Stara mjesta, novi pogled: Pariška ljeta

Jasmina Bolfek-Radovani (umjetničko ime Mina Ray) teoretičarka je frankofonskih literarnih i kulturnih studija i pjesnikinja koja objavljuje na hrvatskom, engleskom i francuskom. Rođena je i odrasla u Zagrebu, a već dvadeset godina živi i radi u Londonu. Na temelju svog doktorata objavila je knjigu Bolfek-Radovani, Jasmina, Geo/graphies of Loss: Space, Place and Spatial Loss in North African and Canadian writing in French, Erlangen: Lambert Publishing, 2015, i održala niz predavanja na međunarodnim konferencijama i seminarima, uključujući i u Zagrebu. Njene pjesme objavljivane su u Velikoj Britaniji, Hrvatskoj i Kanadi. Projekt vlastite multilingualne poezije ‘Unbound’ pokrenula je 2017. godine. Projekt uključuje Veliku Britaniju, Hrvatsku, Francusku i Belgiju, a nedavno je dobio subvenciju za performans u Londonu. Ideje.hr ovdje objavljuju uvodni članak na čijem je kraju link na njezin foto-roman o Parizu

je crois que l’inquiétude d’aujourd’hui concerne
fondamentalement l’espace
(Michel Foucault)[1]

un espace produit se décrypte, se lit.
(Henri Lefebvre)[2]

Il n’y a rien d’inhumain dans une ville, sinon notre propre humanité.
(Georges Perec)[3]

— J’aime les nuages… les nuages qui passent…
là-bas… là-bas… les merveilleux nuages!
(Charles Baudelaire)[4]

Kontekst nastanka fotografskog romana o Parizu

Pisanjem višejezične poezije bavim se od 2014. godine. Fotografsko-poetski multilingualni projekt o Parizu “Stara mjesta, novi pogled: Pariška ljeta” dio je većeg projekta o odnosu poetike urbanog prostora i multilingualnog pisanog izraza koji sam započela u svibnju 2016. godine. Potaknuta sve većim interesom za fotografiju, kao i potrebom da u buci, gužvi, žurbi Londona pokušam ponovno osmisliti prostore tog velegrada, odlučila sam napraviti multilingualni foto-roman o Londonu. Cilj mi je bio da četrdeset dana hodam kroz grad, i slikam meni nepoznata mjesta. U Londonu živim i radim više od dvadeset godina. Ako se uzme u obzir tzv. Greater London (tj. London i njegova predgrađa), grad ima više od 8 milijuna stanovnika (po cenzusu iz 2016. godine). Njegova totalna kvadratna površina iznosi 1,583 kvadratnih kilometara (611 kvadratnih milja). ‘Hodati’ četrdeset dana za redom kroz razne dijelove tog grada koji su mi bili nepoznati, predstavljalo je za mene svojevrsni izazov. Ubrzo nakon što sam počela prolaziti kroz meni nepoznata mjesta, počela sam svoja multilingualna, multisenzorna iskustva bilježiti u različitim pisanim žanrovima: haiku stihovima, kratkim komentarima, doživljajima o susretima s ljudima koje bih na svojim šetnjama kroz grad sretala. Tako je nastao moj prvi multilingualni foto-roman “Seeing London in 40 days / Vidjeti London u četerdeset dana”.

