Što Bauhaus i newyorški neboderi baštine od Notre Dame. Kultura, tehnologija i ekonomija srednjovjekovne moderne

U prvoj polovici 12. stoljeća naglasak je na vanjštini, na držanju i ponašanju primjerenom idealnom čovjeku novog doba. Učitelj podučava kako se nakloniti, hodati, stajati i pristojno govoriti: ne prebrzo i nikako ne psovati, slušati razjapljenih usta ili pak plazeći jezik kao „žedan pas“. I nikako ne treba upirati prstom dok se obraćaš sugovorniku, dizati obrve ili kolutati očima. U povodu požara katedrale Notre Dame Ana Munk piše o srednjovjekovnom  modernitetu i pariškom šiku u 12. stoljeću

• dr.sc. Ana Munk je izvanredna profesorica na Katedri za romaniku i gotiku, Filozofskog fakulteta u Zagrebu. MA i Ph.D. University of Washington, Seattle. Predavala na University of Saint Thomas u Houstonu.

Niz skrnjavljenja crkvenih prostora koje prema pisanju Newsweeka broje 47 slučajeva diljem Francuske samo u veljači ove godine te sveukupno 800 takvih slučajeva tijekom 2018. kulminirali su požarom u crkvi Notre Dame. Iako je uzrok požara još nepoznat i za ovu priču nebitan – prema zadnjim vijestima radi se o problemu s kompjuterom ili privremenim dizalom – ono što obeshrabruje su reakcije dijela publike i (američke) akademske elite. Patricio del Real, povjesničar arhitekture na Harvardu,  predvodi izjavom da je Notre Dame „u tolikoj mjeri postala opterećena značenjima da požar treba shvatiti kao čin oslobođenja“! Ako je požar oslobođenje od značenja, znači li to da su sva ta značenja negativna? Nastranu činjenica da ovakvi komentari legitimiraju vandalizam kao vrstu aktivizma, dodatno čudi  naivno antropomorfiziranje povijesne arhitekture. (Zamišljam nakićenu ruku Notre Dame koja se pružila čak do Harvarda i sveudilj steže Patricia za vrat. Od stiska ga oslobađa plamena stihija, Notre Dame u agoniji kolabira i sada Patricio puno lakše diše.) No, kamena konstrukcija Notre Dame odoljela je požaru i probudila filantropski nagon drugih pripadnika novovjekovne elite pa će Notre Dame biti obnovljena još za naših života. Francois-Henri Pinault, Bernard Arnault i obitelj  Bettencourt Meyers podsjetili su narod i akademsku zajednicu da noblesse oblige, da elita ima obavezu ponašati se u skladu sa svojim statusom. Ako ćemo već antropomorfizirati crkve kao da se radi o starim damama s kojima treba voditi ideološke bitke, predlažem da sagledamo i drugu, pozitivnu stranu  “duše“ Notre Dame u razdoblju gotike u kojem je nastala, a koje je, okvirno, trajalo od 12. do 15. stoljeća.

Prvi put u zapadnoj civilizaciji stvoren je koherentni stil, koji se ne nadovezuje ili pasivno negira antiku. Gotička arhitektura primjer je srednjovjekovnog modernizma. Graditelji tog stila bili su konstruktivisti, pragmatici, matematički educirani, prvenstveno usredotočeni na rješavanje problema kako građevinu dignuti nebu pod oblake

