Je li moguća politika bez ideologije?

• Predgovor

Da li je moguća politika bez ideologije? Negativni odgovor na to pitanje jedna je od poruka ove knjige.

U njoj nastojim pokazati kako se, nerijetko, zagovornici rasne diskriminacije pozivaju na genetiku kao navodno neideologizirano, znanstveno pokriće za politike usmjerene na reproduciranje naslijeđenih društvenih nepravdi i za obranu statusa quo u kojem je zadaća države da bogate brani od siromašnih jer su oni prvi bogati samo zahvaljujući tome što su pametniji i sposobniji, što imaju bolje gene, a ovi drugi su takvi kakvi jesu samo zato što su biološki predestinirani za trajni boravak na društvenom dnu bez izgleda da to ikad bude promijenjeno.

Takav svjetonazor bijelce vidi kao pametne i zbog toga bogate, a pripadnike drugih rasa, osobito crnce u Americi, kao mentalno zaostale i zbog toga siromašne. Zagovornici te vrste segregacije danas su najčešće pobornici političkih programa koji odriču mogućnost zakonskog izjednačavanja prava raznospolnih i istospolnih brakova kao što su u prošlosti bili zagovornici zakonske zabrane međurasnih brakova. Ovu sam knjigu napisao nadajući se da nije sasvim uzaludno očekivati da ću javnim iznošenjem stajališta suprotnih reakcionarnom i netolerantnom konzervativizmu potaknuti argumentiranu raspravu o relevantnim problemima društvenog i političkog života.

U eseju Hrvatska crkvena laž ne bavim se potrebom mnogih ljudi za vjerom u natprirodno i nadljudsko kao odgovor na egzistencijalne strahove i tjeskobe ili kao na pouzdano uporište i orijentir za moralne prosudbe i za postupanje u životu. Analiziram politiku Katoličke crkve kao institucije moći osobito u aspektu njezine odgovornosti za stvaranje antisemitizma i opravdavanje holokausta koji su u Europi proveli njemački  nacisti i njihovi saveznici, uključujući NDH. U tom kontekstu propitujem i ulogu tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca u kritici ustaškoga režima kad je riječ bila o pitanjima iz crkvene jurisdikcije, ali i u obrani tog režima pred crkvenim autoritetima u Rimu kad je crkvena hijerarhija, pritisnuta brojnim izvješćima o zvjerstvima tog režima prema Srbima, od nadbiskupa zatražila mišljenje o tome. Postavljajući se kao samoprozvani nezainteresirani promatrač političkih zbivanja, Katolička crkva u Hrvatskoj pod vidom deideologizacije i očuvanja navodno prirodnih istina i vječnih tradicija podržava i potiče stvaranje antiprosvjetiteljske i antisekularističke političke klime pokušavajući – i uvelike uspijevajući – da sebi danas priskrbi ulogu tobožnjeg nepristranog i nezainteresiranog arbitra u svim društvenim pitanjima, kakvu je imala u Srednjem vijeku.

Esej Trideset godina poslije pokušaj je rekapitulacije iskustva nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine. Uspoređujući nade, očekivanja i želje demokratski raspoloženih ljudi koji su pridonijeli padu istočnoeuropskih komunističkih diktatura s današnjim političkim prilikama u tim zemljama, pokazujem da ne možemo tvrditi da je ondje trajno i nepovratno pobijedio liberalizam. Nacionalizam, isključivost, nesnošljivost i desničarski populizam danas su daleko vidljivija obilježja javnog života u tim zemljama nego tradicionalno liberalne vrijednosti slobode političkog organiziranja, slobode medija i ravnopravnosti građana pred zakonom. U završnom dijelu tog eseja prikazao sam nastanak HSLS-a, prve demokratske političke stranke u Hrvatskoj osnovane 20. svibnja 1989. godine. Kako sam se pritom oslanjao i na neobjavljene dnevničke bilješke iz toga doba, čitatelj će u tom odlomku pronaći i ponešto dosad javnosti nepoznato.

Populizam je, nedvojbeno, najozbiljnija politička pojava posljednjih desetljeća. Pojavljuje se u tradicionalnim zapadnim liberalnim demokracijama kao izraz nezadovoljstva sve većeg broja građana sve vidljivijim demokratskim deficitom, ali i u zemljama perifernog kapitalizma, u bivšim europskim kolonijama, kao politika domaćih autokratskih vođa koji svoju vlast legitimiraju odbacivanjem svega što su bivši kolonijalni gospodari donijeli i ostavili iza sebe. Svrha je triju ogleda o populizmu na kraju ove knjige potaknuti na razmišljanje o uzrocima njegova nastanka, o postupcima demokratski izabranih elita koje su iznevjerile oekivanja graana i o moguim nainima usklaivanja opravdanih populistikih zahtjeva i oekivanja, s jedne strane, te imperativa ouvanja naela vladavine prava, zaštite manjina i podjele vlasti, s druge.

Nadam se da sam ovim uvodnim napomenama o njezinu sadržaju barem neke itateljice i itatelje uspio zainteresirati da do kraja proitaju ovu knjigu i ocijene je.

Zagreb, 14. 10. 2020. Božo Kovačević