Fotografija iz romana o Parizu Jasmine Bolfek-Radovani

Corps en attente –
regard interieur posé,
pensée vide

Priprema tijela –
mirni unutarnji pogled,
prazna misao

(21/8/2018, Rue des Fossés-Saint-Bernard)

U procesu stvaranja multilingualnih foto-albuma / romana, služim se, često, metodom koja se u teoriji naziva ekphrastis. Sličan proces koristim i u vlastitom pisanju multilingualne poezije.[5] Naime, kod pisanja neke multilingualne pjesme, često polazim od (mentalne) slike; vizualan poticaj bitan je motor za pokretanje moje inspiracije. Ono što je, po mom mišljenju, svojstveno formi foto-romana je da omogućava čitatelju da na potpuniji, intenzivniji način doživi ono što pjesnik prenosi stihom. Kada gledamo neku fotografiju, primjećujemo ne samo ono što je u njoj prisutno, nego i ono što je odsutno, ono što se nalazi van kadra. Stihom ili pisanim komentarom taj se ‘gap’ u smislu između prisutnog i odsutnog smanjuje; otvara se mogućnost stvaranja novog, drugačijeg značenja. To se  značenje dodatno oblikuje, obogaćuje multilingualnim izrazom.

Poetska obrada gradskog prostora koju ovdje opisujem slična je, donekle, i metodi Situacionista, grupi umjetnika koji su pripadali pokretu l’Internationale Situationiste (Situacionisticka Internacionala). Taj je pokret, kojem je predvodio francuski filozof, teoretičar i režiser Guy Debord, osnovala uska grupa eksperimentalnih umjetnika, sa sjedištem u Parizu, u pedesetim godinama. Kratko rečeno, krajnji je cilj Situacionista bio izazivanje revolucije svakodnevnog života kroz kreiranje niza situacija ili situations (otuda i sam naziv pokreta) koje svojim intenzitetom, poetskom kvalitetom, dovode do transformacije normalnog toka naše svakodnevice. Tako se, unutar tog pokreta razvila posebna metoda eksploracije urbanog prostora pod nazivom psihogeografija.[6] Osnovicu te metode čini Debordova revolucionarna strategija la dérive, odnosno, besciljno kretanje, hodanje kroz grad, često u pratnji dvoje ili troje ljudi, uz zastajanje, na putu, u nekom kafiću ili baru (što je moglo, nerijetko, završiti pijanstvom). Iako se radi o nizu slučajno odabranih destinacija, odnosno točaka na mentalnoj mapi gradskog prostora, takvo je lutanje, međutim, u potpunosti socijalno osmišljen čin. Situacionisti su svoje kretanje kroz grad bilježili na razne načine: pišući tzv. romans à la dérive, izrađujući psihogeografske karte ili kreirajući foto-romane, odnosno foto-albume popraćene komentarima.[7] Svako od tih izražajnih sredstava služilo je da osmisli revalorizacijiu unutarnjeg doživljaja urbanog prostora, i da, kroz takav doživljaj, dovede do reaproprijacije tog prostora. Koncept la dérive od svog je početka doživio razne primjene i transformacije, ne samo u književnosti i poeziji, nego i u pop kulturi; postao je tzv. travelling concept (putujući pojam). Poznati primjer primjene psihogeografije u književnosti je projekt Londonskog pisca Willa Selfa, opisanog u njegovoj knjizi Psychogeography (2003). U muzici je, pak, sjajno obradio temu la dérive Serge Gainsburg u svojoj malo poznatoj pjesmi, La noyée (Utopljenica), koja je prvi puta izvedena 1972.

Une scène sans titre
que fixe mon regard –
il marche au pas

Bezimeni prizor
kojega fiksiram pogledom –
ritam njegovog koraka

(28/8/2017, Rue des Francs-Bourgeois)