Oni koji prate Igre prijestolja možda su zamijetili da u arhitekturi Oštrozimlja a i drugih kuća Sedam kraljevina Westerosa ima vrlo malo gotike. Scenografi su posegli u skladište Malrauxovog imaginarnog muzeja kombinirajući elemente iz ranijih razdoblja Srednjeg vijeka, do romanike koja je prethodila gotici i koja se od nje suštinski razlikuje. Za razliku od masivne romanike, gotika je vitka, laka i rasvijetljena, linearna u ornamentu dok vitraji kroz gusto pigmentirana stakalca u primarnim bojama stvaraju kaleidoskopske efekte podjednako privlačne i djeci i misticima. Gotika je u suštini paradigma pragmatičnog inženjeringa, pojmovne i bihevioralne transparentnosti (o čemu više pri kraju) koji nije sukladan svijetu zmajeva i mračnih fantazija. Gotičku arhitekturu možemo puno bolje shvatiti onako kako su se na nju referirali u renesansi kad su je opisivali kao lavori moderni (moderna djela) iako su tu modernost prezirali kao francusku i barbarsku. Gotička arhitektura predstavlja antitezu klasicizmu i temeljno je ne-historicistička. Ona je primjer srednjovjekovnog modernizma, razdoblje graditeljske nezainteresiranosti za  nasljeđe Rima. Prvi put u zapadnoj civilizaciji stvoren je koherentni stil, prepoznatljivi „look“  koji se ne nadovezuje ili pasivno negira antiku, a što se Talijanima naravno nije svidjelo. Sustavno se napušta tlocrt rimske, ranokršćanske bazilike i  pripadajuća joj simbolika te se posve transformira izgled i funkcija samostalnog arhitektonskog elementa u artikulaciji interijera, antičkog stupa, koji se do gotike nije suštinski mijenjao. Sada se pak cilindar stupa isteže, istanjuje i pretvara u snopove vitkih stupića na koje se nadovezuju rebra svodova. Jest da je opat Suger (Benediktinac, 1081.- 1151.), glavni „politički tajnik“ francuske monarhije planirajući pregradnju crkve Saint Denis–taj projekt se računa kao početak gotike–sanjao o tome kako bi se iz Rima mogle transportirati kolumne, ali naposljetku prevagnuo je novi arhitektonski slog koji je omogućavao tanje i lakše zidove, veće prozore i jači prodor svjetla pa time i zorniju realizaciju ideje da se Bog objavljuje kao svjetlo. Tu ideju pratimo od antike, preko bizantskih zlatnih pozadina mozaika i ikona sve do renesanse kada se apstraktne zlatne pozadine u slikama otvaraju i postaju oku dostupne i shvatljive kao  prostor ljudskog, a ne samo Božjeg djelovanja. Samo je nesretnim slijedom površnih asocijacija, gotika u doba renesanse dobila ime po kasnoantičkim rušiteljima Rima, germanskim plemenima znanim kao Goti, a da s njima nema nikakve veze. Ono što je još u vremenu gotike njemački kroničar Burkhard von Hall (preminuo 1300.) ispravno shvatio jest da se radi o francuskom stilu čime je puno preciznije povezao gotiku s nacijom koja ju je stvorila.

Vodorige s nebodera Chrysler (SkycraperCity)

Gotički neimari su bili konstruktivisti, pragmatici, matematički educirani graditelji prvenstveno usredotočeni na rješavanje trenutačnog problema kako građevinu dignuti nebu pod oblake. Pouzdanje gotičkog građevinara u njegov zanat proizlazi iz uvjerenja i čvrste tradicije da geometrija ima obilježja svetosti, o čemu je već pisao Sv. Augustin u De musica povezujući arhitekturu i muziku te postulirajući ljepotu kao izraz „ispravne modulacije“. Njegova tumačenja prenosili su profesori u katedralnim školama 12. stoljeća. Osnovna geometrijska jedinica artikulacije prostora je modul, kvadrat nastao na križištu poprečnog i glavnog broda (tamo gdje je sada rupa u krovištu), od kojeg se izvode  mjere svih traveja (prostor od stupa do stupa), a prenosi se i na vertikalnu elevaciju. Tako precizno izračunate mjere svakog arhitektonskog elementa rezultiraju u krajnjem dojmu harmonične organske povezanosti cjeline u kojoj su svi dijelovi međuovisni.

