Što kome znači ‘woke’. Od ideje buđenja do sukoba koji je podijelio svijet

Ideja 'buđenja' postala je jedno od pitanja koje najsnažnije poralizira suvremeno doba, piše Domagoj Juričić. Pojam se zloupotrebljava sa svih strana, a na koncu sve to vodi do istog rezultata – do zamagljivanja stvarne borbe protiv nejednakosti i gubitka značenja koje je 'woke' nekoć imao.

• Naslovna fotografija: Martin Luther King tijekom Marša na Washington za poslove i slobodu, 1963. (CC0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Ministarstvo obrazovanja Sjedinjenih Država, osnovano prije gotovo četiri desetljeća, odlazi u povijest. Američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom ukida ovo savezno tijelo, optužujući ga za “woke indoktrinaciju djece”. Taj politički potez – radikalan i povijestan – potvrđuje kako je kulturni rat oko pojma woke dosegnuo novu razinu, zakonodavnu i institucionalnu. No, kako je uopće riječ nastala u afroameričkom slangu postala okidač za ukidanje čitavog ministarstva? Što zapravo znači woke – i zašto se oko te riječi lome ideološke, političke i društvene vizije 21. stoljeća?

Riječi su varljive. One nastaju u jednom vremenu, u određenim okolnostima, i tada znače nešto specifično, nešto intimno, gotovo neuhvatljivo. Zatim prelaze granice svojih tvoraca, presvlače se u nova značenja, stapaju se s politikom, marketingom, akademskim raspravama, postaju parole, uvrede, borbeni pokliči. A onda ih jednog dana gotovo nitko ne prepoznaje onakvima kakve su bile na početku. Woke je jedna od tih riječi.

Zamislivo je kako je prvi put izgovorena pod uličnim svjetiljkama Harlema tridesetih godina prošlog stoljeća, dok su jazz glazbenici oprezno promatrali svijet oko sebe. Woke je tada doslovno značilo “budi budan”, ne samo na policijske ophodnje, ne samo na zamke svakodnevice, već i s obzirom na širi kontekst, na nepravdu koja se provlači neprimjetno, skrivena ispod zavodljive površine američkog sna. Pojam je preživio desetljeća, potajice se uvlačeći u govore Martina Luthera Kinga, propovijedi Malcolma X-a, eseje Jamesa Baldwina. Zatim je došao internet.

­
“Stay woke” je postao mantra pokreta Black Lives Matter, opomena kako pravda nije neutralna.

Godina je 2014. U predgrađu Fergusona policajac puca u Michaela Browna. Grad eksplodira u prosvjedima. Twitter bruji od novih fraza, ali jedna se ponavlja: “stay woke“. Ona postaje mantra pokreta Black Lives Matter, opomena kako sustav nije slijep, kako pravda nije neutralna. S vremenom, dok se prosvjedi šire i pokret zahvaća druge društvene sfere, woke se pretvara u nešto drugo, nešto veće, nešto nepredvidivo.

Ibram X. Kendi, profesor i autor, dolazi u središte pozornosti svojom knjigom How to Be an Antiracist. On ne govori samo o rasizmu, već o potrebi aktivnog protivljenja rasizmu. Njegov je ključni argument da nije dovoljno “ne biti rasist”; društvo mora biti aktivno “antirasističko”. Nema neutralnosti, nema pasivnog promatranja. Knjiga je postala manifest modernog antirasizma, a Kendi jedan od najutjecajnijih mislilaca nove generacije.

DiAngelina knjiga postala je temelj korporativnih treninga o rasnoj osjetljivosti, ali i predmet žestokih kritika.

Na drugom kraju spektra, Robin DiAngelo objavljuje White Fragility, tvrdeći da je bijela obrambena reakcija na razgovore o rasi sama po sebi dokaz dubljeg problema. Njezino djelo naglašava koncept nesvjesne predrasude i ideju da su strukturalne nejednakosti ugrađene u društveni poredak. DiAngelina knjiga postala je temelj korporativnih treninga o rasnoj osjetljivosti, ali i predmet žestokih kritika konzervativnih i liberalnih mislilaca koji su tvrdili da njene metode dodatno produbljuju podjele.

Judith Butler, filozofkinja i teoretičarka rodnih studija, jedna je od ključnih intelektualnih figura povezivanja woke ideje s LGBTQ+ pravima. Njezino djelo Gender Trouble uvelo je koncept roda kao društvene konstrukcije, što je kasnije postalo temelj za mnoge zakonske i društvene promjene u percepciji rodnog identiteta. Butler je zagovarala ideju da je rod performativan, a ne biološki zadan, čime je otvorila prostor za širenje transrodnih i nebinarnih identiteta u javni diskurs.

