poredak i da je pravo Zajednice nadređeno nacionalnom pravu. Zajedničko tržište stvorilo je pravni poredak koji je branio vladine intervencije u mnogim gospodarskim sektorima. Izvršna vlast izolirana je od zahtjeva vlastitih birača, a da se nije osigurao alternativni nadnacionalni kanal za izražavanje demokratskog nezadovoljstva.

Opadanje utjecaja sindikata sredinom osamdesetih osigurao je da rizik aristokratskog, a ne demokratskog zastranjivanja ozbiljno ugrozi pojedine demokracije. Politika zaduživanja na međunarodnim tržištima kapitala imala je svoje prednosti pri okupljanju izbornih koalicija. Kada je  rasla nezaposlenost, vlade su mogle održavati države blagostanja bez naglih povećanja poreza. Također su se mogle zadužiti za plaćanja nafte i upravljati trgovinskim deficitima. Međutim, izvan SAD-a, zaštićenog položajem dolara kao vodeće svjetske valute, što su ti proračunski i trgovinski deficiti postajali veći, to više su odluke pojedinih vlada ovisile o milosti i nemilosti deviznih tržišta. Vlada je mogla stabilizirati valute samo poduzimanjem mjera koje su ili smanjivale rast i zaposlenost, ili ograničavale javnu potrošnju, jer su oslobođeni tokovi kapitala otežali oporezivanje bogataša i međunarodnih korporacija.

Početkom osamdesetih, vlade su krenule u međusobno natjecanje – tko će privući više inozemnih ulaganja putem konkurentnih poreznih režima? Ova je politika imala ozbiljne posljedice za domaća tržišta: ispostavilo se da je lakše oporezivati ​​građane sa srednjim prihodima nego bogataše koji su prebacivali ​​novac u inozemstvo. Prema riječima Jacoba Burkhardta koji je pisao o carskom Rimu, pojavila se neka vrsta “aristokracije oslobođene oporezivanja”, ovoga puta u offshore poreznim rajevima. U financijski orijentiranim ekonomijama povećao se politički utjecaj građana s financijskom imovinom uz istovremeni pad pregovaračke moći ljudi koji su živjeli od rada i plaća. Širenje financijskog sektora uzrokovao je novi rast nejednakosti u zapadnim demokracijama i “aristokratsko zastranjivanje”.

Iako financijski sektor postaje nezamjenjiv za financiranje američkih političkih kampanja, vlada mišljenje da u makroekonomskim pitanjima, “višak demokracije” i inflacija, predstavljaju opasnost, ne “aristokratska zastranjivanja”. Rizik inflacije uklonjen je izdvajanjem monetarnih pitanja iz svakodnevne demokratske politike putem neovisnih središnjih banaka. Kako je zaduživanje vlada raslo i kako su bile potrebne političke strategije za upravljanje dugom, od čega je inflacija jedan od mehanizama, umjesto da postane predmet demokratskog natjecanja, iskorjenjivanje inflacije postalo je gotovo moralno-ekonomski princip koji treba zakonski izolirati od glasača i politike. Kumulativni učinak internacionaliziranih i financijaliziranih ekonomija okončao je ekonomsku nacionalnost. Raspala se ideja da postoji nacionalna politička zajednica sa zajedničkom ekonomskom sudbinom, za koju država može preuzeti odgovornost. Interesi građana postali su previše podijeljeni. Inflacija je zaoštrila sukobe interesa između potrošača, generacija, radnika koji su zaštićeni sindikatima i onih koji to nisu. Kolekitvno pregovaranje o plaćama propada u uvjetima otvorenih tokova kapitala i internacionalizacije proizvodnje.