Jedva da se možemo sjetiti neke znamenite građevine u pariškom bazenu iz stoljeća prije gotike. Sada se gotički graditelji francuskih katedrala nadmeću stvarajući tehnički inovativne, a pritom uvijek stilski prepoznatljive građevine u radijusu od otprilike 160 km od Pariza. Spomenimo samo neke: katedrala u Sensu započeta 1130. godine dosiže 24 metara visine. Nadovezuje se Notre Dame u Parizu započeta 1163. s 33 metara, Chartres (1193., 36,8 m), Bourges (1195., 37 m), Reims (1212., 38 m), Amiens (1220., 42 m), a Beauvais (1230.)  konačno dosiže 48 metara. Po intenzitetu gradnje gotički graditelji se mogu  usporediti s njujorškim graditeljima nebodera tridesetih godina prošlog stoljeća kada su u navali kreativnosti i gospodarskog prosperiteta arhitekti (u hodu usavršavajući tehnike) dizali svaki put sve viši neboder. Nije slučajno da su arhitekti Chrysler nebodera koji je samo jedanaest mjeseci nosio naslov najviše zgrade na svijetu pri vrhu nalijepio i par  vodoriga u obliku američkog orla i Merkurovog krilatog šljema, simbola zaštitnika trgovine i brzine te simbol Chryslerovih automobila od kojih su danas još ostala srebrna krila. Osnovna poruka gotičkog moderniteta jest uzdanje u tehnološke inovacije i racionalizaciju građevinskih procesa, ne zaboravljajući pri tome ljepotu i svjetonazorske (kršćanske) temelje samog poduhvata.

Vitraž u Chartresu svjedoči o rađanju novog staleža koji računa i štedi (Wikicommons)

Srećom, francuske katedrale još stoje odoljevši vandalizmu revolucionarnog sekularizma vjerojatno i stoga što su, za razliku od benediktinskih opatija po manjim mjestima, vremenom postale dijelom urbanog okruženja, a postojala je i svijest o sekularnoj važnosti njihovog postojanja.  U novim urbanim sredinama 12. stoljeća teologija je bila relevantna i u stvarnim životima građana. Kako je to sažeto definirao Erwin Panofsky, gotička skolastika je nastojala postići trajni mirovni sporazum između vjere, razuma i logike (važne onima koji kalkuliraju, a ne ratuju). Razvile su se katedralne škole, preteče suvremenih sveučilišta, a predavanja na pariškom sveučilištu u nastajanju su se 1150. godine preselila iz klaustra na drugu, laičku stranu rijeke Seine. Na glavnom portalu Notre Dame prikazana je personifikacija Filozofije sa glavom u oblacima (oblaci su par vijugavih linija povrh njene glave) držeći jednu otvorenu i jednu zatvorenu knjigu i žezlo te s ljestvama kao simbolom strpljivog uspinjanja prema vrhuncu svih znanosti. Sada je postalo moguće da jedan karizmatični profesor osnuje svoju školu neovisno od kontroli biskupa.

Cijelu jednu parišku ulicu zauzele su srednjovjekovne kopiraonice u kojem su profesionalci marljivo prepisivali i oslikavali knjige za studente privučene akademskim zvijezdama tog vremena, kao što je bio Petar Abelard (1079 – 1142). Kažu da se kretao „ne sam, kao Mojsije, prema oblaku koji zaklanja Boga, već s velikim mnoštvom i sa svojim sljedbenicima.“ Gdje sam nije bio prisutan „njegove knjige su letjele posvuda.., u dvorcima i gradovima…s jednog kraljevstva u drugo, prelazeći oceane, preskačući Alpe“. Zahvaljujući njegovoj popularnosti, katedralna škola Notre Dame narasla je od stotinjak do tri tisuće studenata do godine 1140. (Usput,  ostarjeli Abelard je pri kraju svoje karijere bio kastriran zbog svoje ljubavi s fatalnom Héloise koja je stanovala u krugu pariške katedrale dok se on tuda šetao s glavom u oblacima).

Poveznicu između  transparentnosti skolastičke argumentacije i racionalnosti gotičke konstrukcije jasno je argumentirao Erwin Panofsky. Forma slijedi funkciju slično kao što se u skolastici misao pročišćavala kroz nužnost ekspliciranja kontradikcija, piše Panofsky, nesumnjivo inspiriran praksom škole u Bauhausu.