Kada je riječ  o poetskoj dimenziji gradskog prostora, nemoguće je, na kraju ovog uvodnog dijela, ne spomenuti Charlesa Baudelairea. Charles Baudelaire je jedan od najznačajnijih pjesnika i pisaca modernog doba, i, po mnogim kritičarima, otac modernog kriticizma. U svom eseju La Modernité / Modernitet, koja je dio zbirke eseja, Le peintre de la vie moderne / Slikar modernog života, 1863, prvi uvodi pojam moderniteta, u užem umjetničkom smislu.[8] Njegova zbirka od pedeset kratkih pjesama u prozi, Le Spleen de Paris / Spleen Pariza, 1869, je remek-djelo modernog poetskog iskaza, ne samo po vlastitoj slobodnoj formi, već i po temama koje Baudelaire u njoj obrađuje; lutajući od hotelske sobe do hotelske sobe grada Pariza, Baudelaire reflektira o poziciji i ulozi modernog umjetnika, kao i o smislu modernog gradskog življenja. Le Spleen de Paris označava rez, odnosno prekid s romantičarskom tradicijom pjesništva, i početak modernog poetskog izraza.  Baudelaire, isto tako, prvi uvodi koncept novog tipa šetača modernog doba, modernog umjetnika-pjesnika, le flȃneur, kao onog koji šeta gradom, skupljajući svoja iskustva.

Pariz je grad koji je, vjerojatno, bio i ostao, inspiracija umjetnicima više nego bilo koji drugi (europski) grad. Nije teško, stoga, zaključiti da je takva količina bogatstva umjetničkog materijala o tom gradu dovela do izvjesne egzotizacije Pariza, kao i stereotipiziranih predstava o pariškom načinu života i njegovim građanima. Jedna od posljedica širenja dominantnog diskursa o prostoru Pariza je produkcija općih mjesta, odnosno tropa koje funkcioniraju kao cliché (prisjetimo se, na primjer, pjesme Charlesa Bukowskog, Paris). Glavni izazov, za mene, nije bio samo kako slikati ili pisati o Parizu, već kako pristupiti činu čitanja tog prostora, a da ne zapadnem u produkciju clichéa. Ili, riječima Georgea Pereca koji poziva na socijalno-političko čitanje tog prostora:

Problem nije u izmišljanju prostora, niti još manje, u njegovom ponovnom izmišljanju (…), već, u njegovom propitivanju, ili, još jednostavnije, čitanju; jer ono što nazivamo svakodnevnost nije samo po sebi razumljivo, već neprozirno: oblik sljepoće, način anestezije.[9]

Zašto Pariz?

Gdje se situira moj afektivni odnos, moje pjesničko čitanje Pariza? Prizivam jedno od svojih najranijih sjećanja: stojim u dnevnom boravku stana prijateljice mojih roditelja. Imam tri ili četiri godine. Stan se nalazi na zadnjem katu, Porte de Versailles, u Petnaestom arondismanu. Rano je jesensko popodne, soba je prostrana, osvijetljena prirodnim svijetlom koje neravnomjerno pada na namještaj, na stvari, na pod. Očarana sam osjećajem prostranstva koji vlada u toj sobi.

Parlers doux d’été
sous le soleil fougueux d’août,
amours en naissance.

Nježni ljetni razgovori
pod vatrenim suncem kolovoza,
ljubavi u rađanju

(20/8/2016, @Café Noir, Rue d’Argout)

Pariz je grad u koji sam se, tijekom vlastitog života, uvijek i ponovno vraćala; smatram ga jednim od svojih domova. Svaki puta kada se vratim u Pariz, preplavi me isti osjećaj: kao da sam konačno došla na svoje tlo, kao da sam stigla kući nakon beskonačnog lutanja (marchant à la dérive). Istovremeno, svjesna sam da je taj osjećaj plod moje vlastite mašte; lukavi trik kojim se moj um poigrava mojim čulima. Jer, Pariz, činjenično, nije moj rodni grad, iako mi se pričinjava da on to jest. Od poznatih zvukova jezika do poznatih slika zgrada, gradskih pejzaža, od prizvanih mirisa, čulnih iskustava, do malih kulturnih ‘nothings’. Moje unutarnje proživljavanje grada mi govori da je Pariz moje rodno mjesto, no istovremeno, ja znam da nisam od tamo. U tom prostoru razlike i međusobnog poistovjećivanja mog Pariza i mog rodnog mjesta (Zagreba), leži, čini mi se, moja fantazija. Slične mehanizme međusobne identifikacije dvaju različitih prostora, i njihovog međusobnog preklapanja, vrlo dobro, na primjer, opisuju alžirski pisci frankofonskog izraza. Jedan od najznačajnijih pisaca magrebske frankofonske književnosti, Mohamed Dib, u svom fotografskom romanu o rodnom gradu Tlemcenu, koji se nalazi blizu granice sa Marokom (Tlemcen, ou les lieux d’écriture / Tlemcen, ili mjesto pisanja), na sljedeći način opisuje vlastito poistovjećivanje kalifornijskog pejzaža s rodnim pejzažom Alžira:

Našavši se, u jednom određenom periodu, u Kaliforniji, postao sam nevinom žrtvom igre poistovjećivanja kojoj je ona bila svjedok… Koristeći se varkom vlastite kamuflaže, svojstvenoj kameleonu, američki pejzaž je na mene ostavio tako dubok dojam, da sam, tijekom cijelog svog boravka, osjećao zbunjenost.[10]

U nekoliko svojih eseja, Dib mjestimično opisuje sličnosti koje nalazi između mediteranskog, pustinjskog krajolika Alžira i pejzaža Los Angelesa, grada kojeg je posebno volio, i u kojem je redovito boravio, te objašnjava osjećaj zbunjenosti kojega u njemu izaziva njegovo poistovjećivanje tih dvaju prostora. Pejzaž, fundamentalan je dio nas samih, tvrdi Dib; ne možemo se odreći utjecaja što ga ima na nas. Moguće je navesti i druge primjere pisaca u suvremenoj alžirskoj frankofonskoj književnosti koji na isti način doživljavaju dva suprotstavljena prostora. Tako, mlada spisateljica francusko-alžirskog porijekla koja živi u Parizu, Nina Bouraoui, na početku svog romana, Mes mauvaises pensées (Moje loše misli), opisuje svoje poistovjećivanje južnog francuskog grada Nice s pejzažem Alžira, koji, u trenutku anamneze, naglo izranja na površinu njenog sjećanja, dok sjedi u uredu svog psihoanalitičara u Parizu.[11] Glavne uzroke takovog isčitavanja dvaju prostora, po mom mišljenju, treba potražiti, ne samo u migrantskom iskustvu tih pisaca, već i u zajedničkoj (post-)kolonijalnoj povijesti i kompleksnom, problematičnom odnosu Alžira i Francuske koji još uvijek nije razriješen.

Rêverie d’une femme
transposée dans l’espace,
sons de silence

Sanjarenje žene
prevedeno u prostor,
zvuci tišine

(16/8/2018, coin de la rue Rue de l’Abbaye et Rue l’Echafaudé; ugao ulice Rue de l’Abbaye i Rue de l’Échaudé)

Foto-roman “Stara mjesta, novi pogled: Pariška ljeta”

Multilingualni foto-roman Pariza, čiji je uski odabir fotografija i popratnih riječi na francuskom i hrvatskom ovdje predstavljen, nastao je tijekom ljetnih posjeta gradu 2016., 2017., i 2018. godine. Nužno je ovdje istaknuti da je moj doživljaj Pariza jednako subjektivan, koliko i nereprezentativan; socijalni prostori Pariškog predgrađa u kojem živi najveći dio migrantske populacije iz Magreba i centralne Afrike, i koji je istovremeno predmet stigmatizacije gradskog prostora, kao i novijih investicija u taj prostor, la banlieue, (vidi prikaz povijesti razvitka predgrađa), nije, dio ovog foto-romana. Prisutna odsutnost tih prostora može se smatrati i njegovim najvećim nedostatkom. Taj nedostatak se nadam ispraviti u budućnosti, i u obradi neke druge teme o Parizu.