Države su postale ovisne o međunarodnim financijskim tržištima, a troškovi kamata za financiranje proračunskih deficita pali su na građane. (IMF)

Ključnu ulogu u ovom raspadu ekonomske nacionalnosti odigrao je dug. Kada su vlade krenule u zaduživanja na međunarodnim tržištima kapitala, završila je praksa korištenja građana kao štediša i poreznih obveznika za financiranje vlasti. Države su postale ovisne o međunarodnim financijskim tržištima, a troškovi kamata za financiranje proračunskih deficita pali su na građane bez ikakve povratne dobiti. Ovisnost o međunarodnim financijskim tržištima istovremeno je ograničavalo oporezivanje svih građana. Stagnacija plaća prikrivala se rastućim dugom domaćinstava koji je dobrim dijelom nakupljen kreditnim karticama s visokim kamatama, koje su izdavale banke, oslobođene ranijih ograničenja.

Europska zajednica pružila je alternativu ekonomskoj nacionalnosti. Ako se europske demokracije u novim ekonomskim uvjetima više nisu mogle uravnotežiti unutar nacionalnih država, teoretski odgovor ležao je u uspostavljanju demokratskog političkog autoriteta na europskoj razini. Proširenje iz 1973. povećalo je izglede za veću demokratsku legitimnost na nacionalnoj razini. Francuzi su održali referendum o ratifikaciji ugovora za pristupanje Velike Britanije, Danske, Irske i Norveške. Tri od ove četiri države potom su održale vlastite referendume. Norvežani su odbili članstvo. Grenland, koji se pridružio EZ-u kao dio Danske 1973. i stekao samoupravu 1979., glasao je na referendumu 1982. za izlazak.

Jedinstveno tržište okončalo je nacionalna tržišta rada i oslabilo ono što je preostalo od nacionalnog korporativizma, bez stvaranja alternativne strukture za pregovore o plaćama na europskoj razini. Učvršćena su ekonomska prava na prodaju roba i usluga, na rad i na kretanje kapitala, ali bez političkih prava da građani biraju predstavnike za jedinstveno regulatorno područje.

Umjesto da pruži ravnotežu aristokratskom zastranjivanju unutar nacionalnih demokracija, jedinstveno tržište uspostavilo je transnacionalni prostor za poslovno lobiranje u kojem dominiraju tehnokrati. Došlo je do značajne klasne podjele među građanima unutar država članica. Oni koji imaju najizravnije koristi od ekonomskih prava na jedinstvenom tržištu uglavnom potiču iz privilegiranih manjina, čijim interesima bolje služi nadnacionalni autoritet nego neizvjesno političko natjecanje unutar nacionalnih država. Monetarna unija samo je pojačala te aristokratske značajke. Europska središnja banka neovisna je o bilo kojoj državi. Nakon što država ratificira ugovor o osnivanju ESB-a, njezini predstavnici ne mogu prilagoditi odluke demokratskom pritisku bez napuštanja monetarne unije.

Iako je ekonomsko poimanje nacionalnosti uzmicala pred promjenama, koje ćemo kasnije nazvati globalizacija, u demokracijama je još prevladavao “pristanak gubitnika”. Tome je doprinijela činjenica da su rezultati izbora često bili odlučujući. Životni standard i dalje je rastao, a korporacije koje uz minimalne poreze danas prožimaju naš svakodnevni život, uglavnom nisu postojale. Tek u 21. stoljeću radikalni sukob nadnacionalnog i nacionalnog prelijeva se u ekonomsku sferu.

Nekoć inkluzivno poimanje nacionalnog identiteta – svatko je mogao postati Amerikanac živeći i radeći u Americi – danas nalikuje europskoj ekskluzivi. (Tomas Castelazo / CC BY 3.0)

Problem ilegalnog useljavanja transformirao se u retoriku nativizma i napada na bilo kakvu ideju multikulturalnog ili multietničkog američkog identiteta. Komentari potpredsjednika Vancea o grobovima bog zna koliko generacija predaka na zelenom brežuljku iznad kuće u kojoj je odrastao, podsjeća da Amerikanci u tom smislu postaju nalik Europljanima. Nekoć inkluzivno poimanje nacionalnog identiteta – svatko je mogao postati Amerikanac živeći i radeći u Americi – danas nalikuje europskoj ekskluzivi “zemlje i krvi”, gdje se ni treća generacija useljenika ne osjeća “kod kuće”. Odgovor Angele Merkel na izbjegličku krizu 2015. pretvorila je AfD u političku silu, iako je stranka izvorno stvorena na platformi anti-eura. Teret patroliranja Mediteranom stvorio je Salvinijevu Legu i retoriku “Italija za Talijane”. Politički kontekst migracija drugačiji je u Europi od onog u SAD-u zbog politike jedinstvenog tržišta i zajedničkih granica EU-a. U slučaju Brexita, činjenica da britanska vlada nije imala ovlasti ograničiti migracije iz drugih država EU natjerala je građane da preispitivanje pitanje: jesu li Britanci zadovoljni premještanjem britanske demokracije u širi europski ustavnopravni sustav, pri čemu su pitanja poput unutareuropskih migracija, uklonjena iz nacionalne politike?