Hit literatura tog vremena bila su djela skolastičke teologije koja je uvela novi sistem organizacije ideja, preteču modernih modela akademskog pisanja, kao što je to bila Abelardova  uspješnica Sic et non. Pojednostavljeno, sad više nije dovoljno nepovezano asocirati već treba postaviti jasnu tezu koju treba obrazložiti argumentima i podargumenatima za i protiv, a proturječnosti dovesti do zaključka (concordatio). Poveznicu između  transparentnosti skolastičke argumentacije i racionalnosti gotičke konstrukcije jasno je argumentirao Erwin Panofsky 1948. godine u predavanju koje je održao u benediktinskoj opatiji sv. Vincenta u mjestu Latrobe (Pennsylvania), prvom i najstarijem samostanu u Americi osnovanom 1848. godine te najbrojnijem samostanu u zapadnoj hemisferi, svojevrsnom novovjekovnom Clunyu. Nije slučajno da je upravo ovdje Panofsky, prethodno otpušten s mjesta profesora u Hamburgu kao i svi Židovi u nacističkoj Njemačkoj te našavši utočište na Princetonu, formulirao svoje teze koje i danas stoje i potiču na razmišljanje. Čitamo dakle Panofskog: ono što je u romanici bilo skriveno (potporna struktura, ugrađena u ziđe, na primjer u katedrali u Durhamu) u gotici je postalo vidljivo izloženo u obliku niza kontrafora, vanjskih potpornih lukova koji su poput gromobrana bočne potiske i udare vjetra uzemljivali, prenoseći ih od mase zida na tlo. Forma slijedi funkciju slično kao što se u skolastici misao pročišćavala kroz nužnost ekspliciranja kontradikcija, piše Panofsky, nesumnjivo inspiriran praksom škole u Bauhausu. Zaustavimo se na trenutak na tom novom načelu transparentnosti u arhitekturi kako bismo rasvijetlili i svjetonazorsko porijeklo takvog rješenja koje se očituje u novom humanizmu, a čiji izvor nalazim u onovremenim obrazovnim i pedagoškim praksama.

Notre Dame je danas osmuđeni, ali još uvijek ponosno stojeći svjedok vremena u kojem je djelovala škola vezana uz parišku katedralu. I prije se u takvim školama obrazovala elita za dvorsku službu, ali ono što se mijenja u prvoj polovici 12. stoljeća je naglasak na vanjštini, na držanju i ponašanju primjerenom idealnom čovjeku novog doba i to neovisno o staležu kojem je  student inicijalno pripadao (pace ljevičarski radikali). Mijenjaju se modeli društvenog ponašanja koje promovira obrazovana elita. Hugo od sv. Viktora (1078. – 1141., po samostanu sv. Viktora smještenom na južnoj strani Seine, neposredno izvan granica onovremenog Pariza)  piše pravila za novog čovjeka u djelima Liber ordinis Sancti Victoris i De institutione novitorum. Po njegovoj zamisli mudrost je trebala  proizaći iz ljepote i uglađenosti ponašanja, „kao med iz košnice.“ Novi kurikulum za studente-novake je u najvećoj mjeri zamišljen kao trening discipline življenja, oblačenja (ovisno o poslu kojeg se studenti prihvaćaju), prehrambenih navika, ponašanja za stolom, gestikulacije i odmjerenosti u govoru i kretnji. Učitelj podučava kako se nakloniti, hodati, stajati i pristojno govoriti: ne prebrzo i nikako ne psovati, slušati razjapljenih usta ili pak plazeći jezik kao „žedan pas“ . I nikako ne treba upirati prstom dok se obraćaš sugovorniku, dizati obrve ili kolutati očima!  A ne treba ni stajati ukipljen, tobože obuzet nekom unutarnjom meditacijom. Ponašanje se vježbalo s ciljem postizanja prave mjere i situaciji prilagođene umjerenosti u komunikaciji. Govoriti treba ljubazno, smjerno, uvažavajući sugovornika. To se odnosilo i na vratara koji treba služiti kao primjer načela koje se provodi u kući.  Njemu je pak dužnost da dočekuje goste sa smiješkom na licu (hilari vultu). Sada nam je jasnije zašto lica gotičkih  skulptura krasi blagi smiješak i otkuda ovakav opis prijaznog dočeka (iz djela pisca Crétien de Troya): „Uočio sam gazdu zamka s jastrebom privezanim za pojas. Čim sam ga pozdravio, došao mi je u susret da prihvati moje uzde i pozvao me da sjašem…a onda mi je bar stotinjak puta ponovio da je blagoslovljen put kojim sam do ovog mjesta stigao.“