Un bout de ciel
scintillant dans l’oeil calme
du skater

Komadić neba
zrcali se u mirnom
oku skejtera

(21/8/2018, Rue des Fossés-Saint-Bernard)

Suprotno foto-romanu o Londonu, foto-roman o Parizu prikazuje poznata mjesta – kvartove, ulice – kojima sam se kretala za vrijeme svojih posjeta gradu ljeti. Naslov fotoalbuma motiviran je mojim pokušajem da meni poznata mjesta, ponovno osmislim kroz svježi, nov, pogled na urbani prostor Pariza , kao i kroz prizmu prostora oslobođenog monolingualnosti. Tek kada nam neko mjesto ili situacija postanu dovoljno poznatima i bliskima, počinjemo uočavati detalje koje naša čula, naša inteligencija, prethodno nisu percipirala. I, tu se nalazi bit ovog foto-romana: čin gledanja nečeg što nam je poznato, otvara mogućnost rađanja novog izraza, kao i drugačijeg pogleda i smisla. Moji multilingualni foto-romani su, ultimativno, ekspresije potrebe neprekidnog traganja čovjeka za novom, drugačijom, humanijom, proizvodnjom smisla u suvremenom urbanom prostoru. Uloga umjetnika je da svakodnevno iskustvo gradskog prostora pretvori u poetsko iskustvo.

Naslovna fotografija je Pogled na Seinu sa mosta Pont des Invalides iz romana o Parizu Jasmine Bolfek-Radovani

Na sljedećem linku pogledajte širi odabir iz romana

Stara mjesta, novi pogled: Pariška ljeta

Reference

[1] Foucault, Michel, Des Espaces d’autres, Conférence au Cercle d’études architecturales, 14 mars 1967, in: Architecture, Mouvement, Continuité, no 5 (1984): pp.46-49. https://foucault.info/documents/heterotopia/foucault.heteroTopia.fr/

[2] Lefevbre, Henri, La Production de l’espace, Paris: Anthropos, 2000 (izvorno izdanje, 1974).

[3] Perec, George, Espèces d’Espaces, Paris: Editions Galilee, 1974.

[4]  Beaudelaire, Charles, “L’étranger”, in: Le Spleen de Paris, 1869.

[5] Svoj kreativni proces detaljno sam opisala u eseju ‘Unbound Lines: Writing in the space of the multilingual’ koji će izaći u slijedećem broju  britanskog literarnog magazina Balkan Poetry Today.

[6] http://theconversation.com/psychogeography-a-way-to-delve-into-the-soul-of-a-city-78032

[7] Dobar uvod u Situacionizam i strategiju la dérive daje France Culture u svojoj emisiji o Guy Debordu: Guy Debord (2/4), L’Internationale Situationiste. Vidi: https://www.franceculture.fr/emissions/les-chemins-de-la-philosophie/guy-debord-24-linternationale-situationniste-rendre-la-vie

[8]  Baudelaire je svoj esej posvetio slikaru M. Constantinu Guysu, nazivajući ga “slikarom modernog doba”.

[9] Prijevod je moj vlastiti. Citat u originalu: “Le problème n’est pas d’inventer l’espace, encore moins de le réinventer (…), mais de l’interroger, ou, plus simplement encore, de le lire; car, ce que nous appelons quotidienneté n’est pas évidence, mais opacité: une forme de cécité, une manière d’anesthésie”. In: Perec, Georges, Especes d’espaces, Paris: Editions Galilée, 1974.

[10] Prijevod je moj vlastiti. Citat u originalu: “M’étant, a une certaine époque trouvé en Californie, je fus, par le jeu des ressemblances, la victime desarmée de ce temoin. Usant des artifices de son homochromie, cette faculté du caméléon, le paysage américain m’investit si fort qu’il me fit vivre tout un temps, dans la confusion“. Dib, Mohamed, Tlemcen, où les lieux d’écriture, 1994, p. 43.

[11] Nina Bouraoui, Mes Mauvaises pensées, Paris: Editions Stock, 2005.