S pandemijom se eurozona suočila s drugačijom verzijom neusklađenosti suvereniteta i demokracije. Za države unutar eurozone ne postoji monetarni suverenitet. U svijetu u kojem monetarna politika u velikoj mjeri pruža prostor za fiskalnu politiku, nadnacionalna ESB trebala je odlučiti hoće li podržati nacionalno zaduživanje. Tri mjeseca nakon početka pandemije, njemački Ustavni sud objavio je presudu o prvom programu kvantitativnog popuštanja ESB-a koja je ukazala na samu srž tenzija između autoriteta Europe i nacionalne demokratske legitimnosti. Njemački ustavni sud istaknuo je argument da demokracija leži samo u nacionalnoj državi koja je potpisala Ugovor iz Maastrichta, a koji je ESB prekršila odlukom o kvantitativnom popuštanju. Ta je presuda prisilila njemačke političare da donesu stratešku odluku o novoj ovlasti Komisije da pozajmljujje za EU kao politički entitet čime se stvorio i novi problem: pritisak na EU kao viševalutnu uniju.

­
Monetarna unija praktički je eliminirala stari stranački sustav nekoliko svojih sudionika, a najviše onaj u Francuskoj.

Danci su na referendumu o prihvaćanju eura glasali “protiv”. U Francuskoj je pobjeda ostvarena tijesnom većinom, zahvaljujući velikom broju glasova iz Pariza. Monetarna unija praktički je eliminirala stari stranački sustav nekoliko svojih sudionika, a najviše onaj u Francuskoj. Započela je kao francuski projekt, ali je u Maastrichtu doživjela neuspjeh. Počivala je na čvrstoj podjeli između ekonomske politike, koja se mogla demokratski osporiti, i monetarne politike, koju je Ugovor smatrao nepolitičkom. Pokušaj predsjednika Chiraca da smanji proračunski deficit ispod 3 posto, kako bi se Francuska kvalificirala za eurozonu, izazvao je opći štrajk, ali je pritisak tržišta ipak natjerao Francuze da pristanu na njemačke zahtjeve.

Za Njemačku je Maastricht stvorio drugačiji problem. Ratifikacija je postala sudsko, a ne demokratsko pitanje. Ustavni sud potvrdio je zakonitost Ugovora, ali svaka daljnja promjena monetarne unije mora biti u skladu s njemačkim Temeljnim zakonom. U Maastrichtu su Nijemci postavili zaštitne mjere koje su dovele u pitanje talijansko pristupanje euru.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, talijanska Prva Republika urušila se pod teretom pravosudne istrage “Čiste ruke” o korupciji u Demokršćanskoj stranci i Socijalističkoj stranci. Kraj hladnog rata i nestanak stare talijanske Komunističke partije uklonili su dugogodišnje toleriranje korupcije unutar dviju najmoćnijih talijanskih stranaka. Bili su to tehnokrati u pregovaračkom timu, Mario Draghi, kao tadašnji glavni tajnik Ministarstva financija i Carlo Azeglio Ciampi, guverner talijanske središnje banke, koji su dali prednost euru umjesto opstanku Prve Republike. Budući da je u Drugoj Republici donošenje izvršnih odluka bilo relativno neometano izbornim razmatranjima, Italija je mogla smanjiti proračunski deficit za približavanje zahtjevima Maastrichta. Enormna politika štednje oslabila je talijansko gospodarstvo, ali se dug naslijeđen od Prve Republike mogao servisirati znatno jeftinije s eurom. Cijena je bila ograničavanje demokratske politike i volje birača.

