Što je zajedničko neoliberalnom poretku i Novoj ljevici

Iz nezadovoljstva neoliberalnim poretkom proizašla su tri politička pokreta: nacionalistički Tea Party, pokret protiv ekonomske nejednakosti Occupy Wall Street te Black Lives Matter, reakcija na policijsko nasilje i posljedice ekonomske krize, piše Ivan Lasić u prikazu knjige The Rise and Fall of the Neoliberal Order

• Naslovna ilustracija: Autor Gary Gerstle i naslovnica njegove knjige The Rise and Fall of the Neoliberal Order

• Ivan Lasić je magistar politologije i doktorski student na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, glavni interesi su mu politička teorija i politička ekonomija.

 

Neoliberalizam možemo, bez mnogo pretjerivanja, svrstati među pojmove koji se vrlo često koriste, a nedovoljno često razmatraju ozbiljnošću koju zaslužuju. U tome je neoliberalizam sličan brojnim drugim političkim pojmovima, uključujući demokraciju i socijalizam. Tematici neoliberalizma nerijetko se pristupa površno pa kompleksnost te teme često ne dolazi do izražaja. Za razumijevanje neoliberalizma, kao i za kritiku postulata neoliberalne ideologije, nužno je proučiti turbulentnu povijest neoliberalnog projekta. U tome nam uvelike može pomoći nedavno objavljena knjiga The Rise and Fall of the Neoliberal Order. America and the World in the Free Market Era koju je napisao povjesničar Gary Gerstle. Knjiga predstavlja svojevrstan nastavak zbornika The Rise and Fall of the New Deal Order, 1930-1980 koji je Gerstle uredio zajedno sa Steveom Fraserom. Gerstleov interes za proučavanje New Deala ostavio je traga i u njegovoj knjizi o neoliberalizmu. Prvi dio knjige posvećen je usponu i padu New Deala te obuhvaća razdoblje od 1930. do 1980. godine. Uspon i pad neoliberalizma obrađuju se u drugom, znatno dužem dijelu knjige koji se bavi razdobljem od 1970. do 2020. godine. Sedamdesete godine prošlog stoljeća uključene su dakle u oba dijela knjige, što pokazuje da nije moguće odrediti točan trenutak prijelaza iz jednoga u drugi politički poredak. Pad staroga i uspon novoga poretka događaju se simultano, preklapaju se.

Prije prikaza institucionalnih i ideoloških mijena o kojima govori Gerstle, potrebno je ukratko razmotriti sam pojam političkog poretka – ključni pojam knjige. Riječ je o konstelaciji koja obuhvaća ideologije, politike i birače, uz napomenu da je utjecaj takve konstelacije dugotrajniji od izbornih ciklusa. Kao što jasno pokazuju oprečni primjeri New Deala i neoliberalizma, politički se poredak temelji na određenom političko-ekonomskom programu. U prvom se slučaju radi o ideji državne regulacije kapitalističke ekonomije radi ostvarenja javnog interesa, a u drugom o ideji oslobađanja tržišnih sila. Nadalje, za politički je poredak presudno da stranka koja u njemu igra dominantnu ulogu, u ideološkom smislu, može nametnuti svoju volju oporbi. Kao što su republikanci, za vrijeme Eisenhowera, prigrlili New Deal, tako su se i demokrati, pod Clintonovim vodstvom, prilagodili neoliberalizmu. Štoviše, neoliberalizmu su se priklonili i dijelovi Nove ljevice (New Left) koja je obuhvaćala niz radikalnih pokreta nastalih šezdesetih godina prošlog stoljeća. To ne bi trebalo čuditi uzmemo li u obzir da su suprotstavljanje birokratizaciji i pozivanje na osobnu slobodu svojstveni i neoliberalizmu i Novoj ljevici.