Adam, oko 1260., južni portal katedrale Notre Dame, sada u Musee de Cluny, Pariz. Linija tijela i kretnje su omekšane unutarnjom blagošću. Ipak, ponašanje ne smije biti previše ženskasto, lelujavo jer to odaje razuzdanost. Ne treba se ni razbacivati kretnjama ili šepuriti jer to odaje aljkavost.

Nova načela obrazovanja odrazila su se u književnosti, udvornoj poeziji i gotičkoj skulpturi  gdje  elegantna krivulja gotičkih figura odaje popuštanje tenzija u ljudskom tijelu. Ovdje prilažem kao ilustraciju skulpturu Adama s južnog transepta Notre Dame. Linija tijela i kretnje su omekšane unutarnjom blagošću. Ipak, preporuča se da ponašanje ne smije biti previše ženskasto, lelujavo jer to odaje razuzdanost. Ne treba se ni razbacivati kretnjama ili šepuriti jer to odaje aljkavost. Nikako se ne treba prenaglo kretati  jer to pak odaje sklonost srdžbi. (Samo površnom usporedbom s koštunjavim, snažno prelomljenim udovima i ekspresivno prenaglašenim gestama figura iz prethodnog razdoblja francuske romanike, primjećujemo da je novi ethos promptno promijenio artikulaciju tijela u gotici. Ekstatična duhovnost više nije en vogue).  Sve je to posljedica novih obrazovnih ideala u urbanom okruženju, a ne samo utjecaja dvorske etikete. Ne govori se  više ni o pokori, samokažnjavanju tijela, samoodricanju pa ni tjelesnoj čestitosti studenta-novaka, a i pokornost se rijetko spominje (pace i Michele Foucault i Don Brown). Tjelesna disciplina se pak spominje u kontekstu stjecanja gore opisanih krijeposti i treniranja duše kroz izvanjsko ponašanje. Sve navedeno ogledava se u priručnicima za ponašanje prinčeva u sljedećem, trinaestom stoljeću, ali izvorno nova blagost odražava urbani pariški šik, koji promovira Hugo od sv. Viktora.

I naposljetku, sve gore navedeno nam govori da je 12. stoljeće donijelo  promjene utkane u bolje ideale vremena u kojem živimo. Ako još uvijek pristajemo uz sve učestalije osporavanu tvrdnju da  je povijest zapadne civilizacije u konačnici niz pomaka unaprijed, pripazimo s čišćenjem povijesnih slojeva kako ne bismo uklonili i njene ideale.

Citirana djela:

Robert A. Scott, The Gothic Enterprise: A Guide to Understanding the Medeival Cathedral, University of California Press, 2003.

Stephen Jaeger, The Envy of Angels: Cathedral Schools and Social Ideals in Medieval Europe: 950-1200, University of Pennylvania Press, 1994.

Marvin Trachtenberg, „Suger’s Miracles, Branner’s Bourges: Reflections on „Gothic Architecture“ as Medeival Modernism“, Gesta, 39/2, 2000, 183-205.

Erwin Panofsky, Gothic Architecture and Scolasticism,  Saint Vincent Archabey, Latrobe, Pennsylvania, 1951 (ponovno izdanje 2005).