Irska je jedina država koja je o Lisbonskom ugovoru odlučivala na referendumu. (William Murphy / CC BY-SA 2.0)

Ustavnopravno gledano, proširena EU nakon hladnog rata nije mogla biti ista kao EEZ iz hladnog rata. Olakšavanje pristupa novim članicama 2004. zahtijevalo je ponovno razmatranje pravila o većini u zakonodavnim glasovanjima. Prvi pokušaj bio je Ugovor iz Nice iz 2001. koji je većina Iraca odbacila na referendumu. Unatoč činjenici da je Njemačka imala znatno veću populaciju od bilo koje druge zemlje i da je novi sustav u načelu dodjeljivao glasove državama prema veličini stanovništva, Chirac je uspješno izborio zadržavanje francusko-njemačkog pariteta. Španjolska i Poljska dobile su gotovo ista prava glasa kao i Njemačka, unatoč tome što su imale upola manje stanovnika.

Za razliku od Maastrichta, konačan Ustavni ugovor bilo je nemoguće ratificirati. Francusko “ne” osudilo ga je na propast. Vlade EU pokušale su ga upakirati kao Lisabonski ugovor, nagovarajući jedna drugu da izbjegavaju referendume. Bivši francuski predsjednik Giscard D’Estaing, koji je predsjedao Ustavnom konvencijom, privatno je objasnio ovu strategiju: “Javno mnijenje će biti navedeno, a da to ne zna, da usvoji politiku koju im nikada ne bismo izravno predstaviti. Svi raniji prijedlozi bit će u novom tekstu, ali bit će prikriveni.” Predsjednik Sarkozy predložio je “mini ugovor” temeljen na onome što je smatrao nekontroverznim dijelovima i protivio se još jednom referendumu. Međutim, iz Lisabona je stigao tekst zapanjujuće sličan onome koji su Francuzi već jednom odbacili. Ratificiran je u skupštini, bez referenduma, a to je gotovo uništilo glavne političke stranke. U taj ispražnjeni politički prostor vješto je uletio Emmanuel Macron.

Lisabonski ugovor predstavljao je problem i za britanskog premijera Gordona Browna. Da ga je stavio na referendum, sigurno bi bio odbijen. Zato je Brown prekršio programsko obećanje da će održati referendum, uz klimavi argument da se Lisabonski ugovor “kvalitativno razlikuje” od svog prethodnika. Međutim, ono što je u Britaniji bilo drugačije od Francuske, bio je način na koji je oporbena stranka pristupila tom pitanju. Britanski Konzervativci protivili su se i Ugovoru i ratifikaciji. Pod vodstvom Davida Camerona, Konzervativci su obećali da će u slučaju osvajanja vlasti raspisati referendum, ako ratifikacija već ne bude potpisana. Ugovor je ratificiran parlamentanom većinom, no to nije uklonilo pitanje suglasnosti britanske oporbe.

Na izborima 2010., Konzervativci su obećali da će zakonski propisati referendum o budućim ugovorima EU te pregovarati o vraćanju ovlasti Westminsteru. Obećanje je djelomično ispunjeno – parlament je sljedeće godine donio zakon koji je raspisivanje referenduma učinio obveznim za svaki budući ugovor koji daje nove ovlasti Briselu. Bio je to odgovor bivšem predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru koji je izjavio da “ne može biti demokratskog izbora protiv europskih ugovora”. Ipak, novi zakon nije bio dovoljan. Britanci su mogli preseliti ovlasti iz Brisela natrag u Westminster samo novim ugovorom. Cameron je zatražio pojedinačne pregovore za Britaniju, čije će rezultate predstaviti na budućem referendumu. Tim rizičnim potezom, stavio je britansko EU članstvo na kocku demokratske provjere koju neće preživjeti.

­
Financijska pomoć prvenstveno je omogućila dužnicima da plate dugove sjevernim vjerovnicima.