Gerstleova analiza uspona i pada dvaju političkih poredaka zapravo je priča o zadobivanju i gubljenju hegemonije. Stoga pomalo iznenađuje da se u knjizi ne spominje Antonija Gramscija, talijanskog marksista koji je razvio vjerojatno najutjecajniju teoriju hegemonije. Karl Polanyi, veliki kritičar laissez faire liberalizma, nije prošao mnogo bolje. Njegovo djelo Velika transformacija (The Great Transformation) spominje se tek u jednoj napomeni. Ta dva primjera ukazuju na najveći nedostatak Gerstleove knjige – manjak teorije. Unatoč toj manjkavosti, Gerstleova knjiga ipak nudi niz vrijednih i korisnih uvida. To dolazi do izražaja već u prvom dijelu knjige. Započeti knjigu o neoliberalizmu analizom New Deala pokazuje se vrlo korisnim. Gerstleova analiza načina na koji je funkcionirao New Deal vrlo je informativna pa je vrijedna sama po sebi. Međutim, njezina se vrijednost očituje i u tome što skreće pozornost na radikalnost neoliberalnog zaokreta. Prikazivanjem znatno drukčijeg poretka koji je prethodio neoliberalizmu Gerstle zapravo ističe da neoliberalne ideje nisu oduvijek smatrane samorazumljivima i zdravorazumskima. Dakle, pogrešno je smatrati neoliberalizam jedinom mogućom opcijom. Može i drugačije.

Središnja figura New Deala, Franklin Delano Roosevelt s masonima (Wikimedia Commons)

Iako je očito da Gerstle gleda na političko-ekonomski model New Deala s odobravanjem i simpatijama, on ne zanemaruje ozbiljne probleme koji su bili svojstveni tom političkom poretku. Dapače, iznosi ih na vidjelo i kritizira ih. Jedan se odnosi na zanemarivanje pitanja rasne nejednakosti u SAD-u. Franklin Delano Roosevelt, središnja figura New Deala, oslanjao se na potporu bijelih supremacista na jugu SAD-a, što je značilo toleriranje zloglasnih Jim Crow zakona usmjerenih protiv Afroamerikanaca. Među onima koji su bili dio New Deala postojalo je i protivljenje takvoj politici, no nije urodilo plodom. Stanje se počelo mijenjati tek nakon Drugoga svjetskog rata – primjerice, Truman je ukinuo segregaciju u američkim oružanim snagama. Najambiciozniji korak naprijed učinio je Kennedyjev nasljednik Johnson u sklopu svojega programa Veliko društvo (Great Society) koji je bio zamišljen kao svojevrsna dopuna Rooseveltova New Deala. Iako je smatrao Roosevelta svojim političkim uzorom, Johnson je odlučio ispraviti Rooseveltov propust i krenuti protiv institucionalnog rasizma. Takva je Johnsonova politika rezultirala gubitkom jednog od uporišta Demokratske stranke – bijelog stanovništva američkog juga, na koje se poredak New Deala uvelike oslanjao. Došlo je i do rasnih napetosti i nemira. Poredak je bio dodatno oslabljen eskalacijom rata u Vijetnamu koja je dovela do velikih prosvjeda, jačanja Nove ljevice i okončanja Johnsonove političke karijere. Važnu je ulogu odigrala i inflacija koja je tada zahvatila američku ekonomiju. Štoviše, porast inflacije zbivao se paralelno s rastom nezaposlenosti, a kejnezijanske mjere nisu se pokazale učinkovitim sredstvom obuzdavanja krize. Rasne podjele, Vijetnamski rat i ekonomske teškoće tri su faktora koja su dovela do pada New Deala.

Za uspostavu novog, neoliberalnog, poretka ključan akter bio je Ronald Reagan. Međutim, naznake novog poretka počele su se pojavljivati za vrijeme mandata njegova prethodnika – Jimmyja Cartera. Iz tog razloga Gerstle naziva Carterov mandat tranzicijskim predsjedništvom. Carter se nastojao odmaknuti od kejnezijanizma i New Deala te je smatrao da je potrebno ublažiti državnu regulaciju. Zanimljivo je spomenuti da Carter nije bio pod utjecajem F. A. Hayeka ili Ayn Rand, već je na oblikovanje njegovih stavova presudno utjecao Ralph Nader. Naderova bliskost idejama Nove ljevice očitovala se u njegovoj nesklonosti državnoj vlasti koju je smatrao sredstvom korporativne dominacije i birokratizacije. Međutim, Naderov ideal demokracije stavljao je naglasak na osnaživanje potrošača, a ne radnika. Pritom su korporativni oligopol i ekscesivna državna regulacija bili shvaćeni kao prepreke ostvarenju ideje suverenosti potrošača. Ti Naderovi stavovi predstavljaju izvor lijevog neoliberalizma.