Koncepti, koji su isprva bili ograničeni na akademske rasprave, postupno su su se proširili u društvenu i političku stvarnost, osobito putem društvenih mreža, a također i uključivanjem u obrazovne sustave. U isti su mah postali predmet žestokih napada konzervativnih intelektualaca i političara koji ih vide kao prijetnju tradicionalnim vrijednostima. Woke fenomen ne može se razumjeti izvan sociološke, političke i kulturološke dimenzije. Njegova pojava nije izolirana, nego odraz promjena u društvenim strukturama. S jedne strane, rast nejednakosti, migracijski valovi i promjena ekonomske moći doveli su do nesigurnosti u određenim društvenim slojevima. S druge strane, digitalna revolucija i društvene mreže omogućile su munjevito širenje ideja koje bi u prošlim desetljećima ostale ograničene na akademske krugove.

Politički, woke je postao bojno polje na kojem se sukobljavaju različite vizije društva. Progresivna ljevica vidi ga kao nastavak širenja građanskih prava, kao nužnu evoluciju prema pravednijem društvu. Konzervativci ga doživljavaju kao dekonstrukciju društvenih normi i napad na slobodu govora. U Europi se woke susreće s vlastitim izazovima – francuski model laicizma doživljava ga kao prijetnju sekularnoj državi, a u Njemačkoj rasprava o woke konceptu ulazi u kontekst suočavanja s prošlošću i integracijom migranata. U Latinskoj Americi, gdje su socijalna pravda i jednakost već dugo ključne političke teme političkog, woke se prepliće s lokalnim borbama protiv kolonijalne ostavštine i ekonomskih nejednakosti.

U Aziji, pak, pojam woke nije široko prihvaćen – dok su u Japanu i Južnoj Koreji pojedine progresivne inicijative uhvatile korijen, dominantni društveni poredak često ostaje utemeljen na hijerarhiji i tradicionalnim vrijednostima. U Kini, vlast instrumentalizira woke narativ kao primjer zapadnog ideološkog kaosa, dok istovremeno koristi nadzor i cenzuru kako bi onemogućila razvoj sličnih pokreta. Rusija, s druge strane, koristi retoriku protiv woke ideologije kao sredstvo političkog pozicioniranja, prikazujući se kao bastion tradicionalnih vrijednosti u sukobu sa zapadnim liberalizmom.

Korporacije oblikuju nove strategije brendiranja na temelju inkluzivnosti, no pojavljuje se i umor od woke narativa. (Disney)

Kulturološki aspekt woke ideologije ogleda se u medijima, umjetnosti i pop-kulturi. Hollywood revidira stare scenarije kako bi uklonio stereotipe, književni svijet preispituje kanon, a korporacije oblikuju nove strategije brendiranja na temelju inkluzivnosti. Istovremeno, pojavljuje se i umor od woke narativa – kako u dijelu publike koji ga doživljava kao nametnut, tako i među nekim njegovim ranijim zagovornicima koji uviđaju da je pretjerana rigidnost kontraproduktivna.

Postoji i antropološka dimenzija koja se ne smije zanemariti. Svako društvo gradi mitove koji definiraju tko smo i kamo idemo. Mitovi su više od pukih priča – oni oblikuju moralni poredak, definiraju prihvatljivo i neprihvatljivo, oblikuju način na koji zajednice interpretiraju vlastitu prošlost i vlastitu budućnost. Woke je postao mit modernog doba, ali za razliku od klasičnih mitova, ne ostavlja prostor za simboliku i tumačenja. Pojednostavljen je do crno-bijele razine, bez nijansi koje su nekada bile sastavni dio velikih ideoloških preokreta. Ili si za, ili si protiv.

Društvene mreže odigrale su ključnu ulogu u toj polarizaciji. Algoritmi su dizajnirani da nagrađuju sukob, ljutnju, osjećaj moralne superiornosti – emocije koje produljuju angažman i povećavaju vidljivost sadržaja. Umjesto stvaranja prostora za dijalog, digitalni mediji proizveli su atmosferu u kojoj je antagonist postao nužan, u kojoj argument postaje oružje, a ne sredstvo razumijevanja.

Kako je pojam woke postao dio masovne kulture, tako je i njegova zloupotreba postala neizbježna.

Iako su autori poput Kendija, DiAngelo i Butler inicijalno utemeljili teorijsku osnovu za modernu svijest o društvenoj nepravdi, njihov se rad u širem kontekstu ubrzo pretvorio u poligon za ideološke manipulacije. Kako je pojam woke postao dio masovne kulture, tako je i njegova zloupotreba postala neizbježna.