U eurozoni su sukobi između vjerovnika i dužnika uključivali i međudržavne odnose. Banke sa sjevera pozajmljivale su novac južnoeuropskim vladama, korporacijama i bankama što ove od 2009. više nisu mogle jeftino refinancirati. Kada su članice južne eurozone isključene iz međunarodnih tržišta kapitala, financijska pomoć prvenstveno je omogućila dužnicima da plate dugove sjevernim vjerovnicima, kojima u tom trenutku nije trebalo spašavanje na nacionalnoj razini. Istovremeno, vlade istočne eurozone i njihove banke koje nisu bile izložene, pružale su financijsku pomoć zaduženim državama i bankama-vjerovnicima od koje one nisu imale nikakve koristi.

Problem vjerovnika i dužnika izbio je u španjolskoj teritorijalnoj politici. U prvim mjesecima krize eurozone, španjolski Ustavni sud poništio je dijelove Statuta o autonomiji iz 2006. koji su katalonski birači odobrili na referendumu, uključujući odredbu kojom se priznaje katalonsko državljanstvo. U tim već napetim političkim uvjetima, španjolska središnja vlast sukobila se s katalonskim vlastima oko mjera za tržišta kapitala i fiskalnih pravila eurozone. Katalonski nacionalizam povijesno je lijevi, ali je štednja nametnuta iz Madrida, povezana s činjenicom da su financijska tržišta onemogućila katalonskoj vladi zaduživanje, osnažile separatizam i na desnom centru. Na katalonskim parlamentarnim izborima 2012., stranka desnog centra prvi se put zalagala za neovisnost. Nakon izbora vlast je preuzela secesionistička koalicija koja je održala neobvezujući referendum o neovisnosti 2014. Nakon još jednog referenduma 2017., na kojem je, uz nisku izlaznost, većina glasala za neovisnost, katalonski parlament formalno je proglasio neovisnost o Španjolskoj. Madrid je odbio priznati referendum i, pokrenuvši pravni postupak protiv članova katalonske vlade, nametnuo je izravnu vlast koja je trajala do lipnja 2018. Španjolci su preživjeli secesionističku krizu primjenom sile, no istovremeni uspon katalonskog nacionalizma i reformsko-lijevog Podemosa u ostatku zemlje, otežalo je formiranje trajnih vlada. Španjolci su birali na općim izborima dva puta tijekom 2015. i 2016. prije nego su uspjeli formirati vladu.

ESB je stekao nove ovlasti koje nisu propisane Ugovorom iz Maastrichta

Kada je započela grčka kriza eura, njemačka vlada morala je prešutno odlučiti treba li ESB djelovati izvan svojih ovlasti zbog spasa eura. ESB je stekao nove ovlasti koje nisu propisane Ugovorom iz Maastrichta što je imalo ozbiljne posljedice za njemačku politiku. Protivljenje paketima financijske pomoći dovelo je do osnivanja AfD-a. U programu stranke iz 2017. navodi se da su “principi izvornog njemačkog pristanka na Maastrichtski ugovor, koji je doveo do uvođenja eura, poništeni”. U strahu od AfD-a, njemački ministar financija Schäuble je 2015. pokušao izbaciti Grčku iz eurozone. Kritizirajući politiku kvantitativnog popuštanja, prozvao je Maria Draghija kao odgovornog za uspon AfD-a koji je posebno ojačao nakon izbjegličke krize iz 2015. Antiimigracijska i antiislamska retorika oko njemačkog nacionalnog identiteta pretvorila je AfD u totalno različitu političku “beštiju” od one izvorne, monetarne.