Oslanjajući se na Foucaultov uvid o višeznačnosti liberalizma u SAD-u, Gerstle ističe da je neoliberalizam uspio privući vrlo različite aktere – od konzervativnih republikanaca do studenata koji se bune protiv sistema. Kao što autor napominje, neoliberalizam je obnovio duh emancipacije svojstven klasičnom liberalizmu s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Heterogenost svojstvena američkom neoliberalizmu očituje se i u strategijama reforme. Prva strategija odnosi se na izmjenu pravila koja se odnose na vlasništvo, razmjenu i cirkulaciju novca i kredita, a to se postiže (pomalo ironično) pomoću državne intervencije u ekonomiju. Iduća strategija uključuje širenje tržišnih načela na sve sfere čovjekovog djelovanja, uključujući čak i obitelj i moral. Posljednja strategija podrazumijeva već spomenutu obnovu klasično-liberalnog obećanja osobne slobode. Nadalje, valja imati na umu da je neoliberalizam sposoban za prilagodbu različitim moralnim kodovima – što se može jasno uočiti usporedimo li Reagana i Clintona. Za vrijeme Reagana, neoliberalizam u nastajanju oslanjao se na konzervativni, neoviktorijanski moral. Nasuprot tome, Clintonovi demokrati spojili su neoliberalizam s pluralističkim i kozmopolitskim pogledom na svijet.

Iako se prvenstveno bavi američkom politikom, Gerstle ne zanemaruje međunarodni kontekst. Trijumf neoliberalizma povezuje s onime što naziva padom komunizma. Usprkos tome što bi bilo preciznije govoriti o padu nominalno socijalističkih režima, Gerstleov uvid o povezanosti tih dvaju razvoja događaja vrlo je vrijedan. Pad SSSR-a, i s njim povezanih režima, rezultirao je dvjema važnim posljedicama. Prva je bila širenje kapitalizma na područje istočne Europe i bivšeg SSSR-a, ali i u Kinu gdje je Komunistička partija ostala na vlasti. Druga je bila nestanak klasnog kompromisa u SAD-u – kompromisa rada i kapitala na kojem je počivao New Deal. Kapital naprosto više nije imao potrebu ulaziti u takve kompromise. Povezano s time, radnički pokret je oslabio, a ljevica se uvelike odmaknula od marksističkih i socijalističkih ideja te je prihvatila identitetsku politiku. U tim okolnostima, neoliberalizam u SAD-u prestao je biti politički pokret i postao politički poredak. Međutim, ubrzo nakon trijumfa uslijedila je faza koju Gerstle naziva hubrisom. Predstavnik tog neoliberalnog hubrisa bio je George W. Bush, predsjednik koji će ostati najpoznatiji po pokretanju napada na Afganistan i Irak. U skladu sa svojim neoliberalnim uvjerenjima, Bush je smatrao da poslijeratnu rekonstrukciju iračkog društva i ekonomije naprosto treba prepustiti tržišnim silama. Stvaranje razrađenog plana za rekonstrukciju Iraka smatrao je suvišnim. Za razliku od ranijih neoliberala, koji su uzimali u obzir važnost prava i institucija za stvaranje i održavanje tržišta, Bush i njegovi suradnici smatrali su tržišnu razmjenu prirodnim činom. Takva je politika dovela do velike nezaposlenosti u Iraku, a to je pak rezultiralo jačanjem milicijskih formacija i intenziviranjem nasilja.