Na progresivnoj strani, neke korporacije i institucije preuzele su woke retoriku isključivo iz PR interesa – fenomen poznat kao woke-washing. Jedan od upečatljivijih primjera dolazi iz 2019., kada je redateljica  Elizabeth Banks neuspjeh filma Charlie’s Angels unaprijed opravdala tvrdnjom da „muška publika ne želi gledati filmove s jakim ženama“. Kritičari – uključujući i feminističke – istaknuli su da korištenje woke retorike kao obrambenog štita protiv legitimne kritike zapravo slabi samu ideju rodne ravnopravnosti.

S druge strane, konzervativni mediji koriste woke kao sveobuhvatnu diskvalifikaciju. Britanski Daily Mail ismijavao je Kraljevski botanički vrt Kew zbog razmatranja promjena imena biljaka koje nose kolonijalne konotacije – stručan, botanički prijedlog postao je u medijskom diskursu dokaz „woke ludila“. Pritom se svaki pokušaj preispitivanja povijesne terminologije automatski tumači kao ideološka devijacija.

U Kanadi je školski odbor uklonio knjige zbog “nesklada sa suvremenim vrijednostima”, uključujući i Astérixa i Tintina.

U Kanadi je školski odbor uklonio desetke knjiga – uključujući Astérixa, Tintina i Harry Pottera – zbog „nesklada sa suvremenim vrijednostima“. Dok su konzervativni komentatori to proglasili „woke čistkom“, javile su se i progresivne intelektualke poput Margaret Atwood koje su upozorile na prijetnju kulturne cenzure pod krinkom inkluzivnosti.

Na TikToku se pojavio trend woke fishinga – gdje pojedinci glume progresivne stavove kako bi ostvarili osobnu korist. Tako su i etičke pozicije postale performansi, dok su stvarni odnosi moći ostali nepromijenjeni.

Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2020., pojam woke koristio se i za etiketiranje klasičnih socijalnih politika poput univerzalne zdravstvene skrbi – iako te politike povijesno ne pripadaju identitetskom aktivizmu, već socijaldemokratskoj tradiciji.

U Francuskoj je predsjednik Emmanuel Macron upozoravao na opasnost „američkog wokeizma“ za laicistički model Republike, a u Australiji je pokušaj ustavnog priznanja domorodačkog stanovništva diskreditiran kao „woke ustupak“. U Brazilu je Jair Bolsonaro koristio anti-woke retoriku za odbacivanje okolišnih i manjinskih politika, dok je u nekim slučajevima i ljevica upotrebljavala woke jezik za discipliniranje unutar svojih redova.

Zloupotreba pojma dolazi sa svih strana: kao površna maska moralne vrline, kao politička etiketa za diskreditaciju protivnika, kao oruđe za mobilizaciju glasača ili targetiranje potrošača. A sve to dovodi do istog rezultata – zamagljivanja stvarne borbe protiv nejednakosti i gubitka značenja koje je taj pojam nekoć imao.

Što dalje? Možda će woke opstati kao dominantna paradigma u zapadnim društvima, prilagođavajući se novim izazovima i mijenjajući retoriku kako bi ostao relevantan u eri koja sve brže redefinira društvene norme. Možda će se, poput mnogih društvenih pokreta prije, transformirati u institucionaliziranu politiku, postajući dio mainstream diskursa kroz obrazovne sustave, zakonodavne reforme i korporativne strategije. S druge strane, moguće je da će njegov utjecaj oslabiti uslijed rastućeg otpora i zamora javnosti, kako u konzervativnim, tako i u progresivnim segmentima. Povijest pokazuje da nijedan ideološki val ne traje vječno u izvornom obliku – što je danas revolucionarno, sutra može postati establishment, a prekosutra može izazvati novu kontra-kulturu.

Možda će se pojaviti novi oblici kulturnih i političkih sukoba koji će zasjeniti sadašnje rasprave.

Postoji i scenarij u kojem je woke tek simbol trenutka, ideja koja je potaknula važne rasprave, ali koja se s vremenom rastače u širem spektru političke i društvene dinamike. Ako se binarna logika suprotstavljenih tabora nastavi, možda će se pojaviti novi narativi, novi izrazi, novi oblici kulturnih i političkih sukoba koji će zasjeniti sadašnje rasprave.

U konačnici, ostaje pitanje: je li woke samo prolazna epizoda u dugoj povijesti ljudskih ideja, ili pak temelj novog društvenog poretka koji tek treba do kraja zaživjeti? Odgovor ne ovisi samo o ideološkim pokroviteljima ovog fenomena, već i o kolektivnom strpljenju društva da se suoči s kompleksnim pitanjima bez potrebe za pojednostavljenim odgovorima. A dok se ta bitka odvija, riječi – kao i ideje koje ih nose – nastavljaju mutirati, gubiti i ponovno stjecati smisao. U tom međuprostoru, možda se krije nada da će se ispod buke pojaviti nova, dublja razina razumijevanja.