Hollandeovo predsjedništvo koincidiralo je s krizom francuskog stranačkog sustava. Pad duopola lijevog i desnog centra, nije bio slučajan. Propalo je obećanje da će monetarna unija biti korak prema više francuskoj, a manje njemačkoj Europi. Izgubili su podršku euroskeptičnih birača, s time da se nijedna od njih nije sama transformirala u euroskeptike, jer su shvaćale da bi izlazak iz eura bio preskup s obzirom na veličinu francuskog duga. Međutim, nije uspio niti Macronov pokušaj da ostvari staru nacionalnu ambiciju, prema kojoj se Francuska ostvaruje kroz francusko-njemačko vodstvo u EU. I to je zahtijevalo ekonomske reforme na kojima su zapeli njegovi prethodnici zbog štrajkova i nereda. Macron je pokušao uvjeriti Nijemce da promijene pravila eurozone i prilagode ih demokratskoj političkoj kontroli, uz poštivanje ustavom propisanih fiskalnih pravila. Dobio je još jedno “Nein!”. Njegovo je predsjedništvo primjer kako euro može otežati politiku kada je raspodjela oporezivanja ograničena međunarodnim tržištima kapitala i offshore bankarstvom.

Dobre namjere završile su u financijsko-bankarskom paklu 2008. (Fred Murphy / CC BY-ND-NC)

Administracije Billa Clintona i Georgea Busha mlađeg nastojale su ublažiti rasnu nejednakost na pitanju vlasništva nekretnina i zato su promovirale hipotekarne kreditore poput Fannie Mae i Freddie Maca. Dobre namjere završile su u financijsko-bankarskom paklu 2008. Sekuritizacija hipoteka potaknula je financijske korporacije da posuđuju ogromne sume za kupnju hipotekarnih vrijednosnih papira koji su intenzivirali njihovu ovisnost o kratkoročnim tržištima financiranja, pripremajući scenu za kasnije spašavanje banaka. U međuvremenu je “kreativno računovodstvo” bogato nagrađivalo šefove korporacija koji su se kasnije branili pred Kongresom. U istom tom Kongresu, isti su šefovi financijski pomagali izborne kampanje ljudima koji su ih preslušavali.

Spremnost političkog vrha da žrtvuje radna mjesta u domaćoj proizvodnji kako bi integrirali Kinu u svjetsko gospodarstvo, pojačalo je plutokratske trendove u SAD-u. Nestanak radnih mjesta dokazivao je biračima da politiku prema Kini valja gledati kao klasno pitanje. Geopolitička suradnja, korporativni profiti i financiranje kampanja imali su prednost pred njihovim životima. Za to je vrijeme broj nezakonitih useljenika porastao na 14 milijuna (2023.), demonstrirajući nesposobnost centra da kontrolira državne granice. Žestoki sukobi oko presuda Vrhovnog suda rezultirali su u beskompromisnim sukobima za njegov politički sastav, što je potkopalo temeljnu ulogu suda, a to je obrana Ustava.

Obamina impresivna izborna pobjeda nakratko je potaknula nade da bi predsjednički izbori još uvijek mogli donijeti odlučujuće rezultate. To se nije dogodilo. Thompson smatra da je Obama bio više simbol težnje za promjenama, nego njihov pokretač. Njegovu izbornu kampanju financirao je Wall Street, a ekonomska politika svih kandidata Demokratske stranke za predsjedništvo gotovo da se nije razlikovala. Razlozi za klasno nezadovoljstvo dominirali bi Obaminim mandatima, čak i bez financijske krize.

Nakon sloma 2008. došlo je do ozbiljnog političkog sukoba oko pitanja otplate duga – kome će pomoći vlada i središnja banka? (Mike Fleshman / CC BY-SA 2.0)

Praktična nužnost proizvodnje nafte i plina iz škriljevca i njihova ovisnost o ogromnim kreditima pomogli su uspostavljanju relativno širokog političkog konsenzus u SAD-u oko nultih kamatnih stopa. Unatoč tome, nakon sloma 2008. došlo je do ozbiljnog političkog sukoba oko pitanja otplate duga – kome će pomoći vlada i središnja banka?