Neuspjeh neoliberalizma postao je očit za vrijeme Velike recesije iz 2008./09. godine. S obzirom na to da je upravo manjak državne regulacije banaka doveo do stvaranja balona na tržištu nekretninama i posljedično uzrokovao financijski i ekonomski kolaps, postalo je jasno da su državna regulacija i intervencija nužne za funkcioniranje tržišta. Neoliberalni poredak počeo se suočavati s opozicijom i na ljevici i na desnici. Socijalisti su pozivali na obnovu regulatornog aparata kakav je postojao za vrijeme New Deala, a među desno orijentiranim kritičarima postala je popularna teza o takozvanoj dubokoj državi. Iz nezadovoljstva neoliberalnim poretkom proizašla su tri značajna politička pokreta – nacionalistički pokret Tea Party, pokret protiv ekonomske nejednakosti Occupy Wall Street te pokret Black Lives Matter,nastao kao reakcija na policijsko nasilje i posljedice ekonomske krize. Nezadovoljstvo se prelilo i u izbornu arenu. U kampanji pred izbore 2016. godine, istaknula su se dva kritičara neoliberalizma – Bernie Sanders i Donald Trump. Potonji je na izborima pobijedio, a to, prema Gerstleovu mišljenju, predstavlja znak dezintegracije neoliberalnog poretka. Trumpov odmak od neoliberalizma očituje se u njegovu protivljenju slobodnoj trgovini i otvorenim granicama, njegovu odbacivanju raznolikosti i njegovoj nesklonosti spram visoko obrazovanih elita koje prebivaju na obalama SAD-a. Trumpova se ideologija, tvrdi Gerstle, može opisati kao etnonacionalistički populizam.

Trump nije u potpunosti odbacio neoliberalizam. Njegova je administracija imala čak dva politička programa. Jedan je bio neoliberalni (deregulacija, smanjenje poreza), a drugi je podrazumijevao gore opisano suprotstavljanje neoliberalnom poretku. Prema Gerstleovu sudu, potonji je program imao veću važnost. Ovakva su proturječja karakteristična za prijelaze iz staroga u novi politički poredak. Kad politički poredak padne, neke njegove institucionalne i ideološke strukture ipak opstaju. Mnogi utjecajni akteri i dalje će zagovarati neoliberalne ideje poput deregulacije. Gerstle kao primjer navodi republikanskog guvernera Floride, Rona DeSantisa. Neoliberalni poredak više nije na snazi, no njegovi će elementi biti i dalje prisutni, jednako kao što je politika poznata kao Social Security preživjela pad New Deala i održala se do danas. Na samome kraju teksta posljednjega poglavlja, Gerstle upozorava na politički nered i disfunkcionalnost koji obilježavaju današnji trenutak te se pita što slijedi. Odgovor nije moguće dati. Turbulentna vremena u kojima živimo pokazuju koliko je teško prognozirati razvoj događaja. Pad neoliberalnog poretka pružio je brojnim akterima – od konzervativnih preko zelenih pa do socijalističkih – priliku da pokušaju uspostaviti neki novi politički poredak. Kako će izgledati ovisit će o tome koja će ideja (ili kombinacija ideja) postati hegemonijska.

Zaključno, Gerstleovu knjigu svakako vrijedi pročitati. Svi koji posegnu za ovom knjigom zasigurno će proširiti i upotpuniti svoje znanje o neoliberalizmu ili barem ponoviti gradivo. Gerstleova rekonstrukcija uspona i pada dvaju političkih poredaka vrlo je detaljna, informativna i zanimljiva. Sa sigurnošću možemo reći da je autor uspio ostvariti svoj zadatak – sažeti i objasniti posljednjih stotinjak godina političko-ekonomske povijesti SAD-a. Najvrjednija lekcija knjige jest da politički poreci nisu vječni – oni nastaju, razvijaju se i propadaju. Marginalne ideje mogu postati hegemonijske, a hegemonijske ideje mogu biti potisnute na marginu. Takvo nam shvaćanje politike i političke ekonomije ukazuje na to da ideje i institucije svojstvene određenom razdoblju ne bismo smjeli proglasiti vječnima i samorazumljivima.