Spašavanje financijskih korporacija rezultiralo je stvaranjem Tea Party koja se zalagala protiv spašavanja dužnika i daljnjeg zaduživanja. Njihovi su aktivisti optužili Republikansko vodstvo da ne štite građane kao porezne obveznike kada spašavaju banke, a da zaduživanja savezne vlade pomaže ilegalnim useljenicima. Prema ustaljenoj američko-populističkoj matrici, Tea Party je prikazivao “ilegalce” kao protutežu produktivnom građanstvu kojima progresivci žele udijeliti biračko pravo kako bi “utopili” konzervativne glasove. Za razliku od Franklina D. Roosevelta, nijedna stranka nije ponudila program za zaštitu hipotekarnih dužnika. Masovno nezadovoljstvo očitovalo su u pokretu Occupy i sloganu “Mi smo 99%”. Uvjerenje da američka republika nije ni politički ni moralno opremljena da odgovori na ekonomske probleme vladalo je i na ljevici i na desnici. Glasačka prava Afroamerikanaca također su ponovno politizirana. Mnoga su područja pod kontrolom Republikanaca progurala promjene izbornog zakona, inače zabranjene Zakonom o glasačkim pravima iz 1965. Kad ih je Vrhovni sud poništio, uveli su nova izborna pravila s ciljem ograničenja izlaznosti Afroamerikanaca.

­
Trump je mobilizirao klasno nezadovoljstvo protiv političkog establišmenta.

Thompson smatra da Donald Trump ne bi izborio Republikansku predsjedničku nominaciju 2016. bez političkog naboja koju nosi tema poroznih granica. Apelirajući na nativizam, Trump je mobilizirao klasno nezadovoljstvo protiv političkog establišmenta, navodeći trgovinsku politiku i Kinu, spašavanje banaka, monetarni program kvantitativnog popuštanja, poslovno lobiranje za više useljeničke radne snage i ratove na Bliskom istoku kao primjere oligarhijske prirode SAD-a. Činjenica da je i sam član oligarhije pokazalo se politički nebitno. “Pristanak gubitnika” bio je slab već na samom početku njegovog prvog mandata, jer nije izborio većinu na narodnom glasovanju. To je bio već drugi slučaj u 16 godina da na predsjedničkim izborima prevladaju glasovi izbornog kolegija nad voljom birača, a “pristanak gubitnika” ono je u čemu leži najozbiljniji problem američke demokracije koji je kulminirao pokušajem zadržavanja vlasti i napadom na Kapitol.

Thompson je objavila knjigu „Poremećaj“ prije dva najznačanija politička događaja od kraja pandemije koja spadaju u kategoriju “game changera” ili/i “crnih labudova”. Riječ je o totalnoj invaziji Rusije na Ukrajinu i ponovnom izboru Donalda Trumpa za predsjednika SAD. (Rat u Gazi geopolitički smještam u okvire američke politike na Bliskom istoku.)

Ona smatra da je 2005. bila godina koja je formirala post-pandemijski svijet. Bila je to posljednja godina kada su američke emisije ugljika premašile kineske, a Peking je pokrenuo politiku koja će tek kasnije demonstrirati svu širinu Xiovih euroazijskih ambicija. Nakon dogovora o izgradnji azijskog naftovoda, Kina je 2005. održala prve zajedničke vojne vježbe s Rusijom.

U Iraku je 2005. eksplodirala sunitska pobuna koja je zaustavila američki plan o povlačenju. Stagnacija proizvodnje nafte upravo u trenutku kada je suknula kineska potražnja, uzrokovala je šok cijena koji je pomogao Rusiji. U Europi se počeo raspadati svijet stvoren nakon Hladnog rata. Berlin je inzistirao da su njemački energetski i komercijalni interesi važniji od geopolitičkih saveza do ruske invazije 2022. Ono što su europski partneri godinama uzaludno pokušavali, Putin je riješio jednim potezom. U nedavnom obraćanju njemačkom parlamentu, Merz je izjavio da se njemački poslovni sektor nalazi u najtežem položaju u novijoj povijesti. Osim jeftine energije za njemačku industriju, nestaje i kinesko izvozno tržište za njemačke proizvode, a te se teškoće prelijevaju i na europske nacionalne ekonomije. Česi kažu da kad Njemačka kihne, Češka dobije upalu pluća. Novi europski program za naoružavanje može iznova optereti njemačku politiku zbog eventualnih pritisaka na ESB i geopolitičku orijentaciju zemlje u kojoj AfD otvoreno zagovara savez s Putinom.

Kineski rivalitet sa SAD-om po pitanju umjetne inteligencije i vojne tehnologije, uključujući i naoružanje u svemiru, podrazumijeva novu utrku u naoružanju. Rat Izraela protiv Hamasa u Gazi pokrenuo je nova geopolitička raspoređivanja na Bliskom istoku. Dva ekstremizma, politika vlade Benjamina Netanjahua i radikalna nepredvidljivost Donalda Trumpa uništavaju američka savezništva u regiji. Bivši američki ambasador u Kataru, Republikanac Patrick Theros u kolumni za “The National Herald”, naslovljenoj “Autogolovi i diplomatske pogreške”, komenitra dosadašnju Trumpovu međunarodnu politiku, uključujući reakciju na napad Izraela na Katar^[1]:

“… Zaljevsko vijeće… zaključilo je da Amerika neće obuzdati Izrael; napad je razbio američki sigurnosni kišobran. Posljedice će biti veći angažman Vijeća s Iranom, nova otvorenost prema Kini i kraj normalizacije s Izraelom…

… Indija je pretrpjela isti udarac. Nagovarao je New Delhi da kupi američko oružje i pridruži se Quadu protiv Kine, a zatim im je uveo 50 postotne carine zbog kupnje ruske nafte i ukinuo trgovinske povlastice. Još gore, kaznio je Indiju, a ignorirao Kinu, najvećeg ruskog kupca…

… Prema NATO-u se odnosi kao prema udruzi neplatiša: platite stanarinu ili ćete biti deložirani. Njegovo zastrašivanje – i klanjanje Vladimiru Putinu – doista je povećalo europske obrambene izdatke. Ali je također natjeralo Europu da se zapita može li njihova sigurnost ovisiti o prevrtljivom američkom predsjedniku. Europa je odgovorila…  hitnom obnovom europskih obrambenih industrija koje će se natjecati s američkim dobavljačima… Europa se naoružava u strahu od izdaje…”

Potrošnja energije uzrokovat će nove distribucijske sukobe, a prihvaćanje i najmanjih promjena neće biti “šetnja po ružičnjaku”. (Olivier Ortelpa / CC BY 2.0)

Nova energetska politika prostor je za buduće sukobe. U govoru iz 2020., Angela Merkel je najavila da nadolazeća energetska promjena podrazumijeva “okretanje leđa cijelom našem načinu poslovanja i načinu života”. Geopolitička dinamika zelene energije koegzistirat će s onom koju su do sada generirale nafta i plin, uz nove varijable. Ako su tri desetljeća sukoba oko opskrbe i transporta plina ikakav pokazatelj, Europljani neće brzo donijeti zajedničku odluku koja zadovoljava pojedinačne nacionalne interese. Potrošnja energije uzrokovat će nove distribucijske sukobe, a uvođenje dodatnog poreza na dizel i reakcija Žutih prsluka u Francuskoj pokazali da prihvaćanje i najmanjih promjena neće biti poslovična “šetnja po ružičnjaku”.

Zelena energija nije niti čarobni štapić za rješavanje problema. Nije izvjesno da će kompenzirati izgubljena radna mjesta kao što pokazuje primjer Škotske gdje je u poslovima s vjetrenjačama stvoreno manje radnih mjesta nego što su planirali. Veliki infrastrukturni projekti u pravilu nose rizik korupcije pri natječajima, a u njihovoj realizaciji masno vrhnje javnih para pobiru konzultantske tvrtke dok Žutim prslucima preostaje otplaćivanje kredita. U kontekstu demokratske politike, političari moraju maksimalno limitirati rizike “aristokratskog zastranjivanja” kako bi građani prihvatili teškoće koje od njih iziskuju. Održavanje demokratskog ustrojstva unutar ograničenja koja nameću biosfera i primjena energije, u destabilizirajućem kontekstu sukoba oko klimatskih promjena, središnje je političko pitanje sljedećeg desetljeća.

• Bilješka

^[1]https://www.thenationalherald.com/own-goals-and-diplomatic-